Na profilu ‘Do kraja’ na Facebooku se pojavio ravnozemljaški video koji je podijeljen više od tisuću puta, a u kojem je glavna teza da je davno na Mjesecu ‘nalijepljena slika’ površine Zemlje, odnosno njezinih planeta i oceana. U zaključku se tvrdi kako “Mjesec nije planetoid, a Zemlja nije globus” (arhivirano ovdje).
No, znanstveno je utvrđeno, pa time je navod u snimci netočan, da je Mjesec Zemljin prirodni satelit promjera 3475 kilometara, a gledano sa Zemlje najsjajnije je nebesko tijelo nakon Sunca. Na internetskim stranicama Hrvatske enciklopedije u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže objašnjeno je da Mjesec “Zemlji okreće stalno istu stranu, jer se obilazak i vrtnja odvijaju u istome smjeru, a period obilaska i okreta jednaki su, što je posljedica utjecaja Zemljine plimne sile, dok se zbog libracije vidi malo više od polovice površine Mjeseca”.
Zemlja je treći planet po redoslijedu udaljenosti od Sunca i najveći među unutarnjim planetima. Zemlja ima oblik geoida, tijela slična rotacijskomu elipsoidu, kojemu je velika poluos (ekvatorski polumjer) 6378,388 kilometara, a mala poluos (polarni polumjer) 6356,912 kilometara, navodi u svojoj natuknici Hrvatska enciklopedija što potvrđuje da je netočan navod i da Zemlja nema oblik globusa.
‘Slika Mjeseca sadrži mapu zemlje. U stvari izgleda kao da je jedina prava mapa svijeta – u ogledalu, iskrivljena i skicirana, ali bez ikakve sumnje savršeno točna u održavanju svih kontinenata i njihovih pravih proporcija… Ono što bi vam sada trebalo reći je da ovo nije odraz već slika nalijepljena na Mjesec davno’, navodi se u videu.
No, nema poznatih znanstvenih dokaza da je netko na Mjesec “nalijepio” sliku Zemlje iz davnih dana. Ono što znanstvenici sa Sveučilišta u Melbourneu i s Princetona zaista jesu 2009. godine utvrdili da se zbog različitog odraza svjetla na tamnoj strani Mjeseca zaista mogu “vidjeti” velike Zemljine kopnene mase i oceani, a taj se fenomen naziva Zemljanim sjajem.
U Hrvatskoj enciklopediji objašnjeno je i što sve čini Mjesečevu površinu, što pobija tvrdnju iz videa o ‘nalijepljenoj slici Zemlje’. Pa tako kažu da su reljefne “značajke Mjeseca mora, visoravni i krateri, sa zamjetljivim posljedicama tektonskih procesa i vulkanizma. Morem se nazivaju tamniji dijelovi (ravnice okružene planinskim lancima), iako na Mjesecu nema vode. Velika razvedenost Mjesečeve površine opaža se i golim okom. Karakteristične su reljefne pojave prstenaste planine, odnosno krateri nastali udarima svemirskih tijela. U središtu često imaju brežuljke, a najvećim kraterima promjer je oko 200 km. Planine dosežu visinu oko 10 000 m, a krateri dubinu oko 9000 m u odnosu na srednju površinsku razinu Mjesečeve sfere. U kraterima na Mjesečevim polovima otkriven je višak vodika koji upućuje na mogućnost da se na dnu kratera nalazi vodeni led. Oko kratera se ponekad na sve strane šire svijetle pruge (široke desetak i duge više tisuća kilometara), nastale pri udaru od razbacanoga materijala. Mora su u prosjeku 1 do 2 km niža od visoravni (kopna), zaravnjena i tamna, ispunjena bazaltnom lavom, dok su kopna svjetlija jer u njima prevladava anortozit s gabrom. Na oblikovanje površine znatno su utjecali udari velikih tijela, kometa, planetoida i meteoroida, uz okolnosti određene stanjem unutrašnjosti i njezinim razvojem (hlađenje unutrašnjosti, vulkanski procesi). Površina je pokrivena slojem regolita, sitnozrnatih rastresitih i poroznih odlomaka na kamenitoj podlozi. Višestrukim lomljenjem i slijeganjem pod tlakom oblikovan je kilometarski sloj kršnika (breče), ispod kojega se nalazi osnovna stijena”. Postoji i posebna grana astronomije koja opisuje i kartografira reljefne oblike na Mjesečevoj površini, a naziva se selenografija.
Nema dokaza o postojanju Atlantide i Lemurije
U videu se navodi i kako se na “nalijepljenoj” slici na Mjesecu “jasno vide dva kontinenta koji više ne postoje, ali o kojima, iz nekog neobjašnjivog razloga, imamo mnogo informacija”. Prvi je mitska Atlantida, izmišljeni otok koji je prvi spomenuo starogrčki filozof Platon, a koja je, prema mitu, bila imperijalna supersila starog svijeta. No, nema znanstvenih dokaza da je Atlantida zaista i postojala, kao što znanstvenici nisu točno utvrdili niti njezinu lokaciju.
Znanstvenih dokaza nema niti o postojanju ‘drugog kontinenta’ spomenutog u videu.
‘Drugi kontinent je bio Lemurija, Pan ili jednostavno Mu i čini se da postoji mnogo drevnih i povijesnih mapa koje pokazuju točno gdje se pojavljuju na mapi Mjeseca. Ako pogledate vulkansku ili seizmičku aktivnost i mapu dna oceana, vidjet ćete da dolje postoji nešto što se više ne vidi na površini oceana. I su nedavno potvrdili mainstream mediji. Varljivo ga zovu Islandija ili Zelandija. Istina je da je to stari kontinent koji je potonuo i čini se da se to dogodilo ne tako davno jer je 2007. godine otkriveno da postoje podvodne strukture koje ukazuju na povijesno postojanje gradova u toj regiji’, navodi se u snimci.
Što se tiče Lemurije, ona je u početku bila zamišljena kao potopljeni kopneni most, koji bi objasnio određene diskontinuitete u biogeografiji. No, ta ideja postaje zastarjela nastankom modernih teorija tektonskih ploča. Zaista postoje potopljeni kontinenti, i među njima geolozi navode Zelandiju u Tihom oceanu i neke druge u Indijskom oceanu, a od prošle godine u opticaju je još uvijek nedovoljno potkrijepljena teorija o Islandiji, navodnom potopljenom kontinentu kod Islanda. Međutim, nijedna geološka formacija ispod Indijskog ili Tihog oceana, prema poznatim znanstvenim izvorima, nije mogla služiti kao kopneni most među kontinentima, prema navodu Wikipedije.
U sklopu videa koristi se i fotografija ronioca koji obilazi misteriozne podvodne strukture, koje pravilnim oblikom podsjećaju na djelo ljudskih ruku. Sugerira se kako se radi o fotografiji Atlantide ili Lemurije.
Međutim, predmetna fotografija nastala je u moru ispod Japana i dio je BBC-jevog priloga o misterioznoj formaciji kamenja, otkrivenoj prije skoro četiri desetljeća. Ova podvodna lokacija naziva se “spomenik Yonaguni”, po istoimenom otoku pored kojeg se nalazi. U znanstvenoj zajednici već godinama se vode rasprave o porijeklu ovog kamenja; neki smatraju da se radi o dokazu postojanja drevne japanske civilizacije, dok drugi tvrde da je ipak u pitanju samo neobičan primjer prirodne geologije.
Polarna projekcija preuveličava Antarktiku
Na kraju snimke, autor se kao dokaz za postojanje nestalih kontinenata poziva na kartu talijanskog kartografa Urbana Montea nastalu 1587. godine.
‘Ali jedan od najvažnijih dokaza postojanja ovih kontinenata je stara karta talijanskog kartografa Urbana Montea. Napravio je jednu od najvećih i najdetaljnijih karti starog svijeta i veoma je slična slici koju svakodnevno vidimo na Mjesecu. Karta pokazuje i Lemuriju i Atlantidu, ali pokazuje i mnogo više od toga… Ono što je interesantno je da su prikazana navodno mitska bića koja se danas smatraju legendama poput jednoroga, feniksa, zmajeva, grifona, kentaura, sirena i morskih čudovišta. Također na mapi postoje bića koja su poznata samo određenim kulturama i za njih znamo iz bajki, ali su iz nekog razloga prikazana na ovoj mapi. Ova karta i slika na Mjesecu dokazuju da je ovo možda prava povijest Zemlje i kontinenti zaista tako izgledaju’, tvrdi se u videu.
Do 2017. godine karta talijanskog kartografa Urbana Montea mogla se vidjeti samo na 60 odvojenih papira, a digitalna tehnologija omogućila je njihovo spajanje u jedinstvenu kartu svijeta nastalu na temelju informacija o Zemlji krajem 16. stoljeća.
U središnjem dijelu karte smješten je Sjeverni pol, a rađena je kao planisfera, odnosno karta na kojoj je prikazana cijela površina sfere. National Geographic je nakon njezine objave napisao da ta karta pokazuje znanje o geografiji, ali i njezine zablude, toga doba. Dodaju da je, kao i mnogi drugi kartografi toga doba, i Monte imao tendenciju ‘popuniti rupe’ na svojoj karti pa su se tako na njoj našle i slike vladara, ali i mitskih čudovišta.
“Mislim da je Monte zaista želio prikazati kružnu prirodu Zemlje”, kazao je kolekcionar geografskih karata David Rumsey. On je tu kartu kupio i donirao centru koji je osnovao na Stanfordu. Objašnjava i da polarna projekcija ima prednost što točno prikazuje kontinente na sjevernoj hemisferi, no otkriva i jedan problem.
“Ona strašno preuveličava veličinu Antarktike, no to je u skladu s razmišljanjem toga vremena. Većina kartografa je smatrala da mora biti velika zbog balansa prema velikom kopnu na sjeveru”, objasnio je Rumsey i time pobio još jednu netočnost navedenu u snimci, a to je da na toj karti “ima duplo više kopna izvan našeg poznatog svijeta”.