Klimatska kriza je tu i radnici se na nju moraju spremiti, što je nemoguće bez jačeg uključivanja u pregovore s vladama i poslodavcima, poruka je s predstavljanja preliminarnih rezultata studije “Klima i rad: Prilagodbe radnih mjesta i radnika na klimatsku krizu”, ekonomistkinje Ana-Marie Boromise. Prva analitička studija ovoga tipa predstavljena je uoči kongresa Saveza samostalnih sindikata Hrvatske u Termama Tuhelj kao početna točka za početak socijalnog dijaloga u Hrvatskoj o posljedicama klimatske krize.
Naime, nakon desetljeća razgovora o opasnostima koje sa sobom nosi klimatska kriza, tehnologijama i ulaganjima potrebnim za umanjivanjem emisija i povećavanjem zaštite od neizbježnih posljedica, ljudi koji će živjeti i raditi u tom zagrijanom svijetu ostajali su manje-više po strani. A pomjeranje žive na termostatu uvis mnogim će radnicima u svijetu donijeti ne samo oskudicu, već i zdravstvene tegobe, dok će za dio njih značiti i smrt.
Socijalna kriza
Nesnosne vrućine dodatno će zaoštriti sve društvene nepravde, a prije svega nejednakost. Zato, kako navodi Sonja Schirmbeck iz Fondacije Friedrich Ebert, sufinancijera studije, klimatsku krizu treba razumjeti kao socijalnu krizu.
Jedan je razlog što deprivirani dio društva manje doprinosi krizi, ali će biti jače pogođen. Radnici koji već sada rade slabo plaćene poslove teško da će osigurati vlastitu imovinu od posljedica klimatske krize poput poplava i požara. Hrvatska je pri samom vrhu država članica EU po veličini šteta od ekstremnih klimatskih događaja u odnosu na BDP, a pri samom dnu po udjelu osigurane štete. Dok su, prema Europskoj agenciji za okoliš, osigurani gubitci u Danskoj i Nizozemskoj 56% i 55%, u Hrvatskoj je osigurano svega 3% štete.
Boromisa u studiji navodi i kako su radnici s niskim i srednjim dohotkom ranjiviji na učinke i troškove tranzicije, što uključuje i pristup financiranju poboljšanja energetske učinkovitosti zgrada, kao rastuće račune za energiju i hranu.
I tu dolazimo do smrtonosnog razloga – svi se radnici neće moći jednako zaštititi od vrućina. Radnici hitnih službi za vrijeme najvećih poremećaja, bile to ekstremne temperature, poplave ili odroni, samo će imati neusporedivo više posla.
“Kada je vruće”, ilustrira nadalje Schirmbeck, “ja u svom uredu u centru grada uključim klimu, a građevinac koji mi obnavlja fasadu to ne može napraviti.”
Zaštita na radu
Sektori najranjiviji na klimatske promjene su vodni resursi, poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo, bioraznolikost, energetika, građevinarstvo, turizam, zdravlje te dva međusektorska tematska područja: prostorno planiranje i uređenje te upravljanje rizicima. U tim sektorima dolazi do značajnih promjena radnih uvjeta, a osobito su izloženi radnici koji rade na otvorenom, ističe Boromisa.
Ekstremne vrućine povezane su s višom smrtnosti, a upravo su radnici na otvorenom najviše u opasnosti od dehidracije, opeklina i zakazivanja kardiovaskularnog sustava. U SAD-u su, primjerice, između 1992. i 2017. godine, ozljede uzrokovane toplinskim stresom ubile 815 američkih radnika i ozbiljno ozlijedile više od 70.000 (OSHA).
Američka Unija zabrinutih znanstvenika također upozorava da otprilike 32 milijuna američkih radnika na otvorenom “ima do 35 puta veći rizik od smrti od izloženosti toplini nego opća populacija”. Centar za kontrolu bolesti kao posebno ugrožene, osim radnika na otvorenom, navodi i osobe koje rade u vrućim uvjetima, poput vatrogasaca, pekara, farmera, graditelja, rudara, kotlovničara, radnika u pojedinim tvornicama.
Zato je radnike potrebno ne samo zaštititi od izravnog udara sunca, omogućiti im odmor i dostupnost pića s elektrolitima, već i ograničiti dozvoljene temperature na radnome mjestu, što razmatra i Europska unija.
Boromisa u studiji ističe da će poslodavci morati osigurati kvalitetnu zaštitu na radu svojih radnika.
Nestajanje poslova
Prema predviđanjima Međunarodne organizacije rada (ILO) samo zbog rastućih vrućina uslijed klimatskih promjena, u svijetu će do 2030. za 2,2% pasti broj radnih sati, što će dovesti do gubitka oko 80 milijuna radnih mjesta, većinom u siromašnim zemljama. Isto tako, dekarbonizacija društava trebala bi značiti da će pojedini poslovi nestati.
“Sadašnja radna mjesta postupno će se gasiti ili mijenjati u skladu s promjenama tehnologije. U ovim sektorima značajan udio radnika morat će steći nova znanja i vještine ili se suočiti s gubitkom posla, osobito u zanimanjima sa srednjom razinom obrazovanja i vještina”, navodi se u studiji.
Ono što sindikati u socijalnom dijalogu moraju omogućiti jest da se radna mjesta ne ugase, već da se stvore novi poslovi i to pod poštenim uvjetima. O tome su nakon predstavljanja studije govorili i Luca Visentini i Ludovic Voet, glavni tajnici Svjetske (ITUC) i Europske konfederacije sindikata (ETUC) te izvršni tajnik SSSH za projekte, edukaciju i europska pitanja Darko Šeperić.
Postavljanje uvjeta za javno financiranje: pristojan život radnika i pristojni poslovi
Visentini je istakao da se premalo govori o investiranju u radnike i o socijalnim posljedicama. Potreban nam je veliki broj novih radnih mjesta, velike investicije, zaštitna socijalna mreža i pregovaranje. Bez sindikata na pregovaračkim pozicijama u institucijama od lokalne do nadnacionalne razine, ali i u kompanijama, neće se postići mnogo.
Voet na sličan način navodi da o sindikatima i organizaciji radnika ovisi hoće li se razgovori oko zelene tranzicije voditi samo na polju kompetitivnosti kompanija, masivnih profita, uobičajenog poslovanja i investicije u tehnologije koji smanjuju potrebu za radnim mjestima, ili će se inzistirati na tome da radnicima treba pristojan život i posao.
Obojica se zalažu za uvjetovanje javnog financiranja upravo pristojnim plaćama i zaštitama za radnike.
“Green Deal stvara puno novih poslova, ali nema obveze poslodavaca da stvore pristojne zaštite radnika ili da preuzmu druge radnike koji su poslove izgubili zbog klimatske krize”, prigovara Visentini. Pomaci su, po njemu, nemogući bez institucija, koje su te koje će reći – ako hoćete javni novac, trebate ispuniti uvjete: koliko će ljudi zaposliti, koliko će od toga biti radnika koji su izgubili poslove u dekarbonizaciji, koliko ćete potrošiti na treniranje, a koliko na zaštitu na radu.
“Ako ne bude uvjeta, radnici će biti prepušteni samima sebi”, naglašava glavni tajnik ITUC-a. Poziva na organiziranje radnika kako tradicionalnih, tako i zelenih i novih, digitalnih sektora, jer ako ne započnu pregovore, u konačnici će biti na gubitku.
Fond za pravednu tranziciju?
Kapital će koristiti sve što mu omogućava profit, ustvrdio je Šeperić, podsjećajući da je i dječji rad bio zakonit dok poslodavci nisu prisiljeni na njegovo ukidanje.
“Ne možemo očekivati da će poslodavci napraviti nešto ako im se ne postavi okvir”, kazao je. Poslodavci ne vole odgovornost i trošak za prekvalifikaciju, nastavlja, ali zato je moguće da uz potpore za tehnologiju, idu i striktna pravila. Iako postoje europska sredstva za pomoć društvima i radnicima da lakše prebole gašenje industrija s velikim emisijama, Šeperić predlaže i da se troškove tranzicije može financirati i kroz vlastiti, nacionalni fond, koji bi se punio trošarinama na gorivo.
“Ne bi li bilo logično da dio trošarina ide u ovaj fond, umjesto u izgradnju novih autocesta zbog kojih ćemo se samo više vozati?”, pitao je.
Po njemu je najvažnije zahtijevati od Vlade ambicioznije mjere prema poslodavcima, kako bi se na vrijeme prepoznalo koja su radna mjesta i ljudi ugroženi te sukladno tome kreirati rješenja.
Specifičnosti Hrvatske
Kako ističe Boromisa u studiji, Hrvatska ima i vlastite probleme, pored velikih šteta koje može očekivati u turizmu, proizvodnji hrane i drugim spomenutim sektorima. Osim što će radnicima klima otežavati obavljanje poslova, intenzivira se podjela selo-grad i podjela među regijama.
A prema projekcijama Svjetske banke, u Hrvatskoj će u idućih nekoliko desetljeća zamjetno pasti broj radno sposobnog stanovništva. Do 2050. broj stanovnika Hrvatske će se smanjiti za 11 %, a broj stanovnika radne dobi za 17 %, odnosno udio stanovnika u radnoj dobi past će s 63,9 na 56,6 posto.
To otvara niz pitanja – koliko će radnika biti, što će raditi i u kojim uvjetima; tko će regulirati, a tko platiti i koliko, primjerice, posljedice toplinskih udara.
Prihvaćanje migracija, bez srozavanja radnih uvjeta
Prema izvještaju klimatske reporterke Somini Sengupte, u umjerenom klimatskom scenariju bi globalni jug mogao patiti zbog godišnjih sto do dvjesto dana temperatura iznad 35 Celzijevih stupnjeva.
To bi moglo uništiti prinose u poljoprivredi, ali i poremetiti rudarenje za mineralima koji su presudni u proizvodnji uređaja za iskorištavanje obnovljivih izvora energije. Kako će klima uništiti milijune poslova i učiniti dijelove svijeta nenastanjivim, to će sigurno pokrenuti migracije.
Zato i Boromisa navodi da su migracije nužnost, iako su radnici i radna mjesta već ugroženi zbog izloženosti visokim temperaturama, gubitka radnih sati, nestanka tradicionalnih poslova pri zelenoj tranziciji i potrebe za prekvalificiranjem.
Izazov vremena koji dolazi, prema Voetu (ETUC), je da prihvatimo radnike iz drugih zemalja bez srozavanja radnih uvjeta kod kuće. Poslodavci su sve više otvoreni za imigraciju, ali poslovi koje pružaju su loši.
Nema poslova na mrtvom planetu
No, Voet u slučaju Hrvatske vidi i priliku da se zemlja reindustrijalizira, na zeleni način i kroz EU sredstva. Ulaganjima u energetiku, od termalne do solarne, kao i u transport, stvorila bi se i radna mjesta i opipljiv napredak.
“Hrvatska više nema rudnike i tešku industriju, nećete imati puno radnika na ulici. Puno ste pogođeniji sintagmom da nema poslova na mrtvom planetu”, zaključio je Voet.
Ovu je sintagmu uvodno na skupu iskoristio i Mladen Novosel, predsjednik SSSH. Uloga ove studije bila je istovremeno uključiti radnike i sindikate u poticanje zelene ekonomiji i spašavanje planeta, a da te promjene istovremeno budu socijalno pravedne. Radna mjesta izgubljena u tranziciji ne smiju biti nepovratno izgubljena, već namijenjena novim potrebama društva, istaknuto je na skupu.
“Svakodnevno nas muče stotine drugih problema, gubitak radnih mjesta i niske plaće”, naveo je, “ali ako nećemo imati ovaj planet, alternative nemamo. O Marsu možemo samo sanjati.”
