Digitalna javna uprava, digitalizirane tvrtke i gospodarstvo te cijelo društvo, ciljevi su koje si je Hrvatska zacrtala u nedavno usvojenoj Strategiji digitalne Hrvatske do 2032. godine, dokumentu koji detaljnije određuje na što bi se trebalo potrošiti nešto manje od milijardu eura koji su za tu svrhu predviđeni u Nacionalnom planu otpornosti i oporavka (NPOO).
Pomoću tih sredstava Hrvatska bi u narednom periodu trebala doseći prosjek Europske unije po pitanju digitalne konkurentnosti, mjerljive DESI indeksom koji redovito pokazuje zaostatak za drugim državama u digitalnom razvoju.
Rezultat narednog perioda ulaganja u javni i privatni sektor trebao bi se odraziti na udio IT industrije u nacionalnom BDP-u; plan je da on sa sadašnjih 4,5 posto do 2023. godine skoči na 12 posto. Planirano je i povećanje broja IT stručnjaka, unaprjeđenje infrastrukturne mreže te prilagođavanje javne uprave konkretnim potrebama građana.
Drugim riječima, plan je da Hrvatska za deset godina bude tehnološki puno naprednija zemlja nego što to ona jest u ovom trenu.
Dok s jedne strane sredstva čine jedinstvenu priliku za razvoj digitalizacije, hrvatska je realnost takva da su poduzetnici koji se prijavljuju za europska sredstva često smoreni administrativnim nasiljem, da u državnim službama nedostaje kvalitetnog kadra te da se promjene, generalno, događaju sporo.
Zadnju tvrdnju najbolje potvrđuje činjenica da je tek ove godine usvojen zakon po kojem je konačno prestao važiti JMBG, gotovo 14 godina nakon što je zamijenjen OIB-om.
Mali iznos potpora
To što se “dijeli” puno sredstava, ne znači ujedno da će potrošeni novac imati značajnog utjecaja na digitalnu transformaciju i da će tvrtke imati previše koristi od dodijeljenog iznosa.
Mirjana Samardžić Novoselec, članica uprave tvrtke Apsolon s više od 20 godina iskustva rada na jačanju kapaciteta javne uprave te u pripremi operativnih programa i razvojnih strategija EU, kaže kako je, u kontekstu izbijanja energetske krize i situacije u kojoj se nalazimo, digitalna transformacija na neki način ostala marginalizirana.
“Iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti alocirano je čak 3,3 milijarde kuna bespovratnih sredstava za poduzetnike koji ulažu u zelenu transformaciju, što predstavlja uistinu izdašan i pohvalan iznos. Međutim, za digitalnu transformaciju poduzetnicima je dostupno svega 300 milijuna kuna, dakle gotovo deset puta manje”, kaže Samardžić Novoselec za Faktograf.
Napominje kako je jasno i logično da ulaganja u zelenu infrastrukturu koštaju više od digitalnih rješenja, no da je nesrazmjer svejedno velik.
Sredstva za digitalizaciju poduzetnicima su dostupna kroz dva natječaja, od kojih je jedan namijenjen za vaučere za digitalizaciju u iznosu od 10.000 eura po projektu, a koji još nije otvoren.
“Riječ je malom iznosu s pomoću kojeg teško da ćete puno toga promijeniti u tvrtki”, kaže nam sugovornica te dodaje da je “drugi natječaj za bespovratne potpore za digitalizaciju, vrijedan 200 milijuna kuna, imao mogućnost prijave projekta do 100.000 eura. Uz taj iznos jedna srednje velika tvrtka ne može napraviti cjelovitu transformaciju, već samo implementirati parcijalna rješenja, što ne bi trebao biti cilj. Stoga ne očekujem da će utjecaj sredstava iz Plana oporavka imati značajan utjecaj na digitalnu transformaciju poduzeća”.
Samardžić Novoselec kaže kako uvijek postoji mogućnost da dio sredstava ne iskoristimo i tako propustimo šansu, što je bio slučaj s projektom e-Bolnice za koji su sredstva vraćena u europski proračun.
Porezno rasterećenje
Analiza koja je prethodila izradi strategije navodi da u Hrvatskoj još uvijek nije napravljeno dovoljno na nacionalnoj razini po pitanju daljnjeg poreznog rasterećenja rada i davanja na pojedina primanja radnika kao oporezivanje primitaka od nagrada u obliku dodjele dionica i opcijske kupnje dionica (tzv. ESOP – engl. Employee Stock Ownership Plan), niti po pitanju poticanja ulaganja fizičkih osoba (tzv. Anđeli investitori) u startup poduzeća u ranoj fazi razvoja.
Dražen Oreščanin iz tvrtke Poslovna inteligencija, ujedno i član udruge Glas poduzetnika, kaže nam kako bi država, osim poreznog rasterećenja, trebala smanjiti birokratska opterećenja u vidu raznih dozvola, izvještaja, propisa i kontrola. Donošenje strategije pozdravlja, ali navodi kako je to prvi korak.
“Ono na čemu Hrvatska uvijek pada je realizacija strategije. Poučeni dosadašnjim iskustvom, nije realno imati velika očekivanja. Istaknuo bih da je Hrvatska jedina država EU koja nije u prethodnom periodu stavila IT u Strategiju pametne specijalizacije te je IT u tu strategiju tek nedavno ušao i to na način da su hrvatske IT udruge napisale samostalno taj dio strategije”, kaže.
Posebno ministarstvo?
Strategija digitalne Hrvatske do 2032, čija je izrada počela u svibnju 2022. godine, napisana je i usvojena u svega pola godine što je, uzevši u obzir tempo kojim se inače donose strateški dokumenti, ekspresan rok.
Za izradu je bio zadužen Središnji ured za razvoj digitalnog društva (SDURDD), koji je, pak, za taj posao angažirao konzultantsku tvrtku Deloitte. Žurnost treba promatrati i u kontekstu činjenice da je donošenje ove strategije ključan uvjet da bi se mogla potrošiti sredstva iz NPOO-a predviđena za digitalizaciju hrvatskog gospodarstva i javne uprave.
Posljednjih dana u medijima je objavljeno kako je moguće ukidanje Središnjeg ureda za razvoj digitalnog društva čije bi se zadaće prenijele na posebno ministarstvo koje bi koordiniralo procesom digitalizacije. Takva mogućnost se u samoj strategiji ne spominje. Štoviše, upravo se Središnji ured za razvoj digitalnog društva na više mjesta navodi kao ključno tijelo odgovorno za ispunjenje strateških ciljeva.
Upitali smo naše sugovornike bi li ukidanje tog tijela bila dobra ideja.
Brojne države, odgovara Oreščanin, imaju ministarstva informacija i komunikacija, a neke čak imaju i ministarstvo za umjetnu inteligenciju poput Ujedinjenih arapskih emirata (UAE).
“U konačnici, ako Hrvatska bude imala ministarstvo za digitalizaciju, to neće značiti da će to ministarstvo napraviti nešto za razvoj IT industrije, prije bih rekao da je ideja da bude fokusirano na digitalizaciju javne uprave”, kaže.
Samardžić Novoselec smatra kako je pitanje koja će institucija koordinirati proces manje bitno.
“Koja god institucija bila, ona u punom smislu mora imati politički legitimitet da promjene provede te povede sa sobom druga tijela (npr. ministarstva i agencije) koja trebaju sudjelovati u takvim projektima”, kaže.
Digitalna javna uprava
Faktograf je prije više od godinu i pol dana pisao o tome kako se razvoj digitalne javne uprave u Hrvatskoj fokusirao na nuđenje velikog broja usluga, a ne na rješavanja konkretnih životnih situacija građana i poduzeća. Profesor Neven Vrček s varaždinskog Fakulteta organizacije i informatike (FOI) tom nam je prilikom rekao kako je digitalnu javnu upravu potrebno gledati šire od digitalizacije šalterskog poslovanja.
U samoj Strategiji digitalne Hrvatske do 2032. navodi se da bi buduće e-usluge trebale biti visoko personalizirane.
“To podrazumijeva da se kod kreiranja nove usluge prvo krene od potreba korisnika (a ne od institucionalne potrebe) i mapira željeno korisničko iskustvo. Kao posljedica navedenog, za očekivati je da će doći do smanjenja ukupnog broja javnih digitalnih usluga u sustavu e-Građani”, stoji u Strategiji.
Vrček danas kaže kako je bolje da se sustav donekle digitalizirao, nego da nije bilo nikakve primjene digitalnih tehnologija. Dodaje kako je u procesu digitalizacije u prvoj fazi rasla i zrelost o tome što se sve može pružiti društvu kroz digitalizirane javne usluge, za koje vjeruje da se i dalje mogu promijeniti tako da budu prilagođenije korisniku.
“Međutim, problem je što takvo osmišljavanje javnih usluga često povlači za sobom promjene u regulativi (zakonima i podzakonskim aktima) te odmak od resornog pogleda na problem. To traži jaku involviranost političke razine koja može osmišljavati i provoditi zakonodavne promjene te dobru suradnju sa strukom koja poznaje procese i digitalne tehnologije”, kaže Vrček.
Samardžić Novoselec kaže kako dosta gradova tvrdi da ima usluge koje su digitalne, a koje zapravo to nisu. Tvrtka Apsolon, naime, godinama provodi istraživanje o digitalnoj spremnosti gradova.
Rezultati pokazuju da gradske uprave sve više pokazuju interes za ovu temu, no i da neke stare boljke godinama ostaju nezaliječene. Primjer su web stranice pojedinih jedinica lokalne ili regionalne samouprave gdje možete pronaći obrazac koji vam treba, ali i dalje taj isti obrazac morate isprintati, ispuniti i osobno odnijeti na šalter, umjesto da ga pošaljete online.
“Razlog tome jest činjenica da jako malo gradskih uprava ima mogućnost verifikacije identiteta podnositelja zahtjeva, odnosno, malo je gradova povezano sa sustavom NIAS (Nacionalni identifikacijski i autentifikacijski sustav). Dokle god ne postoji spoj s NIAS-om, usluge ne mogu biti u potpunosti digitalizirane. Prema našim podacima koji se odnose na 2021. godinu, u Hrvatskoj su tada samo četiri grada bila spojena na NIAS: Zagreb, Zadar, Rijeka i Dubrovnik”, kaže nam Samardžić Novoselec.
Sredstava iz NPOO-a za digitalizaciju ipak se neće moći potrošiti za tu svrhu jer su uglavnom namijenjena tijelima središnje državne uprave.
Ulaganja u mrežu
DESI pokazatelji otkrivaju kako Hrvatska i dalje znatno zaostaje u području korištenja nepokretnog širokopojasnog pristupa velikih brzina (100 Mbit/s i 1 Gbit/s) te u indeksu cijena širokopojasnog pristupa.
Zaostatak je veći kod pokrivenosti mrežama vrlo velikog kapaciteta (VHCN – engl. Very High Capacity Networks) te kada je riječ o pokrivenosti naseljenih područja 5G mrežom.
Kao jedna od prepreka razvoju mreža, u Strategiji se navodi problematika visokih naknada za pravo puta i prakse određivanja lokalnih poreza. Primjedba je to i Europske komisije koja je u zadnja dva DESI izvješća (2021. i 2022.) definirala visoke naknade za pravo puta kao prepreku za razvoj širokopojasnih elektroničkih komunikacijskih mreža.
Osim toga, u djelu područja jednostavno ne postoji komercijalni interes za ulaganje u izgradnju mreže širokopojasnog interneta, a upravo bi se to mjerama iz Strategije trebalo poticati.
5G-om na smeće
Digitalizacije bez brzog interneta nema. Korištenje 5G mreže donosi sa sobom brojne mogućnosti koje bi se mogle pozitivno odraziti na brojne sektore.
Utjecaj se očekuje u prerađivačkoj industriji, gdje bi tvornice mogle koristiti 5G mrežu za automatizaciju procesa te optimizaciju sustava. Mreža pete generacije reflektirat će se i na IT sektor budući da ona omogućuje brzu isporuku HD video zapisa, razvoj igara te iskustvo proširene i virtualne stvarnosti.
Kada je riječ o javnim uslugama, koristi se očekuju u sustavu gospodarenja otpadom. Pomoću 5G mreže, kante za smeće opremljene senzorima mogle bi optimizirati put za kamione koji odvoze otpad te onemogućiti da budu prepune ili da se odvoze poluprazne. Isto tako, pomoću 5G mreže moguće je uspostaviti sustav pametne javne rasvjete te predvidjeti vremenske katastrofe (izvješće Ekonomski učinski uvođenja 5G mreže u Hrvatskoj).
U nedavno usvojenoj Strategiji digitalne Hrvatske do 2032. samo se u kratkim crtama navodi da će se poticati uvođenje naprednih digitalnih tehnologija u rad javne uprave, kao što je tehnologija ulančanih blokova (engl. blockchain) te umjetna inteligencija.
Vrček nam kaže kako je blockchain zrela tehnologija koja se već koristi u javnim uslugama. Estonija ga, na primjer, koristi u zdravstvu od 2016.
Međutim, za sada umjetna inteligencija nije pretjerano prisutna u javnim uslugama.
“Razloga je više. Za početak treba donijeti odluku da se želi koristiti, pri čemu tu zapravo nema alternative jer to je jednostavno budućnost i svaka odgoda dovodi do kašnjenja koja će se teško sustizati. Nadalje, potrebno je raspolagati s kvalitetnim skupovima podataka na kojima će se temeljiti učenje takvih sustava. Organizacijska kultura se mora pomicati u smislu jačeg fokusa na eksperimentiranje jer takvi sustavi ne daju uvijek predvidive rezultate. I svakako, treba poboljšati ‘objašnjivost’ rezultata tj. kako je takav sustav došao do određenih rezultata”, kaže Vrček.
Plan za AI
Bivši ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić još je prije godinu i pol dana najavio donošenje posebnog plana za razvoj umjetne inteligencije, za koju je rekao da se nacrt izrađuje od 2019. godine.
Takav strateški dokument još nije predstavljen javnosti. Iz resornog ministarstva koje je zaduženo za njegovo donošenje poručili su nam kako će se izradi pristupiti kada se na razini EU usvoji Uredba o utvrđivanju usklađenih pravila o umjetnoj inteligenciji (Akt o umjetnoj inteligenciji).
Hrvatska udruga za umjetnu inteligenciju CroAI koja okuplja tvrtke i startupove iz područja umjetne inteligencije trebala je biti dio radne skupine za donošenje nacrta. Međutim, kako nam poručuju iz udruge, takav poziv nisu još dobili.
Martina Šilov, predsjednica udruge, za Faktograf kaže kako je problem Strategije razvoja umjetne inteligencije, ali i Strategije digitalne Hrvatske u čiju je izradu udruga također bila uključena, taj što je jako teško predvidjeti buduće trendove i koje će tehnologije za par godina biti popularne.
“Graditi strategije na temelju nečeg što još nije ni nastalo je jako kompleksno. Ono što je zadnjih 30 godina bio internet, to će narednih godina biti umjetna inteligencija. Nisu postojale strategije za to kako ćemo uvesti internet, pa je tako pitanje za raspravu treba li nam konkretno jedna takva za AI”, kaže Šilov.
Manjak ljudi
Gorući problem s kojim se cijeli IT sektor suočava, neovisno o raznim strategijama, jest taj da je Hrvatska malo tržište i jako je teško isproducirati dovoljno kvalitetnih stručnjaka.
“Dovoljno je vidjeti na koje se fakultete studenti najviše upisuju. FER godišnje upisuje oko 600 studenata, što znači da će u pet godina broj studenata koji će završiti faks teško biti veći od 3 000. Toliko ljudi zapošljava jedan Infobip. Realnost je da su poslodavci u IT sektoru prisiljeni outsourcati radnu snagu izvana”, kaže Šilov.
Što se tiče manjka nastavnika u STEM području, Šilov smatra kako ćemo u jednom trenu biti prisiljeni implementirati nove tehnologije, odnosno koristiti cloud, različite digitalne asistente i AI rješenja pomoću kojih ćemo učiti. Zbog toga i kao udruga stavljaju fokus upravo na edukaciju.
Naime, udruga CroAI bila je nositelj projekta putem kojeg je u Hrvatskoj postao dostupan online tečaj Elements of AI putem kojeg se šira populacija može obrazovati na temu umjetnu inteligencije.
“Svakako bi bilo dobro kada bi se neke stvari u školstvu promijenile. Međutim, mijenjati kurikulume i prilagođavati ih sadašnjoj tehnologiji isto je kompleksno, jer će ga onda za par godina opet trebati mijenjati. Zbog toga vjerujem da treba raditi na razvijanju kritičkog mišljenja, učiti djecu da idu na tečajeve i da se educiraju i da razmišljaju. Svijet koji se ubrzano mijenja teško da možemo uhvatiti, ali možemo naučiti kako da gledamo na njega”, zaključuje Šilov.
