„Lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma“, razočarano je i sarkastično jednom primijetio američki filozof Fredric Jameson koji uporno tvrdi da kapitalizam nemilice proždire sve pred sobom.
Nema područja ljudskog djelovanja u koje se kapitalizam ne upliće, među ostalim i u kulturu i povijest, te tako uspijeva, veli Jameson, nametnuti kapitalistički način razmišljanja povrh svih ostalih oblika mišljenja. Slavoj Žižek sa svime se time slaže i dodaje da će kapitalizam vjerojatno preživjeti kraj, ako ne svijeta onda barem ljudskog roda. Još jedan filozof, Mark Fisher, kapitalizam vidi kao strašnog parazita poput onog iz horror filma „Stvor“ redatelja Johna Carpentera, nametnika koji može metabolizirati i apsorbirati sve s čime dođe u kontakt te natjerati ljude da u potpunosti izgube povjerenje jedni u druge.
No, što vrijedi svim gore nabrojanim ljevičarskim filozofima naširoko i detaljno pljuckati po kapitalizmu kada mi, obični građani, naročito u bivšim komunističkim državama, znademo da – što je više kleveta i laži, to nam je kapitalizam miliji i draži. Da se ne lažemo, većina svih nas jako voli taj i takav kapitalizam jer nam je donio, barem je tako široko uvriježeno mišljenje, puno veselja i napretka nakon strašnih desetljeća socijalističko-komunističkih pokušaja stvaranja utopijskih društava.
Noćne more kapitalizma
Opojan, šaren i primamljiv – kapitalizam u svakom trenutku uvijek nudi za svakoga ponešto – ma što vam srce želi, samo da je dovoljno novca: jagoda i trešanja usred zime s drugog kraja svijeta, brendirane odjeće, finih cipela, raskošnih nekretnina, prestižnih automobila, dalekih putovanja pa čak i luksuznih jahti, privatnih helikoptera i zrakoplova, sve u svemu – svakojeg izobilja i raskoši. Tjera nas taj kapitalizam da se besramno i nesputano obogatimo ili pak da cijeli život sanjarimo o dobitku na lotu ili o nekoj unosnoj koruptivnoj radnji, kad već nismo kadri sami pošteno zaraditi neke ozbiljnije pare, stalno je kapitalizam sveprisutan tražeći od nas brže, više i jače kako nas tamo neka konkurencija ne bi slučajno prestigla.
Vozite li znojni i premoreni kakav rasklimani bicikl dostavljajući kao platformski radnik s kraja na kraj hranu u velikom i teškom korporacijskom ruksaku ili ste vlasnik tvrtke s milijardom prometa, opet se vrtite s boka na bok cijelu noć razmišljajući hoće li vas pregaziti kapitalistička neman. Koliko god okrutan, kapitalizam je ipak, ponavljaju mnogi među nama, zapravo potpuno iskren – jer je takva i ljudska priroda, sklona zeznuti bilo koga samo da sebi priskrbi neku manju ili veću korist.
Kako smo preživjeli komunističke jogurte?
Oni koji su u Hrvatskoj živjeli krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća zacijelo se sjećaju kako ih je mamio kapitalizam kao bakica u Crvenkapici, kako su sanjarili da će Hrvatska biti mala Švicarska, kako im je dozlogrdilo da voze nekakve socijalističke stojadine, peglice i poloneze jer će se ubuduće njihove stražnjice udobno smještati samo u bemburama i mečkama.
Čežnju za kapitalizmom i prijezir prema socijalizmu možda je najbolje ilustrirala bivša predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović znamenitim spominjanjem neutažive djevojačke žudnje za boljom ponudom fermentiranih mliječnih proizvoda.
“Odrasla sam u komunizmu, i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta, i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna,” reče inozemnom novinaru prije nekoliko godina tadašnja nam predsjednica.
Sada se čini da iza tih njezinih jogurta i želje za malkice svakodnevnog luksuza zapravo proviruje planetarna tragika života nas i naše djece, grandiozan sudar kapitalizma i naših krhkih života na Zemlji u vrijeme krize globalnog zagrijavanja. Kolinda Grabar-Kitarović i autor ovog teksta su gotovo vršnjaci i možda smo oboje halapljivo drmali po uvoznim voćnim jogurtima čim su se nakon pada socijalizma otvorili šareni inozemni trgovački lanci, no pitanje je koliko će naša djeca za koje desetljeće moći uživati u bilo kakvom mliječnom fermentu jer u vrijeme klimatskih promjena na crnoj je listi, među ostalim, sve što ima veze s kravama.
Znate već, krave su štetočine samo takve jer ispuštaju metan te je njihov broj, kako se predlaže, potrebno dobrano smanjiti, a to znači manje teletine, junetine i hamburgera, manje mlijeka, sira i, naravno, jogurta.
Kad simentalka ispušta plinove
Čak 15% stakleničkih plinova u atmosferu stiže iz podrigivanja krava po čitavome svijetu te se u Europskoj uniji već naveliko raspravlja o tome kako skresati broj farmi. Kakav li će to kapitalizam biti ako u našim frižiderima odjednom bude manje ementalera i maslaca, neće li možda unuci ili dječica u parku za koje desetljeće upitati i Kolindu i mene – pričajte nam kakvog je okusa bio jogurt s borovnicama, jeste li više voljeli onaj s komadićima breskve ili možda s jagodama?
Odvažniji maloljetnici možda odu i korak dalje te krenu glasno zadirkivati: a je li istina da ste se ponašali kao da vas nije briga za okoliš, jeli ribu i meso takorekuć svaki dan, da ste za svaki praznik spajali po nekoliko dana te u automobilima na fosilna goriva benzin i dizel odmah veselo na more, da vas nije bilo briga koliko ugljičnog dioksida i drugih otrova ispušta zrakoplov kad odletite na daleku destinaciju lješkariti ispod suncobrana, da ste se lijeno tuširali po sat vremena, wc nemilice ispirali pitkom vodom, pretrpali sve ormare odjećom i obućom koju ne nosite, svako malo mijenjali mobitel, bacali trećinu hrane te cijelu zimu grijali stan na 30 stupnjeva, a cijelo ljeto ga rashlađivali klimom na 16?
Na sva ta pitanja ne moramo zapravo ni čekati jer ih dio mlađarije predvođene švedskom okolišnom aktivisticom Gretom Thunberg već naveliko postavlja.
Kapitalistička jogurt revolucija
Mnoge najavljene mjere i propisi u svrhu borbe protiv klimatskih promjena, od kukaca na jelovniku i drugih promjena prehrambenih namirnica sve do zabrane benzinaca i dizelaša na cestama, dovode u pitanje naše okoštale navike i način života u sistemu koji slavi konzumerizam, materijalizam i status pojedinca, no prijete li te mjere i opstanku samog kapitalizma?
Ako ne bude više vrsta tekućih i čvrstih jogurta, znači li to da se vraćamo u socijalizam? Ili je ipak točna tvrdnja s početka, o tome da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma? Ako dakle kapitalizam usprkos svemu ipak namjerava čvrsto krenuti dalje te na policama trgovina jogurt od kravljeg mlijeka samo bude zamijenjen onim veganskim od soje, badema i kokosa, može li uopće pomoći klimi i borbi protiv globalnog zagrijavanja?
Potom, hoće li kapitalizam to učiniti dobrovoljno ili će popustiti tek nakon neke prisile? Koliko god, naime, kao pojedinci razvrstavali otpad i šepurili se u električnom automobilu ne bismo li pokazali zdušnu odgovornost prema okolišu, ozbiljnijeg učinka za planet neće biti ukoliko se vrlo pozorno ne sagledaju svi odnosi u ekonomskom sustavu u kojem se koprca cijeli planet i koji drma gdje god zavirili, kako u demokratskim, tako i u autokratskim državama.
Što je kapitalizam?
Što je kapitalizam i koji mu je uopće cilj? “Mnogi ljudi misle da kapitalizam jesu slobodno tržište, sloboda izbora, individualizam, ali ne”, kaže švedska novinarka Kajsa Ekis Ekman (koja je prije desetak godina privlačila međunarodnu pozornost svojom kritikom kapitalizma, ali u zadnje je vrijeme poznatija po kontroverzama koje izaziva neutemeljenim tvrdnjama o transrodnosti i promoviranjem ruske državne propagande, op.ur.) te sažeto definira – “kapitalizam je proizvodnja roba i usluga u svrhu ostvarivanja dobiti u privatnu korist.”
Zapravo je vrlo jednostavno – prvo novac, onda proizvod, potom još više novca. “Kapitalizam sam po sebi nije dobar ili loš, nema moral, nema plan ili odgovornost za klimu, ekonomiju, državu ili svijet, svaka tvrtka ima jednostavan cilj – zaraditi više novca”, zaključuje Ekman.
Ako se složimo s njezinom definicijom, možemo li vjerovati kapitalistima kada odjednom započnu naveliko trubiti da su se promijenili i postali jako ekološki svjesni, da su u svojim globalnim pogonima okrenuli ploču i odlučili naglo rezati ispuštanje svih štetnih tvari te namjerili postati ugljično neutralni?
Naizgled vlada prava idila jer se i politika i kapitalisti odjednom slažu – Europska unija u svom je zelenom planu odlučila da Europa do 2050. godine ima postati klimatski neutralna, a tvrtke se samo nadmeću koja će se više podičiti aktivnostima za odgovorno očuvanje klime, koja će na proizvode nakeljiti više znakovlja o ekološkoj uviđavnosti te koja će bolje financirati sadnju stabala.
Kad zasadim bukvu
Teško je utvrditi što je sve od toga mazanje očiju jer, primjerice, nije jednostavno izračunati koliko i kada pojedino drvo pomaže u ublažavanju globalnog zatopljavanja. Treba osam do deset godina da stablo izraste i započne zaista u sebe skladištiti ozbiljnije količine ugljičnog dioksida, prosječna bukva tek nakon osamdeset godina nakupi tonu CO2, što znači da drveće, ako od njega očekujemo pomoć, treba biti zdravo i dugovječno, a ne oboljelo, trulo ili izgorjelo u požaru.
Ako uzmemo da je emitiranje CO2 u Hrvatskoj po stanovniku oko četiri tone godišnje, a jedna bukva u tom vremenu može apsorbirati tek preko 12 kila štetnog plina, to znači da bi svaki od nas trebao zasaditi otprilike 300 stabala godišnje.
Ovime vas nisam namjeravao obeshrabriti u sudjelovanju u akcijama tipa “Zasadi drvo, ne budi panj,” već samo ilustrirati komplikacije u zbrajanju i oduzimanju silnih tona štetnih plinova te vas ponukati da ne povjerujete baš odmah kada neka tvrtka kaže da je najbolji prijatelj planeta Zemlje nakon što je direktor zapiknuo deset krhkih sadnica ispred upravne zgrade.
Ugljično neutralan malo sutra
Najveće svjetske korporacije, naime, jednostavno lažu i daleko su od ispunjavanja obećanja da će biti ugljično neutralne do tamo neke 2030., 2040. ili 2050. godine, tvrdi prošlogodišnje njemačko istraživanje, dočim američka analiza iz 2021. kaže da divovi u proizvodnji mesa i mlijeka ne štede novca kako bi javnost uvjerili da oni uopće ne zagađuju baš onako kako se piše i priča. Pred nama su dakle desetljeća mukotrpnog natezanja i svađanja o tome tko koliko mulja sa zagađivanjem, je li kriv kapitalizam ili političar ili neodgovorni pojedinac ili krava koja podriguje, i tako u nedogled.
Uostalom, dok ovo čitate, svi zapravo kolektivno nastavljamo sve po starom i zagađujemo sve više – ove godine ćemo planetarno vjerojatno oboriti prošlogodišnji rekord pumpanja CO2 u atmosferu te nikakva smanjenja nećemo baš tako brzo ostvariti – ogromna kineska ekonomija primjerice veli da će tek nakon 2030. snižavati zagađenje ne bi li postala ugljično neutralna tek 2060. godine, dakle za skoro 40 godina.
Ako se u tom vremenu kapitalizam bude ponašao kao u proteklih 40 godina, u našim će glavama bujati zbrka od koje ćemo samo poželjeti da nas prestanu bombardirati informacijama.
Kad Indijanac pusti suzu
Naime, industrije fosilnih goriva su negdje od 1980. navalile objavljivati oglase i članke u kojima su isprva demantirale postojanje bilo kakvih klimatskih promjena, da bi postupno mijenjale strategiju i krenule isticati kako su one zapravo dio rješenja, a ne neprijatelji planeta.
Tako je uostalom nastala i priča o ugljičnom otisku svakog od nas – osmislili su je stručnjaci za oglašavanje ne bi li poboljšali ugled naftne industrije, a odgovornost i osjećaj krivice nametnuli građanima. Takvu strategiju najmoćnije tvrtke već dugo upražnjavaju, a kao primjer ovdje nam mogu poslužiti neke legendarne televizijske reklame, jedna crno bijela iz 1961. u kojoj djevojčica ukori neodgovorne roditelje jer ne bacaju smeće u kantu te čuvena iz 1971. kada Indijanac pusti suzu rastužen prljavštinom i smećem u Americi.
“Ljudi započinju zagađenje, ljudi ga mogu i zaustaviti,” poručuje ta vrlo uspješna kampanja koju su zapravo platili moćni proizvođači jednokratne ambalaže za napitke.
Jest, svatko od nas pojedinačno zagađuje i puni kante konzervama od sokova i piva, ali to ne može ukloniti odgovornost s velikih korporacija kojima je, da ponovimo gradivo, jedini cilj zaraditi više novca. Poučeni nabrojanim iskustvima iz prošlosti, ostaje nam mućnuti glavom o tome kakve nam psine kapitalizam može prirediti u nadolazećim klimatski turbulentnim desetljećima i koliko mu je za vjerovati. Postoji naime taj mit o slobodnom tržištu, o nevidljivoj ruci koja sve nekim čudom sama uređuje i uvijek dovede do sretnih ishoda, a to su ekonomski rast, više radnih mjesta, podizanje standarda stanovništva, veći profiti kompanija i više poreznog novca u državnim budžetima.
Siromašni su ključ
Svi smo prilično navikli na takve mantre te nam se bilo kakva promjena u utabanom ekonomskom poretku čini gotovo nemoguća, neizvjesna i riskantna. Stoga bi bilo najlakše i gotovo smirujuće za naše živce prihvatiti da je u pravu naočiti i rječiti Bjørn Lomborg koji priznaje da globalno zagrijavanje postoji, ali odmah dodaje da nije to baš takav problem kakvim ga mediji predstavljaju. Taj danski politolog, o čijim je neutemeljenim tvrdnjama kolegica baš neki dan na ovom portalu objavila analizu, vrlo vješto barata ekonomskim računicama i brojkama, milina ga je slušati koliko je uvjerljiv kada govori da je panika oko klimatske krize skroz pogrešna te da će najviše naškoditi najsiromašnijima.
Lomborg nije jedini koji smatra da kapitalistički ekonomski napredak mora ići dalje kako bi siromašni pomalo sve više zarađivali i živjeli bolje, dok porast globalne temperature za pokoji stupanj vide kao tek malkice štetnu sporednu posljedicu. Takvim se argumentima teško suprotstaviti, jer ako nezaposlenog ili nekog tko je mizerno plaćen, bilo u Hrvatskoj, Africi ili Aziji, upitate pristaje li zahvaljujući kapitalističkoj investiciji zarađivati i živjeti bolje ili odbija jer će se otopiti svi ledenjaci i polovi na planetu, što mislite kakav ćete odgovor dobiti?
Upravo takvim problemima bavi se američki istraživač Matthew Huber koji u knjizi “Klimatske promjene kao klasna borba” poručuje da je za zaustavljanje zagađivanja atmosfere presudno – radništvo.
Drugarska se pjesma ne ori
Radnike, naime, uglavnom nije briga za priče o klimi zato što su nedokučive i pune zbunjujućih podataka te zato što im tamo neke zelene politike i ekološki čiste tehnologije vjerojatno neće promijeniti životne uvjete oskudice i rastezanja nadnice od prvog do prvog. Ekološkim temama isključivo se, kaže Huber, bavi profesionalna klasa, dakle oni koji nisu fizički radnici ili nadničari na proizvodnoj traci, već obrazovaniji koji sjede za računalom i zarađuju plaću mentalnim radom.
Ako krenete prebrajati klimatske aktiviste, uglavnom ćete pronaći članove nevladinih udruga, znanstvenike, novinare, analitičare i studente koji namjeravaju postati dio profesionalne klase. No, to je manjina stanovništva koja je najčešće završila fakultete, živi relativno dobro i udobno te je fiksirana na žustre rasprave o znanstvenim dokazima o klimatskim promjenama, dakle na one koji te promjene prihvaćaju i one koji ih skeptično odbijaju. Dok pripadnici profesionalne klase u istupima predlažu radikalne sistemske promjene, klimatsku pravdu na svim kontinentima i više poreze za bogataše, istovremeno im nije stran konzumerizam te ih često proganja osjećaj krivice da osobno ne čine dovoljno za dobrobit planeta, smatra Huber.
Kada već nabrajamo sadašnje slojeve u raznim klasama u društvu, treba spomenuti i one koji najviše idu niz dlaku kapitalističkoj klasi, a to su, prema Huberu, menadžeri po korporacijama te vlasnici malih tvrtki. Njima ništa ne fali i stalo im je do održavanja stanja kakvo jest jer im pruža ugodnu egzistenciju pa čak i luksuz. Za Hrvatsku u ovom je trenutku teško odrediti brojnost spomenutih klasa, no u Sjedinjenim Državama procjena je da se profesionalci kreću oko 20 posto, menadžeri i sitni poduzetnici 15 posto, a radnici preko 60 posto, ako im se pribroje nezaposleni, domaćice i drugi koji se navečer umorni strovale u krevet bez da su za cjelodnevni rad plaćeni.
Huber navodi sve te brojke jer pokušava uvjeriti da se na demokratski način jedino većinom mogu postići neki rezultati te sugerira da bi organizirana suradnja profesionalne i radničke klase mogla dovesti do toga da se pritisne političare i kapitalističku klasu kako bi se planet spasio od klimatske katastrofe. Takvo što trebalo bi se odvijati posvuda, što pretpostavlja i suradnju, recimo, hrvatskog i kineskog radništva ili slavonskog i azijskog zemljoradnika (što u konačnici nisu male brojke s obzirom na to da na svijetu, prema Huberu, oko dvije milijarde ljudi još uvijek preživljava na malim seoskim gospodarstvima). Potreban bi dakle bio širok, populistički međunarodni pokret sa složenom organizacijom koji bi politički i ideološki bio naslonjen na ideje ljevice i demokratskog socijalizma.
Na sve ovo mogla bi se nadovezati i ranije spomenuta švedska novinarka Kajsa Ekman koja također predlaže da političari ljevice postanu više populistički, a manje posvećeni kulturnim temama.
Ha ha, mo’š mislit
Što vi mislite, je li predložena klasna suradnja, klasna borba i klasna sloga moguća? Stavove možete naravno iskazati u komentarima, ali nekako već čujem “haha mo’š mislit” jer ste uvjereni da je bilo što takvo u startu osuđeno na neuspjeh. Dapače, baš suprotno, vjerojatnije je da će razočarano i umorno radništvo prigrliti desniji populizam i glasati za Donalda Trumpa ili njemu slične, kao što su proteklih tjedana u vrijeme radničkih prosvjeda u Francuskoj zbog podizanja dobne granice za mirovine u istraživanjima javnog mišljenja uznapredovale stranke krajnje desnice.
Stoga nije na odmet upitati kojoj bismo se političkoj i ekonomskoj opciji priklonili ako zaista vrlo brzo dođe do dramatičnih klimatskih problema, onih koji nam mogu doslovno ugroziti živote u kratkom roku, primjerice iznenadne i dugotrajnije nedostupnosti pitke vode. Ekspert za globalne probleme Ian Bremmer veli da će ova godina biti prva u kojoj ćemo shvatiti da je čista voda problem ne samo u Africi i na Bliskom istoku, već u cijelom svijetu, a ljudsko tijelo, podsjetimo, bez vode može otprilike tri dana. Hrvatima takve brige ne bi trebale zadavati ni najmanje glavobolje jer je, prema statistikama, lijepa naša zapravo najbogatija obnovljivim izvorima svježe vode u čitavoj Europskoj uniji, debelo ispred Finske i Švedske. No, što kad se na suprotnim stranama nađu interesi domaćih građana i inozemne korporacije?
Ministarstvo za budućnost
Uzmimo za primjer svađu koja se upravo zahuktava u Arizoni, gdje je tvrtka iz Saudijske Arabije uredno kupila silne hektare polja na kojima sadi biljke i onda ih vozi kući kako bi njima hranila domaći stočni fond. Za polijevanje biljaka dobila je dozvolu crpiti 11 tisuća litara vode u minuti s 300 metara dubine, no u Arizoni su se zaredale takve suše da je vode sve manje te se političari i građani najednom ljute zato što im neka inozemna tvrtka otima vodu. Saudijci sa svoje strane odgovaraju da su sve uredno platili kako to već u globalnom kapitalizmu ide te da imaju pravo raditi sve za što su dobili uredne dozvole.
Slična je situacija i u Argentini gdje se lokalci također žeste jer su saudijske korporacije pokupovale povelika zemljišta, a sušna su razdoblja sve dulja. Što bi se dakle dogodilo da odjednom krenu problemi s klimom na puno mjesta po svijetu, bi li se možda ostvario scenarij iz romana znanstvene fantastike “Ministarstvo za budućnost” autora Kima Stanleyja Robinsona koji je baš ovu 2023. opisivao kao prekretnicu koja će postupno natjerati vlade i financijske sustave da se konačno pokrenu i izmjene društvo?
Plaće u ugljičnim kovanicama
Robinson u zapaženom romanu objavljenom prije tri godine preispituje kapitalizam te veliku važnost pridaje idejama o promjeni uloge novca u društvu i uvođenju takozvanih ugljičnih kovanica u kojima bi se isplaćivale zarade te aktivnosti snažno usmjeravale ka očuvanju okoliša umjesto prema uobičajenom stvaranju profita. Pojednostavljeno rečeno, u svrhu svladavanja klimatske krize, Robinson predlaže transformaciju društva u više koraka, prvo prema kapitalizmu u kojemu država ima puno veću ulogu (kombinacija u kojoj se isprepliću Kejnzijanska ekonomija i socijalna demokracija), a potom prema demokratskom socijalizmu.
Kud god dakle krenemo, u znanstvene ili romansirane rasprave, opet se zapletemo u već poznatu mrežu – svađu o kapitalizmu, socijalizmu, demokraciji, socijalnim razlikama te prihvaćanju ili negiranju klimatskih promjena. U takvoj situaciji smo kao pojedinci i društva uglavnom blokirani već niz godina, tijekom kojih se gotovo svaki dan čuje nešto o klimatskim promjenama i potom sliježe ramenima. Na taj se način prešutno pristaje da sve ostane kako jest, a to je u sadašnjoj situaciji posvemašnja globalna kapitalistička svemoć novca i ekonomske elite kojoj su odriješene ruke da odlučuje o budućnosti ljudi na svim kontinentima.
Nije Tesla za seljaka
Ako je suditi po priručnicima za krupne investitore, primjerice knjizi “Ulaganje u doba klimatskih promjena” američkog profesora Brucea Ushera, dobiva se dojam da je klimatska kriza samo još jedan od investicijskih ciklusa u kojemu sve vrvi od pozitivnog naboja i nabrajanja milijardi ulaganja u obnovljive izvore energije i zelene tehnologije.
Na svemu tome se može dobro zaraditi, trgovine se pune ekološki čistijim proizvodima, a auto saloni novim modelima električnih automobila koji su, doduše, još uvijek preskupi za običan puk, o čemu govori i istraživanje koje ukazuje na to da bešumna vozila uglavnom kupuju u bogatim europskim državama – u Švedskoj je primjerice više od polovice novoregistriranih automobila na električni pogon, dok je u Bugarskoj prodaja istih zanemariva.
Nije samo EU podijeljena na bogate i siromašne države, već se i unutar pojedinih nacija u proteklih četrdesetak godina sve više rascjepljuju imućna i jadnija područja, primjerice u Velikoj Britaniji gdje, kako kaže oxfordski profesor ekonomije i autor knjige “Budućnost kapitalizma” Paul Collier, Londonu ide odlično dočim sva ostala područja zaostaju. Slično je u SAD-u i mnogim drugim državama, kao što će i u Hrvatskoj o drastičnim razlikama između grada i periferije posvjedočiti oni koji se zapute iz Zagreba na Baniju pa ostanu zapanjeni kada vide kako se živi samo sat vožnje od Jelačić placa. Raskol se zbiva, dodaje profesor Collier, i u obrazovanju gdje su malobrojnima dostupni vrhunsko školovanje i odlični poslovi, dok se svi ostali koprcaju s nedostatnim znanjem i niskim nadnicama.
To su, po Collieru, rezultati smjera u kojemu se kapitalizam kreće u proteklih nekoliko desetljeća i koji daje prednost odabranim pobjednicima, dok sve ostale ostavlja na začelju utrke.
La Résistance
Kako onda ne posumnjati da će se slični procesi odvijati i tijekom budućih klimatskih promjena, pri čemu bi varka mogla biti u vjerovanju pojedinca da će globalni šokovi zaobići baš nju ili njega. Skoro 60% Amerikanaca primjerice vjeruje da ih globalno zatopljenje neće ozbiljnije pogoditi, dok je u Hrvatskoj taj postotak skoro 50%.
Onima koji donose odluke, dakle političkoj i ekonomskoj eliti, takve brojke vjerojatno ukazuju da se mogu opustiti jer ispada da dobar dio stanovništva ne vidi klimatske promjene kao problem od izuzetne važnosti koji je potrebno hitno rješavati. Kapitalizam stoga, mogli bismo zaključiti, može mirno nastaviti utabanim putem, a ako usput riješi poneki ekološki problem, morat ćemo mu reći hvala jer se, eto, s time nitko drugi ne želi baviti.
Onima koji pozivaju na hitne akcije, znanstvenicima i aktivistima koji viču da smo već sada prešli točku s koje nema povratka, takva se pasivnost vjerojatno čini apsurdnom i besmislenom. No ako su zaista pripravni na dugogodišnje djelovanje, možemo ponuditi barem nekoliko energičnih motivacijskih stihova Stereolaba – “Iako je ovaj svijet u suštini apsurdno mjesto za život, ne treba se potpuno povući … još uvijek postoje stvari za koje se vrijedi boriti … pobunjenička solidarnost može unijeti smisao.”
NADOPUNA (03. 05. 2023.): Ovaj je članak nakon objave nadopunjen opaskom urednika kojom se daje dodatni kontekst biografiji švedske novinarke Kajse Ekis Ekman, čija je definicija kapitalizma citirana u članku.
