“Antikatastrofičarski” članak portala Liberal.hr iz 2019. godine, koji pogrešno citira i interpretrira bivšeg glavnog ekonomista Svjetske banke, dobitnika Nobelove nagrade Josepha Stiglitza oslanjajući se na tvrdnje dokazano nepouzdanog danskog politologa Bjørna Lomborga, ponovo se ovih dana dijeli na društvenim mrežama.
Naslovljen je točno – “Smrtnost od ekstremnih klimatskih uvjeta na povijesno najnižoj razini”. Neposredna smrtnost od vremenskih katastrofa zaista je na niskim granama u odnosu na prije samo stotinu godina, zahvaljujući tehnološkom napretku koji je omogućio infrastrukturni razvoj te uspostavljanje sustava za upravljanje prirodnim katastrofama i sanaciju njihovih posljedica (Svjetska meteorološka organizacija). Ostalim ubojitim klimatskim uvjetima pozabavit ćemo se kasnije u tekstu.
No, tekst članka na portalu Liberal.hr u potpunosti izvrće poruke Stiglitzove kolumne u Guardianu, a donosi Lomborgova pretjerivanja oko toga što je Stiglitz napisao te nekritički prenosi politologovo banaliziranje rizika koje sa sobom nosi klimatska kriza. Liberal.hr tako prepričava:
Sličan (katastrofični, op.a.) scenarij predviđa i američki nobelovac, ekonomist Joseph Stiglitz koji u Guardianu poziva na povećanu državnu potrošnju od čak bilijun dolara godišnje kako bi se zaustavile “strašne posljedice klimatskih promjena”. Stiglitz tvrdi da klimatske promjene “uzimaju sve više ljudskih žrtava” i koštaju jako puno; gospodarstvo SAD-a gubi, tvrdi, čak 2 posto BDP-a. Zanimljivo, i on priča o ratu, ovaj put “Trećem svjetskom ratu” koji se treba povesti, ali ovaj put protiv klime.
Međutim, ovakve interpretacije klimatskih promjena više su politička doktrina nego znanstveno saznanje, tvrdi danski ekonomist Bjorn Lomborg. Prvo, gospodarska šteta od klimatskih nepogoda u SAD-u iznosi oko 88 milijardi dolara godišnje, što nije 2 posto nego 0,48 posto američkog BDP-a. Još važnije, ekstremni vremenski uvjeti su prirodni dio Zemljinog klimatskog sustava. Velika većina te štete dogodila bi se i da nema klimatskih promjena. “Vjeruje li Stiglitz da bez klimatskih promjena ne bi uopće bilo lošeg vremena?”, pita Lomborg.
…
Stiglitz tvrdi da si “ne možemo priuštiti da ne potrošimo bilijune kako bismo neutralizirali klimatske promjene jer naši životi i naša civilizacija kakvu znamo su ugroženi, baš kao što su bili u Drugom svjetskom ratu”. Lomberg odgovara da znanstvena literatura ukazuje na to kako će klimatske promjene, ukoliko se ne bude protiv njih borilo, 2100. godine koštati svijet 2 do 4 posto BDP-a. “To nije kraj svijeta, pogotovo ako znamo da će 2100. godine čovječanstvo biti nekoliko puta bogatije nego sada”…
Bilijuni
Iako postavlja link na Stiglitzov tekst, autor na Liberal.hr-u oslanja se na Lomborgov thread na Twitteru u kojemu se interpretira Stiglitzov tekst. Danac pogrešno piše da Stiglitz tvrdi da će troškovi tranzicijske politike iznositi više od sto bilijuna dolara. Zapravo, Stiglitz tek na jednom mjestu spominje riječ bilijun i to u sklopu prijedloga kako financirati nužne mjere.
Oporezivanje prljavih industrija, osiguravanje da kapital plaća barem jednako visoku poreznu stopu kao radnici i zatvaranje poreznih rupa dalo bi bilijune dolara vladi u sljedećih 10 godina, novac koji bi se mogao potrošiti na borbu protiv klimatske krize.
Nobelovac predlaže i ukidanje subvencija za fosilnu industriju, stvaranje nacionalne Zelene banke koja bi osigurala financiranje za izolaciju domova, ali i prilagodbu pogona i sjedišta privatnih tvrtki za zeleno gospodarstvo, dok na rashodovnoj strani spominje npr. obiteljske dopuste za radnike.
Stoga nije jasno zašto Lomborg tvrdi da Stiglitz piše kako “moramo trpjeti poteškoće jednake Trećem svjetskom ratu u borbi protiv klimatskih promjena”. U stvari, Stiglitz piše da bi “prijelaz na zeleno gospodarstvo vjerojatno bi doveo do novog procvata”, po uzoru na New Deal u mandatu američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta. Razlog je, među ostalim, što će daleko više radnih mjesta biti stvoreno u obnovljivoj energiji, nego što će biti izgubljeno u ugljenu.
Trošak vremenskih katastrofa i BDP
Što se tiče prozivke Stiglitza za pretjerivanje vezano za udio štete od klimatskih promjena u BDP-u, direktan citat iz članka u 2019. glasi da je “posljednjih godina zemlja (SAD) izgubila gotovo 2% BDP-a zbog vremenskih nepogoda, koje uključuju poplave, uragane i šumske požare”. Trošak vremenskih nepogoda varira od godine do godine, dok BDP gotovo stabilno raste, tako da je i udio troška štete promjenjiv.
Lomborg pretpostavlja da je Stiglitzov izračun štete došao od federalne revizorske institucije za fiskalnu odgovornost (GAO), odnosno ureda za budžet Bijele Kuće. Prema njihovom izvješću iz 2017. troškovi federalne vlade za saniranje štete izazvane ekstremnim vremenskim pojavama u minulom desetljeću iznosili su preko $350 milijardi. To je, naglašava Lomborg, 0,18 godišnjeg BDP-a, a ne skoro dva posto. No, to nisu ukupni troškovi ekstremnih vremenskih pojava, već samo troškovi federalne vlade.
This is ridiculous. Not only is $350bn a cost over ten years (so 0.18% GDP per year, and not 2%, as Stiglitz tries to claim), but it is also the costs of *all* extreme weather. Does Stiglitz believe there is no bad weather without climate change? No bad weather in past? pic.twitter.com/opDe0QycKs
— Bjorn Lomborg (@BjornLomborg) June 4, 2019
2017. šteta od 377,5 milijardi
Nejasno je da li je Lomborgu poznato kako su baš te 2017. godine SAD pogodila tri velika uragana. Brojač katastrofa skupljih od milijardu dolara s uračunatom inflacijom Nacionalnog centra za informacije o okolišu (NCEI) zabilježio je da je nevrijeme u SAD-u “otpuhalo” čak 377,5 milijardi američkih dolara. Kako je 2017. godine američki BDP iznosio 19,48 bilijuna USD, za tu se godinu može reći da je SAD izgubio skoro dva posto BDP-a.
Stiglitz se na drugom mjestu, u tekstu u NYT-ju iz 2020. godine, koji je zapravo kritika Lomborgove knjige, eksplicitno poziva baš na 2017. godinu: “Samo u 2017. Sjedinjene Države izgubile su oko 1,5 posto BDP-a na takve događaje povezane s vremenom (tj. klimatskim promjenama, op.a.).”
Međutim, ovako visok udio štete u BDP-u ne vrijedi za većinu drugih godina, jer je 2017. bila rekordna ne samo po šteti (od 1980. naovamo), već i po broju poginulih u katastrofama (3280). Uzmemo li kao recentne godine u kontekstu Stiglitzovog članka 2016., 2017. i 2018. godinu, a ne samo 2017. godinu, udio troška katastrofa u BDP-u se zaista smanjuje.
NCEI, koji je dio Nacionalne agencije za istraživanje oceana i atmosfere, navodi da su 2016. godine troškovi katastrofa u SAD-u iznosili 58,1 milijardi, a 2018. godine oko 110,8 milijardi dolara. Prema Svjetskoj banci, 2016. godine američki BDP iznosio je 18,7 bilijuna, a 2018. godine 20,52 bilijuna dolara. Stavimo li u odnos 546,4 milijarde štete u tri spomenute godine s ukupnih 58,7 bilijuna BDP-a, dolazimo do brojke od gotovo jedan posto, odnosno 0,93 posto. Ako “recentne godine” shvatimo kao 2017. i 2018. godinu, dolazi se do 1,22 posto BDP-a.
Rast troškova
Kako su tekstovi o kojima pišemo nastali 2019. godine, trebalo bi naglasiti da je tadašnji desetogodišnji prosjek (od 2010. do 2019.) troškova štete od ekstremnih vremenskih pojava iznosio 95 milijardi dolara godišnje, ako se uzmu u obzir samo troškovi relevantni za ovaj NCEI-jev brojač. Desetljeće ranije nije dosegnuto ni 60 milijardi, usprkos razornom uraganu Katrina. Devedesetih je prosjek bio 32 milijarde, a osamdesetih ni cijelu 21 milijardu.
Da štete u apsolutnim brojkama rastu iz godine u godinu vidi se i na prosjecima po desetljećima, i na godišnjoj razini. U 2020-ima prosjek gubitaka iznosi 147,8 milijardi dolara godišnje. U 2022. samo je jedan uragan napravio štetu od 112 milijardi dolara i ubio 150 ljudi. Kako zadnje godine spadaju među najtoplije u povijesti, tako i štete u SAD-u sve rjeđe iznose manje od sto milijardi dolara godišnje.
“Ukupni troškovi u posljednjih sedam godina (2016.-2022.) premašuju 1 bilijun dolara, dok troškovi za 341 događaj od 1980.-2022. premašuju 2,475 bilijuna dolara (inflacija prilagođena dolarima iz 2022.)”, navodi NOAA, odnosno NCEI.
Držanje koraka s katastrofama
No kako se i BDP s godinama uglavnom povećava, udio šteta u BDP-u nije povećan usprkos velikoj apsolutnoj brojci. Primjerice, 2021. iznosio je 0,67 posto BDP-a, iako su vremenske neprilike odnijele 156 milijardi dolara. Zato treba reći i da samo pogoršanje vremenskih uvjeta nije jedino zaslužno za ove trendove, što uostalom tvrdi i Lomborg. NCEI također naglašava da se ukupno pogoršanje vremenskih prilika ne mora proporcionalno vidjeti u izgubljenom novcu i/ili životima. Veliku razliku čini pitanje je li nevrijeme poharalo naseljeno ili nenaseljeno područje. U objašnjenju svog izračuna NCEI na sljedeći način odgovara na pitanje jesu li štete koje pojedinačno prelaze milijardu dolara danas učestalije nego prije:
“Povećanje stanovništva i materijalnog bogatstva u posljednjih nekoliko desetljeća važan su čimbenik za veći potencijal štete. Ovi trendovi su dodatno komplicirani činjenicom da mnogi naseljeni centri i infrastruktura postoje u ranjivim područjima kao što su obale i riječna poplavna područja, dok su građevinski propisi često nedovoljni za smanjenje štete od ekstremnih događaja. Klimatske promjene također igraju ulogu u sve većoj učestalosti nekih vrsta ekstremnih vremenskih prilika koje dovode do katastrofa vrijednih milijarde dolara”, navodi NCEI.
Organizacija Climate Central, pak, navodi da je 2017. i 2021. SAD u prosjeku svakih 18 dana doživio katastrofu vrijednu milijardu dolara, dok se osamdesetih to događalo svakih 82 dana. Oni smatraju da, što je manje vremena između događaja, to je manje resursa za pomoć pogođenim zajednicama.
“Ovi otrežnjujući podaci oslikavaju strašnu sliku o tome koliko su Sjedinjene Države užasno nespremne da se nose s rastućom klimatskom krizom i njezinim raskrižjem s drugim socioekonomskim izazovima u svakodnevnom životu ljudi”, rekla je Rachel Cleetus, direktorica politike Unije zabrinutih znanstvenika (NPR).
Projekcije toplinskih valova i smrti od smrzavanja
Promjene u temperaturi su, u usporedbi s učestalošću drugih ubojitih vremensko-klimatskih pojava, najlakše mjerljive. Bijela kuća, s jedne strane, predviđa da će zbog zatopljenja doći do pada broja smrtnih slučajeva povezanih s hladnoćom. Međutim, projekcije smrtnih slučajeva povezanih s vrućinom daleko premašuju pad smrtnih slučajeva povezanih s hladnoćom.
U Europi, primjerice, već sada godišnje umire oko stotinu ljudi od hladnoće, dok od ekstremnih vrućina umire oko tri tisuće.
Bez smanjenja stakleničkih plinova, tj. pri povećanju temperature za 3 stupnja, broj umrlih od hladnoće bi se smanjio na 8. No toplinski bi udari – kakvi se u sadašnjoj klimi događaju jednom u 50 godina – mogli godišnje uzrokovati zdravstvene probleme za do 300.000, a ubiti do 90.000 ljudi.
Toplinski valovi već sada, primjerice u Južnoj Americi, dovode do rasta broja hospitalizacija djece mlađe od godinu dana i odraslih starijih od 65 godina (Lancet).
Klima ne ubija samo trenutačno
Zagađenje koje ljudi emitiraju u atmosferu ne ubija samo trenutačno, intenziviranjem nevremena koje pokreće vodu, vjetar, vatru ili blato. Lancetova analiza upozorava da su posljedice klimatskih šokova i niži prinosi usjeva te prijetnje sigurnosti vode i hrane. Povećava se i prostor klimatski pogodan za razvoj zaraznih bolesti poput denga groznice ili malarije, pa je vjerojatnost prijenosa denga groznice u zadnjih 70 godina tako porasla za 12 posto (Lancet Countdown).
Nadalje, udisanje dima iz šumskih požara predstavlja nekoliko akutnih i kroničnih zdravstvenih prijetnji, uključujući povećani morbiditet i mortalitet, dok gubitak imovine i voljenih imaju utjecaj na mentalno zdravlje, što je posljedica i drugih katastrofa. Broj dana ekstremno visokog rizika od požara porastao je u 61 posto zemalja u zadnjih 20 godina.
Već sada zagađenom zraku Svjetska zdravstvena organizacija godišnje pripisuje sedam milijuna preuranjenih smrti, a tu su i povezane bolesti koje financijski opterećuju zdravstvene sustave. SZO smatra da bi rješavanje klimatske krize ujedno poboljšalo zdravlje ljudi, jer emisije štetnih čestica nastaju i izgaranjem fosilnih goriva, i uslijed požara.
Što ako ne napravimo ništa?
Glavna teza članka na Liberalu, odnosno sâmog Lomborga jest da je najjeftinije i najbolje za čovječanstvo – ne učiniti ništa po pitanju problema klimatskih promjena.
Ironično, u literaturi “socio-economic pathways” (SSPs), najbogatiji SSP se predviđa za budućnost ukoliko se čovječanstvo u potpunosti bude oslanjalo na slobodno tržište i fosilna goriva.
Izvor: Keywan Rhiahi 2017.
…
Ljudi će prije povjerovati manipulacijama i lažima koje donose dramatične najave o smaku svijeta koji “samo što nije stigao” nego nepobitne činjenice koje nam kazuju da čovječanstvu nije nikada bilo bolje nego danas i da je budućnost – ako je sami svojom glupošću ne pokvarimo – vrlo vjerojatno još svjetlija.
Najprije je potrebno pojasniti što su SSP-ovi na koje se članak na Liberal.hr-u referira. Krajem dvijetisućitih, javnosti je predstavljena analiza “Reprezentativni putevi koncentracije” (RCP), koja je opisala četiri scenarija ispuštanja stakleničkih plinova i uparila ih s četiri vjerojatne razine radijacijskog forsiranja u 2100. godini (2,6, 4,5, 6,0 i 8,5 vata po kvadratnom metru), koje u konačnici proizvodi različite srednje temperature na Zemlji.
Godinama kasnije međunarodni tim klimatologa, ekonomista i modelara energetskih sustava u ovu je računicu ubacio i pretpostavke socioekonomskog razvoja. Studija pod vodstvom Keywana Rhiahija s Međunarodnog instituta za primijenjenu sistemsku analizu iz Austrije, na koju se referira Liberal.hr, objavljena je 2017. godine i razvija pet tzv. narativa, mogućih načina na koje bi se svijet mogao razvijati u nedostatku klimatske politike i zajedničkih globalnih napora i obaveza prema klimi, poput primjerice Pariškog sporazuma. Točnije, razmatra kako bi se mogle postići različite razine ublažavanja klimatskih promjena kada se ciljevi ublažavanja RCP-ova kombiniraju sa SSP-ovima, odnosno “zajedničkim socioekonomskim putovima” (shared socioeconomic pathways).
Jedna od tih pet priča je i SSP5. Zamišlja svijet idealnog slobodnog tržišta i globalne suradnje, uz velike investicije u javne usluge i edukaciju, bez rivalstva među državama-narodima i eksploatacije globalnog juga. Štoviše, taj globalni jug toliko je razvijen i obrazovan u tom zamišljenom svijetu da s edukacijom žena stope nataliteta padaju do te mjere da će svijet izgubiti 700 milijuna ljudi do kraja milenija. Ta svjetska populacija od 7,3 milijarde uvelike će se oslanjati na tehnološka čuda poput geoinženjeringa i hvatanja i pohrane ugljičnog dioksida (CCS), danas krajnje kontroverznih, skupih i/ili neučinkovitih tehnologija.
Na žalost, taj scenarij predviđa i nešto vrlo nezgodno, što autor na Liberalu izostavlja. Radi se o podatku iz istraživanja na koje se referira [1, 2], a koji se odnosi na rast temperature. U scenariju SSP5, u kojem se tržištu daje potpuna sloboda upravljanja razvojem pa se emisije stakleničkih plinova dovode do maksimuma nastavkom izgaranja fosilnih goriva, temperatura raste iznad 4 stupnja Celzijeva s obzirom na predindustrijsko doba. 
CCS tehnologije će u budućnosti možda doista biti korisne, ali njihov je razvoj još u začetku pa je nezahvalno prognozirati kad će se, odnosno hoće li se to dogoditi [1, 2]. Različiti predloženi oblici mogućeg geoinženjeringa [1, 2] za sad nisu testirani pa ne znamo koliko su sigurni i učinkoviti; stručnjaci upozoravaju da bi posljedice mogle biti opasne i nepredvidive.
Ali čak i usprkos pretpostavljenom tehnološkom napretku, kako navodi Rhiahi s kolegama, u tom je scenariju povratak na 2 stupnja zagrijavanja iznad predindustrijskog doba nemoguć.
U prošlosti se pokazalo da je daleko lakše projicirati rast temperatura, nego ekonomska kretanja. To su odavno učinili znanstvenici, pa i oni u naftnim kompanijama. Exxon je tako vlastite prognoze desetljećima skrivao od javnosti, a predviđale su “potencijalno katastrofalne posljedice” zbog rasta temperature od oko 3 stupnja do kraja 21. stoljeća, o čemu smo pisali ranije.
Riječima Svjetske banke, 4 stupnja više značilo bi “kaskadu kataklizmičkih promjena koje uključuju ekstremne toplinske valove, smanjenje globalnih zaliha hrane i porast razine mora koji utječu na stotine milijuna ljudi”. Također, očekuje se da u tom slučaju zatopljenje ne bi ostalo na razini od 4 stupnja iznad predindustrijskog razdoblja, već bi se rast temperature nastavio.
Budućnost nije zapisana i zato je nezahvalno predviđati koji će se scenarij do koje mjere obistiniti, a koji neće. Dodatno je teško procijeniti koliko će koštati taj scenarij u odnosu na drugi koji je izbjegnut. Gotovo je sigurno da se neće obistiniti ni najgori ni najoptimističniji scenariji, a sve između ovisi o brojnim faktorima, među kojima je i trenutak investiranja u dekarbonizaciju.
Količina stakleničkih plinova u atmosferi i postignuta srednja temperatura, naime, neće biti iste ako se legendarni “net zero” u 2050. godini dosegne polako i ako se do njega dođe brzo i prije obećanog roka. Čak i da se to dogodi danas, temperatura bi rasla još neko vrijeme zbog već akumuliranog ugljičnog dioksida, metana i drugih plinova koji zarobljavaju toplinu. S potpunom sigurnošću se, dakle, može reći da daljnje neograničeno izgaranje fosilnih goriva ne vodi u prosperitet, već u katastrofu.
Tri mala stupnja
Rast temperatura od 3 stupnja zasigurno će nekim hladnijim krajevima svijeta donijeti nove klimatske uvjete pa time i nove mogućnosti. No, pojedini ekonomisti smatraju da bi svaka takva eventualna korist mogla biti kratkog daha.
Prosperitet je vrlo upitan za 40 posto svjetskog stanovništva koji živi nedaleko od mora i oceana ili im je lokalna klima na rubu da postane previše vrela, suha i škrta za život.
Mnogima u Hrvatskoj vjerojatno ne bi bilo svejedno da Pula, Zadar ili Split poplave, što je realno očekivati ostanemo li na putu koji vodi prema 3 Celzijeva stupnja:
Ove poplave bi velike dijelove priobalnih gradova učinile nenastanjivima te bi značajno uništile gradsku infrastrukturu, prije svega vodovod.
Razlika između 1,5 i 2
Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC) smatra da je razlika između 1,5°C, na koliko bismo se zaustavili u slučaju brze dekarbonizacije i 2 stupnja Celzijeva, ukoliko bismo išli polako, ekonomski značajna.
Predviđa se da će globalne ekonomske štete od klimatskih promjena biti manje u slučaju zagrijavanja od 1,5°C nego 2°C 2100. godine (Warren et al., 2018c). Srednja neto sadašnja vrijednost troškova šteta od zatopljenja 2100. godine za 1,5°C i. 2°C (uključujući troškove povezane s tržišnim i netržišnim utjecajima izazvanim klimatskim promjenama, utjecaje zbog porasta razine mora i utjecaje povezane s diskontinuitetima velikih razmjera) iznosi 54 odnosno 69 bilijuna USD u odnosu na 1961.-1990.
Što se tiče SAD-a (box 3.6), IPCC navodi da u scenariju business as usual ta država gubi oko 4.5% BDP-a do 2100. godine, što može varirati između 2,5 u najboljem i 8,5 posto u najgorem scenariju. Zadrži li se srednja temperatura na 1,5 stupnja Celzijevih iznad predindustrijskog vremena, gubitak izražen u BDP-u bi trebao biti do 1,7 posto.
Bijela kuća procjenjuje da bi klimatske promjene do kraja stoljeća mogle raditi štetu od dva bilijuna godišnje – samo u SAD-u.
Sažetak analize financiranja globalne dekarbonizacije na stanicama UN-a ističe, pak, da svijet može i ekonomski napredovati kroz tranziciju.
Prema podacima Svjetske banke iz listopada 2019., svijet će morati značajno uložiti u infrastrukturu u sljedećih 15 godina – oko 90 trilijuna američkih dolara do 2030. No može nadoknaditi ta ulaganja. Utvrđeno je da prijelaz na zeleno gospodarstvo može otključati nove gospodarske prilike i radna mjesta. Ulaganje od 1 USD u prosjeku donosi 4 USD koristi…
A Novo izvješće o klimatskoj ekonomiji, objavljeno 2018., otkrilo je da bi hrabre klimatske mjere mogle donijeti izravnu ekonomsku dobit od 26 trilijuna američkih dolara do 2030. u usporedbi s uobičajenim poslovanjem — što je konzervativna procjena, navodi se…
Zamjena najskupljih kapaciteta termoelektrana na ugljen od 500 gigavata solarnim i vjetroelektranama smanjila bi godišnje troškove do 23 milijarde USD godišnje i donijela poticaj vrijedan 940 milijardi USD, ili oko 1 posto globalnog bruto domaćeg proizvoda…
Globalna komisija za prilagodbu, na primjer, procjenjuje da bi ulaganje od 1,8 bilijuna američkih dolara od 2020. do 2030. moglo generirati 7,1 bilijuna američkih dolara ukupnih neto koristi u pet područja – sustavima ranog upozoravanja, infrastrukturi otpornoj na klimatske promjene, poboljšanoj poljoprivrednoj proizvodnji usjeva u suhim područjima, globalnoj zaštiti mangrova i otporniji vodni resursi.
Trošak nije samo u katastrofama i potapanju
Sve češće i teže prirodne katastrofe, porast razine mora, gubitak bioraznolikosti te negativni utjecaji na zdravlje i dobrobit ljudi smatraju se glavnim razlozima zašto se dekarbonizacija isplati više od popravljanja štete i koračanja putem od više od 3 stupnja Celzijeva prema kraju stoljeća. Tome treba pridružiti i gubitak (uglavnom neosigurane) imovine i infrastrukture, utjecaj na poljoprivredu i sigurnost opskrbe hranom, povećane troškove zdravstvene zaštite.
Recentna Lancetova analiza tome dodaje i kako je izloženost radnika toplini 2021. godine, odnosno gubitak radne sposobnosti zbog topline, dovela do gubitaka prihoda značajnih za BDP pojedinih zemalja. Konkretno, države s niskim indeksom ljudskog razvoja izgubile su oko 5,6%. To se, dakako, odražava i na socioekonomske uvjete koji utječu na zdravlje.
Ipak, vlade nastavljaju poticati proizvodnju i potrošnju fosilnih goriva. Čak 69 (80%) od 86 pregledanih zemalja imalo je neto negativne cijene ugljika, tj. davale su neto subvencije za fosilna goriva. Lancet računa da ih je to ukupno koštalo oko 400 milijardi USD; ove su subvencije premašile 10% nacionalne potrošnje za zdravstvo u 31 zemlji te čak 100% u pet zemalja.
S druge strane, obnovljivi izvori energije poput vjetra i Sunca tako su drastično pojeftinili u ovom mileniju da je investiranje u tehnologiju fosilnih goriva i upitne ekonomske isplativosti.
Lomborg i znanstveno nepoštenje
Za kraj nije naodmet ukazati na zanimljivost iz Lomborgove biografije. Zbog njegove analize mjera za zaštitu okoliša više ga je znanstvenika tužilo Danskom komitetu za znanstveno nepoštenje.
Povod je bila Lomborgova hit knjiga “Skeptični ekolog”. Od negativne presude za nepoštenje zbog selektivnog pristupa (cherry-picking) i pogrešne upotrebe podataka, Lomborga je spasio nedostatak ekspertize.
Komitet je, naime, s jedne strane smatrao da je kriv zato što “prema uobičajenim znanstvenim standardima, optuženik (Lomborg) je postupio u suprotnosti s dobrom znanstvenom praksom u svom sustavno jednostranom izboru podataka u svojim argumentima”. Međutim, proglašen je nevinim jer je “u predgovoru knjige optuženi sâm skrenuo pozornost na činjenicu da nije stručnjak za ekološka pitanja” [1, 2].
Drugim riječima, izvor na čijim tvrdnjama se bazira članak objavljen na portalu Liberal.hr sam priznaje da nije stručnjak za teme o kojima piše, a danska znanstvena zajednica njegove je tvrdnje osudila kao nevjerodostojne.
