„Tehnologija je način otkrivanja u području (…) gdje se događa istina“, odvažno je prije sedamdesetak godina zapisao njemački filozof koji je još tada promišljao odnos ljudi i tehnologije te nas poticao da tako razotkrivamo i istinu o – nama samima. Pitanje je, naime, razumijemo li što je zapravo u samoj srži tehnologije i bismo li se, ako spoznamo tu srž, možda lakše i bolje nosili s mnogim problemima pa čak i s globalnim zagrijavanjem koje nam sve češće donosi ekstremne vremenske prilike.
No, prije nego što se uhvatimo filozofiranja o tehnologiji i spominjanja imena od kojih ćete se vi i ljevičari i desničari pri kraju teksta namrštiti, a podsjetit ćemo i tko je kome bio djed, upustimo se isprva u lakše štivo – razgledavanje maštovitih, kontroverznih i skupih tehnoloških ideja koje bi nas mogle spašavati od klimatskih promjena. Pregršt toga ćemo vam ovdje ponuditi, uključujući i četverosatni radni dan s odlaskom u mirovinu u četrdesetpetoj. Zvuči primamljivo? Mlađima možda, ostali tek razočarano odmahuju rukom.
Klima na recept
Cilj cijele te priče o izumima koji će zagladiti klimu je naizgled jednostavan – obrnuti bezizlaznu situaciju kao u nekom napetom filmu, spasiti ljudstvo na planetu od bilo kakve klimatske kataklizme i omogućiti normalan život, spremiti problem globalnog zatopljenja u ladicu kao da ga nije ni bilo, pritom ne bankrotirati, možda čak i zaraditi te prigodno odahnuti i proslaviti jer je još jedna kriza eto riješena. Nešto kao kad se razbolijevamo i liječnici nas spašavaju pomoću silnih aparata i sprava koji dijagnosticiraju, operiraju, režu, spajaju, transplantiraju i još mnogo toga. Tako bismo, planiraju znanstvenici i izumitelji, mogli skrpati i planet, gdje god nešto zaškripi odmah prepisati koji je tretman potreban – spuštanje ili dizanje temperature, manje ili više oblaka i oborina, usisavanje ili isisavanje neželjenih plinova i pakiranje u neko spremište ispod zemlje, u more i ocean ili čak skroz van u svemir.
Sve je to teoretski moguće, no problem je u tome što puno košta, a nitko ne želi baš toliko platiti. Ako to usporedimo s osobnim zdravljem, u stanju zdravstva kakvo već sada jest, spremniji smo platiti i privatniku kad se pojavi neka ozbiljnija zdravstvena tegoba te se odreći mnogih zadovoljstava kako bi se organizam doveo u kakvo takvo normalnije stanje – dakle odjednom pristajemo i na kirurški zahvat, ozbiljnije lijekove, zdraviju prehranu, više kretanja i vježbanja te manje kilograma, cigareta i alkohola. Slično tome, ni klimu neće spasiti samo jedna tehnološka metoda, već će vjerojatno biti potrebno više njih, a to je prilično komplicirano, kao što je uostalom teško i skinuti višak kilograma bilo kome od nas.
Kako ubiti dvije tone CO2 jednim udarcem
Za sljedeću pak ilustraciju oko klimatske frke zamislite da vam u sobu uleti dosadna muha zunzara i vi širom otvorite prozor te strpljivo pričekate da muha sama odleti van. Nekada, kao što znate, muha neće pa neće van te je morate dokrajčiti kakvim starim novinama. Ako vam pak uleti deset ili stotinu muha odjednom, e onda ćete se malo uspaničariti, a u slučaju da ih stigne tisuću shvatit ćete da nešto nije u redu te da neće biti spavanja iduće noći u takvoj sobi. Tada biste vjerojatno potražili stručnu pomoć i ako treba platili za rješavanje novonastalog problema. S našim odnosom prema klimatskim promjenama situacija je slična – tu i tamo stigne kakva poplava ili suša, toplinski ili hladni temperaturni val, ali to završi i brzo biva zaboravljeno. Ako se vremenski ekstremi krenu događati češće, a znanstvenici najavljuju takav scenarij, traženje tehnoloških rješenja će se vjerojatno prilično ubrzati i nadajmo se da neće za sve to biti prekasno.
U Europskoj uniji primjerice priželjkujemo da se emitiranje stakleničkih plinova do 2030. godine smanji napola te da se skoro trećina tog smanjenja dogodi tako da se masovno prebacimo na nove čiste tehnologije poput obnovljivih izvora energije i baterija. Da bi se to ostvarilo potrebno bi bilo, prema nekim procjenama, ulagati vrtoglavih tisuću milijardi eura godišnje, no tih novaca zasad još nema.
Ista je situacija na svim kontinentima, svi trube da bi trebalo ulagati više, no to se ne događa. Računica je zapravo jednostavna i pokazuje koliko je to sve jako skupo – uklanjanje jedne tone ugljičnog dioksida iz atmosfere uz pomoć kompliciranih tehnoloških naprava koje se sada razvijaju košta od 50 do preko 500 eura, a potrebno bi bilo u jednoj godini zgrabiti milijarde tih tona kako bi se ikakav rezultat postigao.
Želja je, naravno, svima smanjiti tu cijenu što brže, a oni genijalci koji to uspiju i pronađu jeftina rješenja bit će slavljeni kao spasitelji planeta te će pritom vjerojatno napuniti i džepove, primjerice iz fondova primamljivih nagrada poput one koju Elon Musk nudi u natječaju za najbolju varijantu uklanjanja CO2 iz atmosfere. I vi možete sudjelovati ako imate dobru ideju kako to brzo učiniti ili na prirodan način ili pomoću sofisticiranih tehnologija, no požurite jer prijave se primaju do početka rujna ove godine. Nagrada je stotinu milijuna dolara.
Skupi usisavači za čišćenje atmosfere
Jedna od zasad najskupljih tehnologija djeluje na sljedeći način – hvata zrak iz okoline, pumpa ga kroz kemijski proces gdje se CO2 odvoji i pod pritiskom spakira u tvrdu smjesu koja potom biva spremljena duboko pod zemlju gdje može ostati tisućama godina. Zgodno je što se pogoni mogu postaviti bilo gdje na svijetu jer kada poberu CO2 iz atmosfere zapravo postupno čiste čitav atmosferski omotač od stakleničkog plina, što znači da bi tako teoretski mogli nestati svi ljudski industrijski grijesi iz prošlosti. Hvatanje CO2 iz zraka bi, naime, u idealnoj situaciji srezalo generacije i generacije štetnih plinova ispuštanih proteklih desetljeća, no za cijelu tu složenu operaciju trebaju ogromne količine energije i velika postrojenja, a dobar primjer je hvatač CO2 na Islandu koji, iako najveći na svijetu, sprema tek četiri tisuće tona godišnje, otprilike koliko u istom vremenu ispusti samo 800 automobila. Ova je tehnologija zasad prilično neisplativa – oko 500 eura po toni CO2 – no ako inženjeri usavrše postupke mogla bi u budućnosti postati nezamjenjiv način borbe protiv globalnog zatopljenja.
Širom svijeta grade se i pogoni za hvatanje CO2 na ciljanim lokacijama gdje ga naveliko ispuštaju ogromna postrojenja poput kemijskih tvornica, cementara ili rafinerija. Ispušni tvornički plinovi se, umjesto da ih se kao dosad pušta van u atmosferu, cijevima šalju negdje duboko ispod površine, recimo u udubine gdje su već bila neka fosilna goriva u prošlosti.
Pojednostavljeno, u rupe iz kojih smo primjerice nekad ranije iscrpili prirodni plin, sad bismo mogli nagurati otpadne plinove iz velikih tvornica. Cijena po toni tako ugrabljenog i pospremljenog CO2 je od 50 do 150 eura, tek je nekoliko desetaka dovršenih takvih projekata po svijetu, no planira ih se uskoro aktivirati barem još 150. U konačnici industrije se nadaju da će sav taj otpadni CO2 moći jednom koristiti kao sirovinu za proizvodnju plastike i kemikalija te tako na cijelom procesu zarađivati, no tehnologije za takvo što još su jako skupe.
Obično malo jadno drvo
Najjeftinija varijanta za ozdravljenje atmosfere jesu dobre stare šume, cijena spremanja tone CO2 u drveće je tek jedan do deset eura, no za sadnju drveća nemamo dovoljno vremena, mjesta i volje. Sada, naime, više zelenih pojaseva gubimo nego dobivamo te primjerice u jednoj godini iz država u tropskom pojasu nestane milijun hektara šume, što je otprilike površina Belgije. Većina država u kojima se naveliko režu šume i dalje gleda prije svega ekonomski interes, a takvu logiku, na primjer u Brazilu gdje se amazonska prašuma krči kako bi bilo više plodnih površina i pašnjaka, jednostavno je objasnio tamošnji bivši predsjednik Jair Bolsonaro rečenicom – „Razumijemo važnost amazonskih šuma za svijet, ali Amazonija je naša.“
Čak i kada bi se našlo dovoljno površina po svijetu za sadnju stotina milijardi stabala, teško bi bilo natjerati lokalne zajednice ili čitave države da ne započnu opet sve to rezati. Vlade država u razvoju nerijetko su, naime, pod pritiskom lokalnog stanovništva u slučajevima kada nema dovoljno hrane te brzo pristaju da se nauštrb stoljetnih krošnji napravi mjesta za poljoprivredne površine.
U razvoju su i tehnološke novotarije genetskih modifikacija ne bi li se stvorilo drvo koje bolje upija ugljični dioksid, a jedno takvo se već testira u Sjedinjenim Državama gdje su u topolu ubacili gene bundeve i zelenih algi. Takvom drvetu, ponosno ističu genetičari koji su ga stvorili, poboljšan je i korijen kako bi bolje čistio tlo, no nećete takvu topolu brzo vidjeti u svom kvartu jer će proces dobivanja dozvola, kako se očekuje, trajati barem deset do petnaest godina.
Geni geni šareni
Genetske će se modifikacije sve češće predlagati kao moguća rješenja za klimatsku krizu jer tehnologije u tom području strelovito napreduju i postaju sve dostupnije laboratorijima diljem svijeta. Nove vrste krava koje su otpornije na vrućinu ili koje izbacuju manje štetnog metana iz probavnog trakta već se kreiraju genetskim intervencijama, a i biljke će se tehnološki mijenjati ne bi li bolje podnosile suše, kiše, temperature i ostale nedaće. Postoje već napredne mogućnosti da se i čovjeku i embrijima modificira gen za štošta, pa i za bolje podnošenje vrućina, no to (još) nije dozvoljeno i nije nam poznato jesu li negdje vršeni takvi testovi.
Američka vojska doduše planira još više koristiti tehnologije istraživanja genoma kako bi unaprijed znala koji je vojnik na što osjetljiv te primjerice vjerojatno neće u specijalne operacije slati one s RYR-1 mutacijom koji puno teže podnose vrućinu. Kineska vojska, tvrde Amerikanci, već pokušava napraviti super-vojnike pomoću genetskih manipulacija dočim su izraelske oružane snage testirale koje im vojnikinje bolje podnose vrućinu te zaključile da puno faktora igra ulogu, među kojima su temperatura kože, znojenje, kondicija, faza u menstrualnom ciklusu ili korištenje kontracepcijskih metoda. Biotehnologija će se, kao što dakle vidimo, sve češće spominjati među onima koji mozgaju borbene i obrambene vojne aktivnosti, a rezultati takvih istraživanja će se prije ili kasnije odraziti i na čitavu ljudsku populaciju, no mućkanje s genima nije jednostavno, događaju se greške i neočekivane promjene u medicinskim testiranjima te će za usavršavanje tih tehnologija trebati još vremena.
Suncobran za svijet
Dosad smo spominjali koliko koja tehnološka metoda borbe protiv globalnog zatopljenja košta, među ostalim i kako bismo ukazali na priličnu skupoću i trenutačnu nevoljkost političara i investitora da plaćaju takve projekte. Ako potražimo nešto ispod cijene, jeftino i brzodjelujuće, naletjet ćemo na solarni geoinženjering, no pobornicima te ideje zasad (nažalost ili nasreću) nitko baš previše ne vjeruje.
Za cijenu od dvije i pol milijarde eura godišnje, a to je samo nešto više od proračuna Grada Zagreba, moglo bi se, procjenjuju na američkom sveučilištu Harvard, prekriti nebo sitnim kapljicama koje će odbijati sunčeve zrake i hladiti Zemlju, napasti oblake na više razina, napraviti slojeve koji djeluju u atmosferi i hlade nas dolje na tlu. Otprilike kao da smo otvorili neki jako komplicirani suncobran kilometrima iznad nas. Zvuči možda krasno, ali je kontroverzno, moguće jako opasno i pogubno te se još nitko ne usudi naveliko krenuti tim putem, barem ne javno.
Harvardska studija, naime, više se puta pita je li sve to potrebno raditi u tajnosti ili je jednostavnije sve obavljati transparentno, s obzirom na to da su potrebne tisuće letova godišnje sa zrakoplovima-tankerima koji bi iznad nas ispuštali suncobranske aerosolne kapljice. Zasad su predložene tri metode prigušivanja sunca na različitim visinama, a prva je na oko tri kilometra gdje bi se iznad morskih površina špricala morska voda po oblacima koji bi tako postajali svjetliji te bolje reflektirali sunčeve zrake. Sljedeća razina je na 6 – 13 kilometara gdje nam oni krasni tanki oblaci cirusi zapravo smetaju jer zaustavljaju toplinu da se popne u više slojeve atmosfere. Ako te ciruse pošpricamo s nekim kapljicama i tako ih stanjimo, oni više neće blokirati toplinu, te će najniži slojevi atmosfere biti hladniji. I konačno, na visinama od 16 do 25 kilometara pošaljemo zrakoplov koji šprica sitne čestice koje pak reflektiraju sunčeve zrake i tako im priječe da baš sve dopru do nas na tlu.
Eto ga, jeftino, brzo i, dok kažeš suncobran, problem globalnog zagrijavanja riješen. Što bi uopće moglo poći po zlu? U slučaju geoinženjeringa, mnogo toga – atmosfera, vremenske prilike, ciklone i anticiklone, vjetrovi i temperature na različitim nadmorskim visinama, vrtnja zemlje, promjene sunčevih aktivnosti i još brojni faktori izuzetno su kompleksan sustav koji ne bi bilo baš lako kontrolirati i točno znati gdje i kada djelovati geoinženjeringom, a posljedice krivih postupaka mogu biti ozbiljne za ljude, poljoprivredu i sve ostalo. Neke države možda baš priželjkuju da se globalno zatopljenje ubrza, te, primjerice, otopi sav led na Arktiku kako bi se omogućilo trgovačkim brodovima da znatno brže stignu kraćom sjevernom rutom od Šangaja do Hamburga. Druge države možda žele što brže hlađenje kako ih ne bi pogađali katastrofalni ubojiti toplinski udari koji se ponavljaju svake godine.
Kada je prehladno, a kada pretoplo, tko bi o tome odlučivao, bi li se iznajmljivači na Jadranu ljutili jer nije stiglo dovoljno turista zbog hladnijeg mora, bi li autocesta A1 bila često zaleđena jer su zime najednom hladnije i ne bi li svi krivili geoinženjering za sve te probleme? K tome, bismo li se opustili i nastavili nemilice trošiti fosilna goriva, zaboravili na zelene politike i ponosno zaključili kako smo, eto, mi ljudi toliko sposobni da pomoću geoinženjeringa znademo i vrijeme i atmosferu podešavati kako nam se svidi te smo opet dokazali superiornost i nadmoć. Geoinženjering, ako ga jednom uvedemo, teško ćemo ikada moći prestati koristiti i stalno ćemo ovisiti o složenom tehnološkom sustavu koji bi u idealnoj varijanti podešavao temperaturu na Zemlji, gotovo na način kao što kod kuće poštimavamo termostat.
I zato ti more hvala …
Još samo ukratko o dvije ideje o uklanjanju CO2 i onda vas nećemo više gnjaviti tehnologijama, iako bismo o planovima znanstvenika mogli do prekosutra. Kako se, naime, tehnologije razvijaju, tako će biti sve više novih prijedloga te će nam se za koje desetljeće sve ovo danas možda činiti kao neke primitivne i zaostale metode.
Relativno logična ideja koja stiže iz Kalifornije kaže da je spas u – moru. „Ovo more zna,“ rekli bi Arsen Dedić i Drago Mlinarec u pjesmi „Razgovaram s morem“, a da more možda doista krije rješenje cijelog problema stoji u jednostavnoj formuli koja kaže – morska voda drži 150 puta više ugljičnog dioksida nego zrak.
Znanstvenici su se stoga dosjetili sljedećem – zašto ne bismo iz mora sada ukrali CO2 i spremili ga negdje, a more će potom prirodnim putem usisati CO2 koji mu nedostaje iz zraka i tako ponovno uspostaviti ravnotežu koja između atmosfere i vodenih površina i tako kontinuirano postoji? Tehnološke metode za krađu i otimanje CO2 iz morske vode već postoje i testiraju se, cijena je niža od 100 eura po toni, a ideja je zazvučala primamljivo i investitorima te je u ovu tehnološku varijantu uložio i Mark Zuckerberg iz Facebooka/ Mete.
Liftom do svemira
Znanstveno-fantastičan san o rješavanju problema globalnog zatopljenja jest gradnja cijevi do izvan atmosfere kojom bismo kao kroz slamku puhnuli sav suvišni CO2 van skroz u beskrajni svemir. Cijev bismo možda teoretski i mogli napraviti od posebnih snažnih vlakana, ali takva bi morala biti na specifičnim lokacijama i dopirati do neslućenih visina, a tehnologiju za takvo što zasad nemamo potpuno usavršenu. Ako bi cijev, primjerice, bila iznad Hrvatske, vjerojatno bi se savijala zbog vrtnje planeta te bi stoga bolje bilo postaviti je negdje na sjeverni ili južni pol (gdje se vrtnja planeta manje osjeti). Takova imaginarna cijev treba, naime, biti duljine barem 30, ako ne i preko 50 kilometara jer bi nam se s prekratkom tubom sav CO2 koji pokušamo izbaciti u svemirska bespuća vratio zbog gravitacije.
Ako vam ova ideja sa svemirom zvuči malkice suludo i neizvedivo onda vjerojatno niste u toku sa svim mogućim maštarijama i prijedlozima jer je čak i bogatun Jeff Bezos rekao da bi sve industrije koje jako truju on jednostavno preselio u svemir. Bogati i slavni se, kao što znate, rado pačaju u globalne probleme te je Bill Gates optimistično rekao da ćemo ceste, koje će nam još uvijek trebati, graditi od pametnog “zelenog” cementa, a na visini ćemo letjeti u zrakoplovima koji će, veli on, biti pogonjeni gorivom koje uopće ne zagađuje. Glumac i bivši republikanski guverner Kalifornije Arnold Schwarzenegger rekao je pak da će nas „tehnologija na kraju sve spasiti, tako da nećemo ni od čega trebati odustati.“
Koga ćemo danas kancelirati
Ta Arnoldova je, ako ćemo iskreno, potpuno na mjestu jer nitko od nas zapravo ne želi odustati od naših načina života zbog klimatskih promjena, što znači da ćemo vjerojatno rado prihvatiti svakojaka tehnološka rješenja samo ako nam ponude mogućnost da se svakodnevica malo ili nimalo ne promijeni. Ali ako bismo zagrebali malo dublje ispod površine i popričali s vlastitim mislima, bismo li znali procijeniti kada nam tehnologija pomaže, a kada postaje premoćna, a možda i opasna, kada počinje narušavati naš ljudski dignitet i stavljati nas u podređen položaj?
O tome je pokušavao promišljati i njemački filozof Martin Heidegger koji je, kao što smo najavili na početku ovog teksta, spominjao tehnologiju i istinu o nama samima te smatrao da ćemo kroz traženje svih odgovora samo kroz tehnologije postajati više sebični i narcisoidni, a manje usmjereni na to da tražimo istinitost o našem mjestu na ovom svijetu i planetu. Ah, Heidegger, mnogi će od vas sada graknuti, pa on je davao podršku Hitleru i mrzio je Židove (nije olakotno ni to što je kao ugledni profesor u dobi od 36 godina, kada je pisao najpoznatija djela, ljubovao s 19-godišnjom studenticom Hannom Arendt, Židovkom koja je kasnije postala jedna od najutjecajnijih političkih teoretičara ikad).
Ako smatrate da u popularnoj kulturi otkazivanja treba kancelirati Heideggera zbog naci grijeha onda poslušajmo što ima za reći još jedan Nijemac, Herbert Marcuse, koji je pak u tehnologiji vidio ideologiju koja podupire kapitalizam i ograničava kulturu. Ajme, nemojte Marcusea, reći će sad desničari, pa taj je bio zadrta komunjara i treba ga – kancelirati. Kad već ljutimo desničare, možemo spomenuti i francuskog mislioca Michela Foucaulta koji je tehnologije spominjao i kao poluge moći za upravljanje nad velikim brojem ljudi, od individualnog tijela do čitave populacije. Foucaulta, međutim, nije svugdje preporučljivo spominjati, posebice ne među konzervativcima koji ga kanceliraju jer je optuživan za pedofiliju, razvrat, skandalozna ponašanja i lutanja slijeva nadesno i unatrag.
Gol i bos bez tehnologije
Ovom filozofiranju nije svrha dokazati tko je u pravu, a tko ne, već ponukati na malo više zamišljenosti oko tehnologije, naročito u trenutku kada razgovaramo o izumima koji bi možda trebali spasiti jako puno ljudi od patnji i umiranja izazvanih klimatskim promjenama, a možda nanijeti još dodatne štete. Nije ovdje više pitanje tko vjeruje u klimatske promjene izazvane ljudskim djelovanjima, a tko na njih odmahuje rukom, već je zagonetka jesmo li u vremenima kada su opisane tehnologije pod kontrolom vrlo malog broja ljudi u stanju u potpunosti u konačnici podjarmiti čovječanstvo te kako ćemo u demokratskim društvima ili u kompleksnim sustavima poput EU o tome argumentirano već sada raspravljati.
Ako se bilo tko od nas pred ogledalom iskreno zapita što sam samo i jedino ja, a što je tehnologija, shvatit će brzo da jedine slobodne neovisne aktivnosti jesu disanje te možda plivanje gol u moru, ili trčanje gol i bos po šumi s usputnim skupljanjem bobica. Sve ostalo su tehnologije – alati, oruđa, poljoprivreda, transport, odjeća, obuća, stanovanje i još mnogo toga što drugi organizmi na planetu uglavnom ne koriste. Ne samo što ne možemo zamisliti živote bez vrhunske tehnologije poput pametnih telefona, nego bismo već i bez toaletnog papira počeli paničariti ako nam netko kaže da za brisanje nakon velike nužde jednostavno skupimo dovoljno lišća. Ako se usporedimo sa životinjama, mi smo zapravo potpuno ovisni o tehnologijama i bez njih doslovno nismo u stanju preživjeti, što je vjerojatno u redu do trenutka u kojem tehnologije odluče postati šef i kancelirati ljude.
Ovaj je stvarno zagnojio
Uzmite za primjer umjetno gnojivo, izum bez kojeg možda pola današnjeg stanovništva ne bi bilo, a koji je izmislio tip kanceliran više puta. Nijemac Fritz Haber prije Prvog je svjetskog rata smislio kemijski proces za proizvodnju umjetnih gnojiva i tako naglo omogućio veće prinose hrane, no za cijelu operaciju potrebna je silna energija, što znači zagađenje zraka, tla i vode te izgaranje puno fosilnih goriva. Bez obzira na sve to, umjetna su gnojiva još uvijek nezamjenjiva tehnologija o kojoj ovise milijarde ljudi i koja je turbulentnom izumitelju Haberu donijela šokantne uspone i padove. Kao mladić naljutio je pretke prešavši s judaizma na kršćanstvo u želji da dokaže privrženost Njemačkoj, potom je slavljen zbog opisanog izuma, da bi u Prvom svjetskom ratu kao ponosni njemački nacionalist znanje iz kemije rabio za izradu vrlo ubojitih eksploziva i bombi.
U zadnjoj godini Velikog rata dobio je Nobelovu nagradu za umjetno gnojivo, no već tada je u mnogim državama kanceliran kao ratni zločinac zato što su bombe spravljene njegovim znanjem ubile jako puno vojnika. Nacisti su pak, kad su došli na vlast, bez milosti kancelirali Habera zbog židovskog podrijetla te ga šutnuli s posla i van iz Njemačke. Umro je, kanceliran tako s raznih strana, u hotelu u Švicarskoj, a njegovo umjetno gnojivo, za kojim potreba kontinuirano raste kako se umnožava broj Zemljana, eksperiment je za koji još uvijek zapravo ne znamo kakve će dugoročne posljedice donijeti.
Tehno tehno samo tehno…
Biste li tom Haberu, znanstveniku koji je tehnološki promijenio svijet, poklonili povjerenje da bude vladar, predsjednik, premijer i suveren te odlučuje o sudbinama ljudi? To je pitanje za milijun eura jer bez takvih kao on, kao ni bez onih koji su izmislili pametni telefon, ne možemo ni zamisliti naše današnje načine življenja, no postoje ideje koje idu još dalje i predlažu da se tehnološkoj superiornosti dopusti vlast kako bi mogli organizirati društvo i svijet. Tehnokratski pokret, kojemu je u vrijeme velike ekonomske krize prije skoro stotinu godina rasla popularnost, predlagao je ukidanje ekonomskih i političkih struktura, ugrubo rečeno svih vlada i banaka te uvođenje ‘Tehnata’ kao sustava u kojemu odlučuju inženjeri i brojevi.
U turbulentnim kriznim previranjima kada su se trvili kapitalizam, fašizam, socijalizam, demokracije i totalitarizmi, tehnokratski je pokret nudio alternativu u kojoj bi novac bio u potpunosti ukinut te nadomješten funkcijom kupnje i raspodjele izračunatom pomoću specijalne znanstvene metode. Ljudi u tom sustavu više ne bi imali imena već samo brojeve, te si je, za primjer, jedan pripadnik pokreta umjesto imena nadjenuo 1X809X56. Tehnat traži balans u potrošnji energije, u ponudi i potražnji kako bi svega bilo dovoljno, ničega previše i ničega premalo, te predlaže radni tjedan od četiri sata dnevno, četiri dana tjedno, s početkom radnog vijeka u 25-oj i odlaskom u mirovinu u 45-oj. Godišnji odmor bio bi 78 uzastopnih dana, a osnovne potrebe svih bile bi zadovoljene bez obzira na to ima li osoba posao ili ne.
Kakav djed takav unuk
Kada je krenuo Drugi svjetski rat, kontroverzni je tehnokratski pokret proglašen protudržavnim te je u Kanadi čak i zabranjen, nakon čega je uhićen tamošnji tehnokratski lider Joshua Heldeman koji je kasnije preselio u Južnu Afriku. U Južnoj Africi koje desetljeće poslije rodio mu se unuk koji je u osamnaestoj preselio u Kanadu, a poslije i u Sjedinjene Države gdje brzo postiže uspjeh i slavu, a na Twitteru piše da će stvoriti tehnokraciju na Marsu. Radi se, pogađate, o Elonu Musku za kojeg ne znamo pjeva li „Dida moj“ od Arsena i stihove „bolestan je unuk tvoj“ ili malo ratobornije „moj dida i ja… drugo vrijeme ista sudbina“ (e ta je od Thompsona), ali Elon je jednome sinu nadjenuo ime X Æ A-12.
Ideje ‘tehnata’ u nekom novom obliku imaju mnoge pobornike u Silicijskoj dolini i, prema ocjenama nekih komentatora, možda idu i u protudemokratskom smjeru, dok u Europi švicarska istraživačica i koautorica knjige „Tehnokratski izazov demokraciji“ Eri Bertsou tvrdi da apoličan svijet, sustav “u kojem se problemi mogu identificirati putem dokaza, činjenica, razuma, a ne ideoloških uvjerenja“ postaje privlačan sve većem broju građana. Bertsou istražuje odnos između tehnokracije i demokracije te u knjizi izražava stav da su neovisni eksperti zapravo ključni u funkcioniranju demokratskih sustava jer predlažu optimalna rješenja.
Zaplešimo mehanički
Ako vam se sva ta zbrka oko društvenih uređenja, tehnologija koje će rješavati globalno zagrijavanje i rasprava o ljudskom suživotu s tehnologijom čini kompliciranom, u pravu ste jer je doista zamršeno. Svatko vjerojatno sam sa sobom treba pokušati raskrstiti pitanja poput postaje li čovjek sve manji, a tehnologija sve veća, te tko drži uzde u rukama i tko bi tu koga mogao ‘kancelirati’.
Prije 45 godina uglavnom smo mislili da Kraftwerk u pjesmi „Mi smo roboti“ govore o naprednim tehničkim napravama budućnosti, no sada, kada slušamo te stihove – „Mi radimo automatski, plešemo mehanički, programirani smo za sve i što poželiš ćemo učiniti, mi smo roboti“ – i nismo više baš tako sigurni jesmo li shvatili poruku na pravi način.
