Stanje javnog zdravlja u Hrvatskoj je loše: Hrvatska je prva po pretilosti, druga po smrtnosti od raka i peta po pušenju u Europskoj uniji. Broj novih slučajeva raka u Hrvatskoj približno je jednak prosjeku EU-a, ali Hrvati puno manje od prosjeka Unije sudjeluju u programima za rano otkrivanje raka dojke, vrata maternice i debelog crijeva. Na to se rjeđe odazivaju stanovnici u ruralnim područjima te nižeg stupnja obrazovanja i dohotka, navodi se u zadnjem izvješću Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).
Slaba briga o kretanju i prehrani, ovisničko ponašanje pa i propuštanje preventivnih pregleda u svijetu zdravstva objedinjeni su imenom zdravstvene (ne)pismenosti. Definicija kaže da je to sposobnost pojedinaca da pronađu, razumiju i koriste informacije i usluge, kako bi donosili i poduzimali informirane odluke i radnje za zdravlje sebe i drugih. Troškovi koji nastaju uslijed smanjene zdravstvene pismenosti u nekim se zemljama procjenjuju i kao tri do pet posto ukupnog troška na zdravstvo.
A razina zdravstvene pismenosti hrvatskih građana u prosjeku je na samoj granici između problematične i adekvatne. Koliko građani RH imaju problema s pronalaskom, razumijevanjem i upotrebom informacija o zdravlju prvi puta je ispitano u istraživanju Ane Bobinac, Elizabete Ribarić i Nikoline Dukić Samaržija s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci predstavljenog u znanstvenom radu „Zdravstvena pismenost u Republici Hrvatskoj“ u Reviji za socijalnu politiku u sklopu projekta Zdravstveni opservatorij. Radi se o konzorciju udruga i institucija s ciljem ojačavanja utjecaja korisnika, građana, zdravstvenih radnika i istraživača zdravstva u političkom odlučivanju o zdravlju i zdravstvu.
Temeljem istraživanja nastale su Smjernice za razvoj javnih politika autorice Maje Horvat, koje bi trebale podići razinu zdravstvene pismenosti. Predstavila ih je Udruga za pomoć djeci i obiteljima suočenim s malignim bolestima Krijesnica 10. srpnja u Zagrebu.
Zdravstvene posljedice
Naime, osobe s niskom razinom zdravstvene pismenosti češće neispravno uzimaju lijekove, češće odlaze kod liječnika, vlastito zdravlje procjenjuju lošijim i rjeđe koriste preventivne mjere zaštite, češće i duže borave u bolnici, rjeđe koriste preventivne preglede i uopće povećavaju troškove zdravstvenog sustava dok u isto vrijeme sebi i svojim bližnjima teže osiguravaju dug i kvalitetan život.
Češće sebe svrstavaju nisko na društvenoj ljestvici; imaju viši indeks tjelesne mase – BMI; manje vježbaju; imaju niži dohodak i teže spajaju kraj s krajem; imaju nižu razinu obrazovanja; ne odazivaju se na preventivne preglede i programe ranog otkrivanja raka; starije su od 70 godina.
Jedna od važnih odrednica zdravlja su dobri odnosi sa liječnicima, kao i razumijevanje njihovih uputa. Šum u komunikaciji s liječnicima često je vrlo skup, ali i opasan. Jedno istraživanje SAD-u, koje je revidiralo prijave za pogreške u liječenju, procijenilo je da je između 2009. i 2013. godine cijena slabe komunikacije iznosila skoro dvije milijarde dolara, a nepotrebno je preminulo skoro dvije tisuće ljudi. Istraživači su naglasili da se vjerojatno radi o vrhu ledenog brijega zbog slučajeva koji nisu procesuirani.
Zbunjujući mediji
Glavni naglasak smjernica je da manjak zdravstvene pismenosti nije isključiva odgovornost građana i pacijenata pa čak ni medija koji su se, prema izjavama ispitanika, pokazali lošim i nerazumljivim informatorima o zdravlju.
Više od 41 posto ispitanih ne zna procijeniti jesu li informacije o zdravstvenim rizicima u medijima pouzdane; skoro trećina ne zna iz medija iščitati kako se zaštititi od bolesti, kako razumjeti informacije o tome kako unaprijediti zdravlje ili kako se nositi s problemima vezanim za mentalno zdravlje. Uzroka tome je puno – od borbe za klikove do kratkih rokova za objavu medijskih članaka.
Međutim, Aleksandar Džakula, specijalist za organizaciju javnoga zdravstva, daleko većim problemom od medija koji ne uspijevaju kvalitetno posredovati informacije, smatra činjenicu da je polje zdravstvene ekspertize fragmentirano.
“Imamo puno stručnjaka za hipertenziju, ali nema referentne točke, već gomila pojedinačnih ekspertiza”, istakao je Džakula. U situaciji u kojoj nema sustavnog autoriteta za neko područje, pacijenti dolaze do sukobljenih informacija iz jednakovrijednih stručnih izvora i postaju žrtve neadekvatne pismenosti, a ne zdravstvene nepismenosti. To je boljka internetskog doba; pacijenti dolaze naoružani pogrešnim informacijama zbog kojih su često frustrirani i pred zdravstvene radnike postavljaju nerealne zahtjeve.
Opismeniti zdravstvene radnike
Zato se smjernicama poručuje i kako se javne kampanje ne bi smjele oslanjati isključivo na medije, već na rad u zajednici i osposobljavanje medicinskog osoblja. Prepreka školovanju građana da pomognu samima sebi u Hrvatskoj je ne samo to što je zdravstveni odgoj doveden u pitanje političkim borbama, nego i činjenica da je nedovoljan.
“Ne može se fokusirati na opismenjavanje građana i pacijenata, već treba opismeniti sustav i zdravstveno osoblje”, naveo je Milan Koštro predstavljajući smjernice.
Prema Međunarodnom priručniku za zdravstvenu pismenost, postoji nekoliko načina na koje zdravstveni radnici mogu pomoći pacijentima da se adekvatno pobrinu za sebe.
Jedan je povratno učenje, metoda kojom se provjerava da je pacijent shvatio pruženu informaciju. Osobu se pita da povratno objasni ono što mu je rečeno. Cilj je provjeriti sposobnost profesionalaca da objasni informaciju, a ne pacijentovu sposobnost da je shvati.
Nadalje, umjesto pružanja više informacija odjednom, preporučuje se informacije razbiti u manje i lakše razumljive cjeline. Medicinskim radnicima se također preporučuje korištenje jednostavnog jezika i slika, kao i nuđenje pomoći s papirologijom.
No, zbog preopterećenosti, liječnici sami sebe ne vide kao osobe koje će educirati pacijente. Samo jedan medicinski fakultet u Hrvatskoj ima predmet komunikacije.
Zato se među predloženim mjerama nalaze i unaprijeđenje komunikacijskih vještina liječnika i ostalog medicinskog osoblja
prema pacijentima; snaženje uloge ljekarnika u zdravstvenom opismenjavanju građana te razvoj novih i unaprijeđenje postojećih komunikacijskih kanala javno-zdravstvenih ustanova.
Druge mjere
U smjernicama se predlaže i bolje označavanje medicinskih prostora radi lakšeg pronalaženja određenih medicinskih usluga od strane pacijenata, kao i unaprijeđenje označavanja zdravstveno štetnih proizvoda i usluga te razvoj novih načina informiranja o zdravlju. Uz medije, potrebno je osnažiti ulogu i mandat zavoda za javno zdravstvo i školske medicine vezano uz razvoj programa zdravstvene pismenosti, na temelju uvida u regionalne i lokalne prilike i potrebe.
Predlaže se i unaprijeđenje zdravstvene pismenosti za ranjive skupine u zajednici, poput tražitelja azila i Roma.
Razvoj osobnih kompetencija građana za bolje pronalaženje, razumijevanje, procjenjivanje i korištenje zdravstvenih informacija može se ostvariti razvijanjem kritičkog mišljenja mladih i obrazovanjem odraslih osoba.
Preporučuje se i poticanje razvoja institucionalnog okvira postizanje bolje zdravstvene pismenosti te praćenje učinkovitosti budućih aktivnosti i bilježenje dobrih praksi, kao i ponavljanje mjerenja nacionalne razine zdravstvene pismenosti.
Otvoriti rasprave o lijekovima za pacijente
Opservatorij je osim smjernica za zdravstvenu pismenost donio i više preporuka, među kojima su one za politiku lijekova. Javnost, odnosno pacijenti i njihove obitelji, u potpunosti su isključeni iz rasprave o uvrštenjima novih lijekova na liste Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.
“Sjednice Povjerenstva za lijekove nisu otvorene za javnost te ne postoji službeni mehanizam putem kojeg bi pacijenti doprinijeli ili dobili ikakve informacije o procesu. HZZO uvrštavanje lijekova na liste uopće ne obrazlaže dok se negativno ocijenjeni prijedlozi argumentiraju iznimno kratkim, šablonskim obrazloženjima iz kojih pacijentima nije razvidno zašto je
donesena odluka da se lijek ne financira iz javnih sredstava”, navodi se u preporukama.
Unatoč znatnom povećanju potrošnje na lijekove u posljednjih desetak godina, koje je omogućilo velik napredak u dostupnosti novih lijekova našim pacijentima, u Hrvatskoj je 2021. godine javno financirano svega 35 od 160 lijekova registriranih pri Europskoj medicinskoj agenciji od 2017. do 2020 godine; višestruko manje nego u razvijenijim zemljama zapadne Europe, ali i znatno manje nego u većini centralno europskih zemalja (Mađarska, Češka, Poljska, itd.).
Kao pozitivan primjer ističu Škotsku, koja u procesu evaluacije lijekova prikuplja iskaze pacijenata. Predmet formalnih iskaza koje pripremaju pacijenti su: način na koji bolest utječe na svakodnevan život, koliko dobro lijekovi koji se javno financiraju pomažu pacijentima da upravljaju svojom bolešću, bi li lijek koji se procjenjuje unaprijedio kvalitetu života pacijenata i na koji način bi utjecao na obitelj pacijenata i one koji im pružaju skrb te ima li lijek nedostataka u odnosu na postojeću terapiju.
