Akumulacija povijesti u atmosferi

Ovaj članak izvorno je objavljen kao 25. broj F-zina, Faktografovog newslettera od 26. lipnja 2023.

Priča o kompliciranom odnosu prirode i društva mogla bi početi od različitih točaka u povijesti. Mogla bi, primjerice, početi s parnim strojem, s izvlačenjem ugljena iz tla radi profita, s odvlačenjem radne snage iz sela u gradove radi bolje kontrole proizvodnog procesa i samog radništva. Ili bi, na primjer, mogla početi prije desetak godina, kada je koncentracija ugljikovog dioksida (CO2) u atmosferi prešla tada alarmantni prag od 400 čestica na milijun (400 ppm – ppm je mjerna jedinica za razinu zagađenosti atmosfere). Usporedbe radi, sada smo na 421 ppm. Priča bi mogla početi i, recimo, 2050. godine, kada ćemo se u tko zna kakvim klimatskim uvjetima informirati o tome je li Europa uspjela postati kontinent koji ne zagađuje planetu, kako je predviđeno Europskim zelenim planom.

Vremenski tijek istovremeno je i ključan i sporedan faktor za odnos prirode i društva. Ključan jer vremena za konkretne poteze koji će omogućiti budućnost ljudske vrste na Zemlji ima sve manje, sporedan jer je planeti svejedno za naše koncepte prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Uvjeti života na Zemlji 2023. godine rezultat su načina života bogatih društava kroz posljednjih dvjestotinjak godina, rezultat su upumpavanja neodrživih količina stakleničkih plinova u atmosferu u ime profita – o tome postoji znanstveni konsenzus. Ekstremni vremenski uvjeti kojima svjedočimo govore nam o posljedicama dosadašnjeg tempa iskorištavanja prirodnih resursa; tempa od kojeg ne odustajemo iako ne znamo kako će greške “sadašnjosti” utjecati na društva budućnosti, budući da su vremenski obrasci u promijenjenoj klimi manje predvidivi. A život u neizvjesnosti već sada ostavlja traga – klimatska anksioznost je u porastu.

Prvi broj F-zina izašao je prije dvije godine. Godišnjice su dobra prilika za analizu, u ovom slučaju tema o kojima smo pisale. Među pričama o raznim granama industrije i uvjetima rada u njima, ipak dominira jedna tema: klima, odnosno klimatska kriza. Ne bez razloga. Hrvatska je, uz Češku i Mađarsku, jedna od tri europske zemlje koje su pretrpjele najveće štete od ekstremnih vremenskih i klimatskih događaja u odnosu na BDP. Jadransko more sve je toplije i sve slanije, dio je Mediterana koji je prepoznat kao ”vruća točka” planete. Mediteran, naime, već bilježi prosječni porast temperature od 1,5 °C. Uostalom, rad i klimatska kriza neodvojive su teme. Kako smo na Faktografu ranije pisale, klimatska kriza ubija radnike, kako doslovno, tako i njihova radna mjesta. Međunarodna organizacije rada predviđa da će samo zbog rastućih vrućina broj radnih sati u svijetu pasti za 2,2% do 2030. godine, što će dovesti do gubitka oko 80 milijuna radnih mjesta, većinom u siromašnim zemljama. Velika tema za globalnu raspravu je kako provesti tranziciju na održiva radna mjesta i tko tranziciju treba platiti.

A velika tema za globalnu raspravu je i kako na toplijoj, za ljudsku vrstu pogubnijoj, planeti rasporediti resurse. Ako zadržimo društvene i ekonomske odnose moći koji vladaju danas, privilegija bi mogla postati sinonim za opstanak. Tko ima veće šanse za preživljavanje – onaj tko ima sredstva za brz bijeg iz grada koji guta požar ili onaj kome ta sredstva nisu na raspolaganju? Hoće li posljedice porasta razine mora jednako osjećati, primjerice, stanovništvo Nizozemske i stanovništvo neke siromašne otočne države globalnog juga?

Još jedna velika tema je zašto tu globalnu raspravu vodimo prigodno i sporadično. Znanstvena zajednica je u relativno kratkom periodu postigla konsenzus o tome da su klimatske promjene rezultat ljudskog djelovanja, kao i da status quo vjerojatno vodi prema izumiranju ljudske vrste. Zašto se čini da su i dalje najglasniji skeptici? Zašto pokušaji odgovora na pitanje tko treba snositi teret tranzicije na održivu ekonomiju staju na preporukama, konvencijama i sporazumima koji za zemlje potpisnice nisu obvezujući? Zašto bježimo od odgovornosti i zašto mislimo da imamo gdje pobjeći?

Prije nekoliko tjedana čelnici najbogatijih zemalja opet su se sastali u Parizu. Raspravljali su kako pomoći siromašnim zemljama u nošenju s posljedicama pandemije Covida-19, kao i posljedicama klimatske krize. Rješenje koje su ponudili je broj – stotine milijardi dolara pomoći ranjivim zemljama, što kroz povoljnije zaduživanje, što kroz povlačenje novca prema posebnim pravilima.

Dokad ćemo imati luksuz da ovakve kratkoročne financijske flastere nudimo kao rješenje za sve ekstremnije uvjete života na planeti? Analiza koju je provela Climate Action Against Disinformation, koalicija više od 50 organizacija koje se bave klimom i dezinformacijama, spor tempo globalnih pregovora o klimatskoj krizi pripisuje dezinformacijskim kampanjama. Ulaže se značajan trud da se javnost dezinformira o razmjerima, uzrocima i posljedicama klimatskih promjena, a industrija fosilnih goriva, tvrde autori, jaše na tom valu, promovirajući lažna rješenja.

Klima je neizostavni podtekst svake rasprave o pravednijem društvenom i ekonomskom uređenju, to je tako tili ili ne tili. Rješenja koja su više od puke računice podrazumijevaju odmak od trenutno prevladavajućeg viđenja planete kao neograničenog izvora bogaćenja, a društva kao skupine potrošača.