Primjena umjetne inteligencije sve je šira i raznolikija, ali toga nisu svi svjesni. Stoga nije neobično da, izvan kruga stručnjaka i zaljubljenika u tehnologiju, postoje nagađanja što se s njom može, ili ne može, napraviti. Proteklih su se dana, primjerice, društvenim mrežama širile tvrdnje kako današnja djeca ne uče pisati rukopisnim pismom jer taj način pisanja alati umjetne inteligencije ne mogu raspoznati.
“Jeste li se ikada zapitali zašto više ne uče pisati pisanim slovima? ” I ne, nije slučajnost da ga sve manje koriste.
Pisanje kurzivom znači prevođenje misli u riječi; tjera te da ne skidaš ruku s papira.
Trud koji podstiče misao, koji omogućava da povežete ideje, povežete ih i povežete u vezu.
Nije slučajno riječ kurziv dolazi od latinskog «curre », koji trči, koji teče, jer misao je krilata, trči, leti. Naravno da kurzivu nema mjesta u današnjem svijetu, svijetu koji daje sve od sebe da uspori razvoj misli, da ga napuni.
Kurziv je rođen u Italiji, a onda se proširio po cijelom svijetu. Zašto?
Jer je bio kompaktan, elegantan, jasan rukopis.
Zato što povezuje neuronske puteve koji su samo
povezani na ovaj način.
I zato što je Al ne može pročitati.
~preneseno~”, sadržaj je posta objavljenog na Facebooku 22. lipnja 2024. godine (arhiviran ovdje).
Tvrdnja se prije mjesec dana počela širiti na engleskom jeziku (1, 2, 3), a domaći su je korisnici u potpunosti preuzeli (uključujući i vizual) i direktno preveli.
Računala su naučila (i dalje uče) prepoznavati pisana slova
Prije svega, rukopis se već neko vrijeme može prepoznati uz pomoć računala. Prepoznavanje rukopisa (engleski handwriting recognition, HWR) sposobnost je računala i mobilnih uređaja da primaju i tumače rukom pisane unose. Unosi mogu biti offline (već gotovi, skenirani s papirnatih dokumenata) ili online (nastaju uživo, pokretom posebne pisaljke).
Najpopularnija tehnika za prepoznavanje teksta je optičko prepoznavanje znakova (OCR). S tiskanim tekstovima, naravno, ide lakše jer OCR sustav svaki oblik slova mora samo jednom naučiti, a rukopisno više puta. OCR softveri 2000-tih sve su dostupniji i može ih se besplatno koristiti online.
Kako je pisao portal Snopes kada je analizirao slične sadržaje na društvenim mrežama, računala mogu čitati i dešifrirati rukopis čak i bez upotrebe umjetne inteligencije (AI). Ali s razvojem umjetne inteligencije otvara se više mogućnosti jer ona, poput čovjeka, uči svladati veliku količinu znanja i prepoznati više vrsta rukopisa. Doduše, još uvijek postoje određene pogreške i poteškoće i potrebna je asistencija čovjeka.
Kako sve više postoji potreba za za digitaliziranjem rukopisa (u poduzećima, arhivima, među istraživačima), na tržištu već postoje kompanije koje su razvile takve AI-alate (1, 2, 3). Mi smo isprobali jedan od njih, Transkribus.
Unijeli smo fotografiju rukom napisanog teksta na engleskom jeziku (budući da u ponuđenim jezicima nema hrvatskog) i dobili vrlo precizan rezultat. Istu smo fotografiju provukli i kroz Google objektiv, odnosno mobilnu aplikaciju za prevođenje teksta na fotografijama, i dobili točan prijevod s engleskog na hrvatski jezik. Prema tome, strojevi, računala i mobilni uređaji mogu obrađivati rukopise, a u to se svaki korisnik sam može uvjeriti.
Djeca i dalje uče pisana slova
Autori, odnosno prenositelji, gore citiranih tvrdnji sugeriraju i da se djecu ne uči pisati rukopisnim pismom jer ono potiče razvoj intelektualnih sposobnosti. Točno je da pisanje rukom ima brojne benefite, ali je neutemeljena pretpostavka da se takav oblik pisanja ukida kako bi se “zaglupilo” djecu. Brojni stručnjaci ističu da pisanje na papiru stimulira dječji mozak, posebice u područjima razmišljanja, jezika, radne memorije i motorike (1, 2, 3, 4). Korisno je i odraslima, primjerice kad ručno vode bilješke na predavanjima jer bolje konceptualno razumijevaju gradivo. Tipkanje to ne čini mozgu i tijelu.
Portal Snopes je istražio kakva je situacija u američkom školstvu i zaključio da još uvijek dobar dio učenika uči pisana slova, iako se u pojedinim državama od te prakse odustajalo iz praktičnih razloga, dostupnosti računala i interneta. U proteklih 20 godina često se raspravljalo o tome trebaju li američke škole podučavati rukopisno pisanje, a sredinom 2000-tih i 2010-ih ono je bilo uglavnom napušteno i zamijenjeno tipkanjem. Međutim, praksa se vratila u posljednjem desetljeću. U trenutku objave teksta (1. srpnja 2024. godine), Snopes je detektirao 24 savezne države koje imaju zakone prema kojima se od učenika zahtijeva učenje rukopisnog pisma.
Ove godine je to napravila država Kalifornija, potaknuvši tako u obrazovnim i znanstvenim krugovima razgovore o stvarnoj vrijednosti učenja pisanja i njegovim dobrobitima. U kanadskoj pokrajini Ontario također se prošle godine rukopisno pisanje vratilo u obavezni dio školskog kurikuluma. Tadašnji ministar obrazovanja Stephen Lecce istaknuo je kako se radi o važnoj vještini, a ne samo sposobnosti učenika da se potpišu vlastitim imenom i prezimenom: “Istraživanje je vrlo jasno pokazalo da je rukopisno pisanje ključna životna vještina koja pomaže mladima da se izraze sadržajnije, da razmišljaju kritičnije i na kraju, da se izražavaju autentičnije”.
U hrvatskom kurikulumu učenje pisanja školskim rukopisnim pismom uredno stoji. Nakon što učenik svlada osnove pisanja u prvom razredu osnovne škole, u drugom se očekuje da “piše školskim rukopisnim pismom slova, riječi i kratke rečenice u skladu s jezičnim razvojem”. Tada bi učenik trebao uočavati povezanost pisanja i čitanja, a učitelj “stvarati situacije, osmišljavati aktivnosti i poticajno okružje s pomoću kojih učenici uočavaju važnost potrebe pisanja”. Dakle, i domaćem okruženju, teško da postoji perspektiva ukidanja rukopisnog pisanja.
Zbog svega navedenog, netočnim ocjenjujemo sadržaje koje smo u ovom tekstu analizirali. Djeca i dalje uče pisati rukom, a ako se njihove rukopise bude htjelo digitalizirati i prevesti u računalu prepoznatljiv jezik, to će se moći napraviti uz pomoć alata umjetne inteligencije.
