Do američkih izbora manje je od mjesec dana, ulazimo u napetu završnicu u kojoj je još uvijek prilično neizvjesno hoće li pobijediti strašne sile mraka ili radosne snage svjetla punoga nade. Tko je svjetlo, a tko tama ovisi o stavovima suprotstavljenih biračkih tabora jer i jedni i drugi vide protivnike kao tustu tminu koja će u trenu sve zamračiti i donijeti kaos. Protivnike treba ocrniti što je više moguće – tako se, naime, podižu emocije te se pokušava nagnati što više neodlučnih glasača na odabir jedne od ostrašćenih političkih opcija. Na one koji su već otprije odlučili kome će dati glas više nitko niti ne pokušava djelovati jer su utvrđeni u svojim rovovima, ali kolebljivije treba ugrabiti svim dozvoljenim sredstvima i jako paziti da ih se ne bi nečime slučajno naljutilo.
Problemi nastaju kada na kliskom predizbornom terenu kandidatima stalno ulijeću klipovi pod noge, krize zbog kojih moraju odgovarati na neugodna pitanja, a to su na inozemnom terenu drama na Bliskom istoku, a na domaćem smrtonosni uragani.
Koliko kandidati migolje i otvaraju usta bez da zaista nešto i kažu svjedočili smo i u 90-minutnoj televizijskoj debati kandidata za potpredsjednike u kojoj su se nedavno sučelili Tim Walz iz Demokratske stranke i JD Vance iz republikanskog tabora. Obojica su ciljala na neodlučne birače, pazeći pritom da slučajno ne zaglave u nekoj rečenici. Takvo njihovo ponašanje nagnalo je i komičare iz popularnog showa Saturday Night Live da na njihov račun zbijaju brojne šale, zbog izbjegavanja odgovora i zbog prozirnog izmotavanja.
Uljudna izmotavanja
Ako ste slučajno pogledali okršaj senatora Vancea i guvernera Walza, kratko pitanje glasi – sjećate li se više njihovih lica i govora tijela ili onoga što su kazali? Pamtite li kakve su frizure namjestili i tko je možda bio našminkan, ili mislite pak, kao modni kritičar New York Timesa, da su se odjenuli odveć dosadno i neupadljivo? Obojica su, vele svjetski mediji, bili civilizirani i uljudni, pristojno su se pogledavali, nije bilo incidenata, krasno su se rukovali i pridržavali pravila. U svem tom gotovo razdraganom oduševljenju zato što, napominju analitičari, godinama nismo vidjeli tako staloženu predizbornu debatu, nekako ipak ostaje po strani to da se kandidati odbijaju pred gledateljstvom uhvatiti u koštac s ozbiljnim problemima.
Dvije voditeljice u televizijskom studiju mreže CBS pokušale su debatu započeti udarno, što bi se reklo “drito u glavu”, upitavši – da morate donijeti finalnu odluku, biste li podržali ili ne preventivni vojni udar Izraela na Iran? Demokrat Walz je ovdje krenuo u dvominutni pokušaj ocrnjivanja Donalda Trumpa, no na neugodno pitanje nije odgovorio. Republikanac Vance je na istu temu zabrazdio s pričom o odrastanju u siromaštvu gdje mu je majka bila ovisnica, a baka na socijalnoj pomoći te pri kraju dozvoljene dvije minute zaključio da Izrael sam treba odlučiti kako će se pobrinuti za vlastitu sigurnost, dodavši neizravno i: “Trebali bismo podržati naše saveznike gdje god se nalazili kada se bore protiv negativaca.”
Pošto benzin?
I na sljedećoj temi, onoj o uraganu Helena i klimatskim promjenama, oba su se kandidata iskazala salatama od rečenica, pokazujući tako da su, kao uostalom i većina svjetskih političara, uglavljeni u nemoćno stanje u kojem bi sve klimatske tegobe na planetu odgurivali što je više moguće u budućnost. Vance je odbio kazati slaže li s postojanjem klimatskih promjena koje su izazvane ljudskim djelovanjem, dok se Walz, složivši se da su klimatske promjene realnost, pohvalio kako se za administracije Joea Bidena i Kamale Harris proizvodi nafte i plina više nego ikad. Iskoristivši ovaj dio debate za natjecanje tko će više obećati podrške energetskom sektoru, ključnom za američku ekonomiju i za potrošače koji gunđaju zbog cijena goriva na crpkama, kandidati su spominjali važnost prirodnog plina, resursa koji se u dobrom dijelu javnosti još uvijek smatra relativno čistim te povoljnim prijelaznim rješenjem dok se nekako ne smisle potpuno čiste zelene energije.
Ispada tako da se nitko ni tijekom ove predizborne kampanje ne usudi spomenuti potrebu za smanjenjem korištenja tog energenta koji je i tako tek jedno od fosilnih goriva koja žare atmosferu, kao što su uostalom zaboravljeni i svi rokovi u kojima bi trebalo prijeći na ekološki prihvatljivije energetske izvore.
Još jedno izbjegavanje neugodne teme, kada se već govorilo o energetici, bilo je nespominjanje mogućnosti porasta cijena nafte ako Izrael ispali rakete na Iran. Prije nekoliko dana, podsjetimo, cijene nafte skočile su 5 % nakon što je aktualni američki predsjednik Joe Biden tek s četiri usputne riječi potvrdio da se raspravlja o mogućim izraelskim udarima na iranska naftna postrojenja. Nafta bi, tvrde analitičari, mogla skočiti sa sadašnjih osamdesetak na možda 150 dolara ako Izrael krene u bombardiranje Irana, sedmog najvećeg proizvođača nafte u svijetu, a to bi zacijelo izazvalo reakcije među američkim biračima i možda dobrano utjecalo na izborne rezultate. Ispada tako da izraelska vlada drži važne konce u rukama jer s raketnim napadom može izazvati lančanu reakciju koja diže cijenu gorivu u svijetu, a to, znamo već, poskupljuje i hranu, grijanje, robe i usluge te utječe na političke čimbenike i na glasače na izborima.
Imigranti za potkusurivanje
Još jedna tema koja se ponavlja od izbora do izbora, problem ilegalnih i legalnih migracija, pokazala je u potpredsjedničkoj debati Vancea i Walza da se radi o zaista kompliciranim procesima u kojima nema jednostavnih rješenja. Republikanski kandidati obećavaju biračima velike deportacije milijuna ilegalnih imigranata, dok demokratski kandidati predlažu više reda, sloge i zakonskih uredbi.
Republikanci predvođeni Trumpom nadaju se, kao uostalom i mnoge konzervativne stranke u Europi, da će strah od najezde ilegalne imigracije prevladati među biračima i donijeti im presudne glasove, dok se kampanja Kamale Harris trudi prikazati pridošlice kao vrijedne pojedince koji su pripravni uklopiti se u društvo, raditi i pridonositi rastu ekonomije.
Vance i Walz su u debati stajali na političkim pozicijama stranaka kojima pripadaju, republikanac se zalagao za brze deportacije, dok je demokrat nabacio citat iz Novog zavjeta u želji da ukaže na potrebu pomaganja potrebitima – Matej 25:40 kaže: “kad učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste.”
Iako su migracije u nemaloj mjeri humanitarno pitanje, u američkim predsjedničkim izborima prijete biti jezičac na vagi koji bi mogao poslužiti Trumpu za negiranje rezultata izbora uz tvrdnje da su glasali i oni koji nisu državljani.
Na društvenim mrežama često se, naime, šire računice koje milijunima pratitelja objavljuje i Elon Musk, a koje tvrde da se imigranti namjerno šalju u one savezne države u kojima se i sada i ubuduće očekuje tijesan odnos snaga političkih takmaca. U saveznim državama SAD-a pravila su različita i u nekima se traži predočenje osobne iskaznice na biralištu, dok u drugima ne, a može se glasati i poštom, što ostavlja prostor za nagađanja o manipulacijama, no analitičari ističu da se radi o vrlo malim pojedinačnim slučajevima pokušaja prijevare koji zapravo ne mogu utjecati na ishod izbora.
U Sjevernoj Karolini, primjerice, pronađen je 41 glas ilegalnih imigranata, što je, navodi AP u analizi, zanemariv broj u odnosu na skoro pet milijuna glasača u toj saveznoj državi.
Pobačaj
Neizbježna rasprava, kao u svim američkim izbornim debatama, i ovaj put se vodila oko reproduktivnih prava žena, a oba muškarca, i Vance i Walz, nisu se dobro provela jer su petljali u odgovorima i pokušavali se izvući iz ljepljive paučine.
Voditeljica je zatekla Walza kada ga je podsjetila da je potpisao zakon koji u Minnesoti dozvoljava pobačaj i u devetom mjesecu trudnoće te ga upitala podržava li zaista takvu odredbu. Walz nije odgovorio direktno i u podužoj je raspravi tvrdio da tako nešto ne stoji u zakonu. Ovdje treba podsjetiti da nekoliko američkih saveznih država, među njima i Minnesota, ne ograničava pobačaj u bilo koje vrijeme trudnoće, 28 država zabranjuje pobačaj nakon određenog vremena, uglavnom nakon osamnaestog tjedna, dok 13 država zabranjuje zahvat u potpunosti. U Europi, za usporedbu, sve države u kojima je pobačaj dozvoljen propisuju u kojim se iznimnim slučajevima zahvat može izvršiti u visokoj trudnoći, no nigdje se na legalan pobačaj zdrave trudnoće ne može otići u, primjerice, osmom mjesecu.
Za republikanca Vancea ova je tema uvijek razlog za vrpoljenje jer je morao priznati da i u njegovoj vlastitoj izbornoj bazi, državi Ohio u kojoj su se birači na prošlogodišnjem referendumu izjasnili protiv zabrane pobačaja, njegovo pro-life razmišljanje ne prolazi baš najbolje. Vance je ponavljao uobičajene konzervativne stavove o zalaganju za obitelj i rađanje djece, a suparnik Walz ga je efektno piknuo kada je naveo primjer 28-godišnjakinje koja je vozila tisuću kilometara u potrazi za mjestom gdje bi mogla nabaviti pilulu za pobačaj, jer u njezinoj matičnoj Georgiji to nije bilo moguće, a potom zadobila infekciju uterusa te preminula jer nije dobila pravovremenu medicinsku pomoć po povratku kući.
Ambiciozne prve zamjene
Televizijska debata između dvojice kandidata za potpredsjednike za široku je publiku manje gledana i manje zanimljiva nego kad se sučele predsjednički kandidati, no za analitičare trendova u politici te za stranačke stratege radi se o vrlo važnom događaju nakon kojeg se procjenjuje što bi se moglo događati u budućnosti. Potpredsjednici su često kao fikus u uredu, u sjeni i nenametljivi, no isto tako imaju šansu prometnuti se u predsjednike, kao što su uostalom to uspjeli, da spomenemo tek one iz posljednjih desetljeća, Richard Nixon (potpredsjednik u administraciji Dwighta D. Eisenhowera), George Bush stariji (potpredsjednik Ronalda Reagana), te Joseph Biden (potpredsjednik Baracka Obame).
Devetnaest od 49 potpredsjednika pokušalo se natjecati za najvišu izvršnu funkciju, a na tom se popisu sada nalazi i Kamala Harris koja je prešla grbav put od trnja do zvijezda – nakon što je izdržala urušavanje njezinog pokušaja predsjedničke kampanje prije četiri godine bila je pozvana u Bidenovu administraciju, da bi se tijekom ovogodišnjeg ljeta iskristalizirala kao favorizirana opcija nakon Bidenovog odustajanja od daljnjeg natjecanja.
Tim Walz i JD Vance stoga nisu tek treća zamjena s klupe, već igrači koji mogu ili postati golgeteri uz nešto sreće i vještina, ili pak brzo otići u zaborav nakon kratkog trčkaranja po terenu.
Vance ima više opcija jer je mlad, tek mu je četrdeset. Trumpova izborna pobjeda mu vrlo vjerojatno donosi kandidaturu za predsjednika u budućnosti, možda već za četiri godine, a ni gubitak na izborima mu ne bi trebao previše naškoditi jer je u stranci i Kongresu puno posla. Trump je ipak već poodmakli senior, podsjetimo da mu je 78, neće još dugo moći gurati u jakom ritmu, tražit će se mlade snage na liniji Trumpizma, a Vance za sada uspješno balansira, nije konfliktan poput njegovog šefa te se sada pokušava prikazati kao relativno umjerena struja. U televizijskoj debati nisu ga previše pitali za njegova kontroverzna razmišljanja o ženama, a to mu je zasad najbolnija točka jer ženski glasovi su često presudni u izbornim ciklusima, no možda mu među glasačicama pomogne plavooki pogled i česta nagađanja o tome nosi li šminku oko očiju ili ne. Koliko god vješt bio pred kamerama i u kampanji na terenu, ne treba smetnuti s uma da je Vance izdanak takozvane nove desnice, a koju je komentator New York Timesa zanimljivo opisao kao kombinaciju neomonarhista, tehnolibertarijanaca i desničarskih Marksista. To je mješavina koju je u uobičajenim lijevo-desno ideološkim razvalinama možda teško svariti i pojmiti, no nije nemoguća, a kako će se razvijati vidjet ćemo uskoro jer, kako provokativno najavljuje jedan politički analitičar, Vance će, pobijedio ili izgubio na izborima, biti novi i unaprijeđeni Donald Trump već za 30 dana.
Nit’ smrdi nit’ miriši?
Tim Walz se pak našao u poziciji u kojoj nema previše manevarskog prostora jer mora svesrdno potpomagati Kamalinu kampanju i izbjegavati greške koje bi njoj mogle naštetiti, a neke od tih su njegovo izmotavanje oko datuma boravaka u Kini i oko služenja u Nacionalnoj gardi. Kamala i Tim su vršnjaci, oboje pune 60 ove godine i oboje se smatraju članovima ljevijeg krila Demokratske stranke, što im otvara mogućnost za skladno djelovanje ako uđu u Bijelu kuću. U tom slučaju bi se, ako Kamala odradi dva predsjednička mandata, Walzu otvorila mogućnost natjecanja za predsjedničku poziciju 2032. godine, što znači da mu preostaje dovoljno vremena za građenje ugleda pred javnošću.
S druge strane, postoji opasnost da završi brzo zaboravljen i nevažan nakon kratkog uzleta, kao recimo Tim Kaine, ako se uopće sjećate tog imena, koji je bio potpredsjednički kandidat Hillary Clinton 2016. godine. Sigurna opcija, iz iste stranačke struje, miran i staložen koji neće praviti nikakve probleme, Kaine je bio kandidat za potpredsjednika koji se u analizama sada često smatra greškom u kampanji Clintonove jer, što se kod nas kaže, nit’ smrdi nit’ miriši.
Ako na dolazećim izborima u studenom pobjedi Kamala Harris, sve rasprave o kvaliteti Tima Walza bit će brzo zaboravljene, no ako izgubi na vidjelo dana bi mogla prokuljati bujica optužbi u kojoj bi se nabrajali neki drugi kandidati, ideološke nedosljednosti, a ne bi se mogli izbjeći ni Izrael, Hamas i Bliski istok. Walz se, naime, neće suprotstavljati Harris po bliskoistočnom pitanju, što se ne bi dogodilo u slučaju da je za potpredsjedničkog kandidata Demokrata bio probran Josh Shapiro koji bez zadrške podržava sve izraelske akcije. Guverner Pensilvanije, dakle savezne države koja je vrlo važna u ovim izborima (Bidenu je donijela presudne glasove prije četiri godine), 51-godišnji Shapiro spominjan je kao vrlo moguć izbor za potpredsjedničkog kandidata, no mladim visokoobrazovanim glasačima ili izborno važnoj muslimanskoj zajednici u Michiganu ne bi se svidjelo to što se protivi propalestinskom aktivizmu.
Tko tu svira, a tko pleše?
Pitanje Izraela, Hamasa, Palestinaca i Bliskog istoka tako se u evo već punu godinu dovuklo do američke izborne završnice gdje prijeti pomutiti račune onome tko učini bilo kakav pogrešan predizborni korak.
Harris je udana za Židova, što joj donosi plus u Izraelu, ali minus među muslimanskim glasačima. Njezina pokćerka Ella pokazivala je neke propalestinske stavove, što donosi plus među Muslimanima, a minus u Izraelu. Harris je odbila nazočiti govoru izraelskog premijera Benjamina Netanyahua u Kongresu ovog ljeta, što joj ubacuje minus i plus.
Kamala Harris je ovdje u problemu jer, kako tvrdi analitičar The New York Timesa, ako reagira i osudi jednu od strana gubi važnu podršku druge, a ako šuti i ne čini ništa dobiva se dojam da je slaba i neodlučna. U takvoj situaciji nižu se analize koje tvrde da Netanyahu ratnim akcijama u užem i širem izraelskom susjedstvu pokušava utjecati na izbore u SAD-u, odnosno natjerati vodu na Trumpov mlin. Ne treba nas stoga čuditi to što su i Tim Walz i JD Vance na prvo oštro debatno pitanje, ono o Bliskom istoku, tako vješto izbjegli odgovoriti, te su umjesto zastupanja čvrstih političkih stavova pred kamerama i publikom odradili tek jedan skladan ples u tročetvrtinskom taktu.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
