Korisnici društvene mreže Facebook već godinama dijele fotografiju (arhivirano ovdje i ovdje) uskih vrata samostana Alcobaça u Portugalu, tvrdeći da su nekoć služila kako redovnici koji su prekomjerno uživali u hrani ne bi mogli ući u kuhinju ili blagovaonicu, odnosno kako bi bili prisiljeni na post.
“Vrata manastira Alcobaça u Portugalu. Monasi u ovom manastiru su morali donositi sami sebi hranu iz kuhinje, ali je problem bio taj što je širina ulaza u kuhinju bila samo 32 centimetra. U slučaju da monah ne bi mogao proći, ostao bi gladan sve dok ne postane dovoljno mršav da može proći kroz ovaj ulaz. Na ovaj način spriječili su stanovnike manastira da se prejedaju i postanu gojazni, jer je za njih proždrljivost bio jedan od smrtnih grijeha”, stoji u jednoj od verzija ove priče.
Ista tvrdnja dijeljena je viralno u nekoliko verzija (arhivirano ovdje, ovdje), a suština je uvijek ista: samostana vrata blagovaone ili kuhinje uska su kako gojazni redovnici ne bi mogli doći do hrane. Tvrdnju je svojevremeno na svojim stranicama objavio i mainstream portal Index.hr, pod naslovom: “Ovo su vrata u Portugalu, razlog zašto su tako uska je genijalan (i dobro bi došao mnogima danas)”.
Vrata za prosljeđivanje tanjura u blagovaonicu
Međutim, tvrdnja o uskim vratima koja primoravaju redovnike na post nije utemeljena. U pitanju je tek legenda koja je vezana za spomenuti samostan, što je navedeno i u turističkom vodiču namijenjenom turistima koji ga posjećuju. U samostanskom “guião de visita” (vodiču za posjetitelje), koji se nalazi na službenoj stranici samostana, navedeno je: “Pogledajte najuža vrata! Zovu se ‘nosač tanjura’ i služila su za prosljeđivanje hrane u blagovaonicu. Postoji legenda o tim vratima, koja kaže da su redovnici koji nisu mogli proći smatrani grešnicima jer su bili predebeli.”
O neutemeljenoj tvrdnji vezanoj za portugalski samostan pisao je svojevremeno i portal Fake History Hunter navodeći da je svrha uskih vrata u samostanu Alcobaça bila prosljeđivanje tanjura iz kuhinje u blagovaonicu”.
“Na neki način, to je bila rana verzija prozorčića za posluživanje hrane. Godine 2008. na Wikipedijinim Commonsima objavljena je fotografija tih vrata s opisom: ‘Mosteiro de Alcobaça, blagovaonica, vrata nepoznate namjene, za koja se govori da su služila kontroli težine redovnika’. Portugalska Wikipedija koristila je istu sliku na stranici o samostanu uz objašnjenje: ‘Legendarna uska vrata blagovaonice, koja su bila namijenjena za dijeljenje obroka siromasima’. Godine 2014. korisnik po imenu Daniel Villafruela objavio je fotografiju muškarca koji ne može proći kroz vrata uz natpis: ‘Bojim se da sam teško prekršio Pravilo umjerenosti’.
No, mit je možda i stariji te su ga vjerojatno već dugo ranije širili turistički vodiči. Mnogi mitovi nastali su zahvaljujući vodičima koji su se malo poigrali s istinom ili nisu naglašavali da je priča koju stalno ponavljaju turistima tek obična bajka. Redovnici su stoljećima bili predmet šala i optužbi da žive lagodno; još u srednjem vijeku bili su česta meta podsmijeha, a postoje bezbrojne priče o debelim redovnicima koji su previše pili, jeli i griješili. Iako se to zasigurno događalo u nekim slučajevima, redovnici samostana Alcobaça bili su cisterciti te su imali strogu i općenito zdravu prehranu. Čak i kad bi koji postao malo prekrupan, zasigurno bi postojali jednostavniji načini da ga se navede da jede manje, nego da se projektiraju posebna vrata za te rijetke prilike. Osim toga, ako bi redovnik ogladnio, sigurno bi pronašao način da se najede, tim više što se odmah pored tih uskih vrata nalazi druga, znatno šira vrata kroz koja može proći nekoliko redovnika odjednom”, navodi se u članku objavljenom na stranici Fake History Hunter.
Otvor probijen tek u 20. stoljeću
O uskim vratima samostana Alcobaça pisao je prošle godine i portugalski portal Observador, za koji je izjavu dala Ana Pagará, ravnateljica samostana.
“Iz arhitektonske analize jasno je da to nisu vrata, nego naknadno probijen otvor (adventicijski), što je vidljivo na kamenu gdje se razlikuje originalna struktura od kasnijih zahvata. Nakon ukidanja samostana 1834. godine blagovaonica je prenamijenjena u gradsko kazalište otvoreno 1840. godine, što je dovelo do arhitektonskih izmjena. Tek kasnijim obnovama u 20. stoljeću nastao je današnji otvor. Zaista postoji lokalna priča prema kojoj se ovim otvorom provjeravalo jesu li redovnici skloni grijehu proždrljivosti, no to ne možemo uzeti kao činjenicu, jer za to nema nikakvih dokaza”, izjavila je Ana Pagara za portal Observador. U zaključku članka navodi se da ne postoji niti jedan vjerodostojan izvor koji potvrđuje da su uska u samostanu Alcobaça služila da spriječe ulazak pretilih redovnika, odnosno da je ta tvrdnja činjenično netočna.
U članku o povijesti samostana portugalski portal Curtamais također se navodi da funkcija uskih vrata nije bila prisiljavanje redovnika na dijetu i post.
“Kao i mnoge legende o vjerskim institucijama, mit o ‘Vratima Pega-Gordo’ hranjen je pučkom maštom koja redovnike povezuje s likovima raskošnih, debeljuškastih ljudi. Ta se predodžba pojavila nakon ukidanja redova i sekularizacije samostana, kada je društvo počelo te prostore promatrati kao ostatke doba raskoši i viškova. Lik ‘debelog redovnika’, ljubitelja vina i delicija, postao je stereotip u europskoj kulturi, osobito u kazalištu i humorističnoj literaturi. No, život u Alcobaçi bio je upravo suprotan. Cisterciti su živjeli strogo i disciplinirano, a prehrana je bila ključna za njihovu pobožnost. Jeli su samo ono što su sami proizveli i izbjegavali svaku raskoš. Upravo ta napetost između stvarnosti i mita daje posebnu draž priči”, navodi se u članku po vijesti samostana. Istaknuto je još da se ova legenda i dalje prepričava turistima, objašnjenjima stručnjaka, jer nadahnjuje maštu i pruža duhovitu sliku prošlosti.
U zaključku valja podvući: uska vrata samostana Alcobaça u Portugalu nisu služila kako bi se pretili redovnici prisilili na post. Prema nekim izvorima ona su služila za prosljeđivanje tanjura iz kuhinje u blagovaonicu, a ravnateljica nekadašnjeg samostana tvrdi da su vrata probijena naknadno, nakon što je samostan ukinut 1834. godine, a blagovaonica pretvorena u gradsko kazalište. U svakom slučaju, priča o vratima koja sprječavaju smrtni grijeh neumjerenosti u jelu i piću nisu ništa drugo nego legenda koja se prepričava turistima. Zbog toga što se radi o nedokazanom mitu, označavamo da statusima nedostaje kontekst.
