Teoretičari zavjera neumorno pokušavaju dokazati da se slijetanje na Mjesec i općenito istraživanje svemira nikad nije dogodilo te da se radi o montiranim snimkama snimljenim u studijima. Iako su svjetski fact-checkeri i znanstvenici u više navrata demantirali sve te tvrdnje, one se ne prestaju širiti. Tako je na Facebook profilu Pinokio VelikogNosa II objavljen video (arhivirano ovdje) u kojem se propituje “zašto ljudi ne mogu ponovno na mjesec”.
Transkript videa prevedeno s engleskog jezika zvuči ovako:
“Ako je slijetanje na Mjesec bilo stvarno, zašto ne mogu ponovno napraviti tehnologiju koja je savršeno funkcionirala 60‑ih? Eto, taj dio jednostavno ne drži vodu. Govorimo o vremenu kada je kolor televizija tek bila novost, kada automobili nisu ni imali sigurnosne pojaseve. A ipak su izgradili stroj koji je otišao 238.000 milja daleko i vratio se sigurno šest puta. A danas, u eri superračunala, umjetne inteligencije i proračuna od milijardu dolara, kažu da je prekomplicirano to ponoviti. Zvuči li ti to logično? Idemo dalje. U intervjuima čak i NASA-ini dužnosnici priznaju da su izvorni nacrti uništeni, podatkovne vrpce izbrisane, a hardver recikliran. Kakav znanstvenik uništava vlastite dokaze? Zamislite kuhara koji baca jedini recept za jelo za koje tvrdi da ga nitko drugi ne može napraviti. Prikladno, zar ne?
Ali tu postaje zanimljivo. Sve fotografije, svi videozapisi, svi prijenosi tih misija na Mjesec došli su iz jedne državne agencije. Nema neovisne provjere. Nema snimki treće strane. Čak ni jedne kamere iz druge zemlje koja bi zabilježila isti događaj. A sve one savršene snimke astronauta koji hodaju po prašinom prekrivenoj sivoj površini? Nema zvijezda na nebu. Nema kratera ispod landera. Nema vidljivih tragova topline. Samo besprijekorna holivudska kompozicija. Sada kažu da se vraćamo na Mjesec. Ali zašto trebaju nove rakete, nova odijela i nove sustave ako su stari već savršeno funkcionirali? Ne bi li bilo lakše samo ponovno izgraditi ono što je već uspjelo? Osim, možda, ako nije. Možda je priča bila stvorena za drugačiju vrstu misije. Onu koja je trebala dobiti utrku, a ne dosegnuti stijenu.
Razmislite. Svaki put kada tehnologija napreduje, očekuješ napredak. Ali u ovom slučaju – nazadak. Možemo poslati rovere na Mars, prenositi video uživo preko oceana, ali ne možemo ponoviti nešto napravljeno s tehnologijom iz 1960-ih. Nešto ne štima. Nešto se skriva. Pa evo pravog pitanja. Je li to bilo jednokratno čudo ili jednokratna iluzija?”
Posljednji astronauti na Mjesecu su bili 1972. godine
Priča o tome zašto je prošlo više od 50 godina otkad je posljednji astronaut kročio na mjesec nije nimalo jednostavna. Kad govorimo o NASA-inim ekspedicijama na Mjesec, treba reći da su posljednji astronauti koji su kročili tamo bili oni iz Apolla 17 i to davne 1972. Nijedan astronaut od te godine nije izašao izvan Zemljine orbite, iako su predsjednici George W. Bush, Barack Obama, Donald Trump i Joe Biden planirali ekspedicije na Mjesec. Najnoviji planovi NASA-e uključuju da se ta misija dogodi najkasnije do travnja 2026.
Kako piše Scientific American u svom članku iz rujna 2024., misija Artemis II. slična je letu Apollo 8 iz 1968., kada su tri astronauta obišla Mjesec bez slijetanja i potom se vratila na Zemlju. Artemis II će poslati četiri astronauta na desetodnevno putovanje oko Mjeseca u prvom testnom letu s posadom NASA-ine nove rakete Space Launch System (SLS) i kapsule Orion. Iako su Sjedinjene Države imale desetljeća da unaprijede takva putovanja, nadolazeća misija nalikuje svojoj pola stoljeća staroj prethodnici po tome što će biti sve samo ne jednostavna.
Zapravo, ističu autori, dosezanje Mjeseca moglo bi biti znatno teže nego što je to bilo desetljećima prije. NASA-in program, kao i primjerice izgradnju autocesta i nadogradnju podzemnih željeznica, muče slični problemi – duga kašnjenja, premašivanje troškova i neočekivani problemi. Naime, svi ti projekti koštaju znatno više nego što su koštali prije recimo 50 godina pa njihova izgradnja zahtijeva više financijskih sredstava koja nisu mala ni za velika svjetska gospodarstva kao što su to Sjedinjene Američke Države.
Kakve ambicije ima misija Artemis II.?
Iako je misija Artemis II. u principu ponavljanje misije Apollo 8, program ipak ima velike ambicije koje sežu van granica Mjeseca. U priopćenju NASA-e iz studenog ove godine navodi se da je svemirski brod Orion, zajedno sa sustavom za hitno napuštanje lansiranja i tornjem za bijeg, trenutno integriran s raketom SLS (Space Launch System) u Zgradi za sastavljanje vozila (Vehicle Assembly Building – VAB) u Kennedy Space Centeru na Floridi.
“NASA ostaje usredotočena na pripremu sigurnog leta za četiri astronauta oko Mjeseca i natrag. Naša misija postavit će temelje za buduće misije na površinu Mjeseca i na Mars”, ističe vršitelj dužnosti administratora NASA-e Sean Duffy.
NASA-ini astronauti Reid Wiseman, Victor Glover i Christina Koch te astronaut Kanadske svemirske agencije (CSA) Jeremy Hansen imaju gust raspored tijekom sljedećih nekoliko mjeseci, pregledavajući procedure za sve faze leta dok im pripreme ne postanu gotovo automatske, vježbajući različite scenarije misija i upoznavajući se sa svakim elementom svog svemirskog broda, objašnjavaju iz NASA-e.
S kojim se sve izazovima susreće NASA danas?
Odlazak na Mjesec je, dakle, zaista puno kompliciraniji nego što je to bilo prije više od 50 godina kada je tadašnja misija Apollo 17 tamo bila. Program Artemis već je doživio velike odgode, a program se suočava i sa značajnim problemima, navodi se u revizorskom izvješću Ureda inspektora NASA-e. Prvo, do 2025. godine potrošilo se 93 milijarde dolara, što je nekoliko milijardi više nego što se očekivalo. Drugo, misija Artemis I otkrila je “kritične probleme koje treba riješiti prije nego što se posada pošalje na misiju Artemis II”, navodi revizija.
Primjerice, toplinska zaštita kapsule Orion pokvarila se na drugačiji način nego što su inženjeri predvidjeli, a razlozi za to još nisu poznati. Vijci na svemirskom brodu doživjeli su “neočekivano topljenje i eroziju”. Sustav napajanja zabilježio je anomalije koje bi buduću posadu mogle ostaviti bez dovoljno energije i rezervnih sustava, a možda i bez pogona ili tlačne atmosfere.
Te “anomalije” — termin koji stručnjaci za svemir koriste za velike probleme — “predstavljaju značajan rizik za sigurnost posade”, navodi se u izvješću. One su se nadovezale na druge izazove vezane uz opremu, podatke i komunikaciju. Također, inspektor je utvrdio da je početno lansiranje izazvalo nepredviđenu štetu sustavu, što je rezultiralo popravcima u iznosu od više od 26 milijuna dolara, znatno više nego što je tim planirao u proračunu. To je mnogo nepredviđenih problema i puno novca — posebno za misiju koja neće postići mnogo onoga što već nije ostvareno 60-ih godina prošlog stoljeća.
“Možda se čini čudnim da su današnje misije na Mjesec toliko izazovne, s obzirom na to da smo to već radili. No okolnosti nisu iste. Svjetsko okruženje je prilično drugačije”, kaže Scott Pace, direktor Instituta za svemirsku politiku na Sveučilištu George Washington za Scientific American.
Suvremena vlast više ne želi potrošiti toliko sredstava za misiju na Mjesec
SAD više nije u svemirskoj utrci — egzistencijalnoj borbi da ostane ispred komunista i bude prvi koji će ostvarivati stvari izvan Zemlje. Naime, u vrijeme Hladnog rata američka vlada bila je voljna potrošiti velike količine novca na program Apollo u kratkom vremenu.
Program Artemis je skup, ali Apollo je bio izuzetno skup: program je prema današnjoj vrijednosti koštao oko 290 milijardi dolara, prema Planetary Societyju, u usporedbi s 93 milijarde dolara koliko stoji Artemis. U vrijeme lansiranja Apolla NASA je često dobivala 4 posto državnog proračuna. Danas je to svega oko 1 posto, uz dodatni teret financiranja mnogih drugih svemirskih letjelica, teleskopa i istraživačkih projekata koji nisu vezani uz ljudski svemirski let.
John Logsdon, profesor emeritus na Sveučilištu George Washington i osnivač Instituta za svemirsku politiku smatra da to smanjenje proračuna ima smisla. “Nema razloga trošiti novac kao da je rat. Trenutno za to zapravo ne postoji nacionalni niti politički interes koji bi opravdao takvu vrstu mobilizacije”, pojašnjava.
Svjetski poredak se također promijenio, a svemirske misije danas su često globalna suradnja, kaže Pace. Program Artemis je suradnja koja uključuje Japan, Kanadu, Ujedinjene Arapske Emirate i Europsku svemirsku agenciju. Ta međunarodna participacija zapravo je velik dio smisla programa. “Artemis ima znanstvene ciljeve — povratak na Mjesec i sve to. Ali također je i način oblikovanja međunarodnog okruženja u svemiru”, kaže direktor Instituta za svemirsku politiku.
Pace, pak, smatra da je najveći izazov, iako je SAD već bio na Mjesecu, u tome što nije bio tamo u skorije vrijeme. “Prestali smo, a zatim smo zaboravili. Samo zato što ste prije 50 godina istrčali olimpijski maraton, ne znači da biste ga mogli ponoviti sutra”, dodaje.
NASA danas pomnije bira ljude koje će slati u ekspediciju
Također valja spomenuti i da NASA danas s ljudima postupa nježnije nego što je to činila šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je hvatala pilote borbenih zrakoplova i lansirala ih u svemir. To je vidljivo u dizajnu Oriona, kojeg je izradila tvrtka Lockheed Martin.
Blaine Brown, direktor za mehaničke sustave Oriona, i njegov tim izračunavali su kakvim opterećenjima ti sustavi mogu izdržati i dizajnirali ih tako da podnose višestruko više nego što se očekuje da će doživjeti, bilo da se radi o visokim temperaturama ili snažnim ubrzanjima.
“Razumijemo puno više nego što je to bio slučaj kod inženjera za vrijeme Apolla”, kaže Brown. Ipak, neočekivano se pojavljuje, kao kod degradirane toplinske zaštite Oriona, koja je unatoč svim sofisticiranim računalnim simulacijama nakon prvog povratka u atmosferu imala dijelove koji nedostaju. Čak i s današnjom računalnom snagom, nema garancije za savršene rezultate. Apollo je očito funkcionirao i bez te analize. No, kada su takve prediktivne sposobnosti dostupne, inženjeri gotovo imaju etičku obvezu koristiti ih kako bi precizno razumjeli čemu će astronauti biti izloženi.
Bioetičar Jeffrey Kahn sa Sveučilišta Johns Hopkins smatra, pak, i da se društveni stav prema riziku promijenio od lansiranja Apolla. “Danas su motivi za misiju nejasniji, ulozi manji, a posljedice i nagrade ne opravdavaju toliku razinu rizika”, smatra Kahn.
Leah Brooks, profesorica na Trachtenberg školi za javnu politiku i javnu upravu Sveučilišta George Washington smatra, pak, da je najveća razlika između prošlih i današnjih vremena možda u tome što danas stvari gradimo kvalitetnije, što je skupo i traje dulje. To možda ne vrijedi, recimo, za kućanske aparate, ali vrijedi za zvučne barijere uz autoceste, a možda i za svemirske letjelice. “Za Artemis, imati robusniji raketni sustav, konzultirati ljude, osigurati veću sigurnost i surađivati s globalnim partnerima vjerojatno je bolje za ovaj svijet čak i ako to ne znači bržu izvedbu misija izvan Zemlje”, smatra profesorica.
Što se dogodilo s originalnom snimkom slijetanja Apolla?
Što s tiče snimaka ekspedicije, istina jest da mnogi originalni nacrti Apolla, zapisnici i snimke iz arhiva NASA-e nisu sačuvani ili su reciklirani. Potvrdila je to NASA još 2009. godine, a usporedno s tim objavili su i digitalno restaurirane snimke slijetanja na Mjesec.
NASA-in inženjer Richard Nafzger tada je kazao da su originalne snimke slijetanja na Mjesec bile dio serije od 200.000 traka koje su demagnetizirane – magnetski izbrisane – i ponovno korištene kako bi se uštedio novac. “Cilj je bio prijenos uživo. Trebali smo imati povjesničara koji bi trčao okolo i govorio: ‘Nije me briga hoćete li ih ikada koristiti – mi ćemo ih sačuvati'”, rekao je Nafzger 2009. na konferenciji za novinare.
Ipak, NASA je uspjela pronaći dobre kopije u arhivima CBS Newsa te snimke nazvane kineskopi, koje su pronađene u filmskim spremištima u Johnson Space Centeru, pomoću kojih su digitalno restaurirali snimku.
Što se, pak, tiče tvrdnji da se ne vide zvijezde, da nema vidljivih kratera ispod letjelice te da su snimke “savršene” – i za to postoji objašnjenje.
Zašto se ne vide zvijezde na fotografijama iz svemira?
Konkretno objašnjenje za to što se ne vide zvijezde na fotografijama može se pronaći na stranicama NASA-e u rubrici “najčešće postavljena pitanja”. Razlog zbog kojeg se zvijezde ne vide na fotografijama snimljenim pod velikim kutem jest taj što je brzina zatvarača prebrza. Brze brzine zatvarača koriste se kako bi se uklonila zamućenost uzrokovana kretanjem svemirskog broda.
Jedina iznimka od ovog pravila jest kada astronauti koriste postavke kamere posebno za fotografiranje pojava poput sjevernog i južnog svjetlosnog pojasa (Aurora Borealis i Aurora Australis). Posadi je tada potrebno koristiti sporije brzine zatvarača kako bi uhvatila svjetlost aurora. U tim slučajevima zvijezde se također pojavljuju na fotografiji. Fotografije su također lagano zamućene jer su potrebna vrlo duga izlaganja kako bi se snimile ove slabije svjetlosne noćne pojave.
Što se pak tiče tvrdnje o tome da nisu postojali krateri ispod letjelice (landera), ni taj dio nije točan. Fotografije iz NASA-inog programa Lunar Reconnaissance Orbiter pokazuju tragove landera i module jasno s visine, uključujući male depresije ispod lunarnog modula odnosno letjelice. Krateri ispod landera nisu prisutni u velikoj mjeri jer Mjesečeva gravitacija smanjuje pritisak, raketni motori nisu dovoljno snažni da stvore duboke rupe, a regolit (sloj labavog, rastresitog materijala koji prekriva čvrstu stijenu na površini Mjeseca) je kompaktniji nego što vizualno izgleda.
Također, valja spomenuti i da je istina da je NASA jedini izvor originalnih snimki slijetanja na Mjesec pa nitko u stvarno vremenu nije mogao provjeriti te snimke iz drugog izvora. Međutim, to ne dokazuje da misija nije postojala. Jednostavno, nitko drugi u to vrijeme nije imao tehnologiju zabilježiti isti događaj iz perspektive Mjeseca.
Zaključno, točno je da nije bilo ekspedicije astronauta na Mjesec još od slijetanja Apolla 1972. godine, ali to ne dokazuje da su snimke slijetanja bile lažne. Naime, misije odlaska na Mjesec pokušali su ostvariti brojni američki predsjednici počevši od Georga W. Busha pa sve do Donalda Trumpa i Joea Bidena, no dosad to nisu uspjeli. Razloga je više, ali jedan od dominantnijih su iznimno visoki troškovi misije koji se razvojem tehnologije samo povećavaju, a za NASA-in rad sada se izdvaja samo 1 posto državnog proračuna SAD-a za razliku od razdoblja otprije 50 godina kad je izdvajanje iznosilo čak 4 posto. S obzirom na sve navedeno, ocjenjujemo da snimci objavljenoj na profilu Pinokio VelikogNosa II nedostaje kontekst. .
