Eksponirani slučajevi zadiranja u određene oblike govora kao što su kulturna zbivanja povezana sa srpskom nacionalnom manjinom i, u najnovijem slučaju, prosvjedi protiv fašizma potakli su zadnjih mjeseci istaknute političke aktere na zanimljivo tumačenje slobode izražavanja.
To zadiranje, pritom, nije bilo ograničeno samo na javne događaje. Kada su se neistomišljenici Dalije Orešković okupili pred njezinim domom uz poruke agresivnog neslaganja i vrijeđanja, na njezin su javni angažman odgovorili udarom na njezino pravo na privatan i obiteljski život.
U svim tim situacijama, pojedinci koji se nisu slagali sa sadržajima tih događaja ili pak sa samim njihovim održavanjem, vlastitim su izražavanjem remetili tuđi govor.
Umjesto da na te incidente odgovore pozivanjem na pravo, kako na Ustav tako i na mjerodavne zakone, visoko rangirani dužnosnici mahom su isticali da su oni čije se izražavanje prekidalo „provocirali“, „uznemiravali“ ili nešto slično tome.
Na tu se dijagnozu prirodno nastavljala terapija. Utvrđivalo se kako se oni u čije se izražavanje zadire trebaju smiriti, da ne trebaju histerizirati i da prije svega trebaju voditi računa o tome da se amorfnu javnost, vidljivu samo političaru koji izriče terapiju, „ne provocira“. Javnost treba krotiti, a to se čini samo pravovjernim porukama.
U najnovijem slučaju, pravovjernost se nastoji utjerati podnošenjem prekršajne prijave protiv prosvjednika koji je u Rijeci, na prosvjedu protiv fašizma, istaknuo zastavu NOB-a.
Taj se slučaj razlikuje od dosadašnjih po tome što ne uključuje političke poruke, već postupanje represivnog državnog aparata. Međutim, on ujedno predstavlja kontinuitet s već istaknutim porukama utoliko što se, prema pisanju medija, prijavu podnijelo zbog „uznemiravanja“ javnosti zastavom.
Prije svega treba odmah naglasiti da je ovakvo tumačenje nesukladno Ustavu. Sloboda izražavanja štiti govor, pa i govor koji uznemiruje i provocira. To je, uostalom, i ustaljeno tumačenje Europskog suda za ljudska prava, čija sudska praksa obvezuje i Republiku Hrvatsku.
Štoviše, sasvim se uvjerljivo može braniti da se slobodu govora jamči upravo zbog govora koji uznemiruje i provocira, jer upravo će u tim situacijama država biti potaknuta posegnuti za ograničavanjem govora. Zato je baš tada najvažnije da se ograničavanje izražavanja ne povodi za neodređenom uvredom, uznemirenošću ili provokacijom. Ako se prepuštamo tome, sloboda govora nije moguća. Svaka uznemirenost mora završiti ograničavanjem izražavanja. Zato se obično traži više od same provokacije ili neugodne unutarnje reakcije na nju. Traži se povreda nekog pravno zaštićenog dobra, kao što je ugled druge osobe, njezino dostojanstvo ili potreba zaštite javnog reda i mira. Pritom treba naglasiti, za ograničavanje govora temeljem zaštite javnog reda i mira mora biti razvidno da je ograničavanje izražavanja, pa i prekršajnom sankcijom – bila nužna mjera. Nije dovoljna apstraktna uvreda, posebno ne ako je govor simboličke naravi i može se tumačiti na različite načine. Ne čini se da prekršajno gonjenje zbog zastave NOB-a može zadovoljiti taj pravni standard.
Ustav ne štiti govor mržnje
Slučajeve ocjene govora koja svodi pojedine slučajeve na pitanje uznemiravanja ili provokacije treba tumačiti kao pokušaj da se, usmjeravanjem pažnje na pogođenost javnosti određenim simbolom, izjednači sve simbole. Dakle, nije bitno je li riječ o zastavi NOB-a, nacističkoj svastici ili pozdravu „Za dom spremni“. Bitno je kakvu se emotivnu reakciju može očekivati i bitno je usvaja li se, u tumačenju te očekivane reakcije, pravovjerno shvaćanje javnosti.
Prema Ustavu, međutim, postoji kategorija govora koji nije zaštićen slobodom izražavanja, a to je govor mržnje. Simboli koji su za njega vezani ne mogu se tretirati jednako. Oni su samom svojom navezanošću na govor mržnje zabranjeni. Nebitno je provociraju li ili uznemiruju nekoga, tumače li se u kontekstu određenog rata ili izvan njega. Oni su uvijek i u svakom slučaju protuustavni, ne zato što Ustav počiva na jugonostalgiji, nego zato što ti simboli – a ovdje prvenstveno mislimo na „Za dom spremni“ – vezani za genocidne režime. „Za dom spremni“ jest takav simbol. On je u svojoj osnovi povezan sa satelitskom tvorevinom Trećeg Reicha. Svrha te tvorevine je bila decentralizacija politike nacista. Ona je ponavljala sve što su poduzimali članovi nacističkog pokreta. Ta tvorevina je imala svoj smisao samo u sustavnom uništenju Srba, Židova i svih ostalih koji su zbog rase, nacije, vjeroispovijedi, političkog uvjerenja ili ikojeg svojeg obilježja bili proglašavani nepoćudnima.
Zazivati simbol te tvorevine zato znači zazivati i njezino naslijeđe. Takav je govor protuustavan sam po sebi. On sam po sebi nema vrijednost koja ga može opravdati.
Zvijezda petokraka nije bila vezana za pokret čiji je smisao bio ubijanje drugih
Drugi politički simboli nisu usporedivi s takvim simbolima. Europski sud za ljudska prava tako je tumačio i petokraku zvijezdu, kao simbol koji je višeznačan. Ako ga se i promatra kao politički simbol, a ne, primjerice, kao oznaku određenog alkoholnog pića, nikada nije bio vezan za pokret čija je sama svrha bila ubijanje drugih. Ovo ne znači da su države koje su petokraku zvijezdu usvojile „bez grijeha“. Ne znači da nisu proganjale neistomišljenike i da ih je neopravdano zbog toga kritizirati.
Međutim, sama svrha tih režima nije bila zločin protiv čovječnosti. Ako bi se petokraku koristilo za glorificiranje takvih zločina, ona bi, u tom kontekstu, bila jednako protuustavna kao i „Za dom spremni“. Međutim, ako ju se koristi kao oznaku radničkog pokreta, antifašističkog pokreta ili ičega što se ne može svesti na govor mržnje, ne može se tvrditi da ju se može jednako zabranjivati kao i simbole nacističkog pokreta i svega što je za njih vezano.
Tako se niti zastavu NOB-a ne može tretirati jednako kao „Za dom spremni“. Ako se to radi uz razumijevanje da su svi simboli svih prošlih režima jednaki, riječ je o neustavnom ograničavanju govora. Jednostavno govoreći, za zabranu simbola koji ne mora označavati zločine i koji po kontekstu njegove uporabe nije vezan za zločine, nema osnove za njegovo izjednačavanje s govorom mržnje. Simboli koji su izraz nacističke ideologije nemaju taj isti manevarski prostor. Oni su po definiciji govor mržnje stoga što režimi za koje su vezani nikada nisu imali ikakav drugi smisao osim ostvarenja rasističke ideologije.
U ovom svjetlu zapravo nije odlučno je li uporaba određenog simbola normirana zakonom kao zabranjena ili dopuštena. Nije presudno niti kakav je status udruge ili druge organizacije koja za simbolom poseže. Ovo može biti jedan dio procjene, ali suština je u Ustavu koji povlači razliku između govora mržnje i slobode govora te omogućava ograničenje slobode govora samo ako za nju postoji legitiman cilj i mjera koja mora odgovarati potrebi ograničenja.
Ta potreba ograničenja nikada nije puko uznemiravanje ili provokacija, već mora predstavljati ugrožavanje pravno zaštićenog dobra koje se može utvrditi bez obzira na nečije političke preferencije.
Činjenica da je nacistički režim imao rasistički cilj i da su taj cilj dijelile njegove satelitske tvorevine, pa i NDH, ne ovisi o nečijem smještaju na političkom spektru. Neovisno o tome nalazimo se lijevo, desno ili u centru, objektivna je činjenica da je nacistički režim bio genocidan. Sve što ga predstavlja stoga je neprihvatljivo kao osnova suvremene ustavne vladavine.
Te neprihvatljivost zapravo nije vezana samo za ustavnu preambulu u kojoj se ističe pojedine segmente antifašističke borbe. Ona slijedi iz toga što Ustav počiva na vrednotama koje uključuju i poštivanje ljudskih prava. Genocid se s tim ciljem ne može pomiriti, niti to može postići ijedan njegov simbol.
