Kako se u Hrvatskoj liječi rodna disforija

Transrodne osobe te liječenje rodne disforije često su na meti teoretičara zavjera i dezinformatora, a i česta su meta ekstremnih desničara koji transrodne osobe etiketiraju kao “bolesne”, a proces tranzicije u drugi spol demonizira se, nazivajući ga eksperimentom.

Portal Razglas tako je objavio članak (arhivirano ovdje) u kojem se autor teksta bavio liječenjem rodne disforije kod djece sa sljedećim naslovom “Zašto Plenković podupire mengelevske eksperimente nad našom djecom ??? Zašto ministri ignoriraju vapaj stručnjaka ???”.

Autor teksta tako uvodno piše da su “već ranije pisali o potpuno nakaradnom, a moguće i kriminalnom postupku spolne tranzicije maloljetnika”, kao i da donose “dokaze tog kriminala”. U tekstu tako dalje piše:

“Opisali smo (a sada ćemo dodatno potkrijepiti te tvrdnje) kako glavnu riječi imaju aktivisti na pozicijama psihologa, koji silom djeluju prema medicinskoj klasifikaciji bolesti 11 (MKB-11), iako je u Hrvatskoj jasno u primjeni MKB-10.

U Hrvatskoj se u liječenju putem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) koristi medicinska klasifikacija bolesti 10 (MKB-10). Dakle ne postoji niti jedan drugi način (ili put) liječenja tzv. rodne disforije putem HZZO-a osim u skladu s MKB-10.

Točka! Nema ‘ali ima vani…’ ili ‘u drugim zemljama…’ ili ‘u drugim članicama EU…’ ili bilo što drugo! Republika Hrvatska je kreirala sustav, možda ima mana, ali je takav kakav je i nema mogućnosti zakonitog odstupanja! Točka! Prema MKB-10 tzv. rodna disforija vodi se kao ‘mentalni poremećaj i poremećaj ponašanja’, odnosno ‘poremećaj ličnosti i ponašanja odraslih’.

Detaljnije, unutar navedenog postoji ‘poremećaj spolnog identiteta, nespecificiran’ i ‘poremećaj spolnog identiteta u djetinjstvu’.

Dakle liječenje tzv. rodne disforije ne mogu liječiti psiholozi, sociolozi, medicinske sestre, medicinski tehničari ili aktivisti koji se ‘dobro razumiju u tematiku’, nego liječnici psihijatri. Točka! Budući se tzv. rodna disforija liječi interdisciplinarno (primjerice hormonske terapije i kriruški zahvati) i nezaobilazno je povezano s reproduktivnim zdravljem uz psihijatre u liječenu sudjeluju endokrinolozi, kirurzi, urolozi i ginekolozi.

Radi što kvalitetnije njege i tretmana pacijenata sustav je predvidio sudjelovanje psihologa (oni nisu studirali medicinu, već su pohađali Filozofski fakultet…društvenih znanosti), koji u Hrvatskoj izgledno vode ‘glavnu riječ’, a dokazano postavljaju dijagnoze, što je kazneno djelo nadriliječništva…a upravo to je jedan od ključnih problema!”

Rodna disforija nije takozvana

Najprije ćemo se osvrnuti na korištenje kratice “takozvani” kad se piše o rodnoj disforiji. Rodna disforija nije nešto izmišljeno, već se radi o stanju značajne nelagode i stresa koje osoba doživljava zbog neusklađenosti između svog rodnog identiteta (unutarnjeg osjećaja da je osoba muškarac, žena ili nešto drugo) i spola pri rođenju.

O rodnoj disforiji detaljno se može pronaći i na HeMED-u, medicinskoj bazi Hrvatske liječničke komore. U sklopu definicije rodne disforije navodi se da se sama rodna nepodudarnost ne smatra poremećajem.

“Međutim, kada percipirano neslaganje između rođenog spola i osjećaj rodnog identiteta uzrokuje značajne tegobe ili invalidnost prikladno je dijagnosticiranje rodne disforije kao poremećaja. Tegobe se obično očituju kao kombinacija anksioznosti, depresije i razdražljivosti. Ljudi s teškom rodnom disforijom, prethodno spominjani kao transseksualci, mogu razviti ozbiljne, zabrinjavajuće i dugogodišnje simptome i obično imati snažnu želju da medicinski i / ili kirurški promijene svoje tijelo kako bi se njihova tijela u većoj mjeri uskladila s njihovim rodnim identitetom”, ističe se.

O rodnoj disforiji na svojim stranicama detaljno piše i Svjetska zdravstvena organizacija, a u Stručnim smjernicama za izradu mišljenja zdravstvenih radnika i psihologa o promjeni spola ili životu u drugom rodnom identitetu koje je još 2014. godine donio tadašnji ministar zdravstva Siniša Varga detaljno se opisuje rodna disforija, odnosno kako je WHO prema najnovijoj klasifikaciji naziva – rodna inkongruencija.

Čime se bave klinički psiholozi?

Valja spomenuti i da autor teksta spori angažman psihologa u ovim pitanjima, ali pritom ne razlikuje kliničke psihologe od psihologa. Naime, klinički psiholozi prošli su dodatnu specijalizaciju iz kliničke psihologije i kao takvi rade pretežno u zdravstvenom sustavu, odnosno bolnicama, klinikama i centrima za mentalno zdravlje. Oni se bave dijagnostikom i tretmanom mentalnih poremećaja, psihološkim testiranjima, kliničkim testiranjima i znaju sudjelovati i u planiranju psihoterapijskog tretmana.

Dakle, iako su klinički psiholozi primarno završili studij društvenih znanosti, oni prolaze dugotrajnu specijalizaciju u bolničkom, odnosno zdravstvenom sustavu. U sklopu specijalizacije oni prolaze i staž koji traje sveukupno 960 sati, a obavezni su položiti i specijalistički ispit pred komisijom Hrvatske psihološke komore. Tek nakon što su ispunjeni ti svi uvjeti, moguće je zatražiti priznavanje specijalnosti u području kliničke psihologije.

Dakle, klinički psiholozi nisu osobe koje su došle s ceste, kako ih autor teksta želi prikazati, već obučeni profesionalci koji prolaze detaljnu obuku prije nego smiju raditi u bolničkom sustavu, a samim time i sudjelovati u procesu liječenja rodne disforije.

Autor u tekstu poznatu kliničku psihologinju Natašu Jokić-Begić naziva “aktivistkinjom koja provodi eksperimente nad djecom”, ali radi se o redovitoj profesorici u trajnom zvanju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koja vodi Katedru za zdravstvenu i kliničku psihologiju, voditeljica je poslijediplomskog specijalističkog studija kliničke psihologije i bavi se istraživačkim i kliničkim radom u području kliničke psihologije. Riječ je dakle o priznatnoj stručnjakinji na ovom području.

Koji se endokrinološki postupci primjenjuju kod djece i adolescenata?

S obzirom na to da se gotovo nemoguće osvrnuti na sve teze iznesene u tekstu autora na portalu Razglas, usredotočit ćemo se na tvrdnje o mengeleovskim eksperimentima nad djecom i procesu liječenja rodne disforije. Kako bismo razjasnili ovu tematiku, obratili smo se Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, udruzi KolekTIRV koja se bavi pravima trans, interspolnih i rodno varijantnih osoba, kao i endokrinologinji Tini Dušek, koja radi u Zavodu za endokrinologiju KBC-a Zagreb.

Na pitanje o tome kakvi se endokrinološki postupci uopće primjenjuju kod djece i adolescenata koji iskazuju rodnu varijantnost i rodnu disforiju, endokrinologinja Dušek ističe da je zbrinjavanje zdravstvenih stanja, pa tako i skrb o transrodnim osobama, u zdravstvenim sustavima regulirano smjernicama međunarodnih stručnih udruženja kojima se rukovode i naši stručnjaci.

“U skladu sa smjernicama, u dječjoj dobi ne primjenjuje se nikakva endokrinološka terapija, niti se kod maloljetnih osoba provode ikakvi kirurški zahvati. Kod starijih adolescenata s klinički značajnim teškoćama mentalnog zdravlja povezanima s rodnom disforijom, odnosno transrodnošću, nakon višegodišnje procjene tima koji uključuje kliničke psihologe, psihijatre i dječje endokrinologe te uz obvezno sudjelovanje roditelja/skrbnika, može se, sukladno smjernicama, razmotriti uvođenje hormonske terapije”, ističe Dušek.

Dodaje da se u Hrvatskoj primjenjuje nešto restriktivniji pristup nego u većini drugih zemalja Europske unije zbog čega su takve odluke izuzetno rijetke.

Da je pristup restriktivniji nego u većini drugih zemalja Europske unije, može se iščitati i iz mišljenja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo koje su dostavili na upit Faktografa.

“Prema stajalištu HZJZ-a rodna disforija u djece i adolescenata prvenstveno je medicinsko i kliničko pitanje koje trebaju na individulanoj razini razmatrati stručnjaci odgovarajućih specijalnosti, ponajprije dječji i adolescentni psihijatri, klinički psiholozi te pedijatrijski endokrinolozi. Kod djece je u stručnom smislu nužno potreban poseban oprez te dubinska dijagnostička obrada i praćenja s ciljem odgode svih agresivnih oblika terapije (hormonska terapija, operacija) u odraslu dob. To su pravila medicinske struke koja individualno trebaju liječnici primjenjivati kod svakog pojedinog djeteta”, ističu iz HZJZ-a.

Klinički psiholozi i psihijatri ne provode “liječenje” djece od rodne disforije

Što se pak tiče procesa liječenja rodne disforije, treba napomenuti da je točno da je u Hrvatskoj i dalje na snazi međunarodna klasifikacija bolesti 10 (MKB-10), koja zaista rodnu disforiju svrstava u “mentalne poremećaje i poremećaje ponašanja”. Potvrdili su to i iz HZJZ-a na upit Faktografa.

S obzirom na to da su iz te institucije na naš upit još 2023. godine kazali da se “upravo priprema uvođenje u praksu nove MKB-11 klasifikacije” u kojoj je kategorija “poremećaj spolnog identiteta” uklonjena iz poglavlja “mentalni, ponašajni i neurorazvojni poremećaji” te zamijenjena kategorijom pod nazivom “rodna inkongruencija” u poglavlju: “stanja povezana sa seksualnim zdravljem”, zanimalo nas je zašto ona još uvijek nije uvedena.

“U Hrvatskoj je u fazi prijevoda MKB 11. Kako se radi o publikaciji koja ima tek manji dio podudarnih termina sa MKB 10, potrebno je duže vrijeme da se klasifikacija prevede. Na prijevodu radi, u redovno radno vrijeme, tim stručnjaka HZJZ-a. Treba istaknuti da, prema dostupnim informacijama HZJZ-a, zemlje članice EU-a teško prelaze na MKB-11 zbog potrebe priprema i prilagodba informacijskih sustava (bolnice, e-zdravstvo), složenog prijevoda i nacionalne adaptacije, te treniranja medicinskih kodera i zdravstvenih djelatnika”, pojašnjavaju nam iz HZJZ-a.

Iako će uvođenje nove klasifikacije svakako skinuti stigmu s rodne disforije kao mentalnog poremećaja, što je dobra stvar, endokrinologinja Dušek pojašnjava da uloga kliničkih psihologa i psihijatara ostaje ista kao i dosad. “Klinički psiholozi i psihijatri su tu da bi dali dijagnozu rodne disforije, oni ne provode nikakvo liječenje djece. Takva je situacija s ovom trenutnom klasifikacijom MKB-10, a tako će biti i s novom klasifikacijom”, objašnjava Dušek za Faktograf.

Ono što će biti novost za psihijatre uvođenjem nove klasifikacije jest da oni više neće morati davati dijagnozu mentalnog poremećaja, već će se moći usmjeriti na procjenu mentalnog zdravlja ako je ona potrebna te na podršku u procesu tranzicije. Netočna je, dakle, tvrdnja autora teksta na portalu Razglas da klinički psiholozi i psihijatri “liječe djecu” budući da je njihova uloga u tom slučaju donijeti dijagnozu, odnosno utvrditi ima li dijete dijagnozu rodne disforije ili nema.

Tko donosi odluku o mogućem početku hormonske terapije kod djece?

Pitali smo liječnicu i tko sve u Hrvatskoj čini stručni tim koji donosi odluku o mogućem početku hormonske terapije. Prvi korak u obradi osoba sa sumnjom na transrodnost, ističe Dušek, jest procjena stručnjaka za mentalno zdravlje — kliničkih psihologa i psihijatara s iskustvom u radu s ovom populacijom.

“Procjena uključuje višestruka testiranja, razgovore i dugotrajno praćenje, koje u dječjoj i adolescentskoj dobi obično traje više godina, najčešće do navršene punoljetnosti. Kod punoljetnih osoba, tek nakon što stručnjaci za mentalno zdravlje nakon dugotrajnog i temeljitog praćenja utvrde da je riječ o transrodnosti, i uz uvjet da ne postoje medicinske kontraindikacije, može se započeti postupno uvođenje hormonske terapije koju ordiniraju endokrinolozi”, pojašnjava endokrinologinja.

Nema “Mengeleovskih eksperimenata”

Iz udruge KolekTIRV ističu da su tvrdnje o “Mengeleovskim eksperimentima” neutemeljene, neznanstvene i služe jedino širenju transfobije i političkim agendama koje se protive postojanju trans identiteta, dodajući da skrb o trans mladima u Hrvatskoj nije eksperiment.

“To je dugotrajan proces koji uključuje višestruke i iscrpne psihološke i psihijatrijske procjene, a početak hormonske terapije kod maloljetnika je izuzetno rigorozan i rezerviran samo za one kod kojih je jasno utvrđena dugotrajna i trajna rodna disforija, a ne impulzivna želja. Cilj ovakve alarmantne retorike je izazivanje panike među roditeljima i sprečavanje mladih da potraže spasonosnu pomoć, što ih onda gura u rizik od suicidalnih misli i anksioznosti”, poručuju iz KolekTIRV-a.

Tranzicija kod trans osoba, kažu iz KolekTIRV-a, spašava život. “To potvrđuje i naše kvalitativno istraživanje ‘Iskustva i preporuke za podršku trans i rodno raznolikoj djeci i mladima u Hrvatskoj’, koje je udruga kolekTIRV provela i objavila 2025. godine. Rezultati temeljeni na dubinskim intervjuima s 11 obitelji jasno pokazuju da pravovremena stručna podrška čini ključnu razliku između sigurnog odrastanja i razvoja teških mentalnih poteškoća s potencijalno smrtnim ishodom”.

S njihovim mišljenjem slaže se i endokrinologinja Dušek koja ističe da brojna klinička istraživanja pokazuju da je hormonska terapija kod transrodnih osoba povezana sa značajnim poboljšanjem psihičkog i općeg zdravlja te sa značajnim smanjenjem suicidalnosti. “To je ujedno i temelj na kojem počivaju aktualne stručne smjernice”, napominje liječnica.

Dušek također ističe da tvrdnje o “Mengeleovskim eksperimentima” nad djecom nemaju nikakvo uporište u stvarnosti. “U Hrvatskoj se pri zbrinjavanju djece s rodnim disforijom ne provode nikakvi eksperimentalni zahvati ni terapije. Mislim da je važno da se razgovor o ovoj temi vodi na temelju činjenica i s fokusom na pomoć djeci i mladima koji traže podršku”, stava je stručnjakinja.

Iz KolekTIRV-a pak dodaju da je istina da zdravstveni sustav pati od nedostatka sustavne podrške, no “vapaj stručnjaka” koji se spominje u članku zapravo je, napominju, vapaj onih stručnjaka koji se protive postojanju transrodnosti, a ne onih koji aktivno rade na implementaciji skrbi.

“Mi, uz stalne suradnike i zajednicu, proaktivno sudjelujemo u dijalogu s ključnim ustanovama i medicinskim stručnjacima. Međutim, mi stalno moramo preuzimati ulogu edukatora i baviti se zagovoranjem osnovnih ljudskih prava jer Ministarstvo zdravstva i Vlada još uvijek nisu preuzeli potpunu odgovornost za osiguravanje sveobuhvatnog, multidisciplinarnog tima. Drugim riječima, ignorira se vapaj onih stručnjaka (uključujući udruge civilnog društva) koji traže više educiranog kadra i depatologizaciju skrbi, a ne ukidanje iste”, govore nam.

Dodaju i da se suradnja često oslanja na indvidualni entuzijazam rijetkih stručnjaka, a ne na formalne, funkcionalne kanale.

Roditelji često neifnormirani o transrodnosti

Jedan od problema koji svakako doprinosi ovom šumu dezinformacija koje kruže o liječenju rodne disforije kod maloljetnika i adolescenata jest i neinformiranost roditelja.

“Trenutna razina informiranosti je neadekvatna i opterećena dezinformacijama, upravo zbog alarmantne retorike poput one u navedenom članku. Pouzdane informacije ne dolaze sustavno iz javnog zdravstvenog sustava i zbog toga i mi i vi moramo pisati članke, govoriti u medijima i ispravljati namjerno navedene netočne tvrdnje”, poručuju iz KolekTIRV-a.

Dodaju da su mladi i roditelji izloženi kontradiktornim porukama. “S jedne strane su to provjerene, znanstvene informacije temeljene na WPATH standardima (koje zastupamo), a s druge strane su to dezinformacije i govor mržnje koji generira veliki stres i strah. Naš je cilj osigurati precizne informacije o dugotrajnosti procesa, procedurama, dostupnim pravima i rizicima, demistificirajući proces tranzicije koji je u Hrvatskoj izuzetno oprezan i vođen strukom, a ne ‘ideologijom’ i politikom”, objašnjavaju.

Endokrinologinju Dušek smo pak upitali i da prokomentira kako gleda na medijsko izvještavanje povezano s rodnom disforijom u Hrvatskoj. Ona smatra da odgovorno, stručno i empatično izvještavanje može značajno pomoći djeci, njihovim obiteljima, kao i odraslima koji se suočavaju s rodnom disforijom, stanjem koje je obilježeno klinički značajnom emocionalnom patnjom.

“Pozitivni primjeri su oni koji se oslanjaju na provjerene stručne izvore, jasno razlikuju činjenice od dezinformacija te naglašavaju važnost pravodobne psihološke podrške. Takav pristup smanjuje stigmu, potiče razumijevanje i omogućuje pravovremenu pomoć onima kojima je najpotrebnija”, mišljenja je liječnica.

Dostupnost liječenja rodne disforije u Hrvatskoj vrlo centralizirana

Zanimalo nas je i koliko je dostupno liječenje rodne disforije u našem javnom zdravstvu. Iz KolekTIRV-a ističu da je dostupnost izuzetno centralizirana, neujednačena i neadekvatna.

“Gotovo sva skrb, dijagnostika i vođenje tranzicije obavljaju se isključivo u Zagrebu, što stvara ogromne prepreke svima izvan glavnog grada. Osobe kojima je potreban tretman mogu se pouzdati u javni sustav u smislu usklađenosti s međunarodnim standardima, ali ne i u smislu dostupnosti”, pojašnjavaju.

Zbog dugih listi čekanja, sporosti administracije i nedostatka educiranog kadra izvan Zagreba, značajan dio korisnika je, ističu, prisiljen tražiti psihološku i dijagnostičku pomoć kod privatnika.

“To stvara financijsku barijeru koja skrb čini nedostupnom za velik dio populacije, čime se krši načelo univerzalne zdravstvene zaštite. To nije tako samo s trans pitanjima, zdravstvo se u Hrvatskoj sve više privatizira, kadar odlazi van države, a liste čekanja su duge. U problemu su svi građani i građanke”, poručuju iz udruge.

“Ne postoje stotine ili tisuće mladih u tranziciji”

Iz KolekTIRV-a su se osvrnuli i na narative u medijima koji govore o tome da postoje veliki broj mladih u tranziciji. “U članku i kroz
narative u medijima su brojke nerealne i preuveličane, ne postoje ‘stotine’; ili ’tisuće’ mladih u tranziciji. Naglašavamo da mladi koji dolaze na procjenu u svrhu rodnog istraživanja nisu svi transrodni. Dio mladih dolazi samo kako bi istražili svoj rodni identitet i njegovu raznolikost, a velika većina njih ne završi s dijagnozom rodne disforije ili željom za medicinskom tranzicijom”, pojasnili su.

Zbog toga su, ističu, paušalne brojke koje se iznose u medijima potpuno neistinite i njima se pokušava strašiti narod.

“Naši podaci, usklađeni s informacijama stručnjaka, pokazuju da je stvarni broj mladih koji aktivno prolaze kroz medicinsku tranziciju (npr. hormonsku terapiju) značajno manji (govorimo o desetinama osoba u proteklih nekoliko godina, a ne stotinama). Pratimo ekstremno dugo čekanje na prvi pregled, psihološku procjenu i početak hormonske terapije. Ta odgoda, uzrokovana preopterećenošću rijetkih stručnjaka i privatizacije zdravstva u Hrvatskoj, kao i needuciranja novog kadra, produbljuje rodnu disforiju i povećava rizik od ugrožavanja mentalnog zdravlja mladih”, kažu iz udruge.

“Liječnici primarne zaštite ne znaju uputiti mlade trans osobe na odgovarajuću skrb”

Pojašnjavaju i da kontinuirano prate slučajeve u kojima lokalni liječnici primarne zaštite ne znaju kako uputiti trans mlade osobe na odgovarajuću skrb, ili slučajeve u kojima mladi doživljavaju diskriminaciju i maltretiranje u školama i fakultetima zbog nedostatka podrške institucija.

“To je ono čime se bavimo, kako spasiti mlade ljude, pomoći im i zaštititi ih od diskriminacije i nasilja, a ne iste te mlade putem zastrašivanja dovoditi u nesigurnu poziciju ili rizik od nasilja. Sve ono što čine u medijima kako bi “zaštititli našu djecu i mlade” je zapravo na štetu istima, a na korist onima koji preko leđa mladih ljudi ostvaruju svoju političku karijeru”, zaključuju.

Iz odgovora stručnjaka i udruge koja se bavi pravima trans, interspolnih i rodno varijatnih osoba može se zaključiti da je pristup liječenju rodne disforije u Hrvatskoj kod djece i adolescenata iznimno konzervativan. Stoga, složni su stručnjaci s kojima smo razgovarali, ne postoje nikakvi “Mengeleovski eksperimenti” koji se navode u tekstu. Transrodne osobe se, upravo zbog takvih narativa koji se šire u pojedinim medijima i društvu, osjećaju stigmatiziranima, a podrška u javnom zdravstvu je centralizirana i minimalna.