Na Facebook profilu Biljna ishrana – Uspeh na sirovoj ishrani, 17. srpnja objavljene su tvrdnje (arhivirano ovdje) da je inzulinska rezistencija „obmanjujuć“ medicinski pojam te se sugerira da se dijabetes može izliječiti sirovom biljnom prehranom:
„Insulinska rezistencija je obmanjujući termin. Pravi termin je: ĆELIJSKA rezistencija. Kada čujete pojam ‘insulinska rezistencija’, na šta prvo pomislite? Verovatno zamišljate kako molekuli insulina plutaju po krvotoku, odjednom nesposobni da obave svoj posao.
Hajde da ukratko ponovimo osnove: insulin je hormon koji luče beta ćelije pankreasa. Njegov zadatak je da radi kao ključ koji otključava naše ćelije kako bi glukoza iz krvi mogla da uđe u njih i obezbedi nam energiju. ‘Insulinska rezistencija’ je stanje u kojem taj ključ više ne radi. Ovo stanje se smatra glavnim uzročnikom dijabetesa tipa 2. (…)
Medicinski svet se fokusira na dodavanje ili ‘popravljanje’ insulina.
Kod nas se dijabetes popularno zove ‘šećerna bolest’, a ljudi koji ga imaju sebe često sebi tepaju da su ‘slatki’. (…)
Evo prave istine: Insulinska rezistencija je zapravo ĆELIJSKA rezistencija. To je stanje koje nastaje kada se mikroskopske kapljice masti (masne kiseline) nakupe unutar mišićnih ćelija i ćelija jetre. Ovo nakupljanje masti unutar ćelija deluje kao ‘zaglavljivanje brave’ iznutra. Kada su unutrašnji putevi ćelije zakrčeni mastima, ćelija ne može da primi signal koji joj insulin šalje. Ključ (odnosno insulin) savršeno dobro radi, ali je brava blokirana iznutra!
Da li vidite kako ovo objašnjenje ruši čitavu industriju koja stoji iza dijabetesa tipa 2?
Ne možete ubrizgati više ćelija, ali možete ubrizgati više insulina – iako to uopšte ne rešava koren problema. (…)
ĆELIJE su te koje moraju da se odmaste!
Istina: Dijabetes je bolest uzrokovana viškom masti u ishrani, što dovodi do nakupljanja masnih kiselina i toksičnih nusprodukata metabolizma masti unutar samih ćelija. Dijabetes je, u svojoj suštini, ‘masna’ bolest, a ne ‘šećerna’ bolest. (…)
Rešenje: Odmastite ćelije tako što ćete im obezbediti čisto, optimalno gorivo kroz niskomasnu sirovu biljnu ishranu.“
No, Facebook objava se temelji na pojednostavljenom tumačenju razvoja inzulinske rezistencije i dijabetesa tipa 2. Iako se poziva na stvarne biološke procese iz njih se izvode pojednostavljeni i netočni zaključci o nastanku bolesti i mogućnostima njezina liječenja.
Inzulin je hormon kojega luči gušterača, odnosno njezine beta stanice. Njegova je glavna uloga omogućiti ulazak glukoze iz krvi u stanice, gdje se ona koristi kao izvor energije, dok se višak glukoze pohranjuje u jetri. Inzulinska rezistencija stanje je u kojem stanice slabije reagiraju na inzulin zbog čega je otežan ulazak glukoze u njih. To znači da je za postizanje istog učinka potrebna znatno veća količina inzulina nego kod zdrave osobe.
Kako je za Hrvatski savez dijabetičkih udruga objasnila je dr. med. Anica Badanjak, među glavnim čimbenicima koji pridonose razvoju inzulinske rezistencije nalaze se prekomjerna tjelesna masa, osobito nakupljanje masnog tkiva u području trbuha i nedostatak tjelesne aktivnosti, stres, lijekovi, trudnoća i genetika.
„U objavi postoji stvarna znanstvena jezgra. Nakupljanje masti unutar mišićnih stanica i stanica jetre doista je jedan od najbolje istraženih mehanizama inzulinske rezistencije, jer se unutar stanice gomilaju međuprodukti metabolizma masti, koji ometaju prijenos signala s inzulinskog receptora prema unutrašnjosti stanice. Problem nastaje kad se jedan mehanizam proglasi jedinim uzrokom i kad se iz njega izvuče zaključak o magičnom izlječenju.“, objasnio nam je mag. nutri. Marko Šimić (NutriBrat).
Dodaje i da naziv „stanična rezistencija“ nije prikladniji od inzulinske rezistencije: „Termin inzulinska rezistencija nikada nije značio da je molekula inzulina pokvarena, nego opisuje smanjeni odgovor tkiva na normalnu razinu inzulina. Naziv dolazi po hormonu na koji tkivo slabije reagira, jednako kao što otpornost bakterija na antibiotik ne znači da je antibiotik neispravan.“
Inzulinska rezistencija povezana je s debljinom
Kako opisuje dr. med. Badanjak, inzulinska rezistencija povezana je s debljinom, osobito s nakupljanjem visceralnog masnog tkiva. Višak masnog tkiva u području trbuha povećava razinu slobodnih masnih kiselina u cirkulaciji, što dovodi do nakupljanja masti u stanicama jetre i mišića. Posljedica je slabiji odgovor tih tkiva na inzulin, odnosno otežana iskoristivost glukoze i masnih kiselina, opisuje.
No, ističe Šimić, mast iz hrane ne završava izravno u mišićnim stanicama. Ona se u njima nakuplja kada je unos energije dulje vrijeme veći od potrošnje, odnosno tijekom kroničnog energetskog suficita, osobito uz tjelesnu neaktivnost, višak visceralnog masnog tkiva i genetsku predispoziciju. Dodaje da se masnoća u jetri pritom velikim dijelom stvara i iz viška ugljikohidrata, procesom de novo lipogeneze, zbog čega nije točno tvrditi da je šećer potpuno bez uloge u nastanku inzulinske rezistencije.
Kao primjer navodi takozvani paradoks sportaša: „Vrhunski izdržljivi sportaši imaju vrlo visoke razine masti unutar mišićnih stanica, a istovremeno izvrsnu inzulinsku osjetljivost. To sugerira da sama prisutnost masti u stanici nije presuda, nego je pitanje sposobnosti mitohondrija da tu mast troše, zbog čega je tjelesna aktivnost jednako moćan alat kao i promjena prehrambenih navika.“
Sama inzulinska rezistencija ne znači nužno da će osoba razviti dijabetes tipa 2. Do razvoja bolesti dolazi kada gušterača više ne uspijeva dovoljno dugo nadoknađivati smanjenu osjetljivost stanica na inzulin. U početku beta stanice gušterače pokušavaju nadoknaditi taj poremećaj stvaranjem sve većih količina inzulina. Međutim, s vremenom njihova funkcija može oslabjeti pa više ne mogu proizvesti dovoljno inzulina za održavanje normalne razine glukoze u krvi. Posljedica toga je porast razine glukoze u krvi, razvoj predijabetesa, a zatim i dijabetesa tipa 2 koji čini većinu svih slučajeva dijabetesa.
„Nije istina da inzulin kod dijabetesa tipa 2 i dalje besprijekorno radi. Uz smanjenu osjetljivost tkiva postoji i postupno slabljenje funkcije beta stanica gušterače, a bez tog drugog dijela priče nema dijabetesa tipa 2, jer ljudi s izraženom inzulinskom rezistencijom i očuvanom funkcijom gušterače godinama ostaju bez dijagnoze“, pojašnjava Šimić.
Ni čista šećerna, niti čista masna bolest
Šimić ističe da dijabetes tipa 2 nije ni „čista šećerna“ niti „čista masna bolest“, već posljedica kroničnog energetskog viška i narušene metaboličke fleksibilnosti u kojoj važnu ulogu imaju prehrana, tjelesna neaktivnost i genetska predispozicija. Dodaje da je remisija bolesti kod dijela oboljelih moguća, ali da se do nje dolazi uz stručno vođenje liječnika ili nutricionista, a ne slijedeći pojednostavljene savjete s objava na društvenim mrežama.
Iako se dijabetes tipa 2 ne može u potpunosti izliječiti, promjene životnih navika poput smanjenja tjelesne težine, uravnotežene prehrane i redovite tjelesne aktivnosti mogu značajno pomoći u upravljanju bolešću. Ako te mjere nisu dovoljne za održavanje razine glukoze u krvi unutar ciljanih vrijednosti u liječenje se mogu uključiti lijekovi ili terapija inzulinom. Potreba za inzulinom ovisi o tijeku bolesti i stanju pojedinog pacijenta te nije nužno da ga osoba počne primati odmah nakon dijagnoze.Ako hrana i tjelovježba nisu dovoljni za održavanje šećera u krvi pod kontrolom, možda će biti potrebno koristiti lijekove za dijabetes ili terapiju inzulinom.
„Dijabetes tipa 2 doista može ući u remisiju, kada rezultati daju normalne vrijednosti HbA1c bez lijekova dulje od tri mjeseca“, objašnjava. Kao jedan od najpoznatijih dokaza navodi britansko istraživanje DiRECT, u kojemu je oko 46 % sudionika bilo u remisiji nakon godinu dana, uz gubitak od otprilike 10 do 15 kilograma i posljedično smanjenje masnoće u jetri i gušterači. Dodaje da je remisija moguća samo uz očuvanu funkciju gušterače i nije trajna ako se izgubljena tjelesna masa ponovo vrati.
Biljna prehrana bogata vlaknima dobra je za preventivu
Postoje dokazi da biljna prehrana bogata vlaknima može smanjiti rizik od dijabetesa tipa 2, kroz preventivni učinak, a ne izlječenjem već postojeće bolesti. Međutim, stroga sirova biljna prehrana nije bez rizika. Ako nije pažljivo planirana i nadopunjena potrebnim nutrijentima, može dovesti do nedostatka pojedinih nutrijenata važnih za normalno funkcioniranje organizma.
„Prehrana bogata biljnom hranom sa smanjenim udjelom masti stvarno može poboljšati regulaciju glukoze i to je pokazano u kliničkim istraživanjima. Zasluga ide velikoj količini vlakana, niskoj energetskoj gustoći i gubitku tjelesne mase koji takav prehrambeni pristup olakšava. Sličan učinak postiže se i mediteranskim obrascem i niskougljikohidratnim pristupom, zbog čega službene smjernice ne proglašavaju nijedan pristup jedinim ispravnim.“
Kao posebno problematičan dio objave izdvaja preporuku sirove biljne prehrane. Objašnjava da sama termička obrada hrane nema veze s metaboličkim učinkom, a da neke namjernice poput mahunarki, koje su najkorisnija skupina namirnica u regulaciji glukoze, moraju termički obraditi prije konzumacije.
„Dugotrajna sirova biljna prehrana redovito dovodi do neadekvatnog unosa energije, proteina te deficita vitamina B12, željeza, cinka i omega-3 masnih kiselina. Kod dijabetesa je to dvostruki problem, jer je mišićno tkivo najveći potrošač glukoze u tijelu, pa svaki gubitak mišićne mase dugoročno pogoršava upravo onu inzulinsku osjetljivost koju se pokušava popraviti“.
Zbog toga upozorava da osobe s dijabetesom koje uzimaju terapiju, osobito inzulin ili sulfonilureje ne bi trebale naglo mijenjati prehranu bez savjetovanja s liječnikom. Promjene u prehrani mogu utjecati na razinu glukoze u krvi i povećati rizik od hipoglikemije, odnosno preniske razine glukoze u krvi.
Zaključno, iako objava ispravno prepoznaje da nakupljanje masti u stanicama jetre i mišića može imati važnu ulogu u razvoju inzulinske rezistencije, pogrešno ga se predstavlja kao jedini uzrok dijabetesa tipa 2, iz čega izvodi neutemeljen zaključak da se bolest može izliječiti sirovom biljnom prehranom. Promjene životnih navika, uključujući uravnoteženu prehranu i povećanje tjelesne aktivnosti, mogu značajno pomoći u kontroli bolesti, a kod dijela oboljelih mogu dovesti i do remisije. Međutim, nijedan prehrambeni režim, uključujući sirovu biljnu prehranu, nije univerzalno rješenje niti se na njega treba odlučiti bez savjetovanja s liječnikom.
