Nakon punih deset godina Centar za žene žrtve rata – ROSA dočekao je pravdu – odluka Ministarstva unutarnjih poslova da udruzi zabrani „Antiratni protest“ na središnjem zagrebačkom trgu uoči obljetnice vojno-redarstvene akcije „Oluja“ u kolovozu 2016. godine protivna je Ustavu i Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ustavni sud je utvrdio da su MUP, a potom Upravni sud u Zagrebu i Visoki upravni sud, svojim odlukama Centru ROSA povrijedili pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed zajamčeno člankom 42. Ustava i člankom 11. stavkom 1. Konvencije.
Riječ je o skupu koji se trebao održati treću godinu za redom, po sličnom scenariju – polusatno stajanje u tišini 20-ak aktivistica i aktivista nekoliko mirovnih organizacija i udruga za ljudska prava s transparentima poput „Nacionalizam vodi u rat“, „Ženska mreža Hrvatske“ i „Nacionalizam kao negativna pojava“. Osnovna poruka je odavanje počasti žrtvama rata, a protiv nacionalističkih politika i međunacionalne mržnje.
Aktivistice Centra ustavnu tužbu podnijele su još prije sedam godina, ali je Ustavni sud o njoj odlučivao tek nedavno, sredinom srpnja. U trenutku pisanja ovog teksta odluka Ustavnog suda još nije objavljena, ali ju je Faktograf dobio na uvid.
Centar za žene žrtve rata – ROSA (CŽŽR-ROSA) podnio je ustavnu tužbu povodom presude Visokog upravnog suda od 15. studenog 2018. godine kojom je odbijena žalba Centra i potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu od 11. srpnja 2017. godine.
Upravni sud odbio je tužbeni zahtjev CŽŽR-ROSA za poništenje rješenja MUP-a od 3. kolovoza 2016. godine kojim je udruzi zabranjeno mirno okupljanje i javni prosvjed prijavljen za 4. kolovoza te godine na Trgu bana Jelačića u Zagrebu.
Spornu – a sada potvrđeno i neustavnu – odluku MUP-a potpisao je Vlaho Orepić, tadašnji tehnički ministar unutarnjih poslova u vladi Tihomira Oreškovića. Podsjetimo, tu su vladu formirali Karamarkov HDZ i Most, ali je u lipnju te godine donesena odluka o raspuštanju Sabora.
Policija tvrdila da može doći do nasilja
MUP je zabranu pravdao time da braniteljske udruge na istom prostoru pripremaju kontra prosvjed kako bi onemogućili održavanje prijavljenog mirnog okupljanja. Naveli su i da se pojavio „veliki broj osvrta, komentara i reakcija u medijima, društvenim mrežama i građanskih inicijativa na Internetu“ koji su najavu „Antiratnog protesta“ protumačili kao prosvjed protiv obilježavanja „Oluje“.
MUP je u rješenju o zabrani skupa ustvrdio i da postoji „utemeljena vjerojatnost“ da bi održavanje skupa na središnjem gradskom trgu izazvalo uznemirenost većeg broja građana i moguće reakcije, a posebno branitelja i udruga proizašlih iz Domovinskog rata. Prema ocjeni MUP-a, to bi moglo poremetiti kretanje ljudi po trgu te dovesti do nasilja i ozbiljnijeg remećenja javnog reda i mira.
Zbog svega, MUP je odlučio da se mirno okupljanje i javni prosvjed zabrani. Pozvali su se na članak 14. stavak 1. točku 5. Zakona o javnom okupljanju koji propisuje da „ministar unutarnjih poslova može rješenjem zabraniti održavanje mirnog okupljanja i javnog prosvjeda ukoliko bi održavanje dovelo do izravne i zbiljske pogibelji od nasilja i drugih oblika ozbiljnog remećenja javnog reda i mira“.
Ministar Orepić je takvo rješenje na kraju i potpisao.
Upravni sudovi potvrdili zabranu skupa
Centar je nakon toga zaštitu svojih prava pokušao ostvariti na zagrebačkom Upravnom sudu, a potom i na Visokom upravnom sudu, ali bez uspjeha.
Oba suda – jedan 2017. godine, a drugi 2018. godine – odbili su Centar ROSA s manje-više istim argumentima.
Aktivistice su pred upravnim sudovima, među ostalim, isticale da „izravna i stvarna opasnost od nasilja sama po sebi ne smije biti opravdanje državi za miješanje u mirno okupljanje, već je obaveza države poduzeti sve razumne i odgovarajuće mjere da se zakonit i miran prosvjed održi“.
Njihova odvjetnica pozvala se i na to da je pravo na okupljanje „izravno povezano i sa slobodom izražavanja koja između ostalog uključuje i pravo na izražavanje nezadovoljstva s aktualnom javnom politikom“. Istaknula je da MUP nije pri odlučivanju o prijavi primijenio načelo razmjernosti te da nije poduzeo sve mjere kojima bi se omogućilo održavanje javnog okupljanja. Pri tome se pozivala i na praksu Europskog suda za ljudska prava.
Zagrebački Upravni sud je presudio da je MUP pravilno postupio, jer je na temelju procjene sigurnosti ocijenio da bi održavanje najavljenog okupljanja dovelo do „izravne i zbiljske opasnosti“ te da je utemeljeno primijenio odredbu članka 14. stavak 1. točka 5. Zakona o javnom okupljanju. Isto tako, u presudi se navodi da nije povrijeđeno Konvencijsko pravo na slobodu okupljanja i udruživanja (članak 11. Konvencije), jer je „nacionalni zakonodavac ovlašten urediti pretpostavke za ograničenje u ostvarivanju tih prava“.
Odgovarajući potom na žalbu CŽŽR-ROSA, Visoki upravni sud je ocijenio da su zagrebački Upravni sud i MUP pravilno procijenili da je „postojala prijeka društvena potreba za nametanje ograničenja, odnosno za miješanje u pravo na javno okupljanje.
„Naime, prosvjed je zakazan uoči 5. kolovoza, koji se u Republici Hrvatskoj slavi kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Organizator je u službenoj zabilješci sastavljenoj kod MUP-a najavio da se radi i o prosvjedu protiv slavljenja ratnih operacija (obilježavanja akcije „Oluja“) i neustavnim proslavama koje proizlaze iz nacionalizma, dok je na društvenim mrežama prosvjed označen kao ‘protivljenje slavljenju ratne vojne pobjede Republike Hrvatske’, kojom je okončan Domovinski rat, ‘odgovornost hrvatskog režima za ratne zločine’ i sl.“, stoji među ostalim u presudi Visokog upravnog suda koji navodi da je sve to dovelo do brojnih negativnih komentara, nezadovoljstva građana, pa i prijetnje upotrebom sile.
Ni Visoki upravni sud nije našao povredu Konvencijskog prava niti prava žalitelja na pravično suđenje te je također zaključio da je bilo opravdano miješanje MUP-a u pravo aktivistica na slobodno okupljanje.
Ustavni sud: država mora biti jamac pluralizma i tolerancije
Zbog svega, Centar za žene žrtve rata – ROSA podnio je ustavnu tužbu 2019. godine smatrajući da su mu navedenim presudama i rješenjem MUP-a povrijeđena ustavna prava na sudsku kontrolu odluka izvršne vlasti, na pravično suđenje, na slobodu mišljenja te na javno okupljanje i mirni prosvjed, zajamčena člancima 19, 29., 38., i 42. Ustava.
Naveli su da su im povrijeđena i prava iz članaka 6., 10. i 11. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koji jamče pravo na pošteno suđenje, na slobodu izražavanja te na slobodu okupljanja i udruživanja.
Ustavni sud u obrazloženju svoje odluke, kojom utvrđuje kršenje prava na javno okupljanje i mirni prosvjed, detaljno objašnjava razliku između mirnog okupljanja i javnog prosvjeda u odnosu na javne priredbe i druge oblike (komercijalnog) okupljanja.
U bitnome, mirno okupljanje i javni prosvjed imaju posebnu ustavnu i Konvencijsku zaštitu, jer se održavaju „radi javnog izražavanja i promicanja političkih, socijalnih i nacionalnih uvjerenja i ciljeva“. Drugim riječima, navodi Ustavni sud, svrha je ostvarenje slobode javnog izražavanja misli u kontekstu javne rasprave u slobodnom i demokratskom društvu, odnosno aktivni doprinos političkom životu društva.
Među ostalim, Ustavni sud navodi i da država mora djelovati kao „ultimativni jamac načela pluralizma, tolerancije i širokogrudnosti“, što slijedi i iz presuda Informationsverein Lentia protiv Austrije te Identoba i drugi protiv Gruzije na Europskom sudu za ljudska prava.
U tom kontekstu, Ustavni sud iznosi i načelno stajalište da mirno okupljanje i mirni prosvjedi mogu smetati ili uvrijediti osobe koje se protive idejama koje ta okupljanja promoviraju, ali da sudionici takvih skupova moraju biti u mogućnosti, uz pomoć države, održati takvo okupljanje i to bez straha da će biti izloženi nasilju neistomišljenika.
„Dužnost je države da poduzme opravdane i odgovarajuće mjere kako bi omogućila da zakoniti prosvjedi prođu mirno“, navodu Ustavni sud.
Nije bilo nužno zabraniti skup
Ustavni sud je pri odlučivanju tražio odgovore na tri osnovna pitanja: je li došlo do miješanja u pravo podnositelja na slobodu izražavanja, je li miješanje bilo utemeljeno na zakonu i slijedi li legitimni cilj te je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.
Što se tiče prvog pitanja, Ustavni sud se osvrnuo na tvrdnju MUP-a da se ne radi o generalnoj zabrani mirnog okupljanja i javnog prosvjeda, već da se ona odnosila na „točno određeno vrijeme i prostor“, odnosno da se prosvjed bez prijave mogao održati na trgu Francuske republike, iako to nisu naveli u rješenju.
Ustavni sud je podsjetio da miješanje u pravo na slobodu okupljanja ne mora nužno značiti potpunu zabranu, već se može sastojati od različitih ograničenja koja mogu imati obeshrabrujući učinak na sudionike i da stoga mogu predstavljati miješanje. Naime, nekada su vrijeme i mjesto važni aspekti mirnog okupljanja, pa naredba vlasti o njihovoj promijeni može predstavljati miješanje u slobodu okupljanja zajamčenog člankom 11. Konvencije.
Što se tiče pitanja je li miješanje bilo utemeljeno na zakonu i je li imalo legitimni cilj, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju miješanje bilo utemeljeno na zakonu i da je težilo legitimnom cilju – sprječavanju nereda i zaštite javnog reda i mira, ali da je potrebno ocijeniti je li to bilo „nužno u demokratskom društvu“.
Ustavni sud je tu bio potpuno jasan: to što se netko protivi najavljenom javnom okupljanju i poziva na javnu osudu „nije opravdani razlog ni za zabranu takvog okupljanja ni za odluku o njegovom premještanju s prijavljene lokacije“.
„Sudionici mirnih okupljanja moraju moći održavati prosvjede bez straha da će biti izloženi fizičkom nasilju svojih protivnika“, podcrtava Ustavni sud i dodaje da je dužnost država, potpisnica Konvencije, poduzimanje „razumnih i primjerenih mjera kako bi se omogućilo održavanje zakonitih demonstracija“. Kao primjer, ustavni suci navode presude Platform „Arzte fur das Leben“ protiv Austrije, Barankevich protiv Rusije i Faber protiv Mađarske.
Ustavni sud ističe i da nije bio sporan miroljubivi karakter prijavljenog okupljanja. Štoviše, i da MUP u obrazloženju rješenja navodi da su neredima i nasiljem prijetili protivnici okupljanja.
I u tom slučaju, navodi Ustavni sud, MUP je imao široko diskrecijsko pravo u odabiru preventivnih i represivnih mjera zaštite prijavljenog javnog okupljanja. Mogao je, s obzirom na prijavljeni broj sudionika i veličinu lokacije, primijeniti blaže mjere s ciljem sprečavanja mogućih nereda, a ne najstrožu mjeru potpune zabrane.
I na kraju, Ustavni sud odgovara i na navode MUP-a da bi najavljeni prosvjed poremetio kretanje i svakodnevni život sugrađana. Ustavni sud naglašava da je prijavljen manji broj sudionika, da se okupljanje trebalo održati u kolovozu tijekom ljetnih praznika, u vrijeme kad je manja gužva, a da MUP nije iskoristio mogućnost da umanji eventualni rizik od gužvi preusmjeravanjem prometa na alternativne pravce uz istodobno poštivanje legitimnog interesa podnositelja na mirno okupljanje na prijavljenom mjestu i u planirano vrijeme.
Zbog svega navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, MUP i upravni sudovi nisu naveli dostatne razloge iz kojih bi proizlazilo da je zabrana održavanja mirnog okupljanja na prijavljenom mjestu razmjerna legitimnom cilju osiguranja javnog reda i sprječavanja nereda. Stoga je utvrdio da je Centru za žene žrtve rata – ROSA povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 42. Ustava i člankom 11. Konvencije.
Prosvjed ipak održan, ali zbog zabrane MUP-a
Mirna protestna akcija je, ipak, održana 4. kolovoza 2016. u zakazano vrijeme i na planiranom mjestu – u 18 sati na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, ali sada kao protest zbog policijske zabrane okupljanja.
Nekoliko aktivista i aktivistica je stajalo pola sata u tišini. Čuvao ih je kordon policije. Okupilo se i stotinjak protuprosvjednika, među kojima su posebno oštri bili predstavnici braniteljski udruga. Vrijeđali su aktiviste uz povike „Četnici!“ i „Marš iz Hrvatske!“.
Dio medija je izvijestio (1, 2) i da su neki protuprosvjednici bacali boce i limenke na sudionike tihog prosvjeda te da je jedna žena pogođena u glavu i udarena šakom u potiljak. Na kraju su antiratni prosvjednici s Trga otišli uz policijsku pratnju.
U idućim godinama, Centar za žene žrtve rata – ROSA i dalje je organizirao (1, 2, 3) slične antiratne skupove uoči obilježavanja „Oluje“. Više nije bilo policijskih zabrana. Jedan takav skup Centar ROSA organizira i ove godine.
Inače, o ustavnoj tužbi CŽŽR-ROSA odlučivalo se na plenarnoj sjednici suda. U donošenju odluke sudjelovalo je 9 od 10 sudaca. Naime, ustavna sutkinja Sanja Bezbradica Jelavić izuzela se od rasprave i odlučivanja, jer je ona – tada kao odvjetnica – zastupala Centar za žene žrtve rata – ROSA u tom slučaju.
