Global Sports Insight procijenio je vrijednost ukupne sportske industrije u 2025. godini na skoro tri bilijuna dolara. To je čini osmom industrijom svijeta po obrtaju novca. Zarada ide kroz prodaju ulaznica i robe, prava na medijske prijenose, izgradnju stadiona i druge infrastrukture, sponzorstva, prateće usluge i opremu, poboljšavanje performansi sportaša…
Ovakva količina novca na plećima sportaša i povezanih im pojedinaca same sportove i sve vezano za njih čine unosnim terenom za trgovce ljudima, navodi se u izvještaju organizacije Mission89 iz 2024. godine. Ovo je jedna od organizacija koja zagovara definiranje specifično sportskog traffickinga.
Mnogima nije promakla logika “stočne pijace” i tretiranja sportaša kao mašina ili komada mesa oko kojih se vrte nenormalne cifre. Unatoč tome, ova grana trgovine ljudima predugo je previđana. Desetljećima “kapaju” medijski slučajevi o mladićima iz Afrike namamljenim lažnim obećanjima o prosperitetnim karijerama u Europi ili o robovlasničkim ugovorima s dječacima iz Južne Amerike.
Jedan od njih privukao je i pažnju hrvatske javnosti, jer se dogodio u našem sokaku. Eduarda da Silvu je nekad moćni šef Dinama, a danas bjegunac od pravosuđa Zdravko Mamić u Zagreb doveo kao maloljetnika bez pravne zaštite i bazičnog znanja o hrvatskom jeziku.
Mamić mu je nakon odlaska u Arsenal blokirao imovinu na temelju ugovora koji se godinama razvlačio po sudovima. Prvo su ugovori s Eduardom poništeni, jer je Općinski sud u Zagrebu zaključio da je Eduardo žrtva Mamićevog lihvarenja. Osim što mu je garantirao goleme postotke od zarade i nakon Dinama, u slučaju Eduardove smrti Mamić je trebao dobiti ono što inače pripada pokojnikovoj obitelji. Uslijedilo je poništenje te presude na sudu kojim je predsjedao današnji glavni državni odvjetnik Ivan Turudić i Mamićev dobar znanac, da bi se legendarni hrvatski reprezentativac brazilskih korijena da Silva vratio kući s mirom tek nakon što je nagodbom olakšan za šest milijuna kuna.
Zanimljivo je da je početkom milenija, baš u vrijeme Eduardove karijere u Dinamu, Paulo David, bivši tajnik Odbora za prava djeteta pri Uredu visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava (OHCHR), objavio knjigu o pravima djece u mladenačkom, kompetitivnom sportu. Osim intenzivnog treninga koji graniči ili prelazi granicu zlostavljanja, radne eksploatacije djece, psihološkog maltretiranja, seksualnog i emocionalnog nasilja, pa čak i medicinskog, kroz doping kojeg naziva kockanjem sa životom, David je posebno poglavlje posvetio prodaji mladih igrača i traffickingu.
“Ono što omogućuje da se ovaj proces definira kao trgovina ljudima jest činjenica da su ti ugovori često iznimno izrabljivački i nepovoljni za igrače, pri čemu agenti uzimaju i do 50 posto igračeva osobno zarađenog dohotka tijekom trajanja ugovora.”
Na ovaj će se citat u idućih 20 godina referirati više izvješća i znanstvenih radova o traffickingu u sportu, kasnije i u onome UN-ovog ureda za drogu i kriminal (UNODC), ali to za sudove u Hrvatskoj neće biti relevantno.
“Barcelona ili smrt”
Robovlasništvo u sportu je samo jedan dio priče o ovoj blistavoj i strašnoj grani trgovine ljudima, kojoj i dan danas nedostaju specifični mehanizmi provjera i prevencije. Jedan od razloga je i što se žrtve ove trgovine krivi što su upali u zamku, omađijani obećanjima o čudesnom uspjehu u izravnom prijenosu na televizijama svjetskoga sela.
James Esson sa Sveučilišta u Loughboroughu piše kako su opsežna globalna medijska pokrivenost posvećena profesionalnom – osobito europskom – nogometu te kult zvjezdanog statusa koji prati nogometaše u tim ligama, proširili taj narativ. Karijera u nogometu “mladim muškarcima i dječacima nudi put prema društvenoj i prostornoj mobilnosti – spaja s neoliberalnim ethosom poduzetništva i samostalnosti”. Ti mladići gledat će na sebe kao na poduzetnike, oni će biti “sami sebi vlastiti kapital, vlastiti proizvođač i izvor vlastite zarade”. Šteta koja proizlazi za žrtve traffickinga u sportu tako istovremeno može biti posljedica postupaka koji se pripisuju njima samima, što dovodi do okrivljavanja tih mladića. Ali istovremeno je i rezultat širega strukturnog nasilja kao što su (neo)kolonijalizam, diskriminatorna neimaština i okolišni rasizam, ekonomske mjere štednje i patrijarhat.
Navodi kako je među mladim migrantima u Senegalu raširena izreka: “Barça ou Barzakhe”. Ona znači – “Barcelona ili smrt”, “stići u Europu ili umrijeti na putu preko Sredozemlja”.
Na nogomet se, opravdano ili ne, gleda kao na realističan način bijega sa socijalnog pa i percipiranog rasnog dna, navodi Esson, citirajući mladića Armanda iz Obale bjelokosti kojeg je agent napustio u Parizu kad je imao 17 godina:
“Igrao sam nogomet jer znam da mi uspjeh u tom sportu može otvoriti mnoga vrata koja ne mogu otvoriti radeći običan posao. Ako dosegneš određeni status, ljudi mogu govoriti što god žele, ali živimo u svijetu u kojem novac pokreće sve… Pogledajte Michaela Jordana i Tigera Woodsa, novac je ukinuo ideju da su oni crnci. Ne čini ih bijelcima, ali zarađuju toliko novca da uživaju poštovanje.”
Tri podvrste sportskog traffickinga
Misija89 kao temelj prevencije nudi sljedeću definiciju sportskog traffickinga, koja se uvelike poklapa i s UN-ovom definicijom trgovine ljudima: “Trgovina ljudima u sportu jest čin regrutiranja, prijevoza, transfera, skrivanja ili prihvaćanja pojedinca – tipično sportaša ili nadolazećeg sportaša – unutar granica ili preko granica, putem prisile, obmane ili drugih vrsta zlostavljanja s ciljem iskorištavanja u, kroz ili oko sporta. Iskorištavanje se može manifestirati kao prisilni rad, seksualno iskorištavanje, ropstvo ili služenje unutar sportskih aktivnosti ili događaja. U slučaju djece, prisutnost takvih sredstava nije nužna.”
Fenomen se, kao što ističu, sastoji od tri podskupine. “Trafficking u sportu” za žrtve ima igrače koje agenti ili menadžeri klubova iskorištavaju putem robovlasničkih ugovora.
“Trafficking kroz sport” događa se kada žrtva ne uspije u sportu, pa se iskorištava na druge načine izvan sporta, no sve je započelo kroz sportski kontekst. Iako javnost često ne dozna sudbine ovih ljudi, relativno je poznat slučaju bivšeg igrača Premier lige Ala Bangure iz Sierra Leonea, koji je kao tinejdžer prevaren i gurnut u mušku prostituciju nakon što je doveden u Ujedinjeno Kraljevstvo, ili trkačkog olimpijca Moa Faraha, koji je radio kao sluga nakon što je prokrijumčaren u Europu iz Džibutija.
Kod “traffickinga oko sporta”, žrtva nije sportaš i nema izravne veze sa sportom, ali sport služi kao kontekst trgovine ljudima. Primjer su veliki iventi koji privlače golem broj ljudi pa na tome području raste potražnja za seksualnim robovima ili radnicima koji kroz robovlasničke ugovore grade stadione ili infrastrukturu. Zato je UNODC prije ovogodišnjeg mundijala posvetila značajan dio svojih preporuka upravo vezano za zauzdavanje ove forme kriminala, na koje je višekratno upozoravao i UNICEF. Gradovi domaćini velikih sportskih događaja bili su i poprišta racija i uhićenja stotina osumnjičenih upravo za ovu vrstu trgovine ljudima.
Rute
Istraživači Mission89 identificirali su tri utabane rute. Prva se odnosi na bejzbol i vodi od Kube prema SAD-u, a poznata je i po nazivu “la bolsa negra” ili “crna vreća”, sa specijaliziranim klanovima za regrutaciju, krijumčarenje, ali i kasnije otmice “visokovrijednih migranata” od čijih se najbližih traži otkupnina.
“Lideri unutar ‘la bolsa negra’ razvili su visoko specijaliziranu stručnost koja obuhvaća pomorsku navigaciju, upravljanje brodovima, podmićivanje, krivotvorenje, pranje novca, imigracijske politike više nacija te sve pojedinosti kolektivnog ugovora MLB-a [Major League Baseballa].’ Krijumčari često kontaktiraju igrače, mameći ih na prebjeg nuđenjem gotovinskih isplata i obećavanjem slave u MLB-u…”
Druge dvije su nogometne i već su spomenute i vode u Europu; jedna iz Afrike, a druga iz Južne Amerike.
Nema konkretnih podataka o broju žrtava, ali afričko-europskom trasom, prema procjenama organizacije koja se bavi edukacijom mladih nogometaša i zagovara jasnije akcije u zaustavljanju trgovine tom djecom, Foot Solidare, samo iz Zapadne Afrike u Europu dolazi oko 15 000 mladih igrača godišnje s nadom da će postati profesionalni nogometaši.
“Milijun i pol djece u Africi trenira na akademijama s mislima o migraciji, a 15 tisuća maloljetnika odlazi u Europu svake godine. Slabo su pripremljeni pa ove sportske migracije često završavaju neuspjehom i dramom”, piše organizacija koja već desetljećima upozorava na problem i surađuje s nizom međunarodnih aktera da zaustavi trgovinu ljudima u sportu. Tako su 2007. godine surađivali s Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM) u pomaganju 34-ero adolescenata iz Obale bjelokosti koji su bili zatočeni na jugu Malija nakon što su njihovi roditelji prevareni da plate agentu kako bi ih odveo u Europu. Organizacija Culture Foot Solidaire bila je u izravnom kontaktu s najmanje 800 mladih Afrikanaca u Francuskoj koje su napustili trgovci ljudima, posrednici i nogometni klubovi.
“U skladu s ciljem IOM-a da podigne svijest u Zapadnoj Africi o ovom specifičnom obliku iskorištavanja, surađujemo s Culture Foot Solidaire na nekim inovativnim načinima rješavanja ovog problema. Izazov je sada osigurati potrebna financijska sredstva kako bi se te ideje provele u djelo“, izjavio je tadašnji voditelj IOM-ova odjela za borbu protiv trgovine ljudima Richard Danziger.
Za problem se zna jako dugo
Problemi analogni trgovini ljudima u afričkom nogometu zabilježeni su još 1980-ih i 1990-ih, ali desetljećima je problem previđan. Zadnjih se godina više priča o njemu, a i FIFA je reagirala etičkim vodičem za regrutiranje te pokušajem strožeg reguliranja međunarodnog transfera maloljetnika usvajanjem Članka 19. u sklopu svojeg Pravilnika o statusu i transferu igrača 2001. godine. Tim se člankom propisuje kako se međunarodni transferi mogu odvijati samo za igrače koji su navršili 18 godina. Propisana su i izuzeća. Primjerice, igračeva se obitelj seli u istu zemlju u kojoj se nalazi njegov novi klub iz razloga koji nisu povezani s nogometom. Drugi način je da igrač prelazi iz jedne države Europske unije u drugu i nije mlađi od 16 godina, a treći da igrač živi neposredno uz granicu s klubom, sto 100 kilometara ili manje.
Ta su izuzeća, međutim, često “rupe” koje poništavaju zaštitu odnosno omogućuju klubovima da se domognu te djece. Jedan primjer iskorištavanja ove “rupe” vezan je i za Hrvatsku. Borussia Dortmund je potpisala ugovor s američkim napadačem Christianom Pulisicem kada je navršio 16 godina u rujnu 2014. godine. To su mogli učiniti jer je Pulisic uspio dobiti hrvatsku putovnicu zato što mu je djed rođen u Hrvatskoj. Transakcija je provedena kao da je Pulisic odrastao u Zagrebu, a ne u Hersheyju u Pennsylvaniji.
No, najveći problemi ostaju vezani uz nelicencirane akademije koje iskorištavaju obilje mladih afričkih talenata, ili se u Južnoj Americi pojavljuju “sumnjivi poslovni ljudi koji kupuju prava na tinejdžere i kontroliraju gdje će igrati tijekom cijele svoje karijere”.
“Treneri, kao i europski i arapski posrednici, cjenkaju se oko najboljih igrača, potpisujući s nekima već u dobi od sedam godina strogo obvezujuće predugovore – čime ih praktički kupuju od njihovih obitelji – u nadi da će zaraditi tisuće dolara preprodajom dječaka klubovima u Europi. U drugim slučajevima iznuđuju troškove puta od njihovih obitelji. Mnogi u zamjenu za svoje usluge uzimaju vlasničke listove kuća, pa čak i obiteljski nakit.”, piše Mission89 citirajući Guardian.
Do 2024. godine nije se mnogo toga promijenilo, unatoč višegodišnjim naporima FIFA-e da se uhvati u koštac s problemom nelicenciranih agenata i akademija te zahtjevu da se svi međunarodni transferi registriraju putem njezinog mrežnog sustava (Transfer Matching System).
Dio problema leži u neusklađenosti poslovanja takvih sportskih organizacija. Čak i tamo gdje postoje mjere za borbu protiv trgovine ljudima, agenti koji trguju sportašima prepoznaju i razumiju složenost i dosljedni nedostatak primjene i provedbe propisa protiv trgovine ljudima. Za trgovce ljudima ovaj “sustavni neuspjeh pruža savršenu priliku za eksploataciju i način da to iskoriste”, piše Mission89. To pogotovo vrijedi kada se propisi protiv trgovine ljudima, te znanje na kojem se temelje, zasnivaju na lošem razumijevanju načina na koji se trgovina ljudima manifestira u sportu.
