Vlada RH kroji obrazovanje po mjeri konzervativaca, iako to ne dopušta europska sudska praksa

Petar Vidov

Ministarstvo znanosti i obrazovanja (MZO) prošloga je tjedna u javnu raspravu uputilo prijedlog izmjena Zakona odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi. Tekst zakonskog prijedloga sadrži nekoliko kontroverznih odredbi, u medijskim izvještajima protumačenih kao popuštanje Blaženke Divjak, resorne ministrice iz HNS-ove kvote, pred zahtjevima neokonzervativnih udruga (Novi list).

“U izmjenama i dopunama Zakona predviđeno je da, ukoliko postoje neke međupredmetne teme za koje agencija utvrdi da imaju visoko obojen odgojni karakter u smislu izbora ponašanja, da se takva tema može proglasiti izbornom temom od strane Agencije [za odgoj i obrazovanje]. Mislim da je to važno, time se odgovara na primjedbe Ustavnog suda i daje se roditeljima, ako takve teme postoje, da roditelji imaju pravo izbora”, branila je Divjak u Saboru svoj prijedlog izmjena najvažnijeg zakonskog teksta kojim se regulira rad obrazovnog sustava.

Divjak ispunjava želje konzervativcima i fundamentalistima

Na sami početak zakona ugrađuje se odredba prema kojoj je “promicanje odgojnih vrijednosti i vrednota temeljeno na pravu roditelja da samostalno odlučuju o odgoju djece”. Takva formulacija sama po sebi i ne bi bila posebno problematična, s obzirom da je utemeljena i u tekstu Ustava RH, ali iščitavanja daljnjeg teksta vrlo brzo otkrivaju ustupke pred HDZ-ovim koalicijskim partnerima iz radikalne stranke Hrast, te njihovim ideološkim pandanima na javnoj sceni, poput udruge U ime obitelji.

“Ako dijelovi međupredmetnih i/ili interdisciplinarnih tema i/ili modula prema mišljenju agencije nadležne za odgoj i obrazovanje imaju uključenu istaknutu odgojnu dimenziju u smislu utjecaja na osobnu izgradnju i usvajanje stavova, vrijednosti i izbora ponašanja, isti se kurikulom utvrđuju izbornim sadržajem, pri čemu se može odrediti alternativni modul izbornom dijelu kurikula. Učenici i njihovi roditelji mogu odabrati onaj koji je u skladu s njihovim odgojnim pristupom i sustavom vrijednosti“, odredba je koja bi trebala ući u 27. članak Zakona.

Nadalje, u članku 135. zakona trebalo bi stajati da “roditelj učenika ima pravo i obvezu biti upoznat sa svim sadržajima obuhvaćenima nastavnim planom i programom i školskim kurikulumom: obveznim i izbornim nastavnim predmetima, međupredmetnim i/ili interdisciplinarnim sadržajima i/ili modulima, izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima, eksperimentalnim i posebnim programima, te dati pisanu suglasnost za sudjelovanje učenika u svim navedenim sadržajima osim u obveznim nastavnim predmetima”.

A što je doista odlučio Ustavni sud?

S obzirom da učenici izborne predmete ni do sada nisu mogli pohađati bez suglasnosti roditelja, vrlo je jasno da Divjak ovakvu formulaciju u Zakon pokušava ugurati kako bi udovoljila prohtjevima neokonzervativnih udruga i katoličkih fundamentalista vezano za provođenje zdravstvenog i građanskog odgoja. Pritom se resorna ministrica poziva na odluku Ustavnog suda iz 2013. godine, kojom je uvođenje zdravstvenog odgoja u škole privremeno suspendirano jer se ministarstvo kojim je tada upravljao Željko Jovanović nije pridržavalo propisane procedure donošenja javnih politika.

“Ustav roditeljima jamči pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju svoje djece, ali istodobno uspostavlja njihovu odgovornost kad je riječ o pravu svakog djeteta na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti. To znači da su pravo odnosno sloboda roditelja da samostalno odlučuju o odgoju svoga djeteta ograničeni pravom samog djeteta da razvoj njegove osobnosti bude potpun i skladan. Nesporno je da iz tog prava djeteta proizlazi i obveza države da ustroji takav javni školski sustav koji će osigurati potpun i slobodan razvoj djetetove osobnosti”, stajalo je u predmetnoj odluci Ustavnog suda, uz obrazloženje da država svoju ustavnu obvezu “može provesti samo tako da u proces oblikovanja nastavnih sadržaja uključi roditelje”.

Hrvatski konzervativci protiv europskog suda

No, Ustavni sud je također vrlo eksplicitno odlučio da “roditelji nemaju pravo držati djecu u neznanju i sprečavati im dotok temeljnih informacija ili sadržaja važnih za potpun i skladan razvoj njihove osobnosti”. Takva odluka utemeljena je na sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, prvenstveno na predmetu Folgerø i drugi protiv Norveške u kojem je presuda donesena 2007. godine. A radi se o vrlo zanimljivom slučaju, pokrenutom zbog namjere norveških vlasti da u školski kurikulum uvedu predmet u sklopu kojeg bi se djecu podučavalo kršćanskim vrijednostima.

Takvu odluku donijeli su temeljem činjenice da gotovo 85 posto Norvežana pripada nekoj od kršćanskih vjeroispovijesti, dok je za ostale predviđena mogućnost izuzimanja učenika od nastave pojedinih sadržaja. Europski sud za ljudska prava pobožnim je norveškim vlastodršcima pomrsio račune, ustanovivši da se radi o pokušaju indoktrinacije, odnosno da predmet koji su pokušali ugurati u škole nije mogao osigurati “objektivnost, kritičnost i pluralizam u prenošenju znanja i informacija učenicima”. Nadalje, istom je odlukom, a što citira i Ustavni sud RH, Europski sud za ljudska prava odlučio i da “sustav izuzimanja učenika od nastave pojedinih spornih sadržaja nije funkcionalan te je nerazmjerno teretan za roditelje, nastavnike i učenike”.

Već i do sada navedene činjenice sasvim su dovoljne da konstatiramo kako konzervativni zakon kakvog Divjak predlaže teško može preživjeti ocjenu ustavnosti, s obzirom da se Ustavni sud RH u svojim odlukama mora pridržavati prakse Europskog suda za ljudska prava. A do najspornijeg dijela priče nismo još niti došli. Europski sud za ljudska prava je, naime, još 1976. godine odlučio da roditelji ne mogu tek tako intervenirati u školski kurikulum. Konkretno, presudom u slučaju Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske odlučeno je da obvezni spolni odgoj u državnim školama ni na koji način ne ugrožava pravo roditelja da samostalno odlučuju o odgoju djece.

Pozivajući se na odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Sud je odlučio da kurikulum spolnog odgoja ni na koji način ne promiče nepoželjno seksualno ponašanje, niti utječe na pravo roditelja “da usmjeravaju svoju djecu u skladu s vlastitim religijskim ili filozofskim uvjerenjima”. Sud je također zaključio da obvezna nastava spolnog odgoja ne može predstavljati diskriminaciju po vjerskoj osnovi, niti ugrožavati pravo roditelja na privatnost obiteljskog života i slobodu izražavanja, savjesti i vjeroispovijesti. Što također znači da inzistiranje na Zakonu kakav je predložen, ako se isti namjerava koristiti kao osnova da bi se sabotirali kurikulumi zdravstvenog i građanskog odgoja, Republiku Hrvatsku otvara novim tužbama i neizbježnim kaznama pred Europskim sudom za ljudska prava.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr.

Iz kategorije "Analize"