Pod povećalom

Borci protiv pobačaja ne shvaćaju praksu europskih sudova

Foto Hina/ Dario GRZELJ/ dag

Prilikom nadopune prijedloga za ocjenu ustavnosti zakona kojim je regulirano pravo na pobačaj u RH, pravni stručnjaci udruge “U ime obitelji” ustvrdili su kako taj zakon nije u skladu s Ustavom jer „Ustav jasno propisuje da svako ljudsko biće ima pravo na život, a ljudsko biće obuhvaća nerođenog i rođenog čovjeka”.

„Iz prakse Europskog suda za ljudska prava jasno proizlazi da se rasprave o pobačaju kod nas vode na potpuno pogrešnim temeljima te da je jedini ispravni odnos promatranje prava na život majke u odnosu na pravo na život nerođenog djeteta. Stoga, isključivo kada je ugroženo pravo na život i zdravlje majke, opravdano je stavljati u ravnotežu pravo majke u odnosu na pravo na život nerođenog djeteta“, rekla je Marija Junković, članica pravnog tima udruge.

Međutim, praksa Europskog suda za ljudska prava iz koje bi se to dalo nedvosmisleno tako protumačiti ne postoji. Dapače, u nizu slučajeva kojim se Sud bavio, a kojeg su pokrenule žene uglavnom iz Poljske i Irske gdje postoje značajne restrikcije prava na pobačaj, priznato je kako je onemogućavanjem pobačaja u njihovim slučajevima prekršen članak 8. Europske konvencije o ljudskim pravima, odnosno njihovo pravo na privatni i obiteljski život te im je dosuđena odšteta.

Članak 8 glasi: „Svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih“.

Na taj se članak Sud pozvao u slučaju Tysiac v. Poland  u kojem je tužiteljici uskraćen pobačaj, iako su postojale indikacije da bi je iznesena trudnoća mogla stajati vida, što se naposljetku i dogodilo. Sud je slično presudio i u slučaju R.R.v Poland u kojem je tužiteljica tužila Poljsku jer joj je odugovlačenjem dijagnostike onemogućeno da na vrijeme utvrdi malformacije ploda. Rodila je bolesno dijete, zbog čega je trpjelo njeno dvoje starije djece i raspao joj se brak.

Silovana djevojčica i priziv savjesti

Najdrastičniji slučaj je P. and  S. v. Poland  u kojem je također na osnovi članka 8., ali i na osnovi članka 3. koji zabranjuje mučenje i članka 5. koji jamči pravo na slobodu i sigurnost pojedinca, Sud za ljudska prava presudio protiv Poljske. Riječ je o drastičnom slučaju 14-godišnjakinje iz Lublina koja je ostala trudna nakon što ju je silovao maloljetnik. Zbog poljskog zakona iz 1993. godine, a koji dozvoljava pobačaj samo u slučaju kad je ugrožen život majke, ako je riječ o teškim malformacijama ploda ili je trudnoća posljedica kaznenog djela – djevojčica je dobila potvrdu tužitelja da je trudnoća rezultat silovanja. Međutim, umjesto pobačaja, kreće birokratsko i psihološko maltretiranje djevojčice od strane dviju javnih bolnica, uključujući odvođenje, bez pristanka, svećeniku koji je nagovara da zadrži dijete. Na kraju, liječnici se pozivaju na priziv savjesti te o svemu izvještavaju medije, a tinejdžerica postaje predmet razvlačenja u lokalnim i nacionalnim medijima. Djevojčica i njena majka putuju u Varšavu, ali tamo nailaze na pritisak aktivista koji se protive pobačaju te ih policija odvodi u stanicu gdje su izložene višesatnom ispitivanju, dok obiteljski sud u Lublinu pokreće postupak da se majci oduzme skrb jer navodno tjera djevojčicu na pobačaj. Maloljetna trudnica odvodi se na silu u sklonište za maloljetnike. Naposljetku, nakon obraćanja Ministarstvu zdravstva, majka dobiva signal da bi pobačaj mogao biti obavljen u 500 kilometara udaljenom Gdanjsku, gdje je zahvat i poduzet, 27 dana nakon što je djevojčica dobila prvu potvrdu da ima pravo na pobačaj. U međuvremenu je protiv nje bio pokrenut i postupak za seks s maloljetnikom, iako je po tragovima zlostavljanja bilo očito da je bila riječ o silovanju. Taj postupak je prekinut, kao i oduzimanje roditeljske skrbi. Dječaku koji je počinio kazneno djelo ništa se nije dogodilo.

Sud je u presudi protiv Poljske maloljetnoj P. dosudio 30.000 eura, a njenoj majci 15.000, te još 16.000 eura za troškove. U presudi se navodi kako države moraju, bez obzira na priziv savjesti liječnika, organizirati svoj zdravstveni sustav tako da pacijentima ne onemogućava ostvarivanje usluga na koje imaju zakonsko pravo.

U svim ovim slučajevima Sud se bavio time je li bilo ugroženo zdravlje majke, ploda ili je riječ o silovanju jer je polazište pri odlučivanju bilo to da se ovdje išlo dalje čak i od rigidnog nacionalnog zakonodavstva, koji u nekim slučajevima ipak jasno dopušta pobačaj.

Pravo na život

Vijeće Europe i Europska unija zakonodavstvo vezano uz pravo na pobačaj prepustile su pojedinim državama. Kad odlučuju o eventualnoj povredi prava onih koji se jave na Europski sud za ljudska prava polaze od zakonodavstva pojedine države i odredbi same Konvencije.

Članak na koji se pro-life aktivisti pozivaju je drugi članak Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u kojem se navodi:  „Pravo svakog na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života, osim u izvršenju sudske presude na smrtnu kaznu za kaznena djela za koje je ta kazna predviđena zakonom“. Ta temeljna konvencija po kojoj djeluje Europski sud za ljudska prava donesena je davne 1950. godine i zato se u njoj spominje smrtna kazna koja je u međuvremenu ukinuta u zemljama Europske unije.

Samo Vijeće Europe u svom tumačenju članka 2. navodi kako „Konvencija ne pojašnjava što je to ‘život’ i kada on počinje i završava, odnosno na što se točno u tom smislu Konvencija odnosi“. U nedostatku europskog ili svjetskog pravnog ili znanstvenog konsenzusa, Europski sud za ljudska prava  nije voljan postaviti precizne standarde po tom pitanju, navodi se u vodiču kojeg je za tumačenje te odredbe donijelo samo Vijeće Europe. Kako ne bi nametao uniformirani standard, Sud pitanju kada počinje život pristupa samo marginalno, ostavljajući državama da same adresiraju to pitanje, vodeći računa o ravnoteži među različitim interesima.

U sudskoj praksi, Europski sud za ljudska prava odlučivao je na skali od toga da se nerođeno dijete nikako ne može smatrati ‘osobom’ na koju se primjenjuje članak 2. do toga da se u pojedinim slučajevima vagalo između zaštite po članku 2. i interesa majke. U nijednom slučaju zaštita nerođenog djeteta po članku 2. nije imala pravo prvenstva nad interesima majke.

Sud nerođenu djecu ne smatra osobama

Naglašava se slučaj Vo v. France  u kojem Sud konstatira kako se „nerođeno dijete ne može smatrati ‘osobom’ kakva se direktno štiti člankom 2. Konvencije“.

„Ako nerođeni i ima ‘pravo’ na ‘život’, ono je implicitno limitirano majčinim pravima i interesima“, navodi se. Dodaje se, međutim, kako se „ne odbacuje mogućnost“ da se u određenim okolnostima odredbe tog zakona mogu protegnuti i na nerođeno dijete. Sumiraju se tako rezultati dviju prethodnih kontradiktornih presuda. U presudi Briggeman and Scheuten vs Germany presuđeno je kako „članak 8. ne može biti interpretiran na način da je trudnoća i njen prekid, u načelu, stvar koja se tiče jedino privatnog života majke“, dok je u presudi u slučaju Boso vs Italy, kada je pobačaj izvršen bez suglasnosti partnera, presuđeno sljedeće: „Sud smatra da se od njega ne traži da odredi može li se fetus kvalificirati za zaštitu po prvoj rečenici članka 2. Čak kada bi i bilo tako, pa se u određenim slučajevima i smatralo da fetus ima prava koja proizlaze iz članka 2. Konvencije, Sud zaključuje da je trudnoća supruge okončana u skladu s važećim talijanskim zakonom“.

Slučaj Vo v. France nije se odnosio na željeni prekid trudnoće, već na pobačaj do kojeg je došlo greškom liječnika. Sud je odbacio tužbu o ubojstvu djeteta, konstatiravši kako nije došlo do kršenja članka 2. Sud je konstatirao kako nije poželjno ni moguće odlučivati o tome je li nerođeno dijete „osoba“ u smislu članka 2 te da se u tom slučaju ne primjenjuju odredbe koje se tiču ubojstva, već se kompenzacija treba tražiti na osnovi liječničkog nemara.

Europski sud u Luxembourgu

S obzirom da se njihova teza o pravu na život od začeća zapravo ne može potvrditi praksom Vijeća Europe, posegnulo se i za presudama Suda pravde Europske unije iz Luxembourga. Profesorica obiteljskog prava i savjetnica udruge “U ime obitelji” Dubravka Hrabar u svom prošlogodišnjem članku „Pravo na pobačaj – pravne i nepravne dvojbe“ citira točku 35. presude  Oliver Bristle v. Greenpeace u kojoj se navodi kako se „svako ljudsko jajašce mora, čim je oplođeno, smatrati ‘ljudskim zametkom’ u smislu i za potrebe primjene članka 6. stavka 2. točke c Direktive 98/44/EV od 6, srpnja 1998. koja određuje da se ne mogu patentirati izumi koji se tiču upotrebe ljudskih zametaka za industrijske i komercijalne svrhe jer bi njihovo komercijalno iskorištavanje bilo protivno javnom poretku ili moralu, budući da je oplodnja ono čime počinje proces razvoja ljudskog bića“.

„Tako je i u suvremenoj pravnoj znanosti i judikaturi prvi put eksplicitno gledište da ljudski život počinje u trenutku oplodnje jajne stanice (jajašca, oocita) spermijem, dakle u trenutku začeća“, zaključuje dekanica Pravnog fakulteta u članku, iako je sud zapravo zaključio da je „oplodnja ono čime počinje razvoj ljudskog biča“ i iako se ta presuda ne tiče prava na pobačaj, već na eksploataciju zametaka u komercijalne svrhe. Profesorica Hrabar u tom članku vrlo kreativno tumači i praksu Europskog suda za ljudska prava, a za očekivati je da će protivnici prava na pobačaj posegnuti upravo za njenim radom u svojim zahtjevima za promjenom zakona o pobačaju koji datira iz 1978. godine.

Namjerno neprecizan Ustav

Bivši ministar uprave Arsen Bauk potrudio se pogledati arhive iz vremena donošenja hrvatskog Ustava  te utvrdio kako su postojali prijedlozi da se u Ustav unese odredba da „svaki čovjek ima pravo na život od začeća do prirodne smrti“, ali da je tadašnja Ustavna komisija na čelu s Vladimirom Šeksom odlučila da se to ne treba stavljati u Ustav, već ostaviti na daljnje razmišljanje zakonodavcu. Člankom 21., stavkom 1. Ustava RH  propisano je kako „svako ljudsko biće ima pravo na život“, bez spominjanja početka i kraja života, što, po Bauku, otklanja dilemu o neustavnosti postojećeg zakona o pobačaju. Takvom formulacijom Hrvatska se, također, nastavlja na postojeće međunarodne akte.

Facebook
WhatsApp

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.