Razotkriveno

Što se doista dogodilo na Bleiburgu?

Ovaj tekst naknadno je nadopunjen informacijom da se prilog iz “TV Kalendara” koji je na YouTube postavio portal Priznajem.hr u čitanom tekstu razlikuje od priloga dostupnog na službenom YouTube kanalu “TV Kalendara”. S obzirom da nam nije poznato kada je i u koliko navrata (vjerojatno starija) verzija priloga objavljena na portalu Priznajem.hr, iz izvornog je teksta naknadno izbačena tvrdnja da se radi “o prilogu koji se godinama reprizira na HRT-u.” S obzirom da nismo sigurni kad je revizionistički prilog “TV Kalendara” točno nastao, iz teksta je također izbačena i tvrdnja da je predmetni prilog uredio Vladimir Brnardić. Ispričavamo se na previdu.

Nedugo nakon proslave okrugle obljetnice oslobođenja Zagreba, Hrvatske i Jugoslavije od fašizma u Drugom svjetskom ratu, uslijedilo je i obilježavanje predaje gubitničke strane, odnosno ustaša, četnika, domobrana (hrvatskih i slovenskih) te ljotićevaca koji su se predali ili su zarobljeni počevši od 15. svibnja 1945. godine.

Pored kontroverzne komemoracije, ovaj put održane u Sarajevu i popraćene antifašističkim prosvjedom, u online medijima i na društvenim mrežama dijeljeni su video zapisi o događajima u i oko Bleiburga prije sedamdeset i pet godina. Portal Priznajem.hr je u članku pod naslovom „Svaki Hrvat bi trebao pogledati ovaj video“ objavio snimku emisije „TV kalendar“ s Hrvatske radiotelevizije. Snimka je odrezana na samom početku, tako da datum prikazivanja nije vidljiv.

Na YouTube kanalu „TV kalendara“ dostupan je gotovo identičan prilog, na kojem se vidi datum emitiranja – 15. svibnja 2013. godine. Prilog s YouTube kanala „TV kalendara“ i prilog postavljen na YouTube kanal portala Priznajem te umetnut u njihov tekst kao “video koji bi svaki Hrvat trebao pogledati” razlikuju se u nekim ključnim detaljima. Iako koriste iste kadrove, tekst koji se preko tih kadrova čita je različit. Na portalu Priznajem.hr nalazi se (vjerojatno stariji) prilog iz „TV kalendara“, u kojem se promovira revizionistički narativ o Bleiburgu, dok je drugi prilog, dostupan na YouTube kanalu „TV kalendara“ puno umjereniji u tvrdnjama koje iznosi. Faktograf će se u ovom tekstu baviti tvrdnjma izrečenim u videu koji je dostupan preko portala Priznajem.hr i njihovog YouTube kanala.

Predmetni se članak s portala Priznajem.hr već godinama dijeli društvenim mrežama u razdoblju oko datuma obljetnice pokolja na Bleiburgu. I ove godine je privukao veliku pozornost korisnika Facebooka: samo u objavi stranice Priznajem.hr generirao je više od 2 tisuće interakcija (komentara i lajkova), a podijeljen je skoro 375 puta. Dijelilo ga je još 40-ak drugih stranica i grupa na Facebooku, gdje je također generirao stotine interakcija i dijeljenja (CrowdTangle).

Tko protiv koga?

Uradak HRT-ovog „TV kalendara“ obiluje tendencioznim i netočnim tvrdnjama o predaji i zarobljavanju kolaboracionističkih snaga na kraju Drugog svjetskog rata. Za početak, prilog govori o predaji „oružanih snaga NDH i mnoštva izbjeglica“. To samo po sebi, naravno, nije netočno – u Austriji i Sloveniji u svibnju 1945. godine je doista došlo do predaje vojske NDH i civila koji su se s njima povlačili.

Međutim, indikativno je da se ne spominje kako se u koloni koja se povlačila nalazilo i oko 17.000 slovenskih domobrana i srpskih ljotićevaca i četnika, kao i desetak tisuća slovenskih civila.[1] Ivo i Slavko Goldstein navode da je broj četnika na Bleiburgu iznosio blizu 10.000.[2] Naravno, odsustvo detalja se može oprostiti uslijed ograničenog vremena televizijskog priloga. Međutim, ignoriranje činjenice da su se na kraju Drugog svjetskog rata s ustašama i domobranima povlačile srpske nacionalističke i fašističke formacije u službi je hranjenja nacionalističkog mita o isključivo hrvatskom stradanju na Bleiburgu.[3]

Da ignoriranje povlačenja četnika i ljotićevaca zajedno s ustašama nije slučajno, upućuje i činjenica da cijeli uradak više puta ponavlja dihotomiju „partizana“ i „Hrvata“ ili „hrvatske vojske“ te da kasnije, kada priča o broju žrtava, spominje isključivo ubijene Hrvate. Pritom se ignorira da je samo s teritorija buduće Socijalističke Republike Hrvatske (dakle, ne računajući BiH i Vojvodinu) u Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije (NOVJ) sudjelovalo oko 140 tisuća etničkih Hrvata.[4]

Snimka tako implicitno predstavlja Narodnooslobodilačku borbu kao usmjerenu protiv hrvatskog naroda, čiji je NDH, zaključilo bi se, bila legitimni predstavnik. Ovim se ujedno i relativizira fašistička i genocidna priroda ustaškog režima, jer se povijest čita u etnocentričnom ključu, kroz proizvoljnu definiciju pripadnosti naciji kao učešću u određenom ekstremno desnom političkom sustavu.

Svojevoljna „agonija“

Prilog HRT-a dalje navodi da je, usprkos predaji Trećeg rajha 8. svibnja, „agonija hrvatske vojske trajala još sedam dana“. Ovakva viktimizacija i pasivizacija kolaboracionističkih snaga ignorira činjenicu da je NOVJ čak tri puta tijekom rata amnestirala pripadnike regularnih kvislinških vojnih formacija, odnosno četnike te hrvatske i slovenske domobrane. Iz amnestije su bili izuzeti isključivo ljotićevci i ustaše (kao pripadnici vojski ideološki fašističkih političkih organizacija) te pojedinci iz redova četnika i domobrana za koje se znalo da su počinili ratne zločine.

Prva amnestija došla je 30. kolovoza 1944. godine, u vidu poziva kolaboracionističkim formacijama, upućenog od strane predsjednika Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije i vrhovnog komandanta NOVJ, Josipa Broza Tita, da do 15. rujna 1944. godine pređu u partizane i predaju svoje oružje i opremu. Druga amnestija upućena je 21. studenog 1944. godine i važila je za sve osobe koje do 15. siječnja 1945. godine napuste redove kolaboracionista i pridruže se NOVJ.[5]

Dakle, vojnici koji su se povlačili prema Bleiburgu, bilo da se radilo o ustašama, četnicima ili domobranima, oglušili su se dvaput o poziv NOVJ na predaju uz ponuđenu amnestiju. Ovo sugerira da se među vojnicima koji su se povlačili nalazio znatan broj osoba koje su ideološki bile eksplicitno fašistički orijentirane, kao i osoba koje su činile ratne zločine, te ih stoga partizanska amnestija nije obuhvaćala.

Povrh toga, ukaz Predsjedništva AVNOJ-a od 3. kolovoza 1945. godine dao je, još jednom, amnestiju „svim osobama koje su učestvovale u četničkim i nedićevskim jedinicama, jedinicama hrvatskog i slovenačkog domobranstva, muslimanskoj miliciji, šiptarskim oružanim formacijama i u svim ostalim oružanim formacijama u službi okupatora ili ih pomagale“.[6]

Iako točne brojke nisu poznate, može se zaključiti da je nakon 3. kolovoza većina osoba na takozvanom „križnom putu“ puštena iz pritvora, pod uvjetom da nije bilo dokaza da su činili ratne zločine: na primjer, zna se da je na sjeveru Hrvatske iz pet zarobljeničkih logora nakon amnestije u kolovozu oslobođeno čak 5.846 od 6.227 ljudi.[7]

Uradak HRT-a ove informacije svjesno ignorira, stvarajući umjesto toga narativ o nevinim vojnicima ostavljenima na milost i nemilost osvete željnih partizana. U prilogu se ne spominje ni da su se kolaboracionističke snage u tih tjedan dana nakon završetka rata ne samo povlačile, nego i oružano sukobljavale s NOVJ, naročito na području Dravograda, Maribora i Zidanog Mosta.[8]

Povrh svega toga, i prilog HRT-a, kao i drugi video objavljen na portalu Priznajem.hr, ponavljaju kliše o „engleskoj izdaji“, iako je historiografija odavno utvrdila da se samo dio kolaboracionističkih snaga nalazio na teritoriji Austrije, a da je većina, s obzirom na to da je kolona bila duga između 45 i 65 kilometara, i dalje bila u Jugoslaviji u trenutku predaje. Također se ignorira da Britanci nisu imali nikakve obveze na bilo koji način pomagati neprijateljskoj vojsci te da su svjesno predali zatvorenike onoj vojsci protiv koje su se fašisti i kolaboracionisti borili prethodne četiri godine, uključujući i posljednjih nekoliko dana prije predaje.[9]

Portal Priznajem.hr, između ostalog, ilustrira ovu priču snimkama iz sasvim drugog konteksta koje su netočno predstavljene kao blajburške, poput snimke pretučene Njemice na češko-njemačkoj granici, koja se neobjašnjivo pojavljuje na kraju sedme minute video zapisa. Taj zapis završava naslovnicom varaždinskih Vijesti, koja se tu očito nalazi zbog asocijacije s već dokazano lažnim Titovim citatom o uništavanju „hrvatskog smrada“.

Koliko žrtava?

Naravno, ni jedna priča o masovnim ubojstvima ne bi bila potpuna bez nagađanja o broju žrtava, omiljenom sportu raznoraznih ideologa i magičnom sredstvu legitimizacije svakog političkog pokreta. Duži video uradak podijeljen na Priznajem.hr navodi da je na Bleiburškom polju bilo „200.000 hrvatskih vojnika i 500.000 civila“.

Kao što je već spominjano, ovo ne može biti točno, s obzirom da većina oružanih snaga i civila zapravo nije bila prešla austrijsku granicu u trenutku predaje. Izvor za ovu tvrdnju je memorandum napisan od strane samih ustaških komandanata i poslan Saveznicima u nadi da će oni prihvatiti njihovu predaju. Memorandum dodaje da je ovaj čin zapravo „plebiscit“ hrvatskog naroda, koji „odbija jugoslavensku državnu tvorevinu uobće, a Titovu boljševičku vladavinu napose.“[10] Dakle, radi se o propagandnom dokumentu koji je trebao izazvati suosjećanje Saveznika i apelirati na antikomunizam Britanaca i Amerikanaca, što ga ne čini pouzdanim povijesnim izvorom. Također, sam dokument ne govori ništa o broju žrtava, jer je nastao dva dana prije predaje.

Uradak HRT-ovog „TV kalendara“, također podijeljen na Priznajem.hr, navodi cifru „između 40 i 70 tisuća Hrvata, dok drugi spominju čak 200 tisuća“. Ovi podaci najvjerojatnije dolaze iz „Hrvatske enciklopedije“, koja navodi manje-više iste brojeve žrtava.

Tezu o dvjesto tisuća ubijenih na Bleiburgu popularizirao je britanski povjesničar ruskog podrijetla Nikolaj Tolstoj u svojoj knjizi „Ministar i pokolji“. Tolstojeve tvrdnje opovrgnuo je prije više od desetljeća i pol hrvatski povjesničar sa Sveučilišta Uppsala, Tomislav Dulić, ističući da je Tolstoj svoje procjene i opis događaja zasnivao isključivo na nekritičkom prepisivanju informacija koje su nudili ustaški politički emigranti.[11] Vrijedi spomenuti i da je Dulićev članak zapravo kritička dekonstrukcija istraživanja političkog znanstvenika Rudolpha Rummela, na čijem se radu zasniva činjenično neutemeljen mit koji Josipa Broza Tita svrstava među top deset „megaubojica“ dvadesetog stoljeća.

Cifre od 40 do 70 tisuća umrlih su već realnije, iako ponovno treba istaknuti da je „TV kalendar“ pričao o ubijenim Hrvatima, ignorirajući četnike i slovenske domobrane. Brojka od 70 tisuća je bila prva procjena demografa Vladimira Žerjavića, a uključuje oko 60.000 Hrvata i muslimana i 10.000 Slovenaca i Srba.[12] Hrvatska je ekstremna desnica zbog ovih brojki optužila Žerjavića da je falsifikator financiran od strane američkih Židova i Slavka Goldsteina, iako su istodobno pozdravili njegovu procjenu da je u Jasenovcu ubijeno „samo“ 85.000 ljudi.[13]

Zanimljivo je i da je jednu od najnižih procjena žrtava Bleiburga u historiografiji napravio Franjo Tuđman te je upravo on jedan od glavnih izvora tvrdnje o 35 do 40 tisuća žrtava Bleiburga.[14] Njega ekstremna desnica, za razliku od Žerjavića koji priča o duplo većim brojkama, nije optužila da je na platnom spisku američkih Židova.

Točan broj žrtava onoga što kolokvijalno nazivamo „Bleiburg“ – a zapravo je niz pokolja počinjenih na teritoriju Slovenije i manjim dijelom Austrije u svibnju 1945. godine – vjerojatno nikad nećemo saznati. Izvjesno je jedino da se radi o nekoliko desetina tisuća ljudi. Uslijed kaotičnosti poslijeratnog perioda i same konačnice rata, jedino što nam ostaje su procjene, koje su same po sebi uvijek plodno tle za širenje dezinformacija.

Najbolje što o Bleiburgu možemo zaključiti jest da je minimalna autoritativna procjena ona od dvadeset tisuća mrtvih, koju su iznijeli Slavko i Ivo Goldstein, a maksimalna potonja procjena Žerjavića, koji je svoju brojku kasnije revidirao i došao do između 45 i 55 tisuća ubijenih.[15]

Nepostojeća hrvatska šutnja

Prilog HRT-ova „TV kalendara“ završava se tvrdnjom da se „istina o Bleiburgu“ „skrivala desetljećima“, te da je izašla na vidjelo tek nakon 1991. godine. Ovo nije točno, osim ako se ne pretpostavi kako je „skrivena istina“ da su na Bleiburgu zapravo ubijani isključivo „nevini Hrvati“, kao što uradak sugerira.

O Bleiburgu se u jugoslavenskom socijalizmu znalo i pisalo. Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR) objavio je 1964. godine, na osnovu svojih podataka, da je na kraju rata u Sloveniji i Austriji zarobljeno 221.287 vojnika, od čega 136.834 osobe iz kolaboracionističkih vojnih formacija širom Jugoslavije. Ovi podaci ne samo da nisu bili skrivani, nego su objavljeni u Borbi, službenom glasilu Saveza komunista Jugoslavije.[16]

Predaja na Bleiburgu bila je predmet romana i potom izuzetno popularne televizijske miniserije „Tale“ bosanskog pisca Derviša Sušića. O Bleiburgu je vjerojatno najdetaljnije pisao Milan Basta, koji je ujedno i bio jedan od partizanskih pregovarača prilikom predaje zarobljenih ustaša, četnika i domobrana. Njegova knjiga „Rat je završen sedam dana kasnije“, objavljena 1976. godine, doživjela je nekoliko izdanja i dan-danas se smatra za autoritativnu memoarsku građu po pitanju predaje ustaških, četničkih i domobranskih snaga u Bleiburgu.[17]

Ono što u Jugoslaviji nije prakticirano, za razliku od Hrvatske i Slovenije nakon 1991. godine, jesu viktimizacija osoba ubijenih na Bleiburgu i drugim stratištima nakon predaje te komemoriranje ubijenih ratnih zločinaca kao nevinih žrtava. Istina je da se jugoslavenska historiografija nije osvrtala na nevino ubijene osobe nakon rata, ali to generalno nije slučaj ni s postjugoslavenskom historiografijom, s obzirom da je fokus uvijek prvenstveno na osobama koje je komunistički režim osudio na smrt kao ratne zločince i fašiste.

S jedne strane, treba osuditi tabu koji je postojao u jugoslavenskoj historiografiji, koja se u jednopartijskom socijalističkom sustavu nije bavila (i nije mogla baviti) ubojstvima nevinih ljudi od strane partizana, iako su takvi zločini u ratu doslovno neizbježni. U Francuskoj je u isto vrijeme bez suda ubijeno između 9 i 15 tisuća ljudi, a Churchill i Roosevelt su se zalagali za izvansudska ubojstva nacista dok nisu bili uvjereni u propagandnu vrijednost javnog suđenja i predstavljanja nacističkih zločina svijetu.[18]

S druge strane, fokus na kolaboracioniste kao „žrtve komunizma“ i opsesija navođenjem što većeg broja žrtava zapravo nas udaljavaju od povijesne istine. Primjerice, (post)jugoslavenska historiografija i dan-danas nema sasvim jasan odgovor zašto je, usprkos izričitoj zabrani strijeljanja ratnih zarobljenika od strane Vrhovnog štaba, došlo do dva sistematska slučaja masovnih egzekucija poraženih vojnika – nakon bleiburške predaje te nakon pobjede nad četničkim snagama u jugoistočnoj Bosni.[19]

Stefan Gužvica je povjesničar, doktorand na Sveučilištu u Regensburgu. Autor je knjige “Frakcijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije tijekom Velike čistke 1936-1940”.

 

[1] Jerca Vodušek Starič, „Kako su komunisti osvojili vlast 1944-1946“, Zagreb 2006, str. 254-255. Navedeno u Ivo i Slavko Goldstein, „Jasenovac i Bleiburg nisu isto“, Zagreb 2011, str. 138.

[2] Goldstein, „Jasenovac i Bleiburg nisu isto“, str. 142.

[3] Reč „mit“ ovdje se, naravno, upotrebljava u sociološkom smislu, kao opis društvenog fenomena, bez implikacija po samu istinitost tvrdnji o stradanju etničkih Hrvata (i Srba i Slovenaca) na Bleiburgu ili njihovo (ne)učešće u fašističkim i kvislinškim vojnim jedinicama.

[4] Ivan Jelić, „Hrvatska u ratu i revoluciji 1941-1945“, Zagreb 1978, str. 304.

[5] Milan Radanović, „Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945)“, Beograd 2015, str. 187-188.

[6] Radanović, „Kazna i zločin“, str. 189.

[7] Radanović, „Kazna i zločin“, str. 190.

[8] Fikreta Jelić- Butić, „Ustaše i NDH“, Zagreb 1977, str. 310; Goldstein, „Jasenovac i Bleiburg nisu isto“, str. 142-149.

[9] Jozo Tomasevich, „War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration“, Stanford 2001, str. 757-759; Goldstein, „Jasenovac i Bleiburg nisu isto“, Zagreb 2011, str. 149-152.

[10] Pino Adriano i Giorgio Cingolani, „Nationalism and Terror: Ante Pavelić and Ustasha Terrorism from Fascism to the Cold War“, Budimpešta-New York 2018, str. 273. Originalni citat može se naći u Bogdan Krizman, „Pavelić u bjekstvu“, Zagreb 1986, str. 94.

[11] Tomislav Dulić, „Tito’s Slaugtherhouse: A Critical Analysis of Rummel’s Work on Democide“, Journal of Peace Research 41/1 (2004),  str. 90-91.

[12] Tomasevich, „War and Revolution in Yugoslavia“, str. 765.

[13] Dulić, „Tito’s Slaugtherhouse“, str. 87.

[14] David Bruce MacDonald, „Balkan holocausts?: Serbian and Croatian victim-centred propaganda and the war in Yugoslavia“, Manchester 2002, str. 172.

[15] Adriano i Cingolani, „Nationalism and Terror“, str. 274.

[16] Tomasevich, „War and Revolution in Yugoslavia“, str. 761.

[17] Tomasevich, „War and Revolution in Yugoslavia“, str. 757.

[18] Donald Bloxham and Jonathan Waterlow, „War crimes trials“ u „The Cambridge History of the Second World War: Volume 2, Politics and Ideology“, ur. Richard J. B. Bosworth, Joseph A. Maiolo, Cambridge 2017, str. 189; Matthew Lippman, „Nuremberg: Forty Five Years Later“ u „Perspectives on the Nuremberg Trial“, ur. Guénaël Mettraux, Oxford 2998, str. 508.

[19] O ovome vidi više u Radanović, „Kazna i zločin“, str. 189.

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.