„Slijedom niza izjava i napisa oko vraćanja Matici hrvatskoj slike Behaudina Selmanovića (Selampašića) ‘Portret dr. Ante Starčevića’, koja je dana na posudbu bivšem ministru dr. sc. Zlatku Hasanbegoviću, napominjemo kako je bivši ministar prilikom primopredaje dužnosti u Ministarstvu kulture posebno naglasio da je navedena slika na posudbi osobno njemu, što je i navedeno pod napomenom u primopredajnom zapisniku: ‘Matica hrvatska daje navedenu sliku na posudbu gospodinu ministru dr. sc. Zlatku Hasanbegoviću.‘
Slobodni smo Vas izvijestiti da je slika Behaudina Selmanovića (Selampašića)„ ‘Portret dr. Ante Starčevića’, ulje 88x64cm; inv. br. 22 MH, koja je dana na posudbu bivšem ministru dr. sc. Zlatku Hasanbegoviću, 17. veljače 2016. godine, vraćena Matici hrvatskoj dana 15. studenoga 2016. godine“, objavilo je Ministarstvo kulture na svojoj internetskoj stranici 17. studenog, pojašnjavajući da ured ministrice Nine Obuljen Koržinek sada krasi slika Nives Kavurić-Kurtović „Usamljeni usprkos II“.
Nije Hribarov portret
Tako je službenim priopćenjem ministarstvo odgovorilo na izjavu bivšeg ministra Hasanbegovića koji je vezano uz povrat slike kazao: „Svatko ima pravo na svoj estetski odabir, pa tako i sadašnja ministrica. A u novonastalim okolnostima Starčeviću zapravo tamo više i nije mjesto. Možda bi u Ministarstvu kulture sada bolje odgovarali portreti Hrvoja Hribara iz HAVC-a ili v.d. intendanta riječkog HNK Marina Blaževića“. (Novi list).
Ministar Hasanbegović nije samo kabinet ukrasio sukladno svojim političkim preferencijama, već je tijekom njegova mandata i službena stranica Ministarstva kulture bila više u službi ministrovih političkih stavova nego što je bilo evidentno da su tu radi o vladinom tijelu koje se bavi kulturom.
Stranice Ministarstva kulture koje se otvaraju s političkom rezolucijom iz 2009.
Službene stranice Ministarstva kulture od 23. kolovoza do poslije primopredaje dužnosti otvarale su se s tekstom Rezolucije europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2. travnja 2009.
U toj se rezoluciji, podsjetimo, uz osudu nacizma i fašizma, osuđuju i staljinizam i komunistički totalitarni režimi koji su postojali u srednjoj i istočnoj Europi te se narode Europe, uoči 20. obljetnice pada Berlinskog zida, poziva na povećanu svijest o prošlosti i jačanje osjećaja zajedništva i kohezije.
U rezoluciji se priznaje kako „nesporazumi povijesti mogu biti gorivo isključive politike i time poticati mržnju i rasizam“, a rađena je s namjerom da se to izbjegne, odnosno da se utvrđivanjem istine radi na pomirenju. U rezoluciji se spominje ono što je ministar Hasanbegović vidio kao glavni posao ministra kulture i vjerojatno je to razlog zašto se tekst rezolucije stare sedam godina mjesecima nalazio na poziciji najnovijih vjesti. U Rezoluciji se, naime, žali „što je 20 godina nakon raspada komunističkih diktatura u srednjoj i istočnoj Europi pristup dokumentima koji su od osobne važnosti ili potrebni za znanstvena istraživanja još uvijek bezrazložno ograničen u nekim državama članicama te poziva za pravi napor u svim zemljama članicama prema otvaranju arhiva, uključujući i one iz bivše službe unutarnje sigurnosti, tajne policije i obavještajne agencije“, iako, navodi se, treba osigurati da se “taj proces ne bi zloporabio za političke svrhe“.
Obračuni s ideološkim protivnicima
Ministar Hasanbegović službenu je stranicu koristio i za obračun s HAVC-om i Hrvatskim narodnim kazalištem u Rijeci pa je dan prije primopredaje dužnosti u Ministarstvu, koja se odvila 20. listopada, na stranice postavio sporne pdf-ove Upravnog nadzora nad tim ustanovama.
Sve to sada je otklonjeno i na stranicama Ministarstva kulture tri tjedna kasnije vraćene su korisne informacije o javnim pozivima i vijestima vezanima za kulturu. Sve do jučer kada se ministrica na službenoj stranici morala očitovati koju je sliku postavila u svoj kabinet, odnosno, pojasniti da to nisu portreti ni Hribara, niti Blaževića.
Vođenje ovakvih otvorenih ratova na službenim vladinim stranicama nije do sada bilo baš uobičajeno čak ni kada je vlast prelazila iz ruke jedne političke opcije u ruke suprotnog tabora.
