SDP će se u budućnosti zalagati za reviziju Vatikanskih ugovora, najavio je, doduše ne baš tim riječima, u razgovoru za Novi list lider oporbe Davor Bernardić. Hrvatska država mora biti sekularna, a pitanje odvajanja države od Crkve prije svega je financijsko, tvrdi predsjednik SDP-a.
“Ali što se Vatikanskih ugovora tiče vidimo da su Slovenija i još neke druge države uspjele smanjiti taj trošak za građane. Ovdje naravno govorimo o novcu – nije svejedno koja količina novca i na koji način ide Crkvi”, izjavio je Bernardić u intervjuu za riječki dnevnik objasnivši da duboka ukorijenjenost Crkve u hrvatsko društvo “ne znači da građani ne trebaju plaćati manje za tu namjenu”.
Ideja revizije Vatikanskih ugovora svako toliko se potegne unutar SDP-a. Zadnji ju je, u sklopu svog izbornog programa kad se natjecao za predsjednika stranke, iznio Ranko Ostojić (Hina/Net.hr). No, iako SDP nominalno slovi za lijevu, socijaldemokratsku partiju, Bernardić je prvi stranački predsjednik koji se otvoreno založio za izmjenu ovih kontroverznih međudržavnih sporazuma. Čak ni bivši SDP-ov predsjednik Zoran Milanović, kojem se pripisivala politička drskost, nije smatrao da se radi o temi koju treba otvarati (Hina/Novilist.hr).
Koliko nas Crkva zapravo košta?
Usprkos činjenici da Vatikanski ugovori predstavljaju prilično opterećenje za državni proračun RH. U proračunu za 2017. godinu za potporu vjerskim zajednicama, koja se isplaćuje iz budžeta Ministarstva financija, izdvojeno je 299.452.680 kuna. Radi se o povećanju od 4,8 posto s obzirom na prošlogodišnji proračun. Dodatnih 1,3 milijuna kuna vjerskim će zajednicama biti isplaćeno preko Fonda za naknadu oduzete imovine, a 20.634.210 kuna iznosi budžet Ureda Komisije za odnose s vjerskim zajednicama.
A to su samo oni troškovi koji su u proračunu transparentno navedeni. Prava cijena Vatikanskih ugovora osjetno je veća. Kad se govori o Vatikanskim ugovorima, misli se zapravo na četiri međudržavna sporazuma potpisana; tri su potpisana 18. prosinca 1996. godine, a zadnji ugovor potpisan je 9. listopada 1998. godine. Sva četiri ugovora u ime RH potpisao je Jure Radić, u to vrijeme ministar razvitka i obnove i potpredsjednik Vlade RH koju je kao premijer vodio Zlatko Mateša. Najprije su potpisani ugovori o suradnji na području odgoja i kulture, o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH, te o pravnim pitanjima, da bi naknadno bio potpisan i ugovor o gospodarskim pitanjima.
Cifre koje se mogu pronaći u državnom proračunu proizlaze iz potonjeg ugovora, onog o gospodarskim pitanjima. Njime je propisano da će Republika Hrvatska iz državnog budžeta Katoličkoj crkvi svake godine uplaćivati iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa u Hrvatskoj. Istim sporazumom propisano je da će RH vratiti Crkvi oduzetu imovinu, ili joj isplatiti primjerenu naknadu za imovinu koju nije moguće vratiti. U prvi članak ovog sporazuma ugrađena je i odredba prema kojoj su donacije koje Crkva prikupi od vjernika oslobođene poreza.
I tri preostala ugovora potpisana sa Svetom Stolicom imaju svoju cijenu, ali nju nije tako jednostavno utvrditi. U analizi Borisa Kneževića objavljenoj 2012. godine na portalu H-Alter stoji tvrdnja da Katolička crkva od Republike Hrvatske na godišnjoj razini dobije oko milijardu kuna. Istraživanje koje su provele Ana Benačić i Jelena Miloš, a čiji su rezultati 2014. objavljeni na portalu Lupiga.com, pokazuje da je Crkva od 1996. do 2014. godine primila najmanje 8,67 milijardi kuna iz državnog proračuna. Gdje je otišao sav taj novac? Odgovore pružaju prva tri ugovora na koje je Jure Radić stavio svoj potpis.
Samo za vjeroučitelje oko 300 milijuna kuna
Ugovorom o suradnji na području odgoja i kulture tako je propisano da će se iz državnog proračuna isplaćivati plaće vjeroučitelja u školama, kao i da će RH snositi troškove izrade i tiskanja udžbenika za vjeronauk. U osnovnim i srednjim školama, prema podacima koje je 2014. godine od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta dobio Index.hr, zaposleno je oko 3000 vjeroučitelja. Za njihove godišnje plaće tada se ukupno izdvajalo oko 218 milijuna kuna, ali u taj iznos nisu bili ubrojeni troškovi prijevoza zaposlenika, niti dodataka na plaću kao što su prekovremeni rad, smjenski rad, jubilarne nagrade, pomoći i druge naknade. Iz čega se zaključuje da samo vjeroučitelji godišnje koštaju RH oko 300 milijuna kuna.
A ugovorom o suradnji na području odgoja i kulture propisani su i dodatni troškovi: novčane potpore za katoličke škole i sveučilišta, kako postojeća, tako i buduća; novčane potpore za crkvene institute za obrazovanje vjeroučitelja i drugih pastoralnih djelatnika; novčane potpore za obnovu i čuvanje spomenika vjerske kulturne baštine i umjetničkih djela u posjedu Crkve.
Nešto jeftiniji ispao je ugovor o dušobrižništvu, kojim se država obvezala da će osnovati Vojni ordinarijat i snositi sve njegove troškove. Djelovanje Vojnog ordinarijata financira se iz budžeta MUP-a i MORH-a. Na koncu, tu je i sporazum o pravnim pitanjima kojim je ugovoreno da će RH novčano pomagati ustanove Katoličke crkve koje su u službi općeg dobra.
Jesu li Vatikanski ugovori “sveta krava”?
Iako je točnu cijenu Vatikanskih ugovora na godišnjoj razini prilično teško utvrditi, jasno je da se radi o ogromnom novcu. Stoga i ne čudi da je Bernardićeva inicijativa već naišla na otpor iz konzervativnijih krugova, ali, navodno, i iz samog SDP-a. Večernji list tako je objavio tekst koji supotpisuje njihov kaptolski dopisnik Darko Pavičić, a u kojem neimenovani crkveni izvori Bernardićeve izjave nazivaju neozbiljnima. Pod imenom i prezimenom nisu željeli istupiti ni Bernardićevi navodni unutarstranački protivnici, koji su pod uvjetom anonimnosti poručili da je predsjednik SDP-a iznio tek svoje osobno viđenje, te dodali da u budućem stranačkom programu neće biti iznesen konkretan prijedlog revidiranja Vatikanskih ugovora. Koje RH ionako ne može izmijeniti jednostrano, već je za tako nešto potreban i pristanak Svete Stolice.
