Što se tiče prava žena i žrtava nasilja, mislim da smo svi jedinstveni da se to mora zaštititi. Za zaštitu prava žrtava nasilja treba riješiti domaćim zakonodavstvom. Ne trebaju nama za to konvencije izvana. Ne smijemo dozvoliti da se pod plaštom neke zaštite uvodi rodna ideologija i to nama u HDZ-u nije prihvatljivo, a ni meni osobno”, kaže potpredsjednik Sabora iz redova HDZ-a Milijan Brkić (Televizija N1).
Brkićev je to stav o ratifikaciji i primjeni Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno poznatoj kao Istanbulska konvencija. Argumentaciju utemeljenu na denunciranju tzv. rodne ideologije u javni diskurs uveli su pripadnici katoličkog klera i aktivisti neokonzervativnih udruga, da bi je zatim, ne samo u Hrvatskoj, već diljem svijeta, prihvatili i konzervativni političari poput Brkića. Otpor “rodnoj ideologiji” posebno se proširio u Latinskoj Americi (Čile, Kolumbija, Meksiko) i Europi (Francuska, Španjolska, Poljska, Slovačka, Slovenija, Bugarska, Litva), zbog čega su se ovom temom ekstenzivno bavili i ugledni inozemni mediji (The Economist, Quartz).
Crkveni rat protiv roda
Utoliko se još apsurdnijom čini činjenica da “rodna ideologija” zapravo ne postoji. Radi se o kovanici bez pravog značenja, koju se najpreciznije može opisati kao teoriju zavjere. Tako je u svom radu “Blessing the Crowds: Catholic Mobilisations Against Gender in Europe” opisuje David Paternotte, sociolog s prestižnog briselskog sveučilišta Université libre de Bruxelles (ULB). U pitanju je institucija s višestoljetnom tradicijom, nagrađivana brojnim priznanjima. Između ostalog, ULB i njegovi znanstvenici mogu se pohvaliti i s pet Nobelovih nagrada.
Paternotte je u svom članku objavljenom 2015. godine opisao proces nastanka otpora “rodnoj ideologiji”, odnosno “rodnoj teoriji”, što je sintagma koja se često koristi kao sinonim. Paternottea su na istraživanje potaknuli prosvjedi protiv istospolnih brakova u Francuskoj, također praćeni pozadinskom debatom oko “nametanja rodne ideologije”. Utvrdio je da začeci ovog pokreta datiraju iz sredine devedesetih, te su nastali kao reakcija na ishode dvije velike UN-ove konferencije: Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju održane 1994. u Kairu i Četvrte međunarodne konferencije o ženama održane 1995. u Pekingu.
Radi se o konferencijama koje su direktno dovele do UN-ovog priznanja važnosti osiguravanja seksualnih i reproduktivnih prava, čemu se Vatikan žestoko protivio strahujući od međunarodnog priznavanja prava na pobačaj, udaljavanja od tradicionalnog koncepta obitelji i legitimiziranja homoseksualnosti. Katolička crkva je, objašnjava Paternotte, već tada aktivno lobirala protiv koncepta rodne ravnopravnosti s obzirom da su procijenili da bi izjednačavanje društvenog položaja muškaraca i žena moglo dovesti do odumiranja “prirodne” obitelji. Lobističku akciju katoličkog klera predvodio je tadašnji papa Ivan Pavao II, održavši niz razgovora s raznim svjetskim državnicima.
S obzirom da zagovaračka strategija crkve nije urodila plodom, odlučili su se za protunapad. U suradnji s katoličkim aktivistima, a Paternotte ovdje posebno ističe zasluge američke pro-life novinarke Dale O’Leary, formuliran je koncept “rodne ideologije”, u osnovi eufemizam za otpor katoličke crkve i klerikalnih krugova pravima žena i LGBT osoba. Pozicija Vatikana u međuvremenu se nije drastično mijenjala; papa Benedikt XVI i papa Franjo nastavili su zastupati iste stavove kao i svojevremeno papa Ivan Pavao II. Štoviše, kardinal Josef Ratzinger, koji će kasnije postati papa Benedikt XVI, kao prefekt Kongregacije za nauk vjere bio je među ključnim inspiratorima onoga što Paternotte opisuje kao crkveni “rat protiv roda”.
“Rodna ideologija” kao prazni označitelj
Stefanie Mayer s bečkog sveučilišta primijenjenih znanosti FH Campus Wien i Brigit Sauer sa Sveučilišta u Beču u svom radu “‘Gender ideology’ in Austria: Coalitions around an empty signifier” tako “rodnu ideologiju” karakteriziraju kao popularnu političku poštapalicu svojstvenu konzervativcima, kršćanima, te desničarskim populistima i ekstremistima. Za njih je “rodna ideologija” tek diskurzivni alat koji objedinjuje političke stavove usmjerene prvenstveno protiv prava žena i LGBT osoba.
Mayer i Sauer zbog toga “rodnu ideologiju” opisuju kao prazni označitelj, termin kojeg Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje definira kao “središnji označilac diskursa bez značenja koji oko sebe okuplja niz različitih diskurznih elemenata i artikulacijom ih povezuje u diskurznu formaciju”. Drugim riječima, “rodna ideologija” ne znači baš ništa, odnosno radi se o terminu u kojeg konzervativci koji ga koriste po potrebi upisuju značenja koja im odgovaraju. Ovaj koncept dalje razrađuju i Roman Kuhar i Aleš Zobec sa Sveučilišta u Ljubljani, u radu naslovljenom “The anti-gender movement in Europe and the educational process in public schools”.
Rodna ideologija, objašnjavaju Kuhar i Zobec, nikad nije jasno definirana “pa stoga stvara dojam teorije zavjere i funkcionira kao prazni označitelj koji može predstavljati bilo što od bračne jednakosti i seksualne edukacije do reproduktivnih prava, prava posvojitelja djece i pobačaja”. U zaključku svog rada Kuhar i Zobec pišu i da je “shvaćanje roda kao društvenog konstrukta pogrešan i ne-znanstveni pristup društvenim ulogama i identitetima baziranima na rodu”, a zbog čega propagatore rodne ideologije optužuju da se koriste “alternativnim činjenicama” pokušavajući stvoriti “alternativnu znanost”.
Protiv čega se zapravo bore?
Kad konzervativne grupacije, dakle, tvrde da nemaju ništa protiv ženskih prava i borbe protiv nasilja u obitelji ali im, eto, smeta “rodna ideologija”, radi se o najobičnijoj floskuli, tvrdnji bez stvarnog značenja. Jer, pod ono što konzervativci shvaćaju kao “rodnu ideologiju” spadaju i napori progresivnih političara i ljudskopravaških udruga da zaštite žene i djecu od nasilja u obitelji. Jasno to ocrtavaju efekti koji bi direktno proizašli iz Istanbulske konvencije, s obzirom da se ne radi o dokumentu koji je isključivo deklarativan, kakve konvencije često znaju biti, već propisuje i neke vrlo konkretne provedbene mehanizme.
Ratifikacija Istanbulske konvencije značila bi usvajanje mjera koje se mogu iščitati iz zakonskog prijedloga o ratifikaciji konvencije kojeg je u Sabor uputio Klub zastupnika SDP-a. Država bi tako morala osigurati financijske i ljudske resurse za primjenu konvencije, što između ostalog znači: ustrojiti tijelo za koordinaciju mjera koje proizlaze iz konvencije, osigurati kontinuitet u financiranju nevladinih organizacija koje pružaju direktne usluge ženama žrtvama nasilja, osigurati financiranje autonomnim skloništima, financirati minimalno 1600 mjesta u skloništima, osigurati financiranje SOS telefonima koji moraju biti dostupni 24 sata na dan svaki dan u tjednu, osigurati dodatna sredstva za za jačanje kapaciteta ustanova i organizacija za psihosocijalne tretmane i drugu vrstu pomoći, te sredstva za stambeno zbrinjavanja žrtava nasilja.
Ovaj članak nastao je uz financijsku potporu Europske unije – IPA 2012 “Organizacije civilnoga društva – Mehanizmi unutarnje kontrole za očuvanje standarda EU”, projekt “Protiv rasizma i ksenofobije: za izbjegličku i etničku jednakost” i ne odražava u potpunosti stavove Europske unije.
Aktivnost je sufinancirana sredstvima Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. Stajališta izražena u ovom materijalu isključiva su odgovornost provoditelja projekta.
