„Roditelji imaju pravo da se njihovoj djeci osigura odgoj i obrazovanje u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima, uzimajući u obzir prava i dobrobit djeteta“. Odredba je to koja se našla u nacrtu novog Obiteljskog zakona, potvrdila je nedavno Dubravka Hrabar, glavna osoba Radne skupine za izradu novog obiteljskog zakona. Obrazložila je da se takva odredba našla u nacrtu zbog obveze koja za Hrvatsku proizlazi iz međunarodnih dokumenata, prije svih Europske konvencije o ljudskim pravima i slobodama, odnosno Članka 2. Prvog protokola te konvencije.
Nepunih mjesec dana prije nego je izbio skandal objavom nacrta novog zakona u Jutarnjem listu, Hrabar je detalje zakona na kojem je radila iznijela na stručnom skupu vjeroučitelja Zadarske nadbiskupije. Susret u dvorani sjemeništa Zmajević u Zadru organizirali su zadarski Katehetski ured i Agencija za odgoj i obrazovanje, podružnica Split, a prigodno mu se obratio i zadarski nadbiskup Želimir Puljić.
Uz upozorenja o opasnostima i ideološkim napadima na brak koje je adresirala na „aktivizam, lobije, udruge civilnog društva i ‘euro-birokraciju’, kojima je cilj uništiti brak i obitelj“, Hrabar se pozabavila i budućim izgledom Obiteljskog zakona. Najavila je kako će novi Obiteljski zakon opet sadržavati primat roditelja te precizno citirala sadržaj budućeg članka 104: „Roditelji su prije svih odgovorni za odgoj i razvoj djeteta“, kao i gore citirani članak 109. koji navodi odredbu o odgoju i obrazovanju djece u skladu s vjerskim i filozofskim uvjerenjima roditelja. Hrabar se i tom prilikom pozvala na Članak 2. Prvog Protokola.
U izvještaju Ike se dalje navodi kako je „dr. Hrabar ukazala i na moguću zamku za budućnost koju krije Rezolucija 1904 (2012) Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, kad se u članku 2. govori o slobodi izbora obrazovanja u Europi. Tu se kaže da je dužnost svih članica Vijeća Europe u području odgoja i obrazovanja poštivati pravo roditelja da osiguraju odgoj i obrazovanje u skladu s njihovim vlastitim religioznim i filozofskim uvjerenjima ‘dotle dok su ona kompatibilna s temeljnim vrijednostima Vijeća Europe’. Je li ta odrednica potrebe podudarnosti s ‘temeljnim vrijednostima Vijeća Europe’ zamka za budućnost“, upitala je dr. Hrabar, pokazujući očitu nesklonost prema ljudskopravaškoj agendi na kojoj je bazirano djelovanje Vijeća Europe.
Dubravka Hrabar je predstojnica Katedre za obiteljsko pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu te vrlo bliska udruzi U ime obitelji.
Obiteljski zakon protiv Konvencije
Strah od temeljnih vrijednosti Vijeća Europe ne čudi kad se uzme u obzir da je Hrabar u stvari netočno prezentirala značenje konvencije na koju se poziva.
Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda međunarodni je ugovor koji predstavlja najstariji sustav za zaštitu ljudskih prava u svijetu (potpisana 1950., na snagu stupila 1953.). Postupno se nadopunjavala dodavanjem protokola (spomenuti Prvi protokol odnosi se, između ostalog, na pravo na obrazovanje) . Sve članice VE moraju je ratificirati, što je kod pristupanja učinila i Hrvatska. Konvencijom je ustanovljen Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu čije presude ne služe samo kako bi se odlučilo o pojedinačnim slučajevima, već one čuvaju i razvijaju pravila koja sadrži Konvencija, a ratificiranjem Konvencije i njenih protokola RH je priznala i nadležnost Europskog suda za ljudska prava.
Treba, međutim, naglasiti kako se tekst odredbe o pravima roditelja da odlučuju o pravima djece na obrazovanje ne poklapa ni tekstualno, a pogotovo ne značenjski s onim čemu smjera Prvi protokol. U protokolu, naime, piše: „Nikome neće biti uskraćeno pravo na obrazovanje. U obavljanju svojih funkcija povezanih s odgojem i poučavanjem država će poštivati pravo roditelja da osiguraju odgoj i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima“. Naglasak je, dakle, na pravu na obrazovanje, a ne na pravu roditelja, dok su u budućoj hrvatskoj inačici zakona roditelji na prvom mjestu, a tek na drugom prava djece.
Takvo tumačenje očigledno je iz Vodiča za primjenu Članka 2. Prvog protokola kojeg je izdao Europski sud za ljudska prava pod nazivom Pravo na obrazovanje.
Vodič Vijeća Europe
U vodiču se izrijekom navodi kako Članak 2. predstavlja cjelinu kojom dominira njegova prva rečenica (pravo svakog pojedinca na obrazovanje), a pravo koje se (roditeljima) jamči u drugoj rečenici tek je dodatak na fundamentalno pravo na obrazovanje.
Pravnica Sandra Benčić, vanjska suradnica Vijeća Europe na treninzima za Članak 10. Europske konvencije (pravo na slobodu izražavanja) naglašava kako je Konvencija živući instrument jer se kontekstualizira i interpretira kroz presude Suda.
„U vodiču za primjenu Članka .2. Prvog protokola Europski sud za ljudska prava prvo navodi da je taj članak lex specialis u odnosu na konvencijska prava koja se tiču prava na privatnost, prava na obiteljski život, slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti, te u odnosu na pravo na primanje i dijeljenje informacija i ideja. Također, sud navodi da je Članak 2. Prvog protokola usko vezan za Članak 14: zabranu diskriminacije. U svom vodiču Sud posebno navodi da ostvarenje prava na obrazovanje, uključujući i pravo roditelja da obrazuju djecu u skladu sa svojim religijskim i filozofskim uvjerenjima, ne smije rezultirati kršenjem drugih konvencijskih prava. Isto tako, Europski sud za ljudska prava je u slučaju Konrad i drugi protiv Njemačke, zaključio da roditelji ne smiju, na osnovu svojih uvjerenja, ograničiti pravo djeteta na obrazovanje“.
U spomenutom slučaju, bračni par Konrad iz Herbolzheima u Njemačkoj žalio se sudu jer njemačke vlasti nisu dopustile izuzetak od obaveznog osnovnog obrazovanja za njihovu djecu koju se oni željeli podučavati kod kuće prema religijskim programima. Naveli su kako su oni pripadnici kršćanske zajednice koja je snažno vezana Biblijom te se iz vjerskih razloga protive davanju djece u državne ili privatne škole u Njemačkoj – jer u njima postoji spolni odgoj, spominju se bića poput vještica i patuljaka te je, navodili su, povećano nasilje među djecom.
Sud je primijetio kako se roditelji pozivaju na drugi dio Članka 2. Prvog protokola te navodi: „Ova odredba priznaje ulogu države u obrazovanju, kao i pravo roditelja, koji imaju pravo na poštivanje njihovih vjerskih i filozofskih uvjerenja. Njen je cilj očuvanje pluralizma u edukaciji, koji je ključan za zaštitu demokratskog društva kako je zamišljeno Konvencijom“. Nadalje, upozorava Sud, druga rečenica spomenutog članka (o pravu roditelja) mora se čitati zajedno s prvom (o pravu djece na obrazovanje). Poštivanje uvjerenja roditelja odnosi se samo na ona koja se ne sukobljavaju s djetetovim pravom na obrazovanje. Ponavlja se primat prve rečenice nad drugom.
Sud je u presudama u vezi primjene ovog članka jasno rekao da Konvencija ni na koji način ne stvara obvezu državama da osiguraju mogućnost homeschoolinga. već svaka država za sebe odlučuje hoće li obrazovanje kod kuće dozvoliti ili ne. Roditeljima svakako preostaje mogućnost da u izvanškolsko vrijeme odgajaju i uče svoju djecu u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjima, zaključio je Sud.
Spolni odgoj koristi djeci
U slučaju Appel-Irrgang i ostali protiv Njemačke, u kojem su se roditelji djeteta u osnovnoj školi žalili da je uvođenje Etike kao obaveznog predmeta u konfliktu s njihovim religijskim kršćanskim uvjerenjima i da ograničava njihovo pravo da obrazuju dijete u skladu s vlastitim vjerskim uvjerenjima jer prenosi ideje prosvjetiteljstva i humanizma, Sud je odbacio tužbu roditelja i naveo da smatra da je cilj kurikuluma Etike u očuvanju načela pluralnosti i objektivnosti koji su sadržani i u Članku 2. Prvog protokola te da su u skladu s preporukama VE. Sud je naveo da se radi o neutralnom predmetu koji ne daje posebnu težinu niti jednoj religiji ili vjeri, već se bazira na prijenosu osnovnih vrijednosti društva učenicima i uči ih da budu otvoreni prema drugima i prema drugim uvjerenjima. Isto tako, Sud je naveo da Konvencija ne sadrži pravo da osoba ne bude izložena uvjerenjima koja su suprotna njezinima; te da izloženost vrijednostima koje se prenose na Etici ni na koji način ne ograničava pravo roditelja da odgajaju i savjetuju dijete u skladu s vlastitim uvjerenjima.
U slučajevima vezanima za obavezni spolni odgoj u kojima su se roditelji također pozivali na vjerska uvjerenja, Sud je našao tužbe neprihvatljivima te argumentirao da je učenje o spolnosti usmjereno na očuvanje zdravlja djece i sprečavanje zlostavljanja te u cilju ostvarenja javnog interesa da se djeci osigura pravo na obrazovanje. (Jimenez Alonso i Jimenez Merino protiv Španjolske, Dojan i ostali protiv Njemačke).
Čemu zapravo služi drugi dio tog članka – pravo da se djeca obrazuju u skladu s vjerskim ili filozofskim uvjerenjima roditelja može se vidjeti iz presude Hasan i Eylem Zengin protiv Turske.
Riječ je o obitelji iz Istanbula koja je tražila – na osnovi Članka 2. Prvog protokola – da se njihova kći izuzme s obavezne nastave vjerske kulture i etike. U obrazloženju navode kako su oni alaviti, kao i da se taj predmet kosi s načelom sekularizma.
Sud je ustanovio da se spomenuti nastavni predmet ne sastoji samo od teorijskog poučavanja i upoznavanja s islamom i drugim religijama, već učenici moraju naizust učiti i molitve, a da se istovremeno nikakva pažnja u udžbenicima ne posvećuje raznolikostima, uključujući alavitsku verziju islama. Zato je obitelji dao za pravo u ovom sudskom slučaju.
Prava djeteta zajamčena su međunarodnim dokumentima
„Ovakav prijedlog zakona smatram pravno i socijalno neutemeljenim, zapravo nedopustivim. Trebalo bi voditi računa primarno o pravu djeteta, a ne roditelja, a pravo roditelja da utječe na odgoj i obrazovanje djeteta mora biti gledano u skladu s pravima djeteta u ukupnosti, koja su zajamčena međunarodnim dokumentima. Nikada nije dobro izdvajati jednu odredbu i gledati je isključivo u tom kontekstu. Djeca imaju pravo na zaštitu svog najboljeg interesa, nediskriminaciju, participaciju i razvoj do punih potencijala. Kada gledate temeljna načela zaštite djeteta, onda nikako nema mjesta primarnom pravu roditelja da nameće samom djetetu, ali ni državi, svoja religijska ili filozofska uvjerenja“, mišljenja je i pravnica Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu i bivša pravobraniteljica za djecu Ivana Milas-Klarić koja je o toj temi progovorila za Novosti te dodala:
„Sasvim opravdano se oko ove odredbe podignulo puno prašine u javnosti. Potencijalno, ona urušava sustav javnog obrazovanja u RH, a slične tendencije klerikalizacije društva vide se i u drugim procesima koji su u tijeku, događanja oko kurikularne reforme, izjave nadležnog ministra u vezi novog zakona kojim se regulira pobačaj itd“.
