Plenković bi gradio spomenik Gojku Šušku, moćniku kojeg je smrt spasila od procesuiranja za ratne zločine

Petar Vidov

U jeku najnovije runde HDZ-ovih unutarstranačkih obračuna, manifestiranih kroz najavljeni prosvjed u Vukovaru i “aferu SMS”, Andrej Plenković ponovo se upustio u historijski revizionizam. Hrvatski premijer i predsjednik HDZ-a založio se za podizanje spomenika Gojku Šušku u Zagrebu.

“Želim s ovog mjesta pohvaliti i podržati inicijativu da se u Zagrebu izgradi spomenik ratnom ministru obrane, jer je i on svojim djelovanjem i svojim autoritetom i poštovanjem koje je imao od strane hrvatskih branitelja dao enorman doprinos hrvatskoj slobodi”, rekao je Plenković u govoru pred HDZ-ovom Zajednicom branitelja koja nosi Šuškovo ime. HDZ je Plenkovićev govor objavio na službenom YouTube kanalu.

Činjenice nikako ne idu u prilog ovakvim Plenkovićevim tvrdnjama. Najbolje to ilustrira prošlogodišnja pravomoćna haška presuda tzv. hercegbosanskoj šestorci, u kojoj je Šušak okarakteriziran kao dio udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio nasilno cijepanje Bosne i Hercegovine, odnosno pridruživanje tzv. Herceg-Bosne teritoriju Republike Hrvatske. Presuda jasno odražava činjenicu da je Šuška, isto kao i Franju Tuđmana, tek prerana smrt poštedjela kaznenog procesa za ratne zločine pred Haškim tribunalom.

Iz ustaške obitelji u ustašku emigraciju

Gojko Šušak rođen je u Širokom Brijegu 1945. godine, u obitelji sklonoj ustaškom pokretu, što će odrediti njegovu kasniju političku karijeru. Šuškov otac i brat bili su pripadnici vojske ustaške NDH, a nestali su pred kraj Drugog svjetskog rata. Pretpostavlja se da su ubijeni tijekom partizanske akcije oslobađanja Zagreba.

Bježeći od služenja vojnog roka u JNA, Šušak je 1968. napustio Jugoslaviju i skrasio se u Kanadi. S druge strane Atlantskog oceana postat će utjecajan član hrvatske emigrantske zajednice okupljene oko franjevačke misije u Norvalu, gdje se njegovao kult ličnosti ustaškog zločinca Vjekoslava “Maksa” Luburića, zapovjednika logora u Jasenovcu.

U Kanadi je Šušak krajem 80-ih upoznao i Franju Tuđmana, te ubrzo postao najvažniji suradnik prvog hrvatskog predsjednika. Među svojim emigrantskim vezama Šušak je prikupljao novac za HDZ. Bez tih sredstava HDZ-ova pobjeda na prvim višestranačkim izborima i Tuđmanov uspon na mjesto hrvatskog predsjednika vjerojatno ne bi bili mogući. Svojim doprinosom Šušak se i sam kasnije hvalio u intervjuu za The New York Times: “Bilo je to možda par milijuna dolara. Ali ovdje se činilo kao da su u pitanju bilijuni. Imali smo postere na sve strane”.

Pljačka stoljeća

Na Tuđmanov poziv Šušak se 1990. vratio u Hrvatsku. Čekalo ga je i radno mjesto. Najprije je postao ministar iseljeništva, zadužen za kontakte s hrvatskom emigracijom i daljnje prikupljanje financijske pomoći. Godine 1991. imenovan je za ministra obrane, a među njegovim dužnostima bila je i nabavka oružja za obranu hrvatskog teritorija.

Pod krinkom naoružavanja Hrvatske tih je godina, kako je kasnije svjedočila bivša zaposlenica Ministarstva financija i Privredne banke Zagreb Terezija Barbarić, izvedena “pljačka stoljeća”. Barbarić tvrdi da je iz Hrvatske izvučeno više od 500 milijuna dolara. “Bila sam strašno naivna i ozbiljno sam prišla poslu, a kad sam shvatila o čemu je zapravo riječ, više se nisam mogla povući – Franjo Tuđman i Gojko Šušak osobno su mi zabranili da se povučem iz tog posla”, ispričala je Barbarić 2006. godine u intervjuu za Nacional. Nije se radilo samo o novcu koji je prikupljen u inozemstvu, već i o zaradi od prodaje društvenih stanova.

Šuškovu ulogu u sumnjivim poslovima s oružjem opisali su i slovenski novinari Blaž Zgaga i Matej Šurc u publicističkoj trilogiji “U ime države”. Među detaljima koje Zgaga i Šurc bilježe u svojim knjigama je i naoružavanje tzv. Herceg-Bosne pod Šuškovom paskom. U susjednoj državi navodno je završio i dio oružja izvorno namijenjenog obrani Vukovara. Životi stanovnika istočne Slavonije Šušku su, i prema svjedočenju prvog hrvatskog ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, bili manje važni od želje da hrvatskom teritoriju nasilno prikrpa svoju rodnu Hercegovinu.

Provociranje rata

U svojoj autobiografiji “Istina mora izaći van…” Boljkovac piše da su hrvatski dužnosnici u Slavoniji početkom 1991. godine provocirali oružani obračun s lokalnim Srbima. U jednoj takvoj provokaciji je, piše Boljkovac, Šušak i osobno sudjelovao.

“Šef osječke policije Josip Reihl-Kir, koji će nekoliko mjeseci poslije biti ubijen u atentatu, osobno mi je pričao kako su jedne večeri došli po njega moj uvijek nelojalni pomoćnik Vice Vukojević s Branimirom Glavašem i Gojkom Šuškom. […] Poveli su ga sa sobom policijskim vozilom, u kojemu je još bio i njihov vozač. Kirov je zadatak bio pokazati im najpogodniji put prema Borovu Selu, koje je na tom području bilo i najveće srpsko naselje. […] Kad su se u noćnim satima poljskim putem približili prvim kućama na nekoliko stotina metara, spomenuta je trojka iz prtljažnika izvukla ambruste. Kir nije krio golemo iznenađenje onim što vidi, napominjući da će to izazvati krvava razračunavanja, no brzo je ušutkan. Jedan je ambrust udario u zid neke napuštene kuće, drugi je eksplodirao na krumpirištu, a treći se nije aktivirao”, zapisao je Boljkovac, uz napomenu da je sve to u televizijskom serijalu “Smrt Jugoslavije” prepričala i Jadranka Reihl-Kir, udovica osječkog mirotvorca. Vice Vukojević kasnije je zbog ove optužbe tužio Boljkovca za klevetu i pravomoćno izgubio na sudu (Novi list).

Opisani događaj Boljkovac smješta u drugu polovicu ožujka 1991. godine. Mjesec i pol dana kasnije u Borovu Selu dogodit će se pokolj 12 hrvatskih policajaca, nakon čega rat u Slavoniji više nije bilo moguće izbjeći.

Posljedice zločinačkog pothvata

Na dan pada Vukovara, 18. studenog 1991. godine, u Grudama je utemeljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, paradržavna tvorevina koja je sve do svog raspuštanja bila pod direktnom kontrolom Gojka Šuška. Ponajbolja hrvatska istraživačka novinarka Jasna Babić u svojim je knjigama “Zagrebačka mafija” i “Urota Blaškić” detaljno opisala posljedice “hrvatske državne politike” prema Bosni i Hercegovini. Šuškov patronat nad tzv. Herceg-Bosnom rezultirao je nizom krvavih ratnih zločina kojima se Haški sud bavio sve do lanjske presude “šestorci”, a kasniji pokušaji prikrivanja prave prirode Tuđmanove i Šuškove politike u BiH izrodili su paraobavještajno i mafijaško podzemlje čiji utjecaj na javni život Hrvatske još uvijek ne jenjava.

To su samo neke od činjenica koje bi premijer Plenković trebao imati na umu ako odluči još jednom razmotriti je li “enorman doprinos” ratnog ministra obrane doista bio takav da je Šušak zaslužio spomenik u glavnom gradu.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.


Iz kategorije "Analize"