„Držim da bismo se što manje trebali oslanjati na korištenje sniženih stopa PDV-a. One bespotrebno kompliciraju sustav, pod parolom da se njima ispravlja regresivni učinak PDV-a. To je djelomično točno, ali građani s nižim dohocima vjerojatno bi bili sretniji da im se za taj iznos rastereti plaća pa da mogu sami odlučiti na koji način će potrošiti taj novac“, izjavila je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u svom govoru na skupu ekonomista u Opatiji, u maniri čuvene izjave „ako nemaju za kruh, neka jedu kolače“.
Snižene stope siromašnima pomažu, ma koliko „kompliciraju sustav“
U Hrvatskoj je u ovom trenutku neoporeziva plaća do visine od 3.800 kuna. Prema podacima Porezne uprave Ministarstva financija za 2017. godinu, neto dohodak do 3.500 kuna prima ukupno 567.748, od ukupno 1.592.215 zaposlenih osoba. Dakle, više od jedne trećine od ukupnog broja zaposlenih ima toliko niske plaće da je već oslobođeno poreza na dohodak te im smanjenje poreza ni na koji način ne može ostaviti više novaca u džepu, a taj se broj povećava kada se u obzir uzmu i zaposleni koji su poreza oslobođeni slijedom povlastica za djecu.
Štoviše, najveći razred zaposlenih u Hrvatskoj – njih 180.846 radi za dohodak između 2.500 i 3.000 kuna.
Svima njima u ovom se trenutku plaća nikako ne može povisiti pukim smanjenjem poreza na dohodak, ali im život može znatno otežati eventualno provođenje ovog predsjedničinog prijedloga o ukidanju sniženih stopa PDV-a koje „bespotrebno kompliciraju sustav“.
Snižene stope PDV-a u ovom se trenutku, podsjetimo, primjenjuju na kruh, mlijeko, lijekove, ortopedska pomagala, knjige, električnu energiju, odvoz smeća, grobove i urne, a od nove godine bi, prema Vladinim planovima, smanjena stopa od 13% trebala vrijediti i za svježe meso, ribu, povrće i voće te pelene.
Radnici s niskim primanjima ne mogu značajno šire zahvaćati u paletu proizvoda (po svom izboru) jer osim za osnovne namirnice i potrepštine koje su većim dijelom pokrivene ili će biti pokrivene smanjenim PDV-om – i nemaju.
Njoj se to zadnji put dogodilo 1991. Ili 1992.
Predsjednica je analiziranu frazu o slobodi izbora izrekla u dijelu govora koji se odnosio na poreze, da bi nekoliko minuta kasnije priznala da zapravo i ne može zamisliti kako je živjeti s 3.000 kuna mjesečno. Njoj se to, rekla je, „zadnji put dogodilo na početku karijere 1991., 1992. godine te kada je bila na porodiljnom“.
Slušatelji i čitatelji odmah su primijetili da 1991. ili 1992. nije mogla imati plaću od 3.000 kuna jer je kuna uvedena tek 1994. godine, a do tada smo imali prvo jugoslavenski, pa hrvatski dinar.
Ostavljamo mogućnost da je predsjednica mislila na protuvrijednost u kunama, s tim da se ni u tom slučaju ne može govoriti o ekvivalentu s današnjih 3.000 kuna, a s obzirom na to koliko je pala vrijednost novca u razdoblju od 1991. do danas.
Stalnom zazivanju strategije usprkos, predsjednica je tako u istom govoru zavapila za povećanjem plaća kako bi se zaustavilo iseljavanje, ali i za značajnim povećanjem troškova života.
