Trajnog mira u Vukovaru nema jer političari žive od sukoba

Sandra Kasunić

Ovog se tjedna obilježava dan stradanja Vukovara. U sjeni toga, nezamijećeno je prošao još jedan datum čija je obljetnica bila ovog tjedna – 12. novembra 1995. godine, prije 23 godine, predstavnici tzv. Republike Srpske Krajine i Republike Hrvatske potpisali su Temeljni sporazum o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema u Zagrebu, odnosno Erdutu, zbog čega je taj dokument kolokvijalno prozvan Erdutskim sporazumom.

Glavni ciljevi tog sporazuma koji se sastojao od 14 točaka bili su završetak rata u Hrvatskoj i mirna reintegracija posljednjeg teritorija koji je u to vrijeme još bio pod kontrolom hrvatskih Srba u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Danas, dvadeset godina nakon službenog završetka mirne reintegracije, rat iz devedesetih još uvijek je sveprisutan u javnom i privatnom diskursu, a hrvatski Srbi često bivaju spominjani u kontekstu tzv. četničke ili velikosrpske agresije, odnosno kao  neprijatelji hrvatskoga naroda.

Jedan aktualni primjer koji ide u prilog toj tezi je onaj nedavnog prosvjeda u Vukovaru kojeg je organizirao gradonačelnik Ivan Penava u svrhu slanja apela institucijama za procesuiranje ratnih zločina.

Svrha ovog članka nije raspraviti je li taj prosvjed bio legitiman ili nije. Međutim, sudeći po retorici, bilo je jasno kako je Penava apelirao na procesuiranje zločina počinjenih nad pripadnicima hrvatskog naroda. O zločinima koji su počinjeni nad pripadnicima srpskog naroda u proljeće i ljeto 1991. nije bilo ni riječi. Time je Penava svima dao do znanja koliko drži do nasljeđa mirne reintegracije – a to nije puno. Isto tako, Penava je pokazao da on nije gradonačelnik svih Vukovaraca, nego samo jednog dijela te zajednice – onog hrvatskog.

Tišina oko mirne reintegracije

Uzimajući u obzir narative o neupitnom Domovinskom ratu, koji su krajnje mitologizirani i tendenciozno skrojeni u svrhu stvaranja nacionalnog naboja i lažnog zajedništva, tišina oko mirne reintegracije može se razumjeti, usprkos činjenici da je pomoću mirne reintegracije završen rat te spriječen masovni egzodus Srba iz Hrvatske. Time je ta UN-ova misija uspješno očuvala multietničan karakter države u kojoj živimo, ali i spriječila izolaciju Hrvatske od međunarodne zajednice koja bi najvjerojatnije nastala kao posljedica zločina počinjenih tijekom i poslije Oluje. Međunarodna zajednica, predvođena SAD-om, htjela je pod svaku cijenu spriječiti ponavljanje takvih teških kršenja ljudskih prava te okončati rat u susjednoj Bosni i Hercegovini. Jasno je bilo da je za taj cilj nužna i uspostava trajnog mira u Hrvatskoj. Zato su se paralelno uz dogovaranje Daytonskog sporazuma odvijali i pregovori za reintegraciju hrvatskog Podunavlja. Ti pregovori završeni su upravo potpisivanjem Erdutskog sporazuma u novembru 1995.

Mirnu reintegraciju,  koja se odvijala pod službenim nazivom United Nations Transitional Administration (UNTAES), predvodio je američki general Jacques Paul Klein počevši s 15. januarom 1996., u trajanju od ukupno dvije godine. Tijekom tog perioda reintegrirane su sve institucije tzv. Republike Srpske Krajine u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, a hrvatski Srbi, ako su željeli ostati u svojim domovina, bili su u mogućnosti primiti hrvatsko državljanstvo, čime im je bilo omogućeno uživanje svih građanskih i političkih prava Republike Hrvatske.

Mirna reintegracija kao misija sastojala se od dvije dimenzije. Prva dimenzija odnosila se na reintegraciju teritorija. Druga dimenzija odnosila se na reintegraciju ljudi, točnije hrvatskih Srba.

Značaj i postojanje potonje dimenzije izrazito su bitni jer je misija težila  tome da uspostavi suživot između do maloprije zaraćenih naroda na teritoriju Hrvatske, Srba i Hrvata. Dokaz tome su ciljevi postavljeni u rezoluciji 1037 Vijeća sigurnosti UN-a u kojoj su zadaci mirovne misije bili jasno definirani.

Obrazovanje kao test za reintegraciju

Kako bi se ti ciljevi tijekom trajanja misije ispunili, obje su strane dogovarale detalje oko reintegracije pojedinih sektora poput primjerice zdravstva, policije ili obrazovanja.

Upravo istraživanjem reintegracije obrazovnog sektora može se ući u trag odgovoru na često postavljeno pitanje: je li reintegracija zaista završila ili, konkretnije, jesu li hrvatski Srbi zaista uspješno reintegrirani i to ne samo u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske nego i kao ravnopravni članovi u hrvatsko društvo? Moguća teza za evaluaciju uspješnosti misije je pretpostavka da, ako je reintegracija zaista i u potpunosti uspješno okončana 15. januara 1998., mlađe generacije koje nisu doživjele ni rat, niti mirnu reintegraciju, ne osjećaju nikakve (negativne) posljedice u svojim životima.

Rezultat reintegracije obrazovnog sektora bio je dogovor da će se uvesti odvojeno školovanje za srpsku nacionalnu manjinu. Taj dogovor je 2000. pretočen u Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina koji nacionalnim manjinama omogućava obrazovanje na njihovom jeziku i pismu kroz tri modela: Model A znači da se cjelokupna nastava odvija na jeziku i pismu nacionalne manjine, Model B je takozvana dvojezična nastava, dok Model C nudi dodatne satove u svrhu njegovanja jezika i kulture nacionalne manjine.

Model A još je uvijek dominantan obrazovni model za srpsku nacionalnu manjinu u Vukovaru, što za zajednicu znači da se većina djece srpske nacionalne manjine od vrtića do kraja srednje škole obrazuje odvojeno od djece koja pohađaju obrazovni model većinskoga naroda.

Samo jedan osnovac uči zajedno s Hrvatima

Danas se u četiri škole paralelno odvija nastava na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, kao i na srpskom jeziku i ćirilici (dvojezične škole). Uz njih, postoje tri škole u kojima se nastava odvija samo na hrvatskom jeziku. Modeli B i C koji bi omogućili da djeca idu zajedno u školu praktički ne postoje.  Tijekom prošle školske godine samo je jedan učenik šestog razreda osnovne škole pohodio Model C u osnovnoj školi Siniša Glavašević u Vukovaru, što znači da je uz nastavu na hrvatskom jeziku imao i dodatna dva sata tjedno. Kako su se njegovi roditelji odlučili za Model C, škola je za mišljenje pitala Ministarstvo znanosti i obrazovanja koje je autoriziralo i organiziralo posebnu nastavu za tog učenika.

U dvojezičnim osnovnim školama nastava za hrvatsku i srpsku djecu organizira se u odvojenim smjenama, tako da oni nemaju ni prilike za susret.

Argumenti za održanje postojećeg stanja koje spominju politički predstavnici većinskog naroda, utjelovljeni u HDZ-u, navode kako roditeljima iz srpske zajednice nitko ne brani da upišu djecu u većinski obrazovni model.

Nasuprot toga, predstavnici srpske zajednice smatraju da je Model A ključan za očuvanje srpske kulture u Republici Hrvatskoj, koju smatraju ugroženom. Uz to, naglašavaju da nacionalne manjine imaju zakonsko pravo na svoje obrazovne modele.

Istaknuti srpski političar Vojislav Stanimirović objašnjava kako  politički predstavnici hrvatskih Srba u Vukovaru Model A ne shvaćaju kao segregaciju. Oni ne žele druge modele obrazovanja jer žele „zaštititi tu djecu, a ne ih stigmatizirati“, barem do vremena dok „pripadnici većinskog naroda ne naprave korak naprijed kad je riječ o sadržajima kojima se podučava djecu, naročito na satovima povijesti, književnosti i slično“.

Srđan Milaković, dogradonačelnik Vukovara iznosi slične stavove, ali priznaje i kako je podrška Modelu A čvrsto vezana i za pitanje zapošljavanja pripadnika srpske manjine.

Đaci protiv potpune odvojenosti

Kroz zadnja dva desetljeća postojali su i postoje pokušaji da se ukaže na štetne posljedice odvojenog školovanja po zajednicu. Dr. sc. Dinka Čorkalo Biruški, redovna profesorica na katedri za socijalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bavi se opsežnim istraživanjima percepcije samih đaka. U njenom zadnjem istraživanju provedenom 2016. i 2017. godine (koje je predstavljeno u Vukovaru u travnju 2018.) ispitano je 426 hrvatskih i 238 srpskih učenika i učenica, a rezultati upućuju na to da za djecu Model A nije najpreferiraniji obrazovni model – ni za djecu koja pohađaju taj model, niti za djecu koja pohađaju većinski obrazovni model.

Djeca koja se obrazuju na nastavi na hrvatskom jeziku većinski (52 posto) smatraju kako je najbolji Model C, gotovo jedna trećina preferira Model B, dok ih samo 17,9 posto misli da je najbolji Model A.

Djeca koja se uče upravo po tom modelu na srpskom jeziku preferiraju Model B (45,4 posto), a tek nešto više od trećine ih smatra da je najbolji Model A. Za Model C među tom se djecom odlučilo samo 22,7 posto.

Isto istraživanje pokazalo je i kako djeca (i većinskog i manjinskog naroda) bliske prijatelje pronalaze isključivo među pripadnicima vlastitog naroda. Prema Čorkalo Biruški, ovi rezultati nameću pitanja kako bi škole mogle podržati međuetničke kontakte djece, odnosno postati okruženje u kojem će doći do socijalne integracije, kao i što škole mogu napraviti kako bi promovirale inkluziju i izvan školskog okruženja.

Propao pokušaj Interkulturalne škole u Vukovaru

Također, već duži niz godina postoji pokušaj uspostave Interkulturne škole u kojoj bi sva djeca vukovarske zajednice mogla učiti zajedno te jedni o drugima. Međutim, ti pokušaji do sad nisu polučili rezultate, a vukovarska djeca se i dalje  odvajaju po osnovi etničke pripadnosti.  Čini se, naime, da političarima odgovara  takva zajednica u kojoj Hrvati i Srbi žive jedni uz druge, umjesto da žive zajedno. Motivi koji stoje iza toga su raznoliki, a osiguranje dugotrajnog biračkog tijela sigurno je jedan od njih. Vladajuće elite žele zacementirati vječni narativ o „nama“ i „njima“, Hrvatima i Srbima. Mit o Vukovaru kao odvojenoj zajednici.  HDZ za Hrvate, SDSS ili DDS za Srbe. Odnosno, kako nam je to kazao Slobodan Uzelac, bivši predsjednik „Prosvjete“, zamišljena Interkulturna škola je „previše dobra da bi mogla proći“.

„Ona ovdje naprosto ne može proći jer u Vukovaru i ovim zajednicama pojedinac živi iz sukoba. Što će biti s političarima iz tih zajednica ako ne bude konflikta? On je njihovo pogonsko gorivo. Na lokalnoj, kao i na široj razini“, kazao nam je Uzelac.

Misija nije privedena kraju

I dok god političke opcije ne razumiju da je opasno temeljiti vlastitu politiku na načelu etničke netrpeljivosti, situacija u Vukovaru, kao i u cijeloj Hrvatskoj neće se znatno promijeniti.

Najgore posljedice tako usmjerene politike mogu biti novi oružani sukobi i ratovi na našim prostorima. Manje drastične posljedice su, međutim, već sada jasno vidljive. Slavoniju, koja je bila posebno teško pogođena ratom tijekom devedesetih, sada svakodnevno napuštaju deseci i deseci ljudi u potrazi za boljim životnim uvjetima u jednoj od država članica EU. Gospodarska situacija je očajna, bivše državne tvornice su u procesu privatizacije i pretvorbe uništene, ljudi su masovno gubili poslove. Uz ekonomsku nesigurnost, ljudi su, posebice u Vukovaru, svakodnevno suočeni s etničkim konfliktom koji više nije oružani, ali kojem se nikako ne  dopušta  da u potpunosti završi.

Dok god se ta situacija ne promjeni, mirna reintegracija neće biti u potpunosti završena. Jer, podsjećamo, dugoročan cilj mirne reintegracije bilo je pomirenje zaraćenih zajednica te cjelokupnog hrvatskog društva. Unatoč činjenici da UNTAES slovi kao jedna od najuspješnijih mirovnih misija UN-a, ona je  Hrvatskoj donijela pragmatičan, ali ne i sveobuhvatan, pozitivan mir.

 

*Dijelovi ovoga članka nalaze se u nagrađenom magistarskom radu autorice Sandre Kasunić: „Pragmatic Peace: The UNTAES Peacekeeping Mission as Example for Peaceful Reintegration of Occupied Multiethnic Territories“, koji će uskoro biti objavljen na stranicama European Inter-University Centre, instituciji na kojoj je završni rad u sklopu programa European Master’s Degree in Human Rights and Democratisation i napisan.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.


Iz kategorije "Analize"