Sindikati osnovnih i srednjih škola od 10. listopada u cirkularnom su štrajku, a s ulaskom u treći tjedan bunta učitelja, nastavnika, profesora krenuo je protuudar na ljude koji traže bolja primanja, odnosno rast koeficijenata složenosti poslova za 6,11 posto. Priču je, na neki način otvorio sam Andrej Plenković, predsjednik Vlade. Prema informacijama Jutarnjeg lista sa koalicijskog sastanka koji je održan u petak, predsjednik Vlade odbacio je bilo kakvu mogućnost da sjedne za isti stol s predstavnicima sindikata osnovnog i srednje obrazovanja. Prema neslužbenim informacijama tog dnevnika, Ivan Vrdoljak, predsjednik HNS-a na sastanku je od predsjednika Vlade tražio da on osobno razgovara sa sindikalnim čelnicima. Plenković je navodno „odrješito je odbio takvu mogućnost“, među ostalim kazavši da mu nije na kraj pameti sjedati za stol i pregovarati s nekim tko ima veću plaću od njega.
Plaće sindikalista financiraju članovi sindikata
Ključno pitanje koje se postavlja sindikalnim čelnicima je – kolike su im plaće. Ni Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata, kojeg je to pitanje uzrujalo, ni Branimir Mihalinec, predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama (NSZSŠ), kao ni Željko Stipić, nisu otvoreno odgovorili na to pitanje. No, Ribić i Mihalinec su naznačili da je u razini plaće državnog tajnika ili niža, dok Stipić navodi da je njegova plaća barem duplo manja od premijerove.
Kolike su plaće sindikalnih čelnika doista nije niti malo ključno pitanje za štrajk koji traje u osnovnim i srednjim školama, iako se to pitanje u javnosti pokreće kada god sindikati organiziraju neke akcije. Sindikati su dobrovoljne udruge, financiraju se iz članarina članstva i iz tih članarina isplaćuju se i plaće kako predsjednika sindikata, tako i zaposlenih u stručnim službama sindikata. Odluke o visini plaća donose se na tijelima sindikata i svim bi članovima, ako njihovi sindikalni povjerenici rade svoj posao, trebale biti poznate. Financijsko poslovanje sindikata, naime, tema je o kojoj se govori na Skupštinama. Primjerice, vikend iza nas NSZSŠ je imao izvještajnu Skupštinu na kojoj su delegati – sindikalni povjerenici – razgovarali i o financijama tog sindikata. Na Skupštinama, sindikalno vodstvo polaže račune svom članstvu i ako nekom trebaju odgovarati na pitanja o visini plaća to su članovi u čije ime rade i koje zastupaju pred poslodavcem i u javnosti.
Nemaju svi isto zvanje
Ne postaju sporadično aktualne samo plaće sindikalnih čelnika već se, ako sindikati dovoljno dugo ustraju u akcijama, počinju propitkivati i plaće u djelatnosti u odnosu na ostala zanimanja u javnom ili državnom sektoru. Nema ništa sporno u tome da se otvara tema primanja zaposlenih u javnim i državnim službama i da se propitkuju razlike u primanjima i različiti dodaci koji ta osnovna primanja podebljavaju. No, i ta propitkivanja mogu dati ne baš realnu sliku stanja, posebno kada se s ostalim djelatnostima uspoređuje plaća učitelja mentora ili profesora savjetnika, što je vrh napredovanja profesora, s plaćama medicinske sestre, liječnika, savjetnika u ministarstvu. Očekivana posljedica je okretanje javnosti protiv štrajkača, jer što se bune kada mjesečno zarade i do osam tisuća kuna… Međutim, svi zaposleni u obrazovanju niti su mentori, a niti savjetnici.
Prema Pravilniku o napredovanju učitelja, nastavnika, stručnih suradnika i ravnatelja u osnovnim i srednjim školama i učeničkim domovima u obrazovanju postoje tri stupnja napredovanja – mentor, savjetnik i izvrstan savjetnik. Uz sve ostale uvjete koje Pravilnik propisuje, status mentora ne može se steći bez pet godina rada u školi. Savjetnik se može postati nakon 10 godina rada pri čemu se najmanje pet godina treba provesti u zvanju mentora, a izvrstan savjetnik nakon 15 godina rada i najmanje pet godina provedenih u zvanju savjetnika. Sva ta napredovanja su ograničena na pet godina i mogu se obnoviti.
Važna razlika između prosjeka i medijana
Posljednjih dana objavljen je cijeli niz tekstova koji bi trebali javnosti otvoriti oči i pokazati koliko doista zarađuju učitelji, nastavnici, profesori. Najprije je Telegram, pozivajući se na podatke Ministarstva znanosti i obrazovanja, a koji proizlaze iz centralnog obračuna plaća (COP), objavio da je prosječna neto plaća isplaćena u svibnju, svim zaposlenima koji sudjeluju u nastavi iznosila 7.135 kuna, dok je prosječna plaća za VSS bila 7.202 kune. Na osnovu podataka iz COP-a sugerira se da se u javnosti ne iznose istiniti podaci o plaćama u obrazovanju, ali i da u sustavu novac curi. „Ako profesorica povijesti iz II. gimnazije u Zagrebu nakon 29 godina staža ima svega 6.500 kuna neto, a prosjek isplaćenih plaća za njenu stručnu spremu iznosi 7.200 kuna, postavlja se pitanje o utrošku ostatka novca – gdje je?“, postavlja se pitanje u toj analizi.
Odgovor je poprilično logičan. Prosječna plaća ne daje pravu sliku jer je ona aritmetička sredina ukupnog zbroja primanja svih zaposlenih. Realniju sliku dao bi i podatak o medijalnoj plaći jer ona pokazuje kako 50 posto zaposlenih prima plaću u iznosu jednakom ili manjem od medijana, a 50 posto prima plaću jednaku medijanu ili veću od njega. Važno je također istaknuti da COP evidentira ukupna primanja radnika, a ne njihove plaće. U ukupna primanja tako se uračunavaju i npr. dodaci poput prijevoza, kojima se uvećava iznos novca koji radnicima svaki mjesec sjeda na račun, ali se ne mogu zbog toga smatrati dijelom plaće.
Pozivajući se na isti izvor, COP, Večernji list donio je listu konkretnih radnih mjesta i isplaćenih plaća ukazujući pritom na nelogičnosti sustava kojeg obilježavaju nepravedni koeficijenti, a onda se cijelim nizom dodataka pokušavaju sanirati „štete“. Tako se ukazuje, primjerice, da je koeficijentom bolje pozicioniran administrator u ministarstvu nego policajac i medicinska sestra ili da je bolničar lošije pozicioniran od daktilografa, ali i da obrazovni sustav nije u pravu kada tvrdi da imaju najniže koeficijente. No, realne plaće godinama su poboljšavane dodacima koji su rašireni i u javnim i u državnim službama. Uspoređujući konkretne plaće navodi se kako učitelj mentor s 25 godina staža primi nešto više od 7,2 tisuća kuna, nastavnik savjetnik koji je pritom magistar znanosti s 29 godina staža nešto iznad 8,4 tisuće kuna dok savjetnik u ministarstvu s istim stažem primi nepunih šest tisuća kuna, a VSS medicinska sestra (bez dežurstva) 7,2 tisuće kuna. No, nije razvidno imaju li i ti konkretni primjeri pristup ikakvim olakšicama (npr. za uzdržavanu djecu), a što onda utječe na iznos neto plaće.
Radnici imaju pravo tražiti veće plaće
Usporedbe plaća i podaci o prosječnim primanjima iz kojeg god izvora dolazili, pa i pokušaji uključivanja neporeznih davanja u plaću, u Hrvatskoj doprinose problemu problematizacije sindikalnih aktivnosti. Stvaranje društvenog otpora prema sindikalnim aktivnostima kojima se traže već radnička prava nije problem samo aktualnog štrajka, već svakog štrajka (osim kada se pobune radnici kojima se plaće ne isplaćuju ili je riječ o radnicima čija su primanja daleko ispod medijana koji je prema zadnjim podacima iznosio 5.608 kuna neto za kolovoz). I ti radnici, i radnici s daleko višim primanjima imaju pravo boriti se za povećanje plaća. Bez obzira bio im start minimalna plaća od 3.750 kuna bruto, medijan od 7.385 kuna bruto, prosječna plaća koja je u kolovozu bila 8.775 kuna bruto ili 17.777 koliko je iznosila najviša bruto isplata po zaposlenom u pravnim osobama – radnici imaju pravo tražiti više plaće. Hoće li se za njih izboriti, drugo je pitanje. Tako i učitelji, nastavnici, profesori, baš kao i policajci, službenici, zdravstveni radnici, imaju pravo tražiti više od onog što trenutno imaju.
Koliko su sva aktualna prebiranja po plaćama u funkciji jedne od stranki u sporu Vlade i obrazovnih sindikata, otkrili su sami Banski dvori koji su se medijima potužili kako je plaća predsjednika vlade u srpnju bila 1241. mjestu po visini svih isplata u javnom i državnom sektoru.