Predsjednički kandidat Zoran Milanović na sinoćnjem predizbornom skupu u Čakovcu govorio je, među ostalim, i o pravima radništva u Hrvatskoj. Kako navode mediji, založio se za prava radništva kakva su bila prije 30 godina, dok je razinu prava kakvu radnici imaju danas nazvao posljedicom HDZ-ove pretvorbe. Upitao se “gdje su prava ljudi u privatnom sektoru, koji ne mogu izaći na ulice poput učitelja, tko je njihov advokat?”.
Zakon o radu jednak je za sve zaposlene
Iz te Milanovićeve izjave proizlazi kako radnici u privatnom sektoru nemaju mogućnost organiziranja sindikalnih akcija, što nije točno. Zakon o radu, jednako se odnosi na sve zaposlene u zemlji, bez obzira rade li u privatnom ili javnom sektoru. Prema tom zakonu, radnici imaju pravo, “po svojem slobodnom izboru, utemeljiti sindikat te se u njega učlaniti, uz uvjete koji mogu biti propisani samo statutom ili pravilima toga sindikata”.
Zakon o radu, nadalje, navodi da radnik slobodno odlučuje o pristupanju i istupanju iz udruge te da nitko ne smije biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog članstva u sindikatu i sudjelovanju ili nesudjelovanju u sindikalnim akcijama. Istodobno, poslodavci i njihove udruge ne smiju nadzirati utemeljenje i djelovanje sindikata, “odnosno njihovih udruga više razine, niti radi ostvarenja takvoga nadzora smiju financirati ili na drugi način podupirati sindikate, odnosno njihove udruge više razine”.
Zbog članstva u sindikatu, propisuje zakon, radnik ne smije biti stavljen u nepovoljniji položaj te osobito nije dopušteno “ugovor o radu s određenim radnikom sklopiti pod uvjetom da on ne stupi u sindikat, odnosno pod uvjetom da istupi iz sindikata”, “otkazati ugovor o radu ili na drugi način staviti radnika u nepovoljniji položaj od ostalih radnika zbog njegova članstva u sindikatu ili sudjelovanja u sindikalnim djelatnostima izvan radnoga vremena, a uz suglasnost poslodavca i za vrijeme radnoga vremena”.
Članstvo u sindikatu i sudjelovanje u djelatnostima sindikata “ne smije biti okolnost na kojoj poslodavac temelji odluku o sklapanju ugovora o radu, promjeni poslova koje radnik obavlja, odnosno mjesta rada, stručnom obrazovanju, napredovanju, plaćanju, socijalnim davanjima i prestanku ugovora o radu”. Osim toga, poslodavac, direktor ili neko drugo tijelo te zastupnik poslodavca ne smiju se koristiti prisilom u korist ili protiv bilo kojega sindikata.
U Hrvatskoj registrirano 600 sindikata
Prema zadnjim podacima, u Hrvatskoj je registrirano 660 sindikata, bilo da su registrirani pri Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, u uredima državne uprave u županiji, odnosno Gradu Zagrebu ili je riječ o udrugama više razine registriranim u Ministarstvu rada, odnosno sindikatima više razine registriranim u uredima državne uprave. Na nacionalnoj razini reprezentivne su tri udruge više razine – Nezavisni hrvatski sindikati, Savez samostalnih sindikata Hrvatske i Matica hrvatskih sindikata. Prema zadnjem prebrojavanju članstva u te tri centrale udruženo je 109 sindikata s ukupno nešto više od 252 tisuće članova.
Podaci o broju sindikata i njihovoj uključenosti u udruge više razine, jasno pokazuju koliko je sindikalna scena rascjepkana zbog čega je i teže organizirati neke veće akcije pogotovo u privatnom sektoru. No, taj problem nije povezan sa zakonodavnim rješenjima jer radno zakonodavstvo jednako vrijedi za sve zaposlene.
Cijeli niz sindikalnih aktivnosti pokazuje da i privatni sektor u njima sudjeluje. Zadnji veći izlazak radnika na ulice u organizaciji sindikalnih centrala bio je onaj protiv mirovinske reforme, a na njemu su sudjelovali i radnici privatnog, kao i radnici javnog sektora. Baš kao što su sudjelovali i na dva prosvjeda protiv izmjena Zakona o radu u listopadu i prosincu 2013. godine. Tadašnjem predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću prosvjednici su zbog planiranog snažnog urušavanja prava radnika kroz Zakon o radu izvikivali “Bolje grob nego rob”. Vlada je svoj prvotni zakonski prijedlog, nakon prosvjeda i pod prijetnjom organiziranja generalnog štrajka, povukla i donekle ublažila izmjene.
Radnička prava rušile su SDP-ove Vlade
Prvi hrvatski Zakonu o radu donesen je 1995. godine u vrijeme Franje Tuđmana. Iako se zvao Zakon o radu, u njegovom sadržaju radnika nije bilo, već su preimenovani u zaposlenike. Radnike je u zakon, njegovim manjim izmjenama, vratila Vlada Ivice Račana 2001. godine. Međutim, tri godine kasnije SDP-ova Vlada pokrenula je sveobuhvatniju fleksibilizaciju radnog zakonodavstva i smanjila otkazne rokove i otpremnine, omekšala odrebe rada na određeno vrijeme, uvela nove nesigurnije oblike rada poput agencijskog rada ili rada od kuće. Vlada Zorana Milanovića imala je priliku radnicima osigurati veća prava. No, ona je dodatno smanjila zakonodavnu zaštitu radnika. Tako je, primjerice, omogućila da agencijski radnik bude ustupljen ne jednu već tri godine i da pritom bude manje plaćen od radnika kod poslodavca kojem je ustupljen. Rad na određeno dodatno je liberaliziran pa se u slučaju projekata s određenim trajanjem tako može raditi i puno više od tri godine. Poslodavac s više poduzeća radnike može seliti iz tvrke u tvrtku, omogućen je dopunski rad za drugog poslodavca, preraspodjelom radnog vremena otvorena je mogućnost prekovremenog tjednog rada do 50, odnosno 60 sati tjedno, s tim da u periodu od četiri mjeseca prosječno tjedno radno vrijeme radnika ne smije prelaziti 48 sati – 40 sati redovnog rada i osam prekovremenog.
