U listopadu 2019. godine Europski parlament objavio je istraživanje pod nazivom “Zaposlenost i socijalna situacija u Hrvatskoj”. Prema njihovoj analizi, udio samozaposlenih u RH pao je za 8 postotnih bodova od 2008. (godina globalne ekonomske krize), tj. za 5,7 postotnih bodova u odnosu na 2013. (ulazak u EU) te je 2018. stajao na 10,8 posto zaposlene populacije. Istovremeno, broj zaposlenih na određeno rastao je s 12,3 posto 2008. na 14.5 posto 2013. godine. Godine 2018 iznosio je 20 posto (ali se smanjio za 0,8 postotnih bodova u odnosu na 2017. godinu). Samozaposlenost i rad na određeno, zajedno s prikrivenim zaposlenjem (freelance rad za jednog ili mali broj klijenata), honorarnim radom i radom na nepuno radno vrijeme te radom preko agencija spadaju u nestandardne oblike rada. Prema ILO (Međunarodna organizacija rada), nestandardni oblici rada radniku mogu pružiti veću fleksibilnost i kontrolu nad radnim procesom, ali isto tako mogu prouzročiti nesigurnost u obliku neadekvatne zaštite radničkih prava i nestabilnih prihoda. Pri tome je ključno koliko je radnik dobro pozicioniran na tržištu rada (njegov stupanj obrazovanja i kvalifikacije, prosječne plaće i potražnja za radnom snagom u njegovom sektoru), što se nadovezuje na karakteristike tržišta rada i strukture socijalne sigurnosti u njegovoj državi. Pojednostavljeno rečeno, ako su plaće niske, državne institucije neefikasne i šanse za stalno zaposlenje i socijalnu mobilnost malene, nestandardni oblici rada vjerojatno su posljedica nužde te kao takvi vode k ovisnosti radnika o poslodavcu i otvaraju prostor za eksploataciju.
Hrvatsko tržište rada
Što se tiče nezaposlenosti i plaća, Hrvatska je ispod EU prosjeka, iako posljednjih godina bilježi uzastopni silazni trend u stopi nezaposlenosti te uzlazni trend u primanjima. Prema podatcima Eurostata za 2018., stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj bila je 8,4 posto, pri čemu je prosjek EU 6,8 posto, dok je stopa nezaposlenost mladih (15-24 godine) 23,8 posto, a prosjek EU 15,2 posto. Postotak osoba između 15 i 34 godine koje nisu niti zaposlene, niti u sustavu obrazovanja bio je 16,2 posto, dok je prosjek EU 14,1 posto.
Godišnja neto primanja za pojedinca bez djece s prosječnom plaćom bila su 13.644 PPS-a u Hrvatskoj (PPS – purchasing power standard, jedinica kojom se izražavaju primanja prilagođena za cijene života), tj. 24.184 PPS-a u EU. Prema istraživanju Europskog parlamenta, 20 posto populacije je 2017. bilo u riziku od siromaštva (19,4 posto u 2018.), dok je prosjek EU bio 16,9 posto, ali je zato postotak zaposlenih u riziku od siromaštva niži od EU prosjeka. Najranjivije skupine bili su umirovljenici, nezaposleni i osobe s nižim razinama obrazovanja, a diskriminaciju u potrazi za radom najviše su doživljavali Romi i LGBT osobe.
Najviše plaće i najnižu stopu nezaposlenosti uživaju Grad Zagreb i osobe s visokom stručnom spremom koje, prema Eurostatu, u Hrvatskoj čine 22 posto populacije u radnoj dobi (15-64), a u EU 28,7 posto. Hrvatska je po prekarnom radu, kojeg Eurostat definira kao rad s ugovorom na manje od 3 mjeseca, na samom vrhu u EU, sa 6,9 posto zaposlene populacije naspram prosjeka od 2,3 posto.
Prekarni rad u Hrvatskoj
Prema podatcima HZMO-a (Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje), 90 posto novozaposlenih i 25 posto ukupno zaposlenih u studenom 2019. radilo je na određeno. “Prekarni rad ponajviše utječe na sve skupine koje su teže zapošljive na standardnim poslovima, kao što su mladi bez radnog iskustva (ili) starije osobe”, upozorava Predrag Bejaković, znanstveni istraživač na Institutu za javne financije.
Kako objašnjava Iva Tomić, znanstvena suradnica na Ekonomskom Institutu, 43,24 posto privremeno zaposlenih činili su mladi (do 29 godina), 51,46 posto bili su muškarci, 9,53 posto imalo je završenu osnovnu, a 67,38 posto srednju školu, 36,98 posto živjelo je u ruralnim zajednicama, a 78,80 posto je radilo u privatnom sektoru. Njih 81,66 posto radilo je na određeno, 11,81 posto sezonski, 6,35 posto povremeno (preko autorskog, studentskog ili ugovora o djelu), a 2,11 posto preko agencije. Prema Bejakoviću, “posebice su ugroženi zaposleni u neslužbenom gospodarstvu i lažni samozaposleni i to u djelatnostima građevinarstva i maloprodaji. Čini se kako je takva praksa posebno prisutna u malim tvrtkama u domaćem vlasništvu, dok je stanje nešto bolje u velikim, često multinacionalnim, tvrtkama.”
Na pitanje o uzrocima raširenosti prekarnog rada, Tomić odgovara: “Prije svega, tu je 6-godišnja recesija koja je dovela do povećanog opreza kod poslodavaca koji, zbog neizvjesnosti, i dalje nisu voljni zapošljavati na duže vrijeme. Nadalje, tu su zakonske izmjene iz 2013., odnosno 2014., koje su dodatno olakšale zapošljavanje na ugovore na određeno. Osim toga, i druge zakonske odredbe koje su trebale olakšati zapošljavanje (npr. uvođenje stručnog osposobljavanja na široka vrata, vaučeri u poljoprivredi i turizmu, pa i olakšavanje otvaranja i znatno blaže oporezivanje tzv. paušalnih obrta) su moguće dovele i do raširenije pojave prekarnih oblika rada. Jedan od razloga je zasigurno i izražena sezonalnost, kako na tržištu rada, tako i u hrvatskom gospodarstvu općenito.”
Ugovori na određeno
Prema zakonu o radu, poslodavac ne može sklopiti uzastopne ugovore o radu na određeno na dulje od tri godine bez prekida između ugovora od dva mjeseca ili više. Pri tome država od 2015. poslodavcima nudi oslobođenje od plaćanja doprinosa na osnovicu u trajanju od pet godina ako sklope ugovor o radu na neodređeno s osobom do 30 godina s kojom prethodno nisu sklopili ugovor na neodređeno. Unatoč takvim mjerama, prema Eurostatu, 86,6 posto privremeno zaposlenih u Hrvatskoj ne može naći stalno zaposlenje. Slično potvrđuje i anketa poslodavaca HZZ-a prema kojoj je 2017. godine 72,8 posto poslodavaca planiralo nove radnike zaposliti na određeno (od toga 39,6 posto sezonski), a 27,2 posto na neodređeno.
Istovremeno, 72,6 posto poslodavaca navelo je da su u potrazi za radnicima nailazili na poteškoće, od toga najviše u privatnom sektoru (60 posto) i pri zapošljavanju na određeno (56,5 posto). S druge strane, rezultati istraživanja SSSH (Savez samostalnih sindikata Hrvatske) iz 2018. pokazuju da je uvjetima rada u Hrvatskoj zadovoljno 70 posto zaposlenih, dok je prosjek EU 86 posto. Kako tvrde, “ispitanici (zaposleni na određeno) pokazali su znatno manje zadovoljstvo radnim mjestom.” Prema anketi HZZ-a, 40,1 posto poslodavaca izjavilo je da su 2017. sklopili ugovor na neodređeno temeljem ugovora na određeno. Istraživanje SSSH-a pokazuje da su se ugovori na određeno u prosjeku produživali pet puta.
Ti podatci ukazuju na diskrepanciju između očekivanja poslodavaca i radnika. Prema Bejakoviću “nalazi u svim EU zemljama ukazuju da su svi oblici nestandardnog zapošljavanja ponajviše uzrokovani različitim stupnjem liberalizacije radnog zakonodavstva u cilju deregulacije tržišta rada.” Kako tvrdi Tomić, “za pojedinca kratkotrajni i nesigurni ugovori najčešće sa sobom nose i nesiguran izvor dohotka, što se dalje prelijeva na (ne)mogućnost zadovoljenja osnovnih životnih potreba. Osim toga, ovakvi tipovi ugovora u pravilu podrazumijevaju i manje (ili nikakvo) obučavanja na poslu što utječe i na formiranje ljudskog kapitala. U kombinaciji, ovi čimbenici djeluju loše i na psihološki profil pojedinca, a mogu poslužiti i kao dobar motiv za napuštanje domaćeg tržišta rada i potragu za sigurnijim izvorima dohotka na nekim drugim (EU) tržištima.” Na razini društva, objašnjava, to se može preliti u smanjenje nataliteta i broja radno aktivnog stanovništva, smanjenu produktivnost rada koja se može odraziti na cjelokupni rast gospodarstva te veću stopu siromaštva i veća proračunska izdvajanja za potrebe socijalne zaštite. Uz to, Bejaković kao bitnu posljedicu izdvaja fragmentaciju tržišta rada, to jest jaz između onih koji su zaposleni na stabilnim i onih na nestabilnim radnim mjestima.
*Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
