Dr. sc. Luka Bočkor odgovara na “opasno neznanje” Krešimira Mišaka

Dr. sc. Luka Bočkor

Krešimir Mišak u svom nastupu u video zapisu objavljenom pod naslovom „Da li se vodi rat protiv čoveka?“ iznosi niz tvrdnji upitnog podrijetla te kroz niz lingvističkih akrobacija pokušava uvjeriti javnost u ispravnost njegovog načina razmišljanja i poimanja svijeta oko sebe, iako tvrdi da neki nevidljivi „operativci moći“ iznad Billa Gatesa i Rockefellera upravo na isti način manipuliraju ljudskom populacijom.

> Teoretičar zavjera Krešimir Mišak u viralnom videu netočnim tvrdnjama “dokazuje” da je koronavirus prevara

No stavimo na stranu klasičan pristup teoretičara zavjere koji g. Mišak koristi s obzirom na nedostatak dokaza za njegove tvrdnje i okrenimo se problematičnosti izrečenog u odnosu na znanstvene činjenice.

Ovdje odmah napominjem da treba jasno razgraničiti pojam „tvrdnja“, koji koristim u navođenju izrečenog od strane g. Mišaka, i pojma „činjenica“, koja označava spoznaju do koje se došlo primjenom znanstvene metode, bilo eksperimentom, bilo opažanjem.

Definitivno je potrebno navesti da je opažanje validna znanstvena metoda kao i eksperiment, no samo ukoliko se koristi na ispravan način i primjenjujući principe logike te u većini slučajeva Occamove britve: ako jednu pojavu objašnjavaju dvije podjednako dobre teorije, vjerojatnije je istinita ona koja je jednostavnija.

Kao primjer opažanja mogu navesti Darwinovu spoznaju o mehanizmima evolucije, do koje je došao promatrajući novonastale promjene u prirodi. Teorija evolucije nije teorija u smislu u kojem pojam teorija koristi g. Mišak, pa da pojasnim da ne bi bilo zabune: teorija evolucije je prirodni zakon za koji postoje znanstveni dokazi dobiveni metodom opažanja (iako postoje i eksperimenti za potvrdu mehanizma prirodne selekcije, npr. uzgoj različitih pasmina pasa koji su svi nastali od zajedničkog pretka ili elegantan pokus u odabiru dobroćudnih lisica tijekom 60-tih godina prošlog stoljeća pri kojem su se lisice pripitomile te je došlo do promjene u fizionomiji i fiziologiji lisica već unutar nekoliko generacija).

U evoluciju se ne vjeruje, već je se razumije ili ne.

Mišak nema dovoljno znanja da bi izvodio ispravne zaključke

Kada g. Mišak spominje teoriju, kaže: „Ako je istina da se u znanosti jedna teorija potvrđuje kroz sposobnost njezinog predviđanja, a to znači da jedna teorija u znanosti mora biti u stanju predvidjeti događaje, pa je onda to prava teorija….“. Ovdje se uočava potpuno ignoriranje znanstvene metode od strane g. Mišaka.

U znanosti postoje dobro utvrđeni načini dolaska do spoznaje, a to je opažanje i eksperiment. Pojednostavljeno, na temelju nekog opažanja formiramo teoriju iz koje izvlačimo hipotezu koju potom pokušavamo opovrgnuti nizom eksperimenata ili dokazima izvedenim iz opažanja (u ovom slučaju to moraju biti fizički dokazi, koji nisu nužni prilikom formiranja teorije, samo formiranje teorije može biti i posljedica misaonog eksperimenta, što je čest slučaj u filozofiji).

Ukoliko hipotezu ne uspijemo opovrgnuti, onda teorija postaje zakon. Tako je gravitacija u početku bila teorija, sve dok nije eksperimentima i matematičkim izračunima prevedena u Opći zakon gravitacije. Primjera je nebrojeno pa se u današnjem informacijskom okruženju svaka osoba za sebe može obrazovati i provjeriti navedene tvrdnje. Ono što je pritom bitno je kritički osvrt na istraživanu problematiku za koji je potrebno znanje.

U samom intervjuu g. Mišak svodi znanstvenu metodu na jedan od svjetonazora, i samim tim čini pogrešku u startu. Znanstvena metoda je (barem bi trebala biti, i u 99 posto slučajeva jest) neovisna o svjetonazoru. Upravo u tome leži njena snaga, jer ne ovisi o osjećajima, rasi, razmišljanjima, već stoji sama za sebe. Produkt znanstvene metode je činjenica, a ne tvrdnja.

Malo znanja je opasno, a upravo toliko znanja o problematici o kojoj raspravlja ima g. Mišak te slijedom toga ne može izvoditi ispravne zaključke.

Međuigra gena i okoliša

Na primjer, govoreći o epigenetici g. Mišak utvrđuje kako nas ne određuju geni, već okoliš, naše misli i sve ostalo što navodi. Pritom ne zna, ili ne želi znati jer mu se ne uklapa u svjetonazor, da epigenetika proizlazi iz genetike te da jedno kontrolira drugo. Upravo je međuigra gena i okoliša ono što nas određuje. Geni formiraju određeni okvir, definiraju izgled, metaboličke procese, pa čak i način razmišljanja. Na gene možemo utjecati našim ponašanjem, našim izborima.

G. Mišak se razbacuje opažanjem da od dva jednojajčana blizanca jedan doživi 55 godina, dok drugi doživi 82 godine te to koristi kao argument da nas ne određuju geni. Jest da su jednojajčani blizanci klonovi (jedinke s istim genskim zapisom) te da ne moraju imati isti životni vijek, no na preživljenje utječe cijeli niz čimbenika.

Upravo međuigra gena i okoliša (konzumacija alkohola, droga, pušenje, prehrane, izloženost kemijskim agensima…) utječe na preživljenje. Izvesti zaključak da nas ne određuju geni zato što jednojajčani blizanci imaju različito preživljenje je u najmanju ruku neodgovorno.

To se najjednostavnije može opovrgnuti uzimajući u obzir monogenske letalne bolesti, kao npr. Crigler-Najjar sindrom tipa I. Djeca rođena s tim sindromom ne mogu konjugirati bilirubin (pretpostavljam da g. Mišak ne zna metaboličke puteve bilirubina, kao ni ostale metaboličke puteve, pa bi mogao malo čitati udžbenike iz biokemije ili barem animalne fiziologije), stoga je on netopiv u vodi i ne može se izlučiti bubrezima.

Umjesto toga nekonjugirani bilirubin je lipofilan (otapa se u masnoćama) te putem krvi dospijeva u mozak (i ostale nakupine masti na tijelu, ali mozak je u ovom slučaju ključan) gdje izaziva štetu na moždanim stanicama i može dovesti čak i do smrti. Trenutno jedina terapija dostupna takvim pacijentima je fototerapija koja pomoću svjetla prevodi bilirubin u njegove izomere topive u vodi te se tako može izlučiti. S rastom organizma pada učinkovitost fototerapije, bilirubin ostaje većinom nekonjugiran te je jedini spas takvim pacijentima transplantacija jetre.

I sada, kako g. Mišak može reći da nas ne određuju geni?

Osoba s navedenim sindromom će svaki dan provesti minimalno 10 sati pod fototerapijom, a ukoliko nađe donora, cijeli život provesti na imunosupresivima. I to je monogenska bolest koja nije nužno letalna. Fenilketonurija (također neletalna) npr. diktira način prehrane.

Slijedom navedenog definitivno možemo opovrgnuti tvrdnju te reći da je „totalni nonsens“ da nas ne definiraju geni, već okoliš.

Ne postoji alternativna medicina

Nadalje, u svom obraćanju g. Mišak spominje da alternativna medicina djeluje učinkovito zbog svojeg holističkog pristupa. Ovdje se vraćamo na početni problem, pitanje znanstvene metode, za koju sam već pokazao da g. Mišak ne može shvatiti kako funkcionira s obzirom da je smatra svjetonazorom.

Ne postoji alternativna medicina, postoji medicina, nadriliječništvo, i kao treća kategorija teorije liječenja koje je potrebno dokazati („narodna medicina“).

Medicina obuhvaća skup testiranih metoda koje funkcioniraju, a nadriliječništvo ne moram posebno opisivati. Treća kategorija je od velike važnosti, jer ukoliko se neka tvar ili postupak iz „narodne medicine“ pokaže učinkovit kroz dvostruka slijepa ispitivanja, time postaje dio standardne medicine. U suprotnom prelazi u kategoriju nadriliječništva.

Nažalost, istina je da znanstvenici koji put neopravdano zanemaruju metode poznate u narodu, no znanost je često spora, ali uvijek daje rezultat. Najgore je prihvatiti argument „meni je pomoglo“ (uzorak n=1) jer smo svi vrlo dobro upoznati s placebo efektom.

Također, neke bolesti poput karcinoma mogu ući u spontanu remisiju, no velika većina ljudi će umrijeti od njih ukoliko će se liječiti isključivo narodnim metodama, i to u puno kraćem vremenu od pacijenata koji primaju konvencionalnu znanstveno utvrđenu terapiju.

Tehnologije treba kontrolirati, a ne zabranjivati

Tu dolazimo i do eugenike, gdje g. Mišak uspoređuje transhumaniste s eugeničarima, pritom tvrdeći da transhumanisti žele poboljšati svoju djecu. Kao član Hrvatske udruge genetičkih inženjera, kao osoba koja se uređivanjem genoma bavi od 2011. pomoću TALEN-a (Transcription Activator-Like Effector Nucleases), od 2014. pomoću CRISPR/Cas9 sustava, te s iskustvom u uređivanju epigenoma pomoću CRISPR/Cas9 sastava, odgovorno tvrdim da nam nije u cilju poboljšanje potomstva i Gattaca.

Znanstvenici navedene alate vide isključivo kao pomoć u liječenju te kao pomoć u proizvodnji hrane.

Uzmimo ponovo za primjer Crigler-Najjar sindrom tipa I. Osoba s tim sindromom ima jednu mutaciju u genu za glukuronozil transferazu 1A1. Pomoću navedene tehnologije moguće je ispraviti navedenu mutaciju isključivo u stanicama jetre, gdje se taj enzim proizvodi i gdje se bilirubin konjugira. Ispravljanjem navedene mutacije u genomu pacijent postaje potpuno zdrav, bez potrebe za fototerapijom ili transplantacijom jetre.

Vjerojatno postoje osobe koje bi navedenu tehnologiju koristile u eugeničke svrhe, s obzirom da je to moguće, no postoje mehanizmi koji takva usmjerenja mogu spriječiti. Većina znanstvenika (sigurno više od 99 posto) protivi se modificiranju gameta (spermiji i jajne stanice).

Paralelu imamo u atomskoj fizici 40-ih godina prošloga stoljeća, gdje smo dobili i atomsku bombu i kontroliranu atomsku energiju za povoljnu proizvodnju struje. Tehnologije treba kontrolirati, a ne ih zabranjivati ili im se protiviti zato što mogu rezulitrati nečim lošim.

Također, ne treba ljude plašiti raznim teorijama zavjere poput g. Mišaka, već ih treba educirati kako bi mogli reagirati na korištenje tehnologije u krive svrhe.

U tome leži moć ljudi, a ne u strahu od „operativaca moći“ koji žele smanjiti opseg svijesti naših moći, kako kaže g. Mišak.

Opasne tvrdnje o cijepljenju

Kada smo već kod operativaca moći, Bill Gates prema g. Mišaku želi cjepivom smanjiti broj ljudi na svijetu. Ako je nešto „totalni nonsens“, onda je to ova izjava koja zvuči kao da osobi koja je to izrekla neki solidni čvor pritišće kognitivna područja mozga.

Bill Gates kaže da treba procijepiti ljude u Africi čim više, a kasnije kaže kako treba smanjiti populaciju. Da je g. Mišak malo razmislio, zasigurno bi uvidio da dvije izjave nisu nužno povezane. Osim u slučaju opstrukcije kognitivnih područja mozga.

Procijepljenje ljudi pridonosi zdravlju postojeće populacije te poboljšanju kvalitete života, nije povezano sa smanjenjem populacije, već bi, barem prema trenutnom stanju u Africi, vjerojatno i potaklo rast stanovništva.

Drugi dio rečenice odnosi se na kontrolu rasta populacije kako ne bi iscrpili Zemlju, što kao vrsta već činimo. Pri tom narušavamo postojeće ekosustave te stvaramo nove kojima se druge vrste nisu u stanju brzo adaptirati.

Takve izjave o cijepljenju su posebno opasne u ovo doba epidemije, kao i izjava o povezanosti 5G mreža s epidemijom virusa SARS-CoV-2, odnosno negiranjem postojanja iste. Istina je da zračenje ima utjecaj na žive organizme, no tek u određenoj dozi nismo u sposobnosti poništiti učinke istog.

Slažem se s tvrdnjom g. Mišaka da bi trebalo zaustaviti uvođenje 5G tehnologije na pet godina zbog dodatnih istraživanja, no ne i s razlogom. Osobno smatram da, iz onih radova koje sam pročitao ne mogu kategorički tvrditi da 5G tehnologija nije štetna, no isto tako ne mogu zaključiti da jest, jer postojeća istraživanja ili rade s prevelikom dozom zračenja fokusiranog na malu površinu ili imaju problema s uzorkom ili ne ispituju potrebnu frekvenciju.

Teorija g. Mišaka da SARS-CoV-2 ne postoji te da COVID-19 nije prava bolest, već su simptomi izazvani zračenjem 5G mreže koje uzrokuje respiratorne simptome nije ozbiljna teorija, jer za nju nema argumenata. Ukoliko bi g. Mišak želio biti shvaćen ozbiljno, trebao bi svojim kreativnim umom predložiti pokus kojim bi pokazao da su simptomi uzrokovani zračenjem, i to ne samo respiratorni, već i kardiovaskularni i neurološki.

Virus ćemo zaustaviti sakupljanjem znanja, a ne teorija urote

Također, zazivanjem Bechampa i negiranjem Pasteurovog modela klice kao uzročnika bolesti, g. Mišak iznosi tvrdnje koje mogu postati vrlo opasne u doba ove epidemije. Bechamp, iako nije bio potpuno u krivu, u krivu je u velikom dijelu svoje teorije, što je znanost i dokazala. U pravu je da su mikroorganizmi nužni za naše zdravlje, no tu možemo raščlaniti patogene i korisne mikroorganizme.

Svi smo čuli za mikrobiotu/mikrobiom (ukratko, mikrobiota su skupina organizama dok je mikrobiom skup njihovih genoma) koji je sada izrazito moderno (čak možda i pomodno, nažalost postaje sveobuhvatna panaceja u nekim krugovima) područje znanosti, a pogotovo su intenzivna istraživanja u području crijevnih mikrobiota.

Tijekom posljednjeg desetljeća znanstvenici su pokazali da naša osobna mikrobiota utječe na mnoge procese u tijelu, između ostalog na probavu i imunološki sustav. Zadnja istraživanja pokazuju da je utjecaj na prehranu toliki da, prije nego ste otvorili frižider, vaša mikrobiota već zna što će jesti. Utjecajem na mikrobiom možemo poboljšati naše izglede za preživljavanje, čime se ponovo vraćamo na spregu genetike i okoliša.

Nažalost, postoje i patogeni organizmi koji jesu uzrok bolesti. Oni mogu „hakirati“ naše gene, preuzeti naše stanice, mogu izazvati citokinsku oluju i ubiti nas (iako to nije cilj ni jednog patogena jer se više ne može razmnožavati). Rješavanjem patogena uporabom lijekova vraćamo homeostazu organizma i zdravlje. Tako i u primjeru postojeće pandemije istraživanjem mehanizama SARS-CoV-2 možemo zaustaviti širenje virusa, no samo sakupljanjem znanja, a ne teorija urote.

Za kreativnost u znanosti potrebno je znanje

Osvrnuo bih se još na izjavu g. Mišaka da kreativnost proizlazi iz nereda. Donekle bih se složio s njim u toj tvrdnji, pogotovo u području umjetnosti. No u području znanosti za kreativnost je potrebna velika količina znanja. Za heureka efekt potrebno je strukturirano znanje koje se u jednom trenutku preklopi i rezultira novom idejom i otkrićem, tako da i rigidni sustavi mogu iznjedriti kreativan rezultat.

Tehnologija i količina novih spoznaja su neobuhvative jednom mozgu, zbog toga primjer smartphonea kao rigidnog integriranog sustava s kojim ne možemo ništa unaprijediti nije primjeren, jer ja osobno ne bih mogao unaprijediti nijedan dio tog smartphonea jer nemam potrebno znanje, a isto tako mislim da ne bi ni g. Mišak.

Dr. sc. Luka Bočkor znanstveni je suradnik Instituta za antropološka istraživanja. Voditelj je Centra za primijenjenu bioantropologiju.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.


Iz kategorije "Analize"