Za nove mutacije virusa krivi su ljudi koji su se cijepili, neutemeljeno tvrdi portal Provjeri.hr.
“Ne ministre Beroš, necijepljeni nisu krivi za nove mutacije virusa, već cijepljeni!”, naslov je članka na ovom portalu (arhivirano ovdje).
U članku se bez utemeljenja tvrdi da je novi soj virusa SARS-CoV-2, nazvan omicron, nastao kao rezultat kampanje cijepljenja. Autor članka, potpisan pseudonimom Conscious Pilat, tvrdi da virusi mutiraju u nove sojeve kako bi na taj način izbjegli zaštitu koju pruža cjepivo. Evo što piše u članku:
“Ministre Beroš, jeli vam poznato što je antimikrobna rezistencija (AMR)?
Antimikrobna rezistencija ili otpornost na antibiotike nastaje kada se bakterije prilagode i počinju se razmnožavati u prisustvu antibiotika, tj. kada bakterije postanu otporne na antibiotike, koje bi ih trebale uništavati. U širem smislu AMR se odnosi i na druge antimikrobne lijekove (lijekove koji se bore protiv virusa, parazita i gljivica), no najvažniji problem je otpornost bakterija na antibiotike. Važno je naglasiti kako je AMR prirodan proces prilagodbe mikroorganizama na uvjete okoliša, no pogrešnim korištenjem antibiotika, ovaj proces se znatno ubrzava.
[…]
Analogija s cjepivima je očigledna. Što se sve više i neselektivno u tijelo ubacuje cjepiva, virus kojem je namijenjen sve više mutira”.
Virusi rijetko razvijaju otpornost na cjepiva
Citirana tvrdnja nema utemeljenje u znanstvenim spoznajama. Iako je točno da antimikrobna rezistencija predstavlja znatnu prijetnju javnom zdravlju (Svjetska zdravstvena organizacija smatra je jednom od deset najvećih prijetnji s kojima se čovječanstvo suočava), nije točno da cjepiva pogoršavaju ovaj problem.
Znanstvena istraživanja, naime, pokazuju da virusi vrlo rijetko razvijaju otpornost na cjepiva (1, 2, 3). Problem antimikrobne rezistencije stoga se prvenstveno odnosi na bakterije, tj. na njihovu sposobnost da razviju otpornost na antibiotike koji se koriste u liječenju.
Dvoje istraživača sa Sveučilišta u Oxfordu su početkom 2021. na portalu The Conversation objavili tekst u kojem pojašnjavaju zbog čega virusi teško razvijaju otpornost na cjepiva.
Naglašavaju kako treba imati na umu da između antibiotika i cjepiva postoje znatne razlike. Cjepiva se koriste preventivno, tj. daju se zdravim osobama, dok se antibiotici koriste za liječenje već postojeće infekcije.
Također, različiti su i mehanizmi njihovog djelovanja. Antibiotici najčešće djeluju tako da inhibiraju specifični enzim ili protein s ciljem da patogenu onemoguće preživljavanje ili replikaciju. Drugim riječima, za stvaranje otpornost na antibiotike najčešće je dovoljna samo jedna mutacija.
Cjepiva imaju drugačiji princip rada. Osim što stvaraju antitijela čiji je “posao” napadati stanice virusa, cjepiva također “uče” naš imunološki sustav kako se ponašati u slučaju dodira s virusom protiv kojeg smo cijepljeni. Tako nastaje tzv. stanični imunitet, koji se manifestira proizvodnjom T-stanica koje uništavaju stanice zaražene virusom. Drugim riječima, da bi se stvorila otpornost na cjepivo, virusu je uglavnom potrebno više različitih mutacija.
Cijepljenjem protiv antimikrobne rezistencije
Ne samo da cjepivo, dakle, ne doprinosi razvoju antimikrobne rezistencije, već se smatra vrlo korisnim alatom za borbu protiv ovog fenomena. U radu koji je u siječnju 2020. objavljen u Međunarodnom žurnalu zaraznih bolesti eksplicitno se tvrdi da cjepiva mogu prevenirati razvoj i širenje bakterijskih i virusnih infekcija te tako smanjiti korištenje antibiotika i doprinijeti borbi protiv antimikrobne rezistencije.
Primjer jednog takvog slučaja može se pronaći na stranicama Svjetske zdravstvene organizacije.
Kada su se u Zimbabveu tijekom 2017. i 2018. raširili sojevi kolere i tifusa otporni na antibiotike, lokalne su javnozdravstvene vlasti krenule u agresivnu kampanju cijepljenja.
“U borbi protiv otpornosti na antibiotike, moramo koristiti sve raspoložive alate. Cjepiva su efikasan alat za smanjenje broja zaraznih bolesti. Ona direktno smanjuju potrebu za širokom uporabom antibiotika i stoga preveniraju razvoj otpornosti na antibiotike”, pojasnio je dr. W Nyamayaro, lider lokalne radne skupine za izučavanje problema antimikrobne rezistencije.
Mutacije virusa SARS-CoV-2
Mutacije virusa nastaju repliciranjem, tj. kopiranjem stanica virusa unutar našeg organizma. U tom se procesu događaju “greške” u prepisivanju genetskog koda virusa koje nazivamo mutacijama. Većina mutacija ni na koji način ne utječu na virus, neke ga mutacije mogu učiniti slabijim, ali u nekim slučajevima može postati i opasniji.
Kod virusa SARS-CoV-2 su od početka pandemije otkrivene brojne mutacije, ali samo u dva slučaja radilo se o mutacijama koje su virus učinile većom prijetnjom. Ti sojevi virusa nazvani su alfa i delta. Odnedavno zabrinutost izaziva i soj omikron, iako o njemu zapravo još nema dovoljno podataka.
Dosadašnje dominantne mutacije virusa SARS-CoV-2 – alfa i delta – ilustriraju da se mutacije nisu razvile kao oblik reakcije na cjepivo.
Alfa varijanta u Ujedinjenom Kraljevstvu pojavila se krajem 2020. godine (prije početka kampanje cijepljenja), a proglašena je zabrinjavajućom varijantom u prosincu 2020. godine. Alfa soj s dodatnom mutacijom prvi je put zabilježen krajem siječnja 2021. godine, a proglašen je zabrinjavajućom varijantom početkom veljače (kada je u UK barem jednom dozom bilo cijepljeno 15 posto ljudi).
Delta soj u Indiji je prvi put zabilježen u listopadu 2020. godine (prije početka kampanje cijepljenja), a proglašen je zabrinjavajućim početkom svibnja 2021. godine (kada je u Indiji barem jednom dozom bilo cijepljeno manje od 10 posto ljudi).
Također je važno naglasiti da dostupna cjepiva protiv Covida-19 i dalje pružaju određenu razinu zaštite protiv oba soja. No dok protiv alfa soja nude dobru zaštitu od zaraze i oboljevanja, kod delta soja se zaštita od zaraze pokazala znatno manjom (ali cjepiva i dalje vrlo dobro štite od hospitalizacije i smrti).
Omikron
Najnoviji soj virusa SARS-CoV-2 koji je zabrinuo javnost diljem svijeta nazvan je omikron. Od dosadašnjih se sojeva razlikuje po velikom broju mutacija, zbog čega se strahuje da bi mogao biti otporan na cjepiva koja su trenutno u uporabi.
Međutim, o omikronu još nemamo jasnih podataka. Ne zna se je li ovaj soj zarazniji ili smrtonosniji od delte, koliko su opasni simptomi koje izaziva, a nepoznato je i hoće li cjepiva pružati ikakvu zaštitu protiv omikrona. Odgovori na ta pitanja očekuju se u narednim tjednima.
U međuvremenu je poznato tek da je virus najprije zabilježen u Južnoj Africi, ali pronađen je i u drugim državama. Ne zna se gdje je točno nastao.
Stručnjaci smatraju kako postoji znatna mogućnost da je omikron, zbog velikog broja mutacija koje sadrži, nastao u organizmu imunokompromitirane osobe (npr. osobe koja boluje od AIDS-a). U takvom organizmu virus se može dugo zadržati, zbog čega dobiva i više prostora za mutacije; što se virus više replicira, češće se događaju “greške” u transkriptu genetskog koda.
Drugim riječima, ni u slučaju omikrona nije izgledno da se mutacija dogodila kao rezultat kampanje cijepljenja (posebno jer je u Južnoj Africi u ovom trenu barem jednom dozom cijepljeno oko 28 posto ljudi; iz europske perspektive ta se razina procijepljenosti čini mizernom, iako je znatno veća nego u većini afričkih zemalja).
