Rusija je u svojoj invaziji na Ukrajinu proteklih dana neselektivno rušila naseljena područja gradova i sela, uključujući i bolnice, vrtiće ili škole, uzrokujući pogibiju civila i čineći tako zločine koji se mogu okvalificirati kao zločini koji potpadaju pod kršenje Ženevskih konvencija. Nameće se stoga pitanje hoće li ruski politički i vojni vrh odgovarati za počinjene ratne zločine.
U kontekstu ratnih zločina spominju se istrage i procesi koji su započeli pri dva odvojena suda sa sjedištem u Haagu – jednim koji sudi pojedincima (ICC) i drugim koji sudi državama (ICJ).
ICC najavio istragu
Tužitelj Međunarodnog kaznenog suda (ICC) Karim A.A. Khan potvrdio je 2. ožujka kako na zahtjev 39 država potpisnica Rimskog statuta, uključujući i Hrvatsku, pokreće istragu oko mogućih počinjenih ratnih zločina u Ukrajini. U međuvremenu se zahtjevu priključila i Sjeverna Makedonija pa sada grupa zemalja koja se zalaže za istragu broji 40 potpisnica.
Tužitelj je najavio da njegov ured otvara istragu o situaciji u Ukrajini počevši od 21. studenog 2013. nadalje te da će u obzir uzeti sve prijašnje i nove navode o ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti ili genocidu kojeg bi na teritoriju Ukrajine počinila bila koja od strana ili bilo koja osoba.
Velike zemlje ne prihvaćaju Međunarodni kazneni sud
Kao stalni sud za ratne zločine (umjesto ad hoc sudova poput onog za bivšu Jugoslaviju i Ruandu) ICC je stvoren na temelju dobrovoljnog pristupa država, a trenutačno su među potpisnicima 123 zemlje. Međutim, države poput Izraela, Kine, Rusije ili SAD-a humanitarnom pravu pretpostavile su izbjegavanje mogućih problema svojim zapovjednicima ili vojnicima u nekim budućim ratnim situacijama. Odnosno, Sjedinjene Države Rimski statut potpisale su pod Billom Clintonom, da bi prije provedene ratifikacije George W. Bush američki potpis 2002. povukao, a odnos prema Sudu i njegovim zahtjevima varirao je u različitim američkim administracijama. Rusija je Statut potpisala 2000., ali ga nije ratificirala da bi potom 2016. povukla svoj potpis nakon što je u izvještaju ICC-a stanje na Krimu okarakterizirano kao ruska okupacija.
S obzirom na to da ni Ukrajina nije potpisnica Rimskog statuta, neki su naši analitičari pogrešno pretpostavili kako taj sud neće moći procesuirati zločine počinjene u ovom ratu koji je Rusija pokrenula protiv Ukrajine, odnosno da neće imati nadležnosti popeti se do samog vrha ruskog zapovjednog lanca.
Međutim, iako Ukrajina nije potpisnica i zato ne bi mogla sama inicirati pokretanje istrage, ona je još 2014., nakon nereda tijekom Euromajdana i početka sukoba s Rusijom, priznala jurisdikciju ICC-a na svom teritoriju. Ukrajina je, naime, 17. travnja 2014. podnijela izjavu kojom je prihvatila nadležnost Međunarodnog kaznenog suda u skladu s člankom 12 Rimskog statuta (1, 2) kad je riječ o navodnim zločinima počinjenim na teritoriju Ukrajine počevši od 21. studenog 2013. kada su krenuli prosvjedi protiv bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča na Majdanu, da bi tijekom 2015. podnijela dodatnu izjavu koja omogućuje da se nadležnost Suda produži bez roka.
Preliminarna istraga pokazuje sumnju na zločine na Krimu i u istočnoj Ukrajini
Preliminarna istraga ICC-a – još i prije ove invazije Rusije na Ukrajinu – utvrdila je osnovanu sumnju u počinjenje zločina koji su u nadležnosti suda i to počinjenih od svih strana. Preliminarno su ispitivana događanja u vrijeme Euromajdana (udar tada još vladajućeg predsjednika Janukoviča na prosvjednike), na području pobunjenih istočnih regija, tijekom okupacije Krima, ali i stradanje 40 proruskih prosvjednika u Odesi 2. svibnja 2014. kada su zgradu u koju su se sklonili zapalili nasilni protuprosvjednici koji su se protivili federalizaciji Ukrajine.
Tijekom preliminarne istrage registrirano je počinjenje zločina iz jurisdikcije Suda uoči i tijekom okupacije Krima kao što su mučenja, ubojstva, prisvajanja imovine, tjeranje na služenje u neprijateljskoj vojsci, loš tretman zarobljenika, progon skupine na temelju političke pripadnosti.
U izvještaju o preliminarnoj istrazi koji je objavljen u prosincu 2020. navodi se i kako na istoku zemlje traje oružani sukob u kojem obje strane koriste tešku artiljeriju, pri čemu je stradalo najmanje 3000 civila, a tisuće je ranjenih. Najveći broj ljudi poginuo je tijekom prve godine konflikta, prije postignutog sporazuma Minsk II u veljači 2015., iako je i nakon tog datuma bilo stradanja civila u granatiranjima te upotrebom lakog naoružanja. Tijekom razdoblja od 2014. do 2019. počinjeni su, osnovano se sumnja, ratni zločini poput namjernog gađanja civila i civilnih objekata, namjerno gađanje zaštićenih objekata, ubojstva, mučenja, nehuman tretman zarobljenika, silovanja i drugi oblici seksualnog nasilja. U slučaju karakterizacije sukoba kao međunarodnog, postoji osnovana sumnja da su počinjeni ratni zločini namjernog disproporcionalnog napada na civile i civilne objekte te nezakonitog zatočenja, navodi se.
Ovdje je, dakle, riječ o preliminarnoj istrazi koja je vođena ranije i čiji su zaključci objavljeni 2020., ali bez daljnjeg postupanja zbog, kako su se opravdavali iz Tužiteljstva, klasičnog nedostatka kapaciteta za sve istrage i procese koje Sud trenutno vodi, kao i zastoja uslijed Covida. Nekoliko dana nakon invazije Rusije na Ukrajinu, Tužiteljstvo se trgnulo i, na zahtjev većeg broja zemalja, krenulo u akciju, formalno otvarajući istragu.
Putinu se neće suditi za agresiju
Ruski predsjednik Vladimir Putin pokrenuo je 24. veljače 2022. široku agresiju na Ukrajinu.
Zločin agresije u Rimskom statutu definiran je kao „planiranje, priprema, pokretanje ili izvršenje čina agresije koji po svojem karakteru, težini i razmjeru predstavlja očigledno kršenje Povelje Ujedinjenih naroda, koje vrši osoba koja ima stvarnu moć nadzirati ili upravljati političkim ili vojnim djelovanjem države“.
Činom agresije se smatra upotreba oružane sile neke države protiv suvereniteta, teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge države. Za to se djelo kvalificiraju invazija oružanih snaga na teritorij druge države ili vojna okupacija, ma kako privremena bila; prisilna aneksija dijela teritorija druge države; upotreba oružja na teritoriju druge države; blokada luka oružjem; napad oružanih snaga kopnom, morem ili zrakom na drugu državu; slanje plaćenika, ali i dozvola za korištenje teritorija za napad na drugu državu (zbog čega bi za agresiju moglo biti optuženo i bjelorusko vodstvo).
Međunarodni pravnici se slažu da je Putin napadom na Ukrajinu prekršio Povelju UN-a i počinio zločin agresije.
Glavni tužitelj ICC-a, međutim, u svom obraćanju kod nabrajanja djela oko kojih se pokreće istraga nije spomenuo i agresiju. To je zbog toga što za zločin agresije koji se primjenjuje tek od 2018. godine postoje posebna ograničenja, postavljena nakon što je zločin agresije naknadnim amandmanom uvršten u Rimski statut. Za pokretanje postupka nužno mora biti riječ da su i agresor i žrtva potpisnice Statuta koje su prihvatile i odredbe vezane za amandman kojim je definirano postupanje po zločinu agresije ili da takvu istragu mora inicirati Vijeće sigurnosti UN-a. Čak i ako bi Ukrajina sada prihvatila Rimski statut i odredbe o agresiji, Rusija sigurno neće. Vijeće sigurnosti, također, zbog stalnog članstva Rusije u tom najvažnijem tijelu UN-a, u potpunoj je blokadi.
Iako mu se neće suditi za agresiju, to ne znači da Putin zbog Ukrajine ne može biti optužen pri ICC-u kao glavni u lancu zapovijedanja koji je odgovoran za zločine protiv čovječnosti ili ratne zločine počinjene na teritoriju Ukrajine.
Zločin agresije nije bio na popisu zločina u Statutu Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije (ICTY) pa je Slobodan Milošević ipak izveden pred sud.
Optužnica protiv Miloševića podignuta je tek u svibnju 1999., ne bi li se i time stvorio pritisak da se okonča rat i egzodus Albanaca s Kosova. Do tada je Milošević bio cijenjeni pregovarač s kojim su strani diplomati pregovarali o okončanju rata na prostoru bivše Jugoslavije. Trebalo je, dakle, proteći cijelo desetljeće od prvih zločina na području Hrvatske do Miloševićevog transfera u Haag. I on se dogodio tek kad je Milošević odstupio s vlasti u Srbiji.
Ista dilema postoji i sada – hoće li najava glavnog tužitelja ICC-a o pokretanju istrage oko situacije u Ukrajini dovesti do demotivacije ruske vojske i bržeg okončanja agresije na Ukrajinu te bržeg političkog pada Putina u Rusiji ili će bilo kakve pregovore o miru otežati situacija u kojoj bi se Putin osjećao stjeranim u kut.
U svakom slučaju, ako bi protiv njega i bila podignuta optužnica, on ne može biti uhićen na teritoriju Rusije ili bilo koje druge zemlje koja nije potpisnica Statuta ICC. U teoriji, Rusija bi mogla pristupiti Sudu nakon Putinovog pada, ali to je malo vjerojatno. U tom slučaju mogla bi mu suditi i u zemlji i to i za zločin agresije i za druge zločine.
Takvo suđenje moglo bi biti priređeno i na teritoriju zemlja koje primjenjuju načelo „univerzalne jurisdikcije“. Jedna od tih zemalja je, primjerice, Njemačka koja je već objavila kako prikuplja dokaze o mogućim ratnim zločinima na teritoriju Ukrajine.
Ukrajina: genocida nije bilo pa tako ni opravdanja za napad
Paralelno s najavama Međunarodnog kaznenog suda, ovog je tjedna održano saslušanje pri Međunarodnom sudu pravde (ICJ) povodom zahtjeva Ukrajine za privremenim mjerama koje bi obustavile rusku vojnu akciju u Ukrajini. Pozivajući se na Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju genocida iz 1948., Ukrajina tvrdi da je Rusija akciju počela uz krivo opravdanje, odnosno pogrešno tumačenje Konvencije o genocidu.
Na području Donbasa ukrajinske snage ne provode genocid nad stanovništvom kojem je materinji jezik ruski, ustvrdila je Ukrajina. Opravdanje za agresiju ne može biti nepostojeći genocid, ustvrdili su.
Iako smo na početku ovog teksta citirali izvještaj u kojem su konstatirani ratni zločini počinjeni na obje strane, nema nikakvih dokaza da se na tom području provodi genocid od strane vladinih snaga.
Ako sud i prihvati ovaj zahtjev Ukrajine u nekom pristojnom vremenu te izda privremene mjere Rusiji, to ne mora značiti da će se išta promijeniti na terenu.
Međunarodni sud pravde u odvojenom je postupku već jednom na zahtjev Ukrajine zahtijevao da Rusija zaštiti politička prava krimskih Tatara nakon aneksije pa se tim povodom već godinama razmjenjuju memorijali i kontramemorijali dviju strana, dok se za stanovništvo anektiranog Krima ništa naročito ne mijenja.
Koliko je Rusiji stalo do mišljenja Međunarodnog suda pravde pokazuje i to što na ovotjedno saslušanje uopće nije ni poslala svog predstavnika, niti je izrazila namjeru da pri tom sudu brani svoje razloge za rat.
Napomena: Međunarodni sud pravde objavio je 16. ožujka odluku u kojoj traži od Rusije da odmah prekine vojnu operaciju u Ukrajini.
