Nakon globalnog poremećaja na tržištu energenata, što je posljedica i ruske invazije na Ukrajinu, svijet se već sada počeo suočavati i s nestašicom hrane.
Naime, ruski i ukrajinski izvoz čini čak 30 posto svjetske trgovine pšenicom, 32 posto trgovine ječmom, 40 posto svjetske trgovine kukuruzom te više od 50 posto svjetske trgovine suncokretovim uljem. Pritom, Rusija je uz Bjelorusiju vodeći izvoznik gnojiva, a njegove rastuće cijene odrazit će se na poljoprivrednu proizvodnju.
Zbog ruskog razaranja Ukrajine upitna je i ovogodišnja proljetna sjetva u toj zemlji koja bi se mogla više nego prepoloviti. Kako je nedavno izjavio Roman Leščenko, ukrajinski ministar poljoprivrede, zasijane površine mogle bi pasti na oko sedam milijuna hektara u odnosu na planiranih 15 milijuna hektara prije ruske invazije (1, 2, 3).
Nakon poremećaja u lancu opskrbe uslijed pandemije bolesti Covid-19 od kojeg se svijet još nije oporavio, rat u Ukrajini nameće dodatne poremećaje u lancu opskrbe hranom koji će pogoditi Europsku uniju i susjedne države, ali i brojne afričke i azijske države ovisne o uvozu žitarica iz Rusije i Ukrajine.
Egipat, Turska, Bangladeš, Pakistan, Sudan polovicu ili više od polovice pšenice za svoje potrebe uvoze iz Rusije ili Ukrajine, a posljedice ratnih zbivanja već su se počele osjećati. Ukrajina je trenutačno zaustavila izvoz žitarica. Ako se rat nastavi, svijet bi se mogao suočiti s nedostatkom od šest milijuna tona ukrajinske pšenice i 15 milijuna tona kukuruza. Kako je obustavljen i izvoz iz Rusije, iz nje neće biti isporučeno oko osam milijuna tona žitarica.
Najsiromašnije zemlje mogle bi biti gurnute u kaos
Prema podacima Svjetskog programa za hranu (WFP) specijalizirane agencije Ujedinjenih naroda, Ukrajina je do početka ratnih zbivanja Libiji izvezla svega polovicu ovogodišnje narudžbe pšenice. Ostane li Libija bez ostatka pšenice koju uvozi iz Ukrajine, kako je upozorio WFP, mogla bi imati 30 posto manje pšenice no što joj je potrebno za domaću potrošnju.
Libija, naime, čak 80 posto pšenice uvozi iz Ukrajine, a njene mogućnosti skladištenja te žitarice ograničene su na mjesec dana.
S druge strane Egipat, koji je najveći uvoznik pšenice iz Ukrajine i Rusije, predviđa da će zbog rasta cijene te žitarice morati povećati i onako već velike subvencije za kruh. Stoga je egipatska vlada najavila mogućnost poskupljenja kruha, što bi bilo prvo poskupljenje kruha u toj zemlji od 1988. godine.
U razgovoru za Politico David Beasley, izvršni direktor WFP-a, upozorava na ozbiljnu nestašicu i glad kao posljedicu razaranja Ukrajine. Prema njegovim riječima, situacija u Ukrajini će najsiromašnije i glađu najopustošenije regije gurnuti u politički kaos te stvoriti neviđenu migracijsku krizu.
“Ako mislite da sada imamo pakao na zemlji, samo se pripremite”, upozorio je Beasley te dodao: “Ako ne budemo brinuli o Sjevernoj Africi, Sjeverna Afrika će doći u Europu. Ako ne budemo brinuli o Bliskom istoku, Bliski istok će doći u Europu.”
Na problem produbljivanja svjetske krize s hranom uslijed ruskog napada na Ukrajinu upozorava i Human Rights Watch čija izvršna direktorica za Bliski istok i Sjevernu Afriku Lama Fakih ističe kako globalni prehrambeni lanci u vrijeme krize zahtijevaju globalnu solidarnost. Prema njenim riječima, bez usklađene akcije za rješavanje pitanja opskrbe i pristupačnosti hrane, sukob u Ukrajini prijetnja je produbljivanju svjetske krize s hranom. Osobito se to odnosi na Bliski istok i Sjevernu Afriku.
Akcijski plan Europske komisije
Zbog sve veće cijene hrane i troškova uvoza energije i goriva Europska komisija je predstavila niz mjera dok je EU Parlament usvojio Rezoluciju o hitnom akcijskom planu EU-a kako bi se zajamčila sigurnost opskrbe hranom u i izvan EU-a nakon ruske invazije na Ukrajinu. U Rezoluciji se poziva na žurnu pomoć u obliku opskrbe hranom za Ukrajinu te na ponovno pokretanje strategije EU-a za proizvodnju hrane (1, 2, 3).
Europska komisija se hitnim akcijskim planom obvezala na novčanu pomoć europskoj poljoprivredi u iznosu od oko 500 milijuna eura, više izravnih uplata poljoprivrednicima, privremenu dozvolu proizvodnje na ugarima (zemlji koja se privremeno ne obrađuje) i ublažavanje zahtjeva za uvoz stočne hrane.
Na tom tragu je i Parlament koji navodi kako su pandemija bolesti Covid-19 i rat u Ukrajini pokazali da EU mora smanjiti svoju ovisnost o uvozu od premalog broja dobavljača. Parlament predlaže prelazak na alternativne organske izvore hranjivih tvari za poljoprivredu i potporu inovacijama u poljoprivredi kako bi se dugoročno smanjila ovisnost o uvozu gnojiva. Od Komisije su zastupnici zatražili potporu najpogođenijim sektorima i mobiliziranje pričuve za krize u iznosu od 479 milijuna eura.
Poremećaji na tržištu neće zaobići ni Hrvatsku
„Hrvatska će učiniti sve što je potrebno da bi doprinijela prehrambenoj sigurnosti građana i da bi omogućila rad hrvatskim poljoprivrednicima i ribarima“, poručila je Marija Vučković, ministrica poljoprivrede (1, 2).
U strateškim robnim zalihama prehrambene namirnice sudjeluju s 50 posto, a Vlada je početkom ožujka donijela odluku o obnovi strateških robnih zaliha pšenice, kukuruza i ječma te izvanrednoj nabavi roba strateških robnih zaliha. Detalje te odluke koja je klasificirana tajnom, Vlada nije objavila. No, ministrica poljoprivrede je izjavila kako se planira izvanredna nabava strateških roba u vrijednosti od 594,6 milijuna kuna. Procijenjeno je da je neophodna nabava kukuruza, pšenice, svinjskog i purećeg mesa, sjemenskog kukuruza i pšenice te ulja, mlijeka i jaja.
Hrvatska proizvodi dovoljne količine žitarica, ali nije samodostatna u proizvodnji mesa, svinjetine, junetine, teletine, peradi te voća i povrća.
„Vezano na poljoprivrednu proizvodnju, vidjeli smo da smo samodostatni po pitanju žitarica i uljarica – žitarice 150 posto, a uljarice preko 200 posto. To nas navodi na zaključak da ne moramo u tom dijelu strahovati i ne moramo stvarati rezerve. U tom dijelu samo moramo jačati dodatne skladišne kapacitete kako bi što više tih žitarica i uljarica ostalo u Hrvatskoj“, ustvrdio je nedavno Tugomir Majdak, državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede.
Rast cijena
Rat u Ukrajini, što se tiče Hrvatske, ne bi trebao rezultirati nedostatkom poljoprivrednih proizvoda, odnosno hrane, ali će doći i već dolazi do rasta cijena. Tome dijelom pridonose i sami potrošači koji u strahu od nestašica ili mogućeg širenja sukoba gomilaju zalihe.
Prema privremenim podacima Državnog zavoda za statistiku o robnoj razmjeni na razini 2021. godine, Hrvatska je u Rusiju izvezla roba u vrijednosti gotovo 1,54 milijardi kuna, dok je iz Rusije uvezla roba u vrijednosti 3,48 milijardi kuna. Istodobno, u Ukrajinu je izvezeno robe u vrijednosti preko 435,5 milijuna kuna dok je uvezeno robe u vrijednosti 330 milijuna kuna.
U Ukrajinu Hrvatska najviše izvozi medicinske i farmaceutske proizvode; eterična ulja, parfumerijske, kozmetičke ili toaletne proizvode; industrijske strojeve, specijalne strojeve za pojedine industrijske grane; razne proizvode za hranu, ribe i prerađevine; žitarice i proizvode od žitarica; električne strojeve, aparate, uređaje; duhan i duhanske proizvode.
Istodobno, iz Ukrajine najviše uvozimo električne strojeve, aparate, uređaje; proizvode od pluta i drva; proizvode od nemetalnih minerala; specijalne strojeve za pojedine industrijske grane; industrijske strojeve za opću upotrebu; pokućstvo i dijelove; željezo i čelik; povrće i voće; predivo, tkanine, tekstilne proizvode; šećer, proizvode od šećera i med.
Kao i u Ukrajinu, Hrvatska u Rusiju najviše izvozi medicinskih i farmaceutskih proizvoda. Nakon toga slijede uljano sjemenje i plodovi; odjeća; eterična ulja, parfumerijski, kozmetički ili toaletni proizvodi; industrijski proizvodi za opću uporabu; montažne zgrade, sanitarni uređaji, oprema za vodovod, grijanje i rasvjetu; razni gotovi proizvodi; pogonski strojevi i uređaji; razni proizvodi za hranu.
Od 3,48 milijardi kuna roba uvezenih iz Rusije najveći dio ili 1,44 milijarde otpada na naftu i naftne derivate. Nakon toga slijede obojeni metali; plin (zemni i industrijski); kameni ugljen, koks i briketi; umjetna gnojiva; proizvodi od pluta i drva; pogonski strojevi i uređaji; električni strojevi, aparati, uređaji; papir, karton, proizvodi od celuloze; odjeća; proizvodi od nemetalnih minerala.
Privremeni podaci Državnog zavoda za statistiku o robnoj razmjeni pokazuju kako Hrvatska ne ovisi o uvozu pšenice, ječma, kukuruza i suncokretova ulja iz Rusije i Ukrajine. No, na njenu se proizvodnju i te kako odražava rast cijena energenata koji je bio prisutan i prije agresije Rusije na Ukrajinu, kao i rast cijena žitarica i gnojiva na svjetskim tržištima.
Proizvođači će prodavati tamo gdje postižu cijenu
„Kod onih proizvoda po čemu su Ukrajina i Ruska Federacija poznati, a to je proizvodnja žita, kukuruza i pšenice; Ukrajina i uljarica, poglavito suncokreta, Hrvatska je samodostatna i ima ih u višku. Međutim, to ne znači da neće doći do porasta cijena pšenice i kukuruza te prerađevina nastalih na temelju kukuruza, odnosno pšenice“, ističe Ivo Grgić s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Hrvatska je dio zajedničkog EU tržišta, a time i svjetskog tržišta te, kako navodi taj agroekonomist, nema niti jedan opravdan razlog da kukuruz koji se na hrvatskom tržištu javlja iz domaće proizvodnje bude jeftiniji nego kukuruz u nekoj drugoj EU zemlji.
„Tržište je otvoreno i naši proizvođači, odnosno kuće koje se bave prometom, prodavat će kukuruz tamo gdje se postiže najveća cijena. Znači, dolazi do prelijevanja cijena u Hrvatsku i one će rasti“, objašnjava Grgić.
Cijene žitarica rastu iz dva razloga. S jedne strane zbog rasta ulaznih troškova – od mineralnih gnojiva preko pogonskog goriva do zaštitnih sredstava – što će se odraziti na proljetnu sjetvu i ući će u cijenu proizvoda koji će se na tržištu javiti krajem godine. Pritom ne treba zanemariti niti špekulativni dio.
„Netko će u ovom trenutku platiti više za kukuruz ili pšenicu očekujući da će doći do manje ponude, a manja ponuda je posljedica manje proizvodnje“, navodi Grgić, podsjećajući da su Ukrajina i Rusija značajni izvoznici. Svemu tome treba dodati i strah od rasta cijena zbog kojeg ljudi više kupuju i zapravo tako pridonose porastu cijena.
„Što će biti u sedmom mjesecu kada dođe pšenica ili u 11 mjesecu… Cijena može biti puno viša nego što je danas, a ako dođe do smirivanja situacije, može i pasti. Ako tada cijena padne, onda će svi ovi koji danas kupuju ‘buduću cijenu’ biti na gubitku“, navodi Grgić, dodajući kako je za očekivati da će sve što se u ovoj godini događa imati upliva na biljnu proizvodnju, a time i na stočarsku jer veliki dio kukuruza završava kao stočna hrana u proizvodnji, mesa, mlijeka, jaja…
Domaći proizvođači nisu u sjajnom položaju. No, Grgić napominje da sve intervencije koje dolaze iz EU-a pa tako i domaćeg Ministarstva poljoprivrede idu za tim da se pomogne proizvođačima i da oni ostanu u proizvodnji.
„Ne smijemo zaboraviti da će oni te svoje proizvode i prodavati po višoj cijeni pa će cost benefit biti da veći proizvođači neće biti na gubitku. Ali, onda dolazi jedna velika opasnost – jesenska sjetva. Ako ovako nastavi divljanje cijena inputa, a država ne može ograničavati jer često te inpute nemamo, na jesen ćemo imati visoke ulazne troškove, a što će biti iduće godine ne znamo“, objašnjava Grgić, podsjećajući kako već sada imamo nestašicu mineralnog gnojiva na tržištu iz domaće proizvodnje (Petrokemija Kutina je zbog visokih cijena energenata prestala proizvodit ureu za gnojivo) te je sve više mineralnog gnojiva koje dolazi iz Mađarske i drugih zemalja.
No, ako se na jesen uđe u proizvodnju s visokim cijenama, a iduća godina bude povoljnija, postoji mogućnost smanjivanja cijena na tržištu.
„I tada će država ponovno morati intervenirati da sačuva dohodak proizvođača, jer će biti u velikim gubitcima“, ističe Grgić.
Prema njegovom mišljenju, loš bi potez bio limitiranje cijena ili ograničavanje izvoza, što se u javnosti zna predlagati.
„To je loše. Treba pustiti da potrošači odgovore na porast maloprodajnih cijena smanjenom kupnjom, odnosno da na neki način tu košaricu formiraju prema raspoloživom dohotku. Dok god imate potražnju za proizvodima, cijena će im rasti“, veli Grgić, navodeći kako se za sada trgovci ponašaju korektno.
„Ali, kada bi neki lanac kod nas povećao cijenu, primjerice, ulja za 70 posto, porasla bi strašno potražnja za njim jer bi to bio znak kupcima da se nešto događa i da će doći do nestašice. Nešto slično tome se dogodilo s toalet papirom. Oni koji su imali toalet papir za vrijeme pandemije stvorili su ekstra profit na strahu ljudi“, naglašava Grgić.
Hrvatska neće ostati bez hrane, samo je pitanje koliko će je plaćati. Prema Grgićevim riječima, cijenu će odrediti ponuda i potražnja.
„Ono što je vrlo bitno kod otvorenog tržišta je da postoje supstituti… Ako vam je junetina skupa, jedite svinjetinu, ako je skupa svinjetina jedite piletinu, ako je skupa piletina jedite škrob. Znam da mnoge nervira taj moj pristup, ali i prije ovih kriza imali smo heterogenu scenu na potražnoj strani Hrvatske. Netko je jeo meso, netko je jeo zelje, neki su jeli sarme. A za one najugroženije, e tu država kao i do sada treba reagirati određenim vaučerima, a ne limitirati cijene. Jer gdje god vi limitirate cijene, u tom lancu od proizvođača do potrošača, netko će propasti“, smatra Grgić, objašnjavajući kako će ljudi, dok god imamo otvoreno tržište, kupovati tamo gdje je jeftinije, dok će proizvođač pokušati dobiti što veću cijenu.
Iako te riječi zvuče poprilično grubo, Grgić ističe kako je sreća da je Hrvatska članica EU te da resorno ministarstvo poseže za jednakim mjerama očuvanja domaće proizvodnje pa i održavanja cijena kao što to se to čini u Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj i drugim zemljama.
Loše vrijeme također utječe na prinos
„I još je nešto loše. Mi danas govorimo o utjecaju rata na proizvodnju i cijene hrane. Malo sam upozorenja čuo da bi sjetva mogla biti ugrožena zbog nedostatka vlage. Već desecima dana nemamo padalina, a ove godine je Hrvatska imala snježni pokrivač jedino valjda na Velebitu i par dana negdje u Slavoniji. Znači, Hrvatska već sada osjeća nedostatak vlage, tako da sama sjetva zbog njenog nedostatka može doći u pitanje“, navodi Grgić, ističući kako utjecaj klime na sjetvu „može biti, ako ne veći, onda kao ovaj ratnih nedaća“.
Za razliku od žitarica kojih proizvodimo dovoljno, meso uvozimo, što je dijelom posljedica nepripremljenosti domaćeg tržišta pri ulasku u EU, ali i nekonkurentnosti.
„Cijenu mesa na EU tržištu često diktiraju države kod kojih djeluje zakon velikih brojki ili oblik poslovne povezanosti. U mljekarstvu su to kooperacije ili zadruge“, objašnjava Grgić, dodajući kako u govedarstvu i svinjogojstvu cijene diktiraju države u kojima posluju farme s više tisuća svinja ili goveda.
Zbog nepripremljenosti domaćeg tržišta pri ulasku u EU došlo je do propadanja stočarstva koje je intenzivno. Tome je donekle kumovao i sustav potpora jer je puno isplativije baviti se, primjerice, proizvodnjom kukuruza i dobiti potporu za tu proizvodnju, nego da se uz tu proizvodnju ima i proizvodnja mesa, mlijeka ili jaja.
„Danas profitiraju ona gospodarstva, posebice veća, koja imaju dobru vezu između polja i staje. Primjerice, velike farme svinja danas imaju potpore za gnojnice. Znači, smanjuje se potreba za mineralnim gnojivom za kukuruz, a još ste nagrađeni što koristite gnojnicu kod proizvodnje kukuruza“, kao primjer navodi Grgić.
Podsjeća i kako je Hrvatska nekad imala stočarstvo povezano s biljnim površinama, dok su danas oni koji imaju proizvodnju mlijeka ili mesa, a nemaju dovoljno površina, u teškoj situaciji.
„Nema niti jednog razloga da proizvođač koji proizvodi stočnu hranu – kukuruz, ječam, zob – njima prodaje jeftinije no što može prodati na EU tržištu“, navodi Grgić, dodajući kako zbog toga i jesu pokušaji ministarstva da barem kod dijela površina u vlasništvu države prioritet imaju stočari te da se površina veže s brojem grla i da se na taj način zaokruži proizvodnja.
S obzirom i na zbivanja od početka pandemije bolesti Covid-19, a i na aktualna ratna zbivanja u Ukrajini, i Hrvatska i cijela EU bi trebali razmišljati o boljem korištenju vlastitih resursa. Grgić podsjeća kako je krizu 2008. godine najbolje podnijela ekonomija koja nije odustala od vlastite proizvodnje. One koje su se okrenule uvozu iz Kine, Tajvana i drugih zemalja, a zanemarile su vlastitu proizvodnju, imale su teže posljedice tadašnje krize. Danas se – s pucanjem opskrbnih lanaca što zbog pandemije Covida-19, a što zbog rata u Ukrajini – pokazuje, ističe Grgić, kako odustajanje od vlastite proizvodnje i okretanje uvozu “baš i nije bilo pametno”.
“Globalizacija je kao i Europa bez granica krasno zamišljen koncept koji nudi slobodu, ali smo zaboravili da može biti 22., 23. stoljeće, a da nismo u sebi promijenili tehniku, želju za destrukcijom, uništenjem… I rat je doveo do toga da sve ono što je lijepo zamišljeno sada pada u vodu”, navodi Grgić, dodajući kako će se u EU morati mijenjati paradigma, jer “EU mora biti toliko jaka da ne ovisi o ovome što se sada događa”.
Pritom, Grgić naglašava kao ne zagovara zatvaranje, već bolje korištenje proizvodnih resursa. A to se odnosi kako na EU, tako i na Hrvatsku.
Niska razina hrvatske samodostatnosti
„Ovo je trenutak kad Hrvatska mora povući poteze i donijeti mjere kako bi kroz vlastitu poljoprivrednu proizvodnju uspjela ublažiti novi udar na cijene. Vjerujemo kako je pred nama još jedna uspješna proljetna sjetva, unatoč velikim rizicima kad je riječ o ulaganjima zbog visokih cijena inputa te da se nikako ne smije utjecati na smanjenje ulaganja, što kao posljedicu može imati manje prinose“, smatra poljoprivredna stručnjakinja Zvjezdana Blažić, iz tvrtke SMARTER. Navodi i kako samo dovoljne količine proizvedenih žitarica, uljarica i drugih kultura te dobre cijene mogu donijeti stabilnost na tržištu poljoprivrednih roba, zbog čega je važno sjetvu i proizvodnju održati na visokoj razini.
Ona naglašava kako bi trebalo ustrajati na boljem čuvanju sirovina koje dobivaju na cijeni i staviti ih u funkciju prehrambene suverenosti povezujući ih sa stočarskim sektorom.
„Poremećaji na tržištu hrane ponovno otvaraju pitanje niske razine hrvatske samodostatnosti u brojnim proizvodnjama, naročito u proizvodnji mesa, mlijeka, mliječnih proizvoda, voća i povrća, stočne hrane, ali i mnogobrojnih proizvoda na bazi žitarica, od brašna do kruha i drugih pekarskih proizvoda, tjestenine, te drugih najrazličitijih proizvoda koji se svakodnevno koriste za prehranu stanovništva“, navodi Blažić, objašnjavajući kako u svim tim proizvodima imamo šansu povećati proizvodnju i osigurati veću sigurnost u opskrbi stanovništva neophodnom hranom. Drugim riječima, treba bolje razmišljati o korištenju vlastitih resursa.
