„Povećanje pristupačnosti visokokvalitetnog sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja svakom djetetu radi ostvarivanja prava na kvalitetan odgoj i obrazovanje od najranije dobi i osiguravanja standarda kvalitete i resursa za podršku djeci izloženoj riziku socijalne isključenosti“ jedan je od prioriteta provedbe Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine u dijelu koji se odnosi na obrazovne politike.
Prema toj istoj Nacionalnoj razvojnoj strategiji, obuhvat djece od četvrte godine do početka obveznog obrazovanja u predškolski odgoj i obrazovanje trebalo bi se povećati na 97 posto.
Hrvatska je daleko od tog cilja koji bi se trebao ostvariti u narednih osam godina. Daleko je i od ciljeva koji su trebali biti ispunjeni još do kraja 2020. godine. Desetogodišnjom strategijom za rast i zapošljavanje Europa 2020. nastojalo se postići referentne vrijednosti na europskoj razini s ciljem da se od 2010. do kraja 2020. godine poveća obuhvat djece u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju na najmanje 95 posto.
Uz to je trebalo usvojiti i Barcelonske ciljeve. Naime, odbor za obrazovanje Vijeća Europske unije svim zemljama članicama odredio je prioritet posebne skrbi za rani i predškolski odgoj i obrazovanje u razdoblju od 2014. do 2020. i njegovo uređivanje u sklopu obrazovnih politika svih zemalja članica Europske unije u skladu s ciljevima koje je usvojilo vijeće ministara 2002. godine u Barceloni. Ti su ciljevi bili da se do 2010. osigura cjelodnevna puna skrb za 33 posto djece od rođenja do treće godine života i 90 posto djece od treće do šeste godine života (1, 2, 3, 4).
Nedostignuti ciljevi
Sve te nedostignute ciljeve navodi Ministarstvo znanosti i obrazovanja, obrazlažući razloge zbog kojih je predložilo izmjene i dopune Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju (Vlada RH, točka 6).
Osim Nacionalne strategije, Barcelonskih ciljeva i strategije Europa 2020, ministarstvo znanosti i obrazovanja navodi i kako je važno istaknuti da je „u Rezoluciji Vijeća Europske unije o strateškom okviru za europsku suradnju u području obrazovanja i osposobljavanja u smjeru europskog prostora obrazovanja i šire (2021. – 2030.) predloženo sudjelovanje djece u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju do 2030. najmanje 96 posto u dobi od tri godine do uključivanja u obvezno osnovnoškolsko obrazovanje“.
Države članice, pa tako i Republika Hrvatska, navodi se u obrazloženju zakonskih izmjena, složile su se u pogledu navedenog cilja na razini Europske unije koji je potrebno ostvariti.
Gdje je Hrvatska danas u pogledu ostvarivanja ciljeva širokog sudjelovanja djece u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju?
Među najgorima u EU
Prema zadnjim podacima Eurostata, Hrvatska i Poljska su u 2019. godini bile jedine države članice EU u kojima je samo oko tri petine djece u dobi od tri godine do školske dobi primalo neku formalnu skrb. Preciznije, takvu je skrb u Hrvatskoj primalo 56,9 posto djece od tri godine do školske dobi te 61,3 posto djece iste dobne skupine u Poljskoj.
Istodobno, u Nizozemskoj, Francuskoj, Sloveniji, Švedskoj, Španjolskoj i Belgiji više od 95 posto djece u dobi od tri godine do školske dobi bilo je uključeno u formalnu skrb, odnosno rani i predškolski sustav odgoja i obrazovanja.
Podaci Eurostata pokazuju i kako o 47,1 posto djece mlađe od tri godine u Europi skrbe samo roditelji. Hrvatska je s udjelom od 60,8 posto među četiri zemlje s najvišim udjelom djece do tri godine života o kojima brinu isključivo roditelji, odnosno nisu uključena u sustav ranog odgoja. Više udjele od Hrvatske imaju samo Slovačka, Latvija i Bugarska.
„Stopa upisa u dječje vrtiće i njezin rast vrlo su nejednako raspoređeni diljem zemlje. Stope upisa u najrazvijenijim jedinicama lokalne samouprave pet puta su veće od onih u najmanje razvijenima pa tako neke jedinice lokalne samouprave bilježe rast upisa veći od 75 posto, a drugi jedva dostignu upis od 30 posto“, podaci su Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Ono ističe kako to predstavlja ozbiljne nepravde u sustavu jer djetetova šansa da iskoristi prednosti koje pruža upis u sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja uvelike ovisi o tome gdje dijete živi pa je i dalje potrebno raditi na širenju kapaciteta za smještaj djece u dječje vrtiće.
Struka prosvjeduje
Kako bi se ostvarili ciljevi širokog obuhvata djece ranim i predškolskim odgojem i obrazovanjem krenulo se u zakonodavne izmjene. Hrvatski sabor ovotjednu sjednicu započinje raspravom o Konačnom prijedlogu izmjena i dopuna Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju. Istodobno, nezadovoljna struka će prosvjedovati; kako u Zagrebu pred Saborom, tako i u Rijeci, Splitu, Osijeku, Puli i Čakovcu.
„Jednako dostupan, jednako siguran i jednako kvalitetan – to je moto pod kojim bi sustav ranog predškolskog odgoja i obrazovanja trebao djelovati“, ističe Katarina Turković Gulin, predsjednica Udruge SIDRO – odgojitelji u zaštiti prava djeteta u dječjem vrtiću.
SIDRO zajedno sa Sindikatom obrazovanja, medija i kulture (SOMK), Sindikatom odgoja i obrazovanja Hrvatske (SOOH), Sindikatom radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju Hrvatske, Sindikatom Istre, Kvarnera i Dalmacije (SIKD), Udrugom odgajatelja Krijesnice, Udrugom odgajatelja Verižice, Udrugom odgajatelja Terina te Udrugom odgajatelja dječjih vrtića grada Zagreba već duže vrijeme upozorava na potrebu sveobuhvatnije reforme sustava. Prije svega to se odnosi na financiranje sustava koje bi, kako smatraju predstavnici struke, trebala preuzeti država.
Predložene zakonske izmjene za cilj imaju povećati obuhvat djece koja pohađaju rani i predškolski odgoj kako bi se ostvarili ciljevi zacrtani na razini EU. No, stručna javnost se pita koja će biti cijena predloženih izmjena.
„Ne mislim da će ovo dodatno narušiti kvalitetu skrbi o djeci, ali neće ni donijeti poboljšanje pa i dalje možemo očekivati odljev stručnog kadra i nezainteresiranost za rad u ovoj djelatnosti koja proizlazi iz nestabilnih uvjeta rada, plaća. Ako ne ulažeš u ljude nećeš imati kvalitetu“, navodi Iskra Vostrel Prpić, predsjednica Sindikata radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju.
Država htjela ukinuti pedagoški standard
Sindikati i udruge odgajatelja svojim su akcijama spriječili ideju da se zakonskim izmjenama ukine Državni pedagoški standard za predškolski odgoj i naobrazbu (DPS) te da o broju djece u vrtićkim grupama odlučuje ministar posebnim pravilnikom. Iako se DPS za sada neće dirati, predstavnicima struke nije jasno kako će se ubuduće rješavati pitanje povećanja broja djece u predškolskom obrazovanju kada je riječ o financiranju programa, kapacitetima za prihvat djece i kadrovima, jer su i sada mnoge vrtićke grupe pretrpane.
„Projekcija je da nam nedostaje oko 7,5 tisuća stručnih kadrova za realizaciju Nacionalne strategije obrazovanja. Država je krenula u povećanje upisnih kvota, ali tražimo realne intervencije, odnosno da svatko tko diplomira ima siguran ulaz na tržište i posao“, ističe Vostrel Prpić.
No da bi se to ostvarilo, trebalo bi promijeniti model financiranja predškolskog odgoja i obrazovanja. On se financira iz lokalnih proračuna pa ne postoji jedinstven standard, već plaće odgajatelja i ostalih radnika vrtića, kao i ekonomska cijena vrtića, ovise o snazi pojedinog lokalnog proračuna.
„S obzirom na svima poznate velike regionalne razlike u dostupnosti, priuštivosti i svim segmentima kvalitete odgojno-obrazovnog procesa u dječjim vrtićima u Hrvatskoj, veliki je problem što se prije donošenja ovih izmjena zakona nije razradio pravilnik temeljem kojeg centralna država sufinancira pojedine jedinice lokalne samouprave. I to ne samo u pogledu izgradnje infrastrukture, već i u segmentu financiranja dijela ostalih materijalnih rashoda koji značajno opterećuju lokalne proračune – u nekim jedinicama lokalne samouprave čak i do 30 posto ukupnih proračunskih sredstava izdvaja se za rani i predškolski odgoj i obrazovanje“, naglašava Božica Žilić, predsjednica SOMK-a.
Država mora financirati sustav
Zakonskim izmjenama država uvodi model prema kojem će osigurati sredstva za fiskalnu održivost vrtića čiji je osnivač jedinica lokalne samouprave. Mjerila i kriteriji na temelju kojih će se ta sredstva osigurati propisat će se uredbom Vlade, koja bi trebala biti donesena u roku od devet mjeseci od stupanja zakonskih izmjena na snagu.
U praksi bi to trebalo značiti da se, primjerice, u slučaju nedostatka novca u nekom lokalnom proračunu neće smanjivati plaće zaposlenih u vrtićima, smanjivati broj zaposlenih i pretrpavati ili gasiti vrtićke grupe. No, pitanje je hoće li biti tako.
„I dalje je otvoreno pitanje na koji način će država preuzeti financijsku odgovornost za financiranje sustava, a Uredba koju navode, može zaista ići u bilo kojem smjeru. Naš zadatak nije predlaganje konkretnog modela, koji je potrebno osmisliti temeljem konkretnih analiza, uzimajući u obzir sva trenutna ograničenja, ali smo sigurni da centralna država mora preuzeti tu odgovornost“, navodi Žilić.
Istodobno, Turković Gulin se pita hoće li kriteriji biti politički pa će se sredstva dijeliti ovisno o stranačkoj pripadnosti „pa ako je načelnik iz HDZ-a dobit će sredstva, a ako je iz neke druge stranke neće“. Kada bi država bila spremna preuzeti odgovornosti za financiranje sustava, dodaje Vostrel Prpić, vjerojatno ne bismo pričali o primjerice, nedostatku radne snage i prevelikim vrtićkim grupama.
Stoga, odgojitelji okupljeni u udruge i sindikate smatraju da bi država trebala preuzeti odgovornost za financiranje plaća zaposlenih u vrtićima, ali i drugih troškova koji proizlaze iz poslovanja vrtića.
Osim financiranja sustava ranog odgoja i obrazovanja, država bi trebala propisati jedinstvenu ekonomsku cijenu vrtića na nacionalnoj razini, umjesto da se ona određuje autonomijom osnivača, odnosno jedinice lokalne samouprave. Sadašnji model, ističu predstavnici struke, dovodi do diskriminacije djece i roditelja te stvara ogromne regionalne razlike.
Nema dovoljno odgojitelja
Država nedostatku radne snage pokušava doskočiti otvaranjem mogućnosti prekvalificiranja učitelja razredne nastave. Iako učitelji i sada nerijetko rade u vrtićima, zakonskim izmjenama propisat će se obaveza njihove dokvalifikacije. Drugim riječima, u roku od dvije godine od zaposlena trebat će steći kvalifikaciju odgojitelja na temelju priznavanja znanja stečenih na studiju za učitelje i razlike za prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju kako bi stekli kvalifikaciju odgojitelja.
Takvom odnosu prema stručnjacima radnog i predškolskog odgoja i obrazovanja oštro se protive predstavnici sindikata i udruga.
„Manjak odgojitelja moguće je nadoknaditi omogućavanjem stjecanja kvalifikacije za zvanje odgojitelja svim srodnim zanimanjima, no to nikako ne može biti ograničeno samo na učitelje po posebnom programu za koji u ovom trenutku nije jasno kako će izgledati i što točno podrazumijeva“, ističe Žilić.
Kao i drugi sugovornici, i ona naglašava da objašnjenje ministarstva o visokoj srodnosti između zvanja odgojitelja i učitelja nije sasvim točna te da postoje i srodnija zvanja kojima se zakonskim prijedlogom priječi mogućnost rada u dječjim vrtićima uz iste uvjete koji se propisuju za učitelje.
„Primjerice, istu ili više srodnosti sa zvanjem odgojitelja imaju pedagozi, socijalni pedagozi i drugi, posebno ako se sagleda razina obrazovanja, obujam sadržaja te ishodi učenja. S obzirom na to, napominjemo da mogućnost stjecanja kvalifikacije odgojitelja trebaju imati sva srodna zanimanja, uz polaganje razlike ispita i neovisno o ovom prijedlogu izmjena Zakona, a sukladno Bolonjskom procesu, te da se kvalifikacija za zvanje odgojitelja može odnositi isključivo na kvalifikaciju stečenu na redovnom studiju“, naglašava Žilić.
Kako odgojitelja na tržištu nedostaje, za predstavnike struke nije problematično privremeno zapošljavanje srodnih zanimanja na mjesto odgojitelja u slučaju da se na natječaj ne jave odgojitelji. No, smatraju da bi se takve osobe trebale zapošljavati kao nestručne zamjene na ograničen vremenski period, do najviše dvije godine.
I sa zapošljavanjem učitelja, problem nedostatka kadra u dječjim vrtićima neće biti riješen. Tako Turković Gulin navodi kako učitelja razredne nastave bez posla ima oko 390. To je daleko ispod potreba sustava radnog predškolskog odgoja i obrazovanja. Učitelja, navodi Turković Gulin, za sustav ranog predškolskog odgoja i obrazovanja neće biti dovoljno, niti oni mogu biti kvalitetan kadar za taj sustav obrazovanja.
Loši uvjeti rada
„Unapređenje uvjeta rada i materijalnih prava odgojitelja osnova je za osiguravanje dovoljnog broja kvalificiranih odgojitelja. Sigurnost zaposlenja jedna je od temeljnih dimenzija kvalitete rada, a ona u sustavu ranog predškolskog odgoja i obrazovanja (RPOO) uglavnom proizlazi iz vrste ugovora o radu“, ističe Žilić.
Podsjeća i kako je istraživanje Raditi u dječjim vrtićima – istraživanje uvjeta rada u RPOO pokazalo da čak 20 posto zaposlenih u dječjim vrtićima radi na ugovore na određeno, što je bitno više nego u drugim djelatnostima javnog sektora.
„Ovdje se dominantno radi o mladim radnicima i radnicama, do 30 godina starosti, među kojima više od polovice radi putem ugovora na određeno vrijeme. Od ukupnog broja zaposlenih s ugovorom na određeno, njih 46 posto imaju ugovore s definiranim trajanjem, dok ostatak radi kao zamjene do povratka na posao osobe koju mijenjaju. Dodatno, nalazi ukazuju na visoku sezonalnost zaposlenja u dječjim vrtićima, budući da značajan broj odgojitelja/ica gubi posao tijekom ljetnih mjeseci te se ponovo zapošljava kroz rujan i listopad“, navodi Žilić.
Istodobno, Turković Gulin podsjeća da odgojitelji kod stog poslodavca znaju raditi na zamjenama, odnosno na određeno vrijeme, po šest-sedam-osam godina iako je to nezakonito.
Veliki broj odgojitelja zbog neadekvatnih uvjeta rada i niskih plaća, posao traži i nalazi u drugim zanimanjima, navodi Žilić objašnjavajući kako zbog toga podaci HZZ-a ne pokazuju stvarnu sliku i dostupnost kvalificiranih odgojitelja na tržištu rada. Na taj problem ukazuju i druge sugovornice.
„Dakle, jedino rješenje je značajno unaprijediti uvjete rada i materijalna prava radnica i radnika u dječjim vrtićima“, ističe Žilić.
Ministarstvo šuti
Financiranje sustava ranog predškolskog odgoja i obrazovanja i nedostatak odgajatelja nisu jedini problemi koji bi se zakonskim izmjenama trebali riješiti, ali se ne rješavaju. Turković Gulin, naime, ukazuje i na problem zapošljavanja pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju ili stručnih komunikacijskih posrednika.
„Sve je više djece s teškoćama u razvoju i mi tražimo obavezu zapošljavanja pomoćnika“, navodi Turković Gulin. Zakonske izmjene, međutim, govore o mogućnosti zapošljavanja trećeg odgajatelja, odnosno pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju ili stručnog komunikacijskog posrednika, a temeljem procjene stručnog povjerenstva i uz suglasnost osnivača. Sredstva za plaću pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju, odnosno stručnog komunikacijskog posrednika ili trećeg odgajatelja osigurava jedinica lokalne samouprave.
Kolika su ulaganja potrebna da bi Hrvatska ostvarila zacrtane ciljeve u narednih osam godina, koliko je odgajatelja zaposleno u dječjim vrtićima, koliko ih nedostaje, koliko je učitelja razredne nastave raspoloživo za prekvalifikaciju, kako će se zakonske izmjene odraziti na propisane standarde u dječjim vrtićima samo su neka od pitanja koja smo prije nekoliko tjedana uputili i Ministarstvu znanosti i obrazovanja (koje je predlagač izmjena i dopuna Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju), ali odgovore nismo dobili.
U međuvremenu, Vlada je prije tjedan dana predstavila natječaj za izgradnju i opremanje vrtića vrijedan 1,22 milijardi kuna. Natječaj je namijenjen županijama, gradovima i općinama, a plan je ulaganjima otvoriti novih 22,5 tisuća vrtićkih mjesta. Ali upitno je tko će skrbiti o djeci i hoće li sa zakonskim izmjenama doći do većih kršenja državnog pedagoškog standarda.
„Ako se ne unaprijede uvjeti rada i materijalna prava zaposlenih u sustavu, i s povećanjem smještajnih kapaciteta, imat ćemo problem deficita radne snage. Smjer koji vidimo je narušavanje kvalitete odgojno-obrazovnog procesa“, komentira Žilić dodajući kako je moguće da će biti dovoljno ljudi da se ispoštuje državni pedagoški standard, ali „otvoreno je pitanje hoće li oni biti dovoljno kvalificirani za provoditi programe“.
