Pune 23 godine od kada je zahvaljujući organizacijama civilnog društva pokrenut projekt osobne asistencije za osobe s invaliditetom ta vrsta pomoći trebala bi se i zakonski regulirati. Do kraja godine, naime, u javnom savjetovanju nalazi se nacrt prijedloga Zakona o osobnoj asistenciji koji je potakao i nedavni prosvjed osoba s invaliditetom i roditelja djece s teškoćama u razvoju (1, 2, 3).
Njihove poruke, kao i većina primjedbi koje su do sada stigle na nacrt zakonskog prijedloga pokazuju kako je prijedlog zakonskog rješenja loš te će mnoge osobe s invaliditetom ostaviti bez osobnog asistenta. Naime, i roditelji osoba s invaliditetom i same osobe s invaliditetom nedopustivom smatraju činjenicu da će u slučajevima kada je roditelju priznat status njegovatelja, osoba s invaliditetom ostati bez mogućnosti osobne asistencije.
„Osiguravanje usluge osobne asistencije za osobe s najtežim tjelesnim oštećenjem u Republici Hrvatskoj je započelo 2000. godine kroz projekt pokrenut od strane organizacija civilnog društva pod nazivom ‘Neovisno življenje’“, a usluga se osiguravala uz financijsku potporu ministarstva nadležnog za socijalnu skrb. Nastavak ove usluge razvijao se kroz Pilot projekt osobnog asistenta za osobe s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta putem nacionalnih programa, kojeg je 2006. godine započelo ministarstvo nadležno za obitelj“, navodi se u obrazloženju zakonskog prijedloga.
Nadalje, od 2015. godine usluga osobne asistencije osigurava se i osobama s intelektualnim oštećenjem, osobama s poremećajem iz autističnog spektra i osobama s mentalnim oštećenjem.
„S ciljem jačanja socijalnog uključivanja osoba s invaliditetom kroz daljnji razvoj i povećanje kvalitete usluge osobne asistencije, 2015. godine usluga se počela osiguravati i putem poziva financiranih iz Europskog socijalnog fonda“, navodi se u zakonskom obrazloženju.
Prije dvije godine provedeno istraživanje „Evaluacija pružanja usluge osobne asistencije u Republici Hrvatskoj“ pokazalo je da su kontinuitet i mogućnosti unapređenja usluge osobne asistencije ograničeni modelom financiranja putem projekata „koji su vođeni od strane udruga te ograničeni projektnim financiranjem“. Evaluacija je potvrdila i da je normativni okvir nedostatan, pri čemu je istaknuta potreba standardiziranja usluge i donošenje Zakona o osobnoj asistenciji.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj živi 624 019 osoba s invaliditetom. Najveći broj osoba s invaliditetom, njih 285 155, je starije od 65 godina.
Vlada procjenjuje da će pravo na uslugu osobne asistencije, nakon što se ona zakonski regulira, imati 13 110 osoba s invaliditetom.
Pravo na osobnog asistenta, prema onom što predlaže Vlada, moći će ostvariti samo punoljetne osobe. Vlada, pritom procjenjuje da će za provedbu Zakona o osobnoj asistenciji u državnom proračunu trebati osigurati nešto više do 1,1 milijarde kuna, odnosno nepunih 146,6 milijuna eura na godišnjoj razini. U tu procjenu sredstava uključena su i sredstva Europskog socijalnog fonda plus (ESF+).
No, kako je stupanje zakona predviđeno za srpanj iduće godine, u toj godini za njegovu provedbu treba manje sredstva: Procjenjuje se kako će za dio 2023. godine trebati osigurati 460,2 milijuna kuna, odnosno nešto više od 61 milijuna eura.
Naknade za roditelja njegovatelja i asistenta, tvrde iz ministarstva, predstavljaju dvostruko financiranje za isto
Činjenica da će osobe s invaliditetom koje imaju njegovatelja prema zakonskom prijedlogu ostati bez mogućnosti osobne asistencije digla je na noge roditelje, udruge, osobe s invaliditetom. To je i bio jedan od razloga prosvjeda roditelja i osoba s invaliditetom prošli tjedan.
“Ta usluga korelira s uslugom koju pruža roditelj-njegovatelj. Prve tri godine uslugu osobne asistencije financiramo kroz Europski socijalni fond+, pa EK to smatra dvostrukim financiranjem”, objašnjavao je Marin Piletić, ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike nakon prosvjeda. Pritom je ocijenio i kako je zakonsko reguliranje osobne asistencije „epohalan iskorak“ jer „mogućnost korištenja usluge osobnog asistenta postat će trajno pravo svih osoba kojima treba takva usluga”.
„Pod dvostrukim financiranjem smatra se (su)financiranje predloženih prihvatljivih izdataka koje dovodi do primanja naknada za troškove za koje je već zatraženo ili će biti zatraženo i/ili ostvareno pravo na (su)financiranje iz bilo kojeg drugog javnog izvora (uključujući EU, odnosno ESI fondove)“, navodi se u Priručniku za korisnike bespovratnih sredstava u okviru projekata financiranih iz europskih strukturnih i investicijskih fondova kojeg je objavila Središnja agencija za financiranje i ugovaranje (SAFU).
Kako se objašnjava „prilikom poštivanja načela izbjegavanja dvostrukog financiranja korisnik mora osigurati da predloženi prihvatljivi izdaci nisu, niti će biti (su)financirani više od jednom nakon potencijalno uspješnog okončanja dvaju ili više postupaka dodjele bespovratnih sredstava, osim u dijelu koji se odnosi na retroaktivnu dodjelu bespovratnih sredstava EU, a koji ne predstavljaju financiranje istog specifičnog troška iz više različitih izvora financiranja“.
Kako su nam objasnili iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike „u Nacrtu prijedloga zakona o osobnoj asistenciji nije predviđeno istovremeno ostvarivanje prava jer se status roditelja njegovatelja/status njegovatelja (koji se ostvaruje temeljem drugih propisa) sadržajno preklapa sa uslugom osobne asistencije“.
Kako usluga osobne asistencije još nije normativno uređena, ona se ne smatra pravom osobe već se pruža kroz projekte i programe organizacija civilnog društva, odnosno udruga osoba s invaliditetom i udruga koje djeluju u korist osoba s invaliditetom.
„Udruge prijavljuju svoje projekte i programe na Poziv za prijavu trogodišnjih programa udruga koje pružaju usluge asistencije osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj u okviru kojeg se programi udruga sufinanciraju iz državnog proračuna i dijela prihoda od igara na sreću, te na Poziv ‘Razvoj usluge osobne asistencije za osobe s invaliditetom’ koji su se sufinancirali sredstvima europskog socijalnog fonda u okviru Operativnog programa ‘Učinkoviti ljudski potencijali 2014.-2020.’“, objašnjavaju iz resornog ministarstva.
Dodaju pritom i kako je „obveza uzdržavanja vlastitog djeteta kao i solidarnosti te pomaganja u obitelji propisana Obiteljskim zakonom, a na nacionalnoj/državnoj te regionalnoj i lokalnoj razini propisane su različite mjere i prava kojima se nastoji pružiti pomoć i podrška obiteljima s uzdržavanim članom obitelji, a u svrhu unaprjeđenja kvalitete života svih članova obitelji“.
Temeljem Zakona o socijalnoj skrbi pravo na „status roditelja njegovatelja/status njegovatelja priznaje se za njegu djeteta s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom koje su potpuno ovisne o pomoći i njezi druge osobe jer joj je zbog održavanja života potrebna specifična njega za koju je roditelj njegovatelj/njegovatelj osposobljen ili su potpuno nepokretne i uz pomoć ortopedskih pomagala ili su osobe s više vrsta oštećenja četvrtog stupnja“.
S druge strane, „sadržaj usluge osobne asistencije prema Nacrtu prijedloga zakona o osobnoj asistenciji obuhvaća između ostalog i obavljanje kućanskih poslova koje korisnik nije u mogućnosti samostalno obaviti ili koje umjesto korisnika nisu u mogućnosti obaviti članovi kućanstva, organiziranje prehrane i hranjenje, održavanje osobne higijene, omogućavanje mobiliteta i kretanja, rukovanje pomagalima, pratnja i pomoć u različitim socijalnim aktivnostima, te obavljanje administrativnih poslova“.
Na naš dodatni upit o tome kako su do sada osobe s invaliditetom mogle koristiti osobnog asistenta iako im roditelj ima status njegovatelja, iz resornog ministarstva objašnjavaju kako su, s obzirom da osobna asistencija nije zakonski regulirana, „pojedine udruge pri odabiru korisnika koje će uključiti u projekt/program kojim se osigurava pružanje navedene usluge, uključivale i osobe čiji roditelji imaju status roditelja njegovatelja/njegovatelja“.
Planira se “inovativna usluga odmora od skrbi”
Kako objašnjavaju iz resornog ministarstva, nacrtom prijedloga Zakona o osobnoj asistenciji predviđa se definiranje usluge osobne asistencije kao socijalne usluge „kojom se osigurava pomoć osobi s invaliditetom u aktivnostima koje ne može izvoditi sama radi vrste i stupnja invaliditeta, a koje su joj svakodnevno potrebne u kući i izvan kuće, te pomoć u komunikaciji i primanju informacija, a u svrhu većeg stupnja samostalnosti i uključenosti u zajednicu, zaštite i osiguravanja ljudskih prava osobe s invaliditetom kao i ostvarivanja ravnopravnosti s drugima“.
Tako će, prema sadašnjem prijedlogu zakonskog rješenja, sve osobe s invaliditetom koje imaju osobnog asistenta ostati bez njega ako imaju njegovatelja prema odredbama Zakona o socijalnoj skrbi. Međutim, u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike ostavljaju prostor za moguća poboljšanja budućih zakonskih odredbi.
„Napominjemo da je Nacrt prijedloga zakona o osobnoj asistenciji u postupku javnog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću, te još uvijek postoji mogućnost definiranja određenih izmjena, pri tome uzimajući u obzir i financijski učinak Zakona“, odgovorili su nam iz resornog ministarstva.
Nelogično je zbog čega se, unatoč poklapanju poslova roditelja njegovatelja/njegovatelja i osobnog asistenta, ne može pronaći rješenje kojim bi se osobi s invaliditetom osigurala asistencija i kada je njegovatelj ne može pružiti.
„Svjesni da je obiteljima koje skrbe o članu obitelji koji je u potpunosti ovisan o njihovoj podršci zbog invaliditeta, odnosno privremenih ili trajnih promjena u zdravstvenom stanju često potrebna podrška u skrbi kako bi ostvarili kvalitetan odmor od svakodnevnih zahtjeva (fizičkih i emocionalnih) i obaveza pružanja skrbi, Ministarstvo je Nacionalnim planom izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom za razdoblje od 2021. do 2027. godine predvidjelo razvoj novih inovativnih usluga, poput usluge odmora od skrbi“, navode iz resornog ministarstva. Tom uslugom, objašnjavaju, osigurat će se izravna podrška u obitelji, ili izvan nje. Pružat će je „asistent vođen teorijskim i praktičnim znanjima stručnog tima, a podrška bi se pružala sukladno procijenjenim potrebama svake obitelji i njenog člana“.
Nacionalni plan izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom za razdoblje od 2021. do 2027. godine uslugu odmora od skrbi navodi kao jednu od usluga koje treba razvijati. No, iz tog dokumenta nije vidljivo kako će ona izgledati.
