Nakon što mu je Vlada 2019. godine u Velebitskom kanalu dodijelila koncesiju na pomorskom dobru za uzgoj kalifornijskih pastrvi na dvije lokacije, norveški investitor kojeg zastupa Miodrag Lacić, poduzetnik čijih je nekoliko firmi, uključujući zadarsku tvornicu Adrija, završilo u stečaju, sada planira postaviti ribogojilišta na dodatnih pet lokacija duž tog istog kanala.
Tvrtka Adriatic Farming d.o.o (ranije Nordic Fish d.o.o) trenutno ima koncesiju nad uzgajalištem u uvali Porat u Lukovom Šugarju i u Jablancu, a nedavno joj je dodijeljena koncesija za postavljanje uzgajališta u uvali Žrnovnica u gradu Novi Vinodolski. Uz to, norveški investitor planira postaviti četiri dodatna uzgajališta kalifornijskih pastrvi na četiri lokacije udaljene 300 metara od obale koje spadaju pod Općinu Karlobag i Grad Senj. Zahvat je to o čijoj studiji utjecaja na okoliš trenutno odlučuje Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja.
Lokalna zajednica strahuje da će navedeni projekt, ukoliko se ostvari u svom punom obujmu od ukupno sedam uzgajališta od Lukovog Šugarja do Novog Vinodolskog (zasad radi samo ono u Lukovom Šugarju), drastično promijeniti krajobraz Velebitskog kanala i negativno utjecati na okoliš.
Njihove sumnje i strahovi nisu bez ikakvog temelja.
Naime, studija utjecaja na okoliš zahvata za nova uzgajališta koja je trenutno u postupku procjene, a koju potpisuje Institut Ruđer Bošković (IRB) i plaća investitor, sadrži više činjenično netočnih informacija, poput one da se zahvat ne nalazi na manje osjetljivom području, za što su nam iz Hrvatskih voda potvrdili da je netočno.
Osim toga, povijest uzgoja kalifornijskih pastrvi u Velebitskom kanalu bilježi više okolišnih devastacija i bježanja ribe iz kaveza, najvećim dijelom zbog toga što se nije koristila pravilna tehnologija.
Uz to, koncesijski ugovor kojim se norveškim investitorima dopušta uzgoj od 1000 tona u Jablancu nije usklađen s odredbama Prostornog plana Grada Senja, zbog čega još nije ni počeo uzgoj na toj lokaciji.
Na lokaciji na kojoj se koncesija koristi, onoj u Lukovom Šugarju, inspekcijskim nalazima utvrđene su neusklađenosti sa Zakonom o akvakulturi, zbog čega je koncesionaru izdan prekršajni nalog.
Inače, Hrvatska je jedina zemlja na Sredozemnom moru u kojoj se kalifornijske pastrve uzgajaju u moru.
Ideja je to koju je 80-ih godina, sve do rata, razvijao Institut Ruđer Bošković, da bi je početkom 2000-ih preuzeli privatni investitori koji već dva desetljeća od Velebitskog kanala planiraju napraviti jedno veliko ribogojilište.
Kako je sve počelo?
Da bi razumjeli odakle ideja kalifornijske pastrve u morskoj vodi, potrebno je vratiti se u vrijeme bivše države kada su znanstvenici s IRB-a osmislili uzgoj te ribe upravo u takvom, a ne slatkovodnom okruženju, što je inače praksa u Hrvatskoj.
Emin Teskeredžić, umirovljeni znanstvenik s Instituta, krenuo je s istraživanjem uzgoja salmonida 1979. godine na području Skradina u estuariju rijeke Krke.
Prvi pokusi su rađeni u suradnji Instituta Ruđer Bošković i poduzeća Riba- Rijeka OOUR iz Šibenika, nakon čega su pokusi eksperimentalne proizvodnje ponavljani kroz naredne tri godine. Na osnovi dobivenih rezultata i spoznaja, Teskeredžić je napisao doktorat pod naslovom “Uzgoj kalifornijske pastrve u Jadranskom moru”, kojeg je koncem 1982. godine i obranio na zagrebačkom Agronomskom fakultetu.
“Ta nova tehnologija uzgoja salmonida prijavljena je kao patent za daljnji razvoj 1984. godine u Organizaciju za hranu i poljoprivredu UN-a (Food and agricultural organization of United Nations – FAO). FAO je odobrio projekt te i financijski podržao daljnji razvoj tehnologije preko Instituta Ruđer Bošković. U svezi toga Institut je sklopio ugovore s brodogradilištem 3. MAJ iz Rijeke, poduzećem Emona iz Ljubljane i poduzećem Šibenka iz Šibenika”, kaže Teskeredžić.
Da su njegove tvrdnje točne, potvrđuje upravo tekst o uzgoju koji se može naći na stranicama FAO, a u kojem se Teskeredžić spominje kao znanstvenik koji je vodio većinu istraživačkih poslova. Djelatnici Instituta svojim su radom na ovom projektu zaradili pohvale UN-ove organizacije koja navodi kako su eksperimente provodili na logičan način, “održavajući niske troškove i postupno proširujući opseg svojih aktivnosti iz godine u godinu”.
Kalifornijska pastrva iz ribogojilišta u Zatonu, Skradinu i Žrnovnici plasirala se na domaćem i stranom tržištu, a prihod bi se dijelio između poduzeća i Instituta Ruđer Bošković.
Tako je bilo sve do rata.
Poslijeratni uzgoj
Ideja o uzgoju kalifornijskih pastrvi u moru, ovog puta u Velebitskom kanalu, zaživjela je ponovno početkom 2000-ih kad je tvrtka Karlsen riba d.o.o, pokrenuta 2001. godine, otvorila uzgajalište u uvali Porat u Lukovom Šugarju.
Tvrtku vode dva Norvežanina, Helge Michaelsen i Tore Skaltveit, te Duško Pilja koji su u nekoliko navrata pokušali pokrenuti uzgoj.
Prvi puta kada su pastrve ubačene u more, ribe su uginule.
Kako je tada izvijestio direktor Pilja, dok su radnici čekali da se poprave loši vremenski uvjeti, riba je u more ubačena nešto kasnije, u siječnju, a ne u studenom, kako je i bilo predviđeno. U tom se periodu pastrva udebljala, a nije joj ni odgovarala temperatura mora od devet stupnjeva, umjesto predviđenih 14-17 C.
Tom je prilikom Pilja istaknuo kako će zbog svih problema uzgoj pastrve biti odgođen za više od pola godine te kako bi u tom periodu trebalo napraviti studiju o mogućnostima uzgoja pastrve u moru. Otkrio je i kako je pokusni uzgoj dio projekta Norvežanina Laifa Inge Karlsena, jednog od tri vodeća uzgajivača pastrva u svijetu. Njegova je namjera uzgoj pastrva na čak desetak mjesta u Ličko-senjskoj i Zadarskoj županiji.
Iako je u godinama koje su uslijedile tvrtki uspjelo ishoditi Rješenje o prihvatljivosti za okoliš uz primjenu mjera zaštite okoliša (isto Rješenje je izdano i za lokaciju Jablanac na kojoj je također predviđen uzgoj), posao jednostavno nije krenuo.
Pilja je naknadno medijima objašnjavao kako su Norvežani izgubili strpljenje zbog prespore hrvatske birokracije.
Dvadeset godina poslije investicije na Jadranu, Helge Michaelsen za Faktograf je kratko ispričao svoju stranu priče.
“Lokacija koju smo odabrali u Lukovom Šugarju bila je dobra i dobili smo sva potrebna odobrenja. Sve je išlo dobro, ali prve pastrve koje su završile u moru ipak su uginule. Probali smo nekoliko puta s uzgojom, međutim, izgubili smo mnogo novaca. Veliku štetu na kavezima uzrokovala je i bura. Mislim da uzgoj nije uspio zato što tehnologija nije bila dobra. Mislili smo da će to biti dobar biznis, i za nas i dalje je, ali ovdje u Norveškoj. I dalje vjerujem da je uzgoj tamo moguć, ali uz uporabu prave tehnologije”, rekao je Helge Michaelsen.
Upitali smo Emina Teskeredžića je li ikad, zbog svog znanja i stručnosti, dobio poziv da surađuje na projektu uspostavljanja uzgajališta kalifornijskih pastrvi u Lukovom Šugarju.
“Prije 20 godina na Institutu Ruđer Bošković posjetio me neki naš stručnjak s nekim Norvežaninom i interesirao se za naše radove jer su imali neka saznanja o mojim objavljenim radovima o tom uzgoju u svjetskim znanstvenim časopisima. Tada im je rečeno da im se može prodati tehnologija uzgoja jer ona nije jednostavna i razvijena je kod nas u našim ekološkim uvjetima i nije ista kao u Norveškoj. Nisu prihvatili moju ponudu, a poslije sam doznao da su se pojavili takozvani stručnjaci iz nekih instituta i Ministarstva poljoprivrede koji su tvrdili da znaju tu tehnologiju, ali se ubrzo pokazalo da to ne znaju, zbog čega je i propalo sve u uvali u Lukovom Šugarju”, rekao je Teskeredžić za Faktograf.
Pitali smo dodano Michaelsena je li s kolegama počekom 2000-ih stupio u kontakt s IRB-om. Poruku na Facebooku je vidio, no na upit nam nije odgovorio.
Ulazak Lacića u posao
Uzgoj kalifornijskih pastrvi na lokaciji u uvali Porat ponovno se pokreće nakon nekoliko godina.
Norvežani su izašli iz investicije, a zadarska Adrija, koju tada vodi Miodrag Lacić, osniva tvrtku Jadran riba d.o.o čiji je direktor Pilja, i koja od Ličko-senjske županije dobiva koncesiju u Lukovom Šugarju.
Uzgoj je počeo ponovno u travnju 2010. godine, a početkom iduće godine počeo je i izlov prve ribe. Tom prilikom je najavljeno kako će se godišnje na dvije lokacije (Lukovo Šugarje i Jablanac) proizvoditi 2000 tona kalifornijske pastrve. Direktor Pilja rekao je kako je sva oprema u kavezima, cijevi i mreže hrvatski proizvod, te kako riba ide dalje na preradu u Adriju.
Uzgoj kalifornijske pastrve u Lukovom Šugarju funkcionirao je kratko vrijeme, a onda su počeli problemi. Naime, u veljači 2012. godine velebitska bura pokazala je svoju snagu u odnosu na hrvatsku kvalitetu opreme za uzgoj. Nevrijeme je tad devastiralo kaveze u uvali Porat, nakon čega je kalifornijska pastrva uočena kod udaljenog Voloskog.
Direktor Jadran ribe potvrdio je da je uslijed orkanske bure i velikih valova dolazilo do potapanja kaveza te da je riba mogla izaći van kaveza. Prema pisanju Novog lista, pretpostavka je da je iz kaveza u Lukovom Šugarju tada pobjeglo oko 20 tona ribe koja se zaputila u smjeru Opatije, iako je Pilja tvrdio da je pobjeglih pastrvi bilo puno manje.
Nešto slično (doduše, s većom količinom odbjegle pastrve), dogodilo se i u Danskoj, gdje su vlasti instantno organizirale lov na pastve smatrajući da se radi o ugrozi za morski ekosistem. Kada se to dogodilo u Velebitskom kanalu, Pilja je izjavio da su pastrvama koje su pobjegle iz kaveza ionako dani odbrojani jer se ona razmnožava isključivo u slatkoj vodi.
Inače, prema rezultatima FISK analize provedene za Hrvatsku, kalifornijska pastrva je procijenjena kao umjereno do visoko rizična invazivna vrsta (Priručnik Strane vrste slatkovodnih riba u Hrvatskoj).
Njen uzgoj u slatkovodnim vodama jedan je od glavnih razloga zašto je jadranska potočna pastrva postala ugrožena budući da ona predacijom, izravnom kompeticijom i prijenosom bolesti negativno utječe na zavičajne vrste riba, vodozemaca i beskralješnjaka.
Bura i kavezi
Međutim, nisu bura i devastirani kavezi bili jedini problemi koji su remetili posao s pastrvama u Velebitskom kanalu.
Nekad u to vrijeme, točnije, 2011. godine, Lacić je uhićen zbog sumnjivog poslovanja između Podravke i Adrije te je nakon kratkog boravka u istražnom zatvoru pušten na slobodu. Radnicima Adrije u tom periodu stalno kasne plaće pa tako firma nakon spomenutih afera upada u financijske poteškoće. Takve okolnosti reflektirale su se i na tvrtku Jadran riba koja je sve više počela zanemarivati uzgajalište.
Lokalno stanovništvo u siječnju 2013. godine žalilo se Lučkoj kapetaniji Senj zbog devastiranih kaveza, nakon čega su dva mjeseca poslije, inspekcijskim pregledom u ožujku 2013. godine, utvrđeni nedostaci na uzgojnom polju te je naložena njegova sanacija. Jadran riba ubrzo odustaje od uzgajališta u Lukovom Šugarju te u srpnju 2013. godine koncesiju prepušta tvrtki Salmo Trota d.o.o čiji je osnivač bila tvrtka 3.MAJ brodogradilište d.o.o.
Nedugo poslije, mještani Lukova Šugarja počinju se žaliti na probleme koje imaju s novim koncesionarom – već u prosincu bura je odnijela plivajuće konope i kaveze opasne za plovidbu van lučkog područja.
Kako su naveli mještani u svojim pritužbama, tvrtka kršenjem koncesijskih uvjeta ugrožava sigurnost priobalne plovidbe, predstavlja značajnu prepreku svakodnevnom životu stanovnika tog područja i ugrožava ekosustav Parka prirode “Velebit” (Izvješće o radu Odbora za predstavke i pritužbe za 2014. godinu).
U srpnju iduće godine inspekcijskim nadzorom lučke kapetanije utvrđeno je da po pitanju sanacije nije učinjeno ništa.
Ličko-senjska županija nedugo poslije oduzima koncesiju tvrtki Salmo Trota, koja ubrzo završava u stečaju, što je bila sudbina i Jadran ribe.
Sudbina jednog mjesta
Uvala Porat tako je samo nekoliko godina bila mirna, sve dok Vlada RH, zastupana po ministru mora prometa i infrastrukture Olegu Butkoviću, s norveškim investitorom kojeg zastupa Lacić nije 2019. godine potpisala ugovor o koncesiji za uzgoj kalifornijskih pastrvi na lokacijama Lukovo Šugarje i Jablanac.
Tamo smo krajem listopada zatekli svega nekoliko mještana od kojih je samo jedna osoba pristala na razgovor, ali pod uvjetom da joj ne objavimo identitet. Razlog je strah.
“Nema tu ljudi, samo nas par, i doslovce mogu raditi sve što hoće. Po noći upale jaka svijetla, valjda da im nitko ne bi kaveze i brodove dirao. Ova je uvala nekada bila prelijepa, sad je uništena. Kavezi su godinama tu, s tim da su se mijenjali vlasnici. Ovdje dovoze mlađ koja im potom neko vrijeme stoji tu u uvali, zbog čega dolaze jata galebova. Zna se dogoditi da raznose tu mlađ po krovovima. Inače, tu nitko ne pije vodu iz špine, svi je kupujemo, jer ovdje nemamo vodovod nego se služimo gusternama”, rečeno nam je.
Dogodilo se upravo suprotno od onog što je predviđao dokument naziva Studija opravdanosti davanja koncesije na pomorskom dobru za marikulturu, na području Velebitskog kanala, u Ličko-senjskoj županiji koji je istoimena županija donijela u listopadu 2011. godine.
Dokument u kojem se određuju lokacije za marikulturu usvojen je u vrijeme kad je Jadran riba ponovo započela uzgoj pastrve u uvali Porat, a u njemu se navodi kako je pisanje studije motivirano “prethodnim uspješnim davanjem koncesije za uzgoj kalifornijske pastrve na dvije lokacije u Podvelebitskom kanalu, godišnjeg kapaciteta 1.000 tona po lokaciji.”
Ti su reci nastali nakon što je tvrtka Karlsen riba godinama pokušavala bezuspješno pokrenuti proizvodnju te nakon što je tvrtki Jadran riba to uspjelo prvi puta početkom 2011. Autori studije tada su predvidjeli kako će mogući problem u realizaciji ribogojilišta biti otpor lokalnog stanovništva, no da ono, “nakon početka rada i isteka određenog vremena shvaća neopravdanost straha te da pozitivni učinci kroz zapošljavanje i prihode lokalne samouprave opravdavaju otvaranje uzgajališta”.
Prema podacima servisa Poslovna.hr, tvrtka Jadran riba 2010. godine imala je 7 radnika, naredne godine njih 11, a 2012. godine, kada je bura devastirala kaveze, dvoje. Nakon što je Ličko-senjska županija oduzela koncesiju tvrtki koja ju je naslijedila od Jadran ribe, mještanima uvale Porat od cijele investicije ostali su samo napušteni kavezi.
U istoj se Studiji navodi i razlog zašto se uzgajališta postavljaju izvan zaštićenog obalnog područja (ZOP-a) na udaljenosti od 300 metara od obale. Naime, postavljanjem uzgajališta izvan ZOP-a značajno se pojednostavljuju radnje (i skraćuje se potrebno vrijeme) oko dobivanja koncesije i povlastice za uzgoj.
Početak proizvodnje
Tvrtka Nordic Fish, odnosno, kasnije Adriatic Farming, dobila je koncesiju za uzgoj kalifornijskih pastrvi u Lukovom Šugarju i Jablancu godišnje količine od 2000 tona, odnosno, dozvoljeno joj je uzgajati 1000 tona po lokaciji.
U Odluci o davanju koncesije (koja je prethodila potpisivanju ugovora) iz veljače 2019. godine navodi se da je ovlaštenik koncesije dužan u roku godine dana za postavljanje uzgajališta na lokaciji ispred uvale Porat – Lukovo Šugarje ishoditi pravomoćnu lokacijsku dozvolu, sukladno Idejnom projektu iz 2018. godine te istu dostaviti Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture. Ako to ne učini, neće se potpisati ugovor o koncesiji.
Kako se može vidjeti iz Ugovora o koncesiji (na ovom linku, pri dnu dokumenta), Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja u postupku dodjeljivanja koncesije dalo je mišljenje kako za lokaciju Lukovo Šugarje nije potrebno ishoditi lokacijsku dozvolu budući da vrijedi ona koja je izdana još 2009. godine. Razlog tome je taj što se u konkretnom slučaju radi o zadržavanju postojećih kaveza koji su postavljeni upravo temeljem lokacijske dozvole iz 2009. godine. Na to se mišljenje nadovezalo ono tadašnjeg Ministarstva zaštite okoliša i energetike koje smatra da, ukoliko je važeća lokacijska dozvola, onda je važeće i Rješenje o prihvatljivosti zahvata za okoliš.
Nedugo nakon potpisivanja ugovora Adriatic Farming pokreće proceduru za povećanje dozvoljene količine uzgajane ribe.
U rujnu 2020. godine od Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja traže povećanje dopuštenih količina uzgoja u ribogojilištima u Lukovom Šugarju i Jablancu (1, 2) s 1000 tona na 1699 tona, te postavljanje većeg broja kaveza.
Budući da se radi o značajnom povećanju uzgojene ribe, Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja ipak donosi mišljenje da je potrebno provesti postupak procjene utjecaja na okoliš. U dokumentu Ministarstva može se naći informacija da je tvrtka zatražila i dozvolu za uzgoj lososa, no da je naknadno navela da se uzgoj te ribe u ovoj fazi još ne planira.
Zanimalo nas je kako je moguće da je norveškom investitoru Vlada u ugovoru o koncesiji omogućila uzgoj od 1000 tona u Jablancu, kada je prostornim planom Grada Senja ograničen uzgoj do 700 tona (dok u onom Općine Karlobag izostaje to ograničenje).
Odgovor nismo dobili, objavit ćemo ga kad/ako stigne.
Kapaciteti
Upitali smo Emina Teskeredžića koliki su kapaciteti uzgoja bili osamdesetih kada je on radio na ribogojilištima.
“Kada smo mi (IRB) razvijali proizvodnju i dogovarali se s proizvođačima, uvjet je bio da se na pojedinom lokalitetu ne smije proizvoditi više od 200 tona ribe godišnje, kao i da se unaprijed planira svake godine obavljati pomak kaveza, točno planski, uz stalnu kontrolu kvalitete vode i dna ispod kaveza. Od 1985. pa sve do rata, Institut je stalno obavljao tu kontrolu da ne bi došlo do narušavanja biološke ravnoteže pojedinog lokaliteta. Koliko znam, u Norveškoj postoje strogi zakoni o tome koliko se može na pojedinom lokalitetu tona ribe uzgajati. Zbog toga su se Norvežani prebacili s velikim farmama uzgoja salmonida u Južnu Ameriku gdje te kontrole nisu stroge”, kaže Teskeredžić.
U jednoj od studija utjecaja na okoliš koja se odnosi na ribogojilišta u Velebitskom kanalu, u uvodu se navodi kako inozemni partner Nordic Fish Faming AS u svijetu proizvede 15.000 tona ribe. Sudeći po Elaboratu koji se odnosi na uspostavljanje ribogojilišta u uvali Žrnovnica, koju je također radio Institut Ruđer Bošković, količinu nešto manju od one koju inače proizvedu u cijelom svijetu norveški investitor će proizvesti samo u Velebitskom kanalu.
“Poduzeće u sljedećem razdoblju planira proširivati proizvodnju odnosno uzgoj kalifornijske pastrve na još četiri lokacije u Velebitskom kanalu čime bi se povećala ukupna proizvodnja kalifornijske pastrve za dodatnih 14.000 t/god”, navodi se u Elaboratu.
Projekt četiri lokacije
Paralelno sa skupljanjem dokumentacije za uzgajalište u uvali Žrnovnica, Lacić se bavi i projektom ribogojilišta na četiri dodatne lokacije.
Lokacija V1 nalazi se sjeveroistočno od luke Stinica, V2 sjeverno od luke Prizna, V3 jugoistočno od grada Karlobaga, a V4 u Lukovom Šugarju (još jedno uzgajalište u tom mjestu). Lokacije V1 i V2 nalaze se na području Grada Senja te je za njih predviđen uzgoj količine 700 tona, dok je na lokacijama V3 i V4, koje se nalaze u Općini Karlobag, predviđen uzgoj od 3.500 tona godišnje.
Prvu studiju utjecaja na okoliš za projekt postavljanja ribogojilišta na četiri lokacije, izrađenu u travnju 2020. godine, Adriatic Farming (zastupana po opunomoćeniku Nevenu Cukrovu, voditelju studije) priložila je Ministarstvu u lipnju 2020. godine.
Prvotno, tvrtka nije dostavila sve podatke, nakon čega je pozvana da dopuni zahtjev. Nakon dopune podataka, Adriatic Farming u kolovozu predaje i novu verziju studije, koja je dorađena u listopadu 2020. godine. Ministarstvo donosi zaključak u kojem se nositelja zahvata opet poziva da dostavi sve podatke, budući da ni ovog puta to nije napravio. Deset dana poslije, nositelj zahtjeva traži produljenje roka za dostavu podataka, što mu Ministarstvo omogućuje.
Prva sjednica povjerenstva koje je odlučivalo o studiji utjecaja na okoliš održana je 17. prosinca 2020. godine i na njoj je zaključeno da studija zahtjeva značajne dorade i izmjene te da je za lokacije V1 i V2 uvjet uskladiti kapacitet s prostornim planom Grada Senja koji dozvoljava kapacitet do 700 tona godišnje.
Norveški investitor naumio je, naime, na svim lokacijama uzgajati po 3.500 tona pastrve. Adriatic Farming je primjedbe članova povjerenstva dobila početkom siječnja 2021. godine te na njih odgovorila dorađenom studijom u kojoj pak nisu bili izmijenjeni kapaciteti uzgoja za dvije lokacije koje spadaju pod Grad Senj. Stoga je povjerenstvo odbacilo zahtjev.
Tvrtka ne odustaje i ubrzo predaje novi zahtjev, s dorađenom studijom utjecaja na okoliš, pa tako cijeli postupak kreće ispočetka.
Stručno povjerenstvo koje odlučuje o studiji sastalo se 31. ožujka 2022. te je ocijenilo da je i novu, dorađenu studiju, opet potrebno dopuniti. Povjerenstvo je na svojoj drugoj sjednici, održanoj u svibnju 2022., odlučilo da je studija cjelovita i stručno utemeljena te ju je uputilo na javnu raspravu.
Javna rasprava
Predstavnici Mjesnog odbora Prizna, koji su za ovaj projekt saznali tek prošle godine, upozoravaju na niz propusta u nekoliko puta dorađivanoj studiji koja je poslana na javnu raspravu, i za koju je povjerenstvo ocijenilo da je stručna i utemeljena.
Ističu da je u Studiji navedeno da ne postoji aktivno vodocrpilište u blizini lokacije V2 koja se nalazi na području djelovanja MO Prizna, što je netočno.
Primjedba je to koju su za vrijeme javne rasprave uputile i Hrvatske vode koje u odgovoru za Faktograf navode kako je potrebno ucrtati zone sanitarne zaštite izvorišta Bačvica te da je potrebno razmotriti lokaciju V2 uzgajališta koja je najbliže tom izvorištu.
Osim toga, u Studiji se navodi da se predmetni zahvat nalazi na manje osjetljivom području, što je također netočno. Sukladno Odluci o određivanju osjetljivih područja, na popisu se nalazi i dio Velebitskog kanala kao osjetljivo područje. I to je jedna od primjedbi Hrvatskih voda.
Iz MO Prizna kažu kako je i netočno da u blizini lokacije V2 nema naselja – naselje Bočak ima stalne stanovnike te turističku perspektivu. Napominju i kako se navode krivi podaci o udaljenosti ribogojilišta od naseljenih mjesta.
“Studija ne uzima u obzir relativno mali volumen vode sadržane u Kanalu, kao niti njegovu zatvorenost. Na primjer, napisano je da će godišnje opterećenje na lokaciji V2 biti skoro 6 tona fosfora, a ukupno godišnje opterećenje Kanala sa sve 4 lokacije bit će malo manje od 70 tona fosfora”, ističu, te dodaju kako uz fosfor, postoje i emisije dušika i CO2.
Iz MO napominju da, kao laici, nemaju mogućnost dovoditi u pitanje ono što se u studiji tvrdi o zagađenju okoliša nepojedenom hranom i fecesom.
“No, tvrdnja o ugroženosti samo područja ispod i u neposrednoj blizini ribogojilišta može se pobiti jednostavnim istraživanjem na internetu. Primjerice, Petar Kružić, morski biolog s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, u jednom članku navodi kako su studije pokazale da jedno uzgajalište srednje veličine onečišćuje more otprilike kao kanalizacija grada od desetak tisuća stanovnika”, kažu, te se pitaju tko će biti zadužen za svakodnevni, cjelogodišnji monitoring, i tko će biti odgovoran ako se utvrdi šteta veća od one koja je navedena u studiji.
Stav je MO da, iako kao legalisti podržavaju primjenu hrvatskih zakona i propisa, u ovom slučaju, kada investitor plaća provođenje studije, to nije niti poželjno niti moralno.
“Na javnom izlaganju Neven Cukrov je branio studiju gotovo kao da je u najmanju ruku on sam investitor. Da li se stvarno želi zbog profita pojedinaca u potpunosti uništiti Kanal, njegovi stanovnici te vlasnici nekretnina na tom području? Naš stav je da bi bilo potrebno provesti još jednu neovisnu studiju o utjecaju na okoliš ovog projekta, a koju bi provela neovisna institucija, ako takve ima u RH, i to tako da je ne financira investitor”, kažu.
Zatvorenost prema javnosti
Iako se u studiji navodi kako tvrtka Adriatic Farming namjerava imati otvorene odnose s javnošću, što uključuje i kontakte kroz osobnu komunikaciju djelatnika s lokalnom zajednicom, konferencije za medije, kao i uporabu elektroničkih medija i društvenih mreža, to se dosad nije dogodilo.
Pokušali smo pronaći je li tvrtka održala ijednu konferenciju za medije, međutim, nismo uspjeli.
Isto tako, Facebook stranica tvrtke otvorena je tek u travnju ove godine, te na njoj zasad nema nikakvih informacija o projektu postavljanja ribogojilišta u Velebitskom kanalu.
“Mislimo da se je s namjerom išlo na dosad pritajeni način upravo kako ne bi bilo reakcije lokalnog stanovništva i vlasnika nekretnina na predmetnom području”, zaključuju mještani Prizne.
Iz Grada Senja u odgovoru na upit Faktografa napominju da su još za vrijeme predstavljanja prve verzije studije utjecaja na okoliš, u prosincu 2020. godine, upozorili na njene nedostatke.
“Grad do sada nije imao iskustava s uzgojem kalifornijske pastrve na svojem području pa se poziva na oprez prigodom eventualnog uzgoja riblje vrste koja tu nije nikada prije obitavala, sve pod uvjetom da se projekt realizira sukladno zakonu. Treba respektirati činjenicu da Grad Senj svojim područjem u duljini od cca. 70 km morske obale, tako i u produžetku područja Općine Karlobag, zasigurno predstavlja najnetaknutiji i najuščuvaniji dio morske obale u Republici Hrvatskoj. Grad Senj traži da se navedene okolnosti respektiraju te poziva na krajnji oprez pri odlučivanju”, stoji u odgovoru za Faktograf.
Obratili smo se i Općini Karlobag, zanimalo nas je jesu li oni imali kakve primjedbe na projekt. Odgovor nismo dobili.
Studija
Neven Cukrov s IRB-a nije htio komentirati ove primjedbe. Za Faktograf je samo poručio kako je na komentare na njih odgovorio u očitovanju koje je poslano povjerenstvu koje odlučuje o studiji utjecaja na okoliš.
Cukrov je, inače, potpisan i kao voditelj i Elaborata zaštite okoliša za uzgoj kalifornijske pastrve u uvali Žrnovnica u kojem se navodi kako će se u uvali proizvoditi mlađ kapaciteta 35 tona godišnje “koja je potrebna za odvijanje postojeće proizvodnje u već uspostavljenim uzgajalištima u Lukovom Šugarju i Jablancu, te za potrebe budućih uzgajališta u Republici Hrvatskoj”. Studija je napravljena u travnju 2020. godine.
Zanimljivo je kako je u postupku procjene zahvata na okoliš Uprava ribarstva Ministarstva poljoprivrede dostavila mišljenje prema kojem lokacija zahvata ne zadovoljava uvjete propisane Pravilnikom o kriterijima o pogodnosti dijelova pomorskog dobra za uzgoj riba i drugih morskih organizama, te da je moguć značajan negativan utjecaj na sastavnice okoliša. Nakon dopune Elaborata, ista Uprava sredinom veljače dostavila je mišljenje da se ne očekuje negativan utjecaj planiranog zahvata na okoliš.
Zanimalo nas je, budući da se lokacija nije mijenjala, kako to da je ona odjednom zadovoljila uvjete Pravilnika, odnosno što se promijenilo u dopuni Elaborata, nakon čega je Ministarstvo ipak donijelo mišljenje da je lokacija ipak pogodna za uzgoj.
“Kako su u dopunjenom Elaboratu napravljene potrebne izmjene i dopune koje su se odnosile na tehnološke parametre i tehnologiju uzgoja, i to prvenstveno vezano uz ujednačavanje veličine nasadnog materijala (mlađi) te preciznije navođenje dimenzija i smještaja uzgojnih kaveza na planiranoj lokaciji, na temelju čega se moglo zaključiti da su zadovoljeni odgovarajući uvjeti iz Pravilnika o kriterijima o pogodnosti dijelova pomorskog dobra za uzgoj riba i drugih morskih organizama, Ministarstvo je u mišljenju iz veljače 2021. godine utvrdilo da nije za očekivati negativan utjecaj planiranog zahvata na okoliš”, rekli su nam.
Iz Uprave za ribarstvo su nam također odgovorili kako su na lokaciji Lukovo Šugarje obavili tri inspekcijska nadzora – jedan u 2019. godini, te dva u 2022. U 2020. te 2021. godini nije obavljen niti jedan nadzor.
Rezultati prva dva nadzora pokazali su da nema neusklađenosti sa Zakonom o akvakulturi, dok je onaj zadnji, proveden u kolovozu 2022. godine, pokazao da ih ipak ima, zbog čega je izdan i prekršajni nalog.
Sudeći po registru dozvola u akvakulturi, tvrtka Adriatic Farming jedina je koja ima dopuštenje za uzgoj kalifornijske pastrve u moru. U istom registru stoji i informacija da je tvrtka u 2021. godini ishodila dozvolu i za uzgoj atlanskog lososa.
Pastrva u moru
Prirodno područje rasprostranjenosti kalifornijske pastrve se proteže od Kamčatke pa do donjeg dijela slijeva rijeke Amur (Rusija i Kina) te u dijelovima Sjeverne Amerike (u rijeci Kuskokwim, na Aljasci, poluotoku Donjoj Kaliforniji i rijeci Rio Santo Domingo u Meksiku; gornjem dijelu slijeva rijeke Mackenzie (slijev Arktika), u Alberti i Britanskoj Kolumbiji, u Kanadi; u podzemnom sustavu u južnom Oregonu u SAD-u.
Ta je riba prva sjevernoamerička vrsta koja je unesena na područje Balkana; Hrvatskoj se to dogodilo još 1883. godine (Priručnik Strane vrste slatkovodnih riba u Hrvatskoj).
Trenutno je Hrvatska i jedina država na Mediteranu u kojoj se pastrva uzgaja u morskoj vodi. Potvrdili su nam to i sa splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo.
“Nisam upoznat s činjenicom da bi netko drugi na Sredozemlju uzgajao kalifornijsku ili kako je još kod nas nazivamo dužičastu pastrvu u moru. Međutim, postoji značajan uzgoj ove vrste na turskim obalama Crnog mora gdje su se prije desetak godina uzgajale ogromne količine ove vrste”, priča nam Leon Grubišić, znanstveni suradnik na Institutu koji se bavi akvakulturom, novim vrstama u marikulturi te reprodukcijom riba.
Grubišić navodi i koji su uvjeti potrebni za rast konzumne ribe u uzgoju – optimalna temperatura vode u rasponu od 12 do 18 C°, koncentracija otopljenog kisika u vodi koja ne bi trebala biti niža od 6 ml/l, te topivost kisika u vodi koja mora biti iznad 80 posto. Nadalje, koncentracija otopljenog amonijaka u vodi mora biti ispod 0,2 ml/l, a salinitet ispod 25 promila. S rastom temperature i saliniteta smanjuje se topivost kisika u vodi.
Pitali smo Grubišića je li ovakav projekt, uzevši u obzir klimatske promjene te zagrijavanje mora, dugoročno neodrživ.
“Kavezni uzgoj pastrva, (a znamo da postoje ambicije i uzgoja lososa) na navedenoj lokacije temelji se na kaveznom uzgoju. Uzgajivač cilja na lokacije gdje postoje vrulje, podmorski izvori slatke vode. Na takvim lokacijama dolazi do miješanja vodene mase što ima značajan utjecaj na termohalina svojstva stupca morske vode u akvatoriju uzgajališta. Dubina kaveza je takva da ribama omogućava vertikalno kretanje u dublje slojeve. Dakle na kavezni uzgoj u Velebitskom kanalu manje će utjecati rast temperature mora, međutim, izgledan je značajan negativan utjecaj na uzgoj smanjenog ili prekinutog upliva slatke vode kroz vrulje, zbog sve duljih sušnih perioda, koji su rezultat klimatskih promjena”, rekao je Grubišić za Faktograf.
“Rizici su brojni. Moguć je utjecaj nepojedene hrane i metabolita na biotu i abiotu vodenog stupca i morskog dna ispod uzgajališta. Transfer patogena. Bijeg ribe iz uzgojnih instalacija. Pojava organskog i anorganskog otpada na samoj farmi, operativnoj obali, lukama”, kaže.
Šutnja
U vrijeme dok je norveški investitor dobio zeleno svijetlo od Vlade za uzgoj kalifornijskih pastrvi u Lukovom Šugarju i Jablancu, Lacić koji ga je zastupao bio je pod optužnicom.
Naime, bivši članovi Uprave Podravke Josip Pavlović i Saša Romac te Lacić, tek nedavno su, deset godina od početka kaznenog postupka, nepravomoćnom presudom Županijskog suda u Varaždinu u prosincu 2021. godine oslobođeni krivnje po svim točkama optužnice za gospodarski kriminal težak gotovo 17 milijuna kuna. Afera s kojom ih se povezuje u medijima je nazvana ‘Adria’ ili ‘Spice 2’ (1, 2).
U kratkom razgovoru za Faktograf Lacić je rekao kao ne može reći više o projektu, jer je riječ o projektu norveškog investitora.
Inače, inozemni partner Nordic fish farming AS, za koji se u jednoj od studija navodi da proizvodi 15 000 tona ribe, dioničko je društvo osnovano krajem 2018. godine. Adriatic Farming investitora opisuje ovako:
“Treba svakako spomenuti da se ino- partner Nordic Fish Farming AS, Norveška, već godinama uspješno bavi marikulturom i da je odluka da se ide u realizaciju ovog investicijskog projekta upravo donesena zato da se proširi postojeća djelatnost i ponudi proizvod koji je vrlo tražen na tržištu. Radi se o osobama koje poznaju sve “tajne” ove djelatnosti, koje su vrlo dobro upoznate s poslovima iz djelokruga registrirane djelatnosti tvrtke i potrebama tržišta za ovom vrstom proizvoda”
Norveški investitor Richard Hamgaard, koji se nedavno na Linkedinu pohvalio pozicijom u tvrtki Adriatic Farming, na toj društvenoj mreži otkriva i da je radio kao menadžer u Damgaard Marine i Damgaard fishing.
Na web stranici te tvrtke može se vidjeti kako se ona ne bavi uzgojom kalifornijske pastrve, već se bavi prodajom ribolovne opreme, među koju spada i ona za kavezni uzgoj.
