Kako fosilna industrija ima impresivnu povijest zaluđivanja svjetske javnosti oko nuspojava trošenja njihovih proizvoda, strategijama najavljena ekonomija vodika priziva pitanje može li spašavanje života ljudi na Zemlji pervertirati u spašavanje života fosilne industrije.
Strategije za vodik (1): Spašavanje žive glave ili nova prilika za naftaše?
Vodik jest idealan jer njegovo gorenje ne zagađuje atmosferu; proizvodi samo vodu. No to se ne može reći za trenutnu proizvodnju. Elektrolizatori su daleko starija metoda izvlačenja vodika od reformiranja metana parom. No, kako je ova druga učinkovitija i jeftinija, razvoj elektrolizatora bio je u svojevrsnoj pauzi desetljećima. I to nas vraća vrlo značajnom “ali” – gotovo sav vodik danas proizvodi fosilna industrija, i to na prljav, sivi način, uz velike emisije CO2.
Kako bi se uklopila u klimatski osviještene strategije, odnosno imala pristup javnim sredstvima, industrija kao rješenje nudi plavi vodik. No, hvatanje i pohrana emisija CO2 (CCS) nije dovoljno efikasna metoda. Organizacija Global Witness lani je, naime, prokazala stvarne emisije proizvodnje plavog vodika kompanije Shell. Umjesto obećanih 90 posto uhvaćenih emisija, izračunali su da više od polovice bježi u atmosferu, a ukalkulira li se i proizvodni lanac metana, bijeg emisija je veći od 60 posto. Metan je 80 puta snažniji staklenički plin od CO2.
U 2021., energetski je sektor, prema procjenama IEA emitirao oko 135 milijuna metričkih tona metana, uglavnom kroz proizvodnju nafte i plina, zaostajući samo za poljoprivredom. To znači da sama fosilna industrija diljem svijeta u prosjeku svakih par dana u atmosferu “pošalje” ekvivalent sabotaži plinovodâ Sjeverni tok 1 i 2, incidentu koji je poznat kao najveće pojedinačno oslobađanje metana u atmosferu u povijesti.
To ipak ne sprječava Hrvatsku strategiju za vodik da se orijentira isključivo na CO2 kada govori o prihvatljivosti plavog vodika. Tehnologije hvatanja, korištenja i pohrane CO2 prepoznati su u strategiji “kao značajan potencijal koji ima veliki utjecaj na smanjenje emisija u zrak i dekarbonizaciju postojeće proizvodnje vodika”.
“Plavi vodik je zapravo izmišljen kako bi se prikrila činjenica o emisijama tijekom njegove proizvodnje, jer je on u svom korijenu zapravo i dalje sivi vodik i kao takav predstavlja jedan krasan primjer takozvanog greenwashinga, i u najvećoj mjeri ga zagovara upravo fosilna industrija”, kaže Ankica Kovač iz Hrvatske udruge za vodik (CROH2), inicijatorica hrvatske strategije i zamjenica predsjednika stručne radne skupine za njenu izradu, .
Prljanje zelenog vodika
Upitali smo Kovač pribojava li se da će industrija zemnog plina u praksi prevladati, bez obzira na fokus strategije na zeleni vodik.
“U biti, zagovornici fosilnih goriva pa i vodika iz fosilnih goriva su oni koji sada imaju ekstraprofite. U njih ubrajamo i SAD. Oni itekako imaju utjecaja na EU pa zato (zbog trenutne situacije) koriste priliku da uprljaju zeleni vodik. Koliko će ga uspjeti uprljati ovisi o jako puno faktora. Kod toga, put različitih članica EU definitivno nije sukladan generalnom EU putu, u smislu da Španjolska, Italija, Grčka i mi imamo sunca, a Francuska i Njemačka ga nemaju. Prema tome, cementara u Španjolskoj i u Finskoj ne mogu imati vodik iz istih OIE i pogotovo ne po istoj cijeni. U to se onda upetljavaju različiti ‘stručnjaci’ koji uporno traže i nude svoju istinu kao vrhunsku, zajedničku, obvezujuću za sve, a takve istine jednostavno nema. Trenutni rat (u Ukrajini, op. a.) je samo stavio tinjajući problem u stanje požara. Meni je drago da vodik danas zapravo nitko ne odbacuje i vjerujem da će u praksi upravo prevladati zeleni vodik kao jedini održiv. U prilog tome govori i EU strategija za vodik i gotovo sve EU direktive i revizije istih.”, odgovara nam.
No, ratovi oko energije tek su počeli, ističe ona, i za Hrvatsku je od presudne važnosti da pokrene vlastitu industriju OIE i vodika.
Potrošači, politika, naftaši
Može li, dakle, fosilna industrija preko vodika ukrasti javne subvencije za oporavak i tranziciju i pritom nas, na krilima obećanog, a lažnog tehnološkog skoka, dovesti u još teži položaj odgodom smanjenja emisija?
“Izravan odgovor je vrlo kratak i glasi: MOŽE”, smatra Mihajlo Firak, umirovljeni profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.
Isključivi krivac za takav scenarij u još nenapisanoj budućnosti nije samo fosilna industrija. Postoji tu i čitav koloplet socioloških, ekonomskih, tehnoloških i psiholoških momenata, koji se stalno mijenja u vremenu.
“Klimatske promjene zahtijevaju odgovor kroz sustavnu, dosljednu dugoročnu politiku. Zadovoljenje dnevnih i kratkoročnih potreba za energijom određuje pak dnevna politika. Htjeli ne htjeli, kad je dnevna politika u pitanju, industrija fosilnih goriva je na istoj strani s potrošačima tih istih goriva. Jedni i drugi pričaju o potrebi prelaska na alternativne izvore energije, ali jedni i drugi se i dalje drže fosilnih goriva. Opasnosti globalnoga zatopljenja se guraju pod tepih jer su još uvijek nedovoljno opasne, dnevni komfor ima prioritet – bez obzira radi li se o ocu obitelji koji želi da mu dijete bude na toplom ili direktoru velike rafinerije koji mora generirati prihod i očuvati zaposlenost svojih zaposlenika. Kada pitate bilo koga zašto se tako oportunistički ponaša, odgovor je ‘dok sam ja živ (ili na položaju) još neće biti previše opasno ili drugi će to riješiti ili to nije moja stvar ili to ja sam ne mogu rješavati, ili nek to rješavaju oni koji su to zakuhali’, itd. itd., a pri tome za ruku vode svoju djecu ili unuke i drhte nad njihovom budućnošću”, navodi on.
“Zalijevanje” vodika novcem
Inovacije, naravno, brže napreduju kada ih se “zalijeva” financijama. To se može razumjeti i iz odgovora Ankice Kovač na tmurne procjene IEA oko zbroja rezultata svih strategija za vodik na svijetu. Govorimo li o maksimalnim investicijama, Europa planira skoro pola bilijuna eura uložiti u vodik, a Hrvatska do dva posto tog iznosa za troškove elektrolizatora, kompresora i spremnika za vodik.
Hrvatska strategija obuhvaća dva scenarija. Prvi procjenjuje kapitalnu investiciju na 3,2 milijarde eura (23,8 mlrd HRK) u razdoblju do 2050. godine, a drugi scenarij ubrzanog razvoja triput veću – od gotovo 9,4 milijarde eura (70,2 mlrd HRK).
Za veći dio potrebnih sredstava potrebno je iskoristiti EU izvore financiranja, a dio će biti pokriven iz nacionalnih. Zanimalo nas je zato je li strategija zapravo papirnati preduvjet za iskorištavanje EU sredstava. Kovač kaže da nije, jer se natječaji raspisuju na nivou EU i otvoreni su za prijavu svima, ovisno o tome tko je prihvatljiv kao voditelj, odnosno partner. No, strategija je “odlična referenca, jer dokazuje da se HR odlučila za vodik, a i dobra je podloga prijaviteljima na projekte jer su u strategiji opisani planovi i ciljevi koje je potrebno ostvariti”.
Imamo li vremena?
Osim investicija, može nam se dogoditi i tehnološki skok. No, čekanje na tehnološki skok nam se do sada pokazao kao guranje glave u pijesak. Doktor kemije i ambasador klimatskog pakta Europske unije Nikola Biliškov na primjeru materijala za pohranu vodika kaže da pomaci postoje, ali to je još daleko od rješenja.
“To su tehnologije koje će biti riješene, kao i gotovo svaka koju čovjek zamisli – pitanje je samo vremena kada će ući u primjenu. Stvar je u tome da nemamo puno vremena čekati, jer je klimatska kriza poodmakla i ne možemo si dozvoliti luksuz čekanja vodikovih i CCS tehnologija. Trebamo se okrenuti energetskoj efikasnosti. Mnoge stvari koje nam se prodaju, možda nam nisu tako potrebne. Možda možemo sjediti u zatvorenim prostorima i bolje se obući ili makar bolje izolirati vanjske terase zimi, umjesto da zimi sjedimo vani i da nam toplinu u šatorskim terasama održavaju grijalice čija je efikasnost oko 2 %”, navodi za primjer, dok sjedimo i razgovaramo upravo na takvoj jednoj terasi.
Kovač, pak, odbacuje kritike da za vodik nemamo vremena, navodeći da se radi o izlikama, jer je elektroliza danas visokoučinkovita, komercijalna tehnologija. Poziva i na iskorištavanje trenutka u zadnjim godinama odlučujućeg desetljeća za okretanje od fosilnih goriva. Treba razmišljati o odnosima ulaganja u atomsku fisiju i fuziju i u obnovljive izvore energije.
“Nuklearna postrojenja su centralizirana, a OIE decentralizirana proizvodnja. Desetljeće u kojemu živimo je tranzicijsko, ne samo u energetskom smislu nego i u smislu promjene svjetskog poretka. Mislim da je u takvim uvjetima predviđanje budućnosti pomalo izazovno”, navodi ona.
“Vrijeme je da dnevna politika postane podređena dugoročnoj politici”, piše nam Firak. Pri tom, po njemu, postoje dva glavna pravca:
“Jedan je dugoročna politika općeg prihvaćanja pada standarda pa i broja ljudi na Zemlji u korist preživljavanja, a drugi dugoročna politika daljnjega razvoja pojedinačnoga i općega standarda i moći pojedinaca i čovječanstva u cjelini. Subvencije za prijelaz na OIE i vodik samo su jedan od alata u tom vrlo kompliciranom procesu. U čije će ruke dopasti i u kojoj mjeri i kada, a pogotovo što će to značiti za budućnost svih, pokazat će budućnost”.
U toj borbi trenutno su u pozicijskoj prednosti oni koji imaju pod kontrolom proizvodnju i potrošnju fosilnih goriva, nastavlja. Oni imaju izvore, postrojenja za preradu, distribuciju i kapacitete za održavanje svega toga. Imaju i kapital za nove investicije i po stanju stvari moraju biti u sprezi i s politikom. Moraju brinuti o velikom broju zaposlenih u vlastitoj industriji kao i o opskrbi korisnika svojih proizvoda.
“Fosilna goriva su krvotok današnjega civiliziranoga svijeta. S druge strane, svima je jasno da se takvom poretku stvari bliži neminovni kraj. Pred nama su nužno nove politike i nove tehnologije, a uzevši sve zajedno to znači i preusmjeravanje na nova društveno-politička uređenja. Urgentnost tranzicije u tim smjerovima postaje sve izraženija. Svako odlaganje danas, zavaravanje sebe i drugih, i javnosti općenito, samo gradi jedno izrazito sumorno sutra”, zaključuje Firak.
