Životi transrodnih osoba ovih se dana u Hrvatskoj razvlače po medijima, zahvaljujući dvama turobnim povodima. Jedan je višemjesečno pritvaranje hrvatskih državljana u Zambiji, koji su pokušali usvojiti djecu iz DR Konga. Među optuženim posvojiteljima je i transrodni muškarac. Njegov život namjerno ugrožavaju neki naši sugrađani huškajući vlasti u Zambiji – gdje je transrodnost kažnjiva doživotnim zatvorom – da se u punoj žestini sruče na njega.
Drugi je pokušaj izazivanja panike i preslikavanja trendova i međunarodnih rasprava o transrodnim osobama na Hrvatsku. Ovo drugo odigralo se prošlog tjedna u Saboru, na Zajedničkoj sjednici Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku i Odbora za obitelj, mlade i sport. Održana je pod naslovom “Porast broja transrodne djece i mladih ljudi u Republici Hrvatskoj: mogući uzroci i posljedice”. Spomenuti trendovi se tiču djece koja sve češće izražavaju da se ne osjećaju srođeni sa svojim natalnim spolom, kao i pojavom detranzicije – povratka transrodne osobe u rod koji odgovara natalnom spolu – koja zasad nije zabilježena u Hrvatskoj.
Kompleksna i medicinski podistražena tema transrodnosti predugo je i donedavno gurana isključivo u psihopatologiju. Medicina, naime, tek od 2019. prepoznaje da je biti transpolna, transrodna ili rodno nenormativna osoba stvar različitosti, a ne patologije (WPATH, PRS, MIZ, WHO/MKB-11).
No, predugi boravak relativno rijetke pojave – rodne inkongruentnosti – u sferi patologije doveo je ne samo do rupe u znanju, već i rupa u terapeutskom pristupu. Tako je i mukotrpno i tek ograničeno izborena destigmatizacija transrodnosti, poznate otkada je svijeta i vijeka, dovela do višestrukih problema.
Terapije se pripisuju, no i dalje se ne ulaže dovoljno u istraživanje, odobravanje i poboljšanje hormonalne terapije. Tu su i cijene terapeutskih postupaka koje transrodne osobe tjeraju na crno tržište i neredovitu aplikaciju. To može biti ravno eksperimentu s vlastitom biokemijskom ravnotežom, s konkretnim psihofizičkim posljedicama za ljude pod već izvanrednim, kroničnim manjinskim stresom.
Pogreške u procjenama i brzopleti ulazak u medicinske postupke, zajedno s detranzicijom, novo su poglavlje problema iz kojega evoluiraju i novi pritisci na transrodne osobe, kao i pritisci na ionako premali broj medicinskih timova koji se uopće specifično bave ovim pitanjem.
Slučajevi detranzicije i rizici blokatora puberteta – od utjecaja na gustoću kostiju do efekata na psihu – doveli su do izmjena u smjernicama za postupanje prema maloljetnicima s izraženom rodnom disforijom ili rodnom inkongruencijom u Švedskoj, Finskoj i Velikoj Britaniji.
Međutim, sve to ne govori puno o hrvatskom slučaju.
Vukušićevi grafikoni
Ponajviše vremena na zasjedanju odbora omogućeno je za prezentaciju psihijatra Hermana Vukušića, čija se ekspertiza ne tiče dijagnostike ili terapije transrodnih osoba, već stresa (na radnom mjestu).
“Moramo se zapitati”, ustvrdio je, “zašto se to sada događa uglavnom djevojčicama. I zašto nema statistički značajnog broja odraslih transrodnih osoba. To se može vidjeti iz ovoga grafa gdje siva krivulja predstavlja podatke za odrasle s Kliničke psihijatrijske bolnice Vrapče.”
Vukušić je, naime, na graf, čija se siva krivulja odnosi na odrasle osobe, prema njegovim tvrdnjama iz bolnice Vrapče, ucrtao i linije koje se odnose na djevojčice (crvena) i dječake (plava), navodeći kako je porast broja djevojčica koje se ne identificiraju sa natalnim spolom posljedica “društvene zaraze” i psihičke ranjivosti te skupine.
Ove smo brojke, prvenstveno one koje se odnose na pacijentice koje su tražile pomoć, pokušali provjeriti u Klinici za psihijatriju Vrapče, Ministarstvu zdravstva te Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Nismo dobili potvrdu.
Klinika Vrapče naglasila je da liječi samo naše punoljetne sugrađane te da zbog toga na mogu komentirati podatke koji se tiču maloljetnika.
“U jednom grafu se spominje i Klinika za psihijatriju Vrapče, a budući da nam nije poznata metodologija po kojoj je izrađen navedeni graf, nismo u mogućnosti kontekstualizirati ili komentirati podatke prikazane u grafu”, navodi u odgovoru Krešimir Kargačin, pomoćnik ravnateljice za pravne poslove.
Dostavili su nam statističke podatke koji se vode u informatičkom sustavu Klinike, a koje prikazuju broj pacijenata i broj dijagnostičko terapeutskih postupaka po grupama dijagnoza F64, koje se odnose na transrodne osobe, odnosno dijagnoze rodne disforije i, po novome, rodne neusklađenosti po novim klasifikacijama DSM5 i MKB11.
Prema tim podacima, siva linija Vukušićevog grafikona ne odgovara broju dijagnoza rodne disforije/neusklađenosti kod punoljetnih osoba.
Naime, kod Vukušića se broj dijagnoza svake godine kreće između 60 i 80, a u ovim podacima Klinike ne prelaze 30.
Isto je i sa dijagnostičko terapijskim postupcima. Njihov broj se kretao između 124 u 2015. i maksimalnih 223 u 2017. godini.
Bolnički informatički sustav
Vukušić je na odboru prezentirao i graf s podacima za koje navodi kako potječu iz Bolničkog informatičkog sustava (BIS). Vukušić navodi da se radi o “utilizaciji bolničkog sustava po pitanju dijagnoza” koje se tiču transrodnosti te da ih je – od 2015. do sredine 2022. godine bilo 775. Trend prati svjetske, naveo je, a porast se posebno primjećuje kod tinejdžerica, koje su osobito ranjive, kod kojih se obično ne radi o trajnome stanju i čije dijagnoze rodne disforije i sličnog u pravilu prate druge psihijatrijske dijagnoze.
U Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo nismo dobili potvrdu ovih brojki. HZJZ najprije podvlači da je prema ranijoj, MKB-10 klasifikaciji (Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema), koja je u uporabi u Hrvatskoj od 1994. godine, poremećaj spolnog identiteta (F64) svrstan u kategoriju poremećaja ličnosti i ponašanja. U novoj MKB-11 klasifikaciji, čije se uvođenje u praksu upravo priprema, kategorija “poremećaj spolnog identiteta” uklonjena je iz poglavlja “mentalni, ponašajni i neurorazvojni poremećaji” te je zamijenjena novom kategorijom pod nazivom “rodna inkongruencija” pod novostvorenim poglavljem: “stanja povezana sa seksualnim zdravljem”.
“U Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo predmetne šifre navedene su u bazama primarne zdravstvene zaštite te bazama hospitalizacija u stacionarnom dijelu i u dnevnim bolnicama. U primarnoj zdravstvenoj zaštiti 2017. godine zabilježeno je ukupno 115 osoba s dijagnozom poremećaja spolnog identiteta, a u 2021. godini taj broj iznosi 202. Vezano za hospitalizacije, podaci govore da se osobe sporadično hospitaliziraju zbog poremećaja spolnog identiteta pa ne možemo govoriti o trendu porasta“, navodi HZJZ.
Niža prevalencija od opisane u literaturi
HZJZ navodi da svi raspoloživi podaci ukazuju na stabilnu situaciju koja prema broju osoba ne predstavlja javnozdravstveni prioritet.
“Iako iz ovih rutinskih podataka ne možemo govoriti o točnoj prevalenciji, možemo uočiti da je pojavnost ove dijagnoze u RH najmanje 20-40 puta niža od one evidentirane u svjetskoj literaturi; ukupno za populaciju RH u 2021. godini 0,005% (literatura: 0,1-2%); adolescenti u RH u 2021. 0.015% (literatura 0,6-1,7%)”, navode u odgovoru.
Kod svih bolesti i stanja kod kojih imamo male brojeve u apsolutnom iznosu, kao što je to ovdje slučaj te kada su udjeli puno manji od opisanog u literaturi, HZJZ navodi da je potrebno razmišljati o tome da je do porasta došlo primarno zbog:
- jačanja svijesti opće populacije i zdravstvenih djelatnika čime je poraslo prepoznavanje
- jačanja dostupnosti zdravstvene zaštite, a tek sekundarno (ako uopće) zbog povećanja učestalosti u populaciji.
“Navedeni zaključak potkrjepljuju i drugi podaci koji su dostavljeni Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo”, nastavljaju te navode da nekoliko puta veći broj usluga/dolaska od broja pacijenta u bolnicama, govori u prilog činjenici da se u našim bolničkim ustanovama visoko stručno pristupa ovom pitanju.
“Kod podataka koji se odnose na pojedinu bolnicu uvijek postoji mogućnost dodatnog odstupanja u podacima: kada se u bolničkoj ustanovi počne razvijati pojedini terapijski postupak ili djelatnost, pojačano se usmjeravaju pacijenti s tom potrebom upravo u tu ustanovu; posljedično se u pojedinoj ustanovi počinju grupirati pacijenti s određenim poremećajem ili stanjima koji bi se inače distribuirali u više bolnica”, piše Zavod. Za njih, javnozdravstveni prioritet proizlazi isključivo iz nužnosti zaštite navedenih osoba od svakog oblika stigmatizacije.
Pristup pitanju transrodnosti
Svjedočanstva punoljetnih trans osoba u Hrvatskoj ne spominju brzopletost niti u jednom koraku, već opisuju višegodišnji proces dokazivanja, razgovora i pretresanja medicinske dokumentacije prije ulaska u fazu medicinske tranzicije, koja podrazumijeva hormonalnu terapiju i kirurške zahvate. [1, 2, 3]
S obzirom na Smjernice za izradu mišljenja zdravstvenih radnika i psihologa o utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i životu u drugom rodnom identitetu, jasno je naglašeno uključivanje roditelja u dijagnostiku i terapiju djece s rodnom inkongurencijom.
U Hrvatskoj godišnje prema podacima MIZ-a manje od 10 maloljetnih osoba zatraži promjenu spola, što je tek 0,015 posto adolescentske populacije. Prema svjetskoj literaturi, ova se pojava javlja u do 1,7 posto adolescenata. U 2020. podnesena su četiri zahtjeva za promjenom spola, u 2021. šest, a u 2022. sedam zahtjeva maloljetnih osoba, a svi su pozitivno riješeni (Novi list).
Otkako je Ministarstvo zdravstva 2015. godine imenovalo listu stručnjaka za rad s transrodnom djecom i adolescentima, za ukupno 70 djece iz različitih krajeva Hrvatske utvrđeno je da su transrodna. Od njih 70, 40 je na hormonskoj terapiji, 20 je u odrasloj dobi, a ostali su u postupku praćenja. Marina Grubić, psihologinja s liste Ministarstva zdravstva za Novi list je izjavila:
“Hrvatska se tu drži smjernica Svjetske zdravstvene organizacije i strogog protokola prema kojem psihološko i psihijatrijsko praćenje traje najmanje godinu dana, tada se traži mišljenje drugog stručnjaka, a ako se oba slože da je tranzicija potrebna, dijete se upućuje u proces socijalne ili hormonalne tranzicije.”
Na promatranju kod specijalista endokrinologije ostaju idućih godinu dana, uzimajući paralelno terapiju.
“U toj fazi tranzicije sve je još reverzibilno. Osoba se u bilo kojem trenutku uzimanja hormona može povući i tijelo će se prilagoditi”, ističe za srednja.hr Nataša Jokić-Begić, psihologinja sa službene liste stručnjaka koji rade s osobama koje žele promijeniti spol. Svi stručnjaci koji rade s osobama koje pokazuju znakove rodne disforije svjesni su, kaže Jokić-Begić, da se tranzicija radi samo kada je to nužno, kada je to “spašavanje života”.
Spašavanje života
O kakvom “spašavanju života” se radi, opisano je u Smjernicama:
“Zbog stavova okoline prema osobama čije se rodno izražavanje ne uklapa u društvene, vjerske i kulturalne norme, odrastanje s rodnom disforijom obilježeno je sramom, niskim samopoštovanjem, depresivnošću i suicidalnim idejama (Garland i sur., 2001; Grossman i D’Augelli, 2007) te djeca i adolescenti s rodnom disforijom imaju češće dijagnosticirane internalizirane i eksternalizirane teškoće u odnosu na djecu iz opće populacije. Oni su vrlo često, zbog svoje različitosti, žrtve nasilja (Lombardi, 2001) i tzv. manjinskog stresa (Nuttbrock i sur., 2010). U odrasloj se dobi mogu javiti anksioznost, depresija, samoranjavanje i suicidalna ponašanja, dugotrajna izloženost zlostavljanju i zanemarivanju, kompulzivnost, zloupotreba sredstava ovisnosti, seksualni problemi, poremećaji ličnosti, poremećaji hranjenja, psihotični poremećaji i poremećaji iz autističnog spektra (Bockting, Knudson i Goldberg, 2006; Nuttbrock i sur., 2010; Robinow, 2009)”.
Zbog svega ovoga iz hrvatskih javnozdravstvenih institucija naglašavaju da se ne radi ni o kakvoj modi, masovnoj situaciji niti problemu koji dovodi do velikog oštećenja, broja oboljelih ili smrtnih ishoda, a da bi se ovakav porast broja transrodnih osoba tretirao kao javnozdravstveni problem. Problem je stigmatizacija, pogotovo kod transdjevojaka.
“Društvena stigma ono je što dodatno otežava život transrodnoj djeci i odraslima. Transdjevojke, dakle biološki muškarci, u pravilu se javljaju i dvije godine kasnije od transdječaka, jer je kulturalno još neprihvatljive od muškarca postati žena, nego obrnuto”, kaže Marina Grubić.
Da ni obratna situacija nije značajno bolja, vidimo iz hajke na transrodnog posvojitelja koji čami u Zambijskom zatvoru.
