Razotkriveno

Ne, Protokol iz Kyota nije smišljen radi prevare

Prevarantska međunarodna organizacija koja negira da ljudska aktivnost utječe na klimu prevela je svoje stranice i na hrvatski. Njihove dezinformacije prenosi portal Epoha.
Foto:Pixabay

Portal Epoha, adresa s koje se učestalo šire dezinformacije, nastavlja širiti neutemeljene tvrdnje, ovog puta na temu klimatskih promjena.

U tekstu koji je na portalu objavljen sredinom veljače navodi se niz netočnih tvrdnji o utjecaju ugljikovog dioksida (CO2) na klimatske promjene, odnosno ljudskom utjecaju na porast globalne temperature.

S nekim od dezinformacijama, koje već desetljećima plasira fosilna industrija, susreli smo se i ranije, a one se uglavnom odnose na tvrdnje da emisije C02 nisu povezane s globalnim klimatskim promjenama. U ovom tekstu fokusirat ćemo se na tvrdnje da je tržište jedinicama emisija C02, koje je uspostavljeno nakon potpisivanja Protokola u Kyotu, osmišljeno samo radi zarade.

Naime, autor teksta na Epohi navodi kako porez na CO2 i kvote povećavaju cijenu bilo koje robe proizvedene ugljičnom energijom, kao i povećanje cijene energije na tržištu.

“Tako je u Europi tijekom 2020. godine cijena kvote emisije CO2 porasla 2 puta, a kao rezultat toga, u listopadu 2021. godine cijene na energetskim tržištima porasle su 6-8 puta u odnosu na 2020. godinu”, navodi se u tekstu, koji je podijeljen i na Facebooku.

Izvor na koji se portal Epoha pritom poziva je hrvatski prijevod stranice međunarodne organizacije Creative Society, koja netočno tvrdi da klimatske promjene nisu uzrokovane ljudskim aktivnostima. U pitanju je kontroverzna organizacija, poznata po lažnom predstavljanju, o čemu je 2022. izvještavao BBC. Na njihovoj stranici može se doznati da su u ovoj organizaciji aktivni i članovi instituta Heartland, američkog think-tanka poznatog po promoviranju klimatskih dezinformacija i financiranog od strane industrije fosilnih goriva. Od travnja 2021. Kreativno društvo ima i Facebook stranicu na hrvatskom, koju administriraju korisnici Facebooka iz Hrvatske i Bjelorusije.

Prije nego provjerimo točnost tvrdnji vezanih za sustav trgovanja kvotama CO2, valja se podsjetiti što je zapravo spomenuti Protokol iz Kyota, sporazum koji je uz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime usvojen 11. prosinca 1997. godine, a na snagu je stupio 16. veljače 2005. godine.

Protokol iz Kyota

Njegovim potpisivanjem, industrijalizirane zemlje i gospodarstva u tranziciji obvezali su se smanjiti emisije stakleničkih plinova u skladu s dogovorenim pojedinačnim ciljevima.

Protokol iz Kyota tražio je smanjenje od 5 posto u razdoblju od 2008. do 2012. godine u odnosu na 1990. godinu za 37 zemalja i zemlje Europske uniju. Zemlje su trebale ispuniti svoje ciljeve prvenstveno kroz nacionalne mjere, međutim, Protokol je ostavio prostora da to učine i na druge načine.

Trgovanje emisijama, kako je navedeno u članku 17. Protokola iz Kyota, dopušta zemljama koje imaju rezervne jedinice emisija koje nisu iskoristile da prodaju taj višak kapaciteta zemljama koje premašuju svoje ciljeve. Tako je stvorena nova roba u obliku smanjenja ili uklanjanja emisija, a dopuštene emisije podijeljene su u jedinice dodijeljene količine.

Jedna emisijska jedinica ekvivalentna je jednoj ispuštenoj toni CO2 (1, 2).

Manjkav, ali važan dogovor

Više je kritika na račun dogovora iz Kyota, ali nijedna od njih ne može poslužiti kao dokaz da je cijeli sistem osmišljen radi prevare i zarade.

Naime, značajan iznos smanjenja došao je iz država bivšeg Sovjetskog Saveza koje su koristile referentne vrijednosti emisija iz SSSR-a. Emisije koje su im dodijeljene bile su veće od njihovih realnih emisija, što im je omogućilo da prodaju dodatne dodijeljene količine, a da zapravo nisu morali izvršiti nikakvo smanjenje razine emisija. Osim toga, dvije nacije koje nisu ratificirale Protokol iz Kyota, SAD i Kina, najveći proizvođači stakleničkih plinova, proizvodile su tako visoku razinu emisija ugljika da je to potpuno onemogućilo bilo kakav napredak drugih zemalja koje su uspješno sudjelovale u Protokolu iz Kyota.

Drugi kritičari tvrdili su da su smanjenja emisija koja su se tražila od država bila preskromna da bi se mogla uočiti razlika u globalnim temperaturama u sljedećih nekoliko desetljeća.

U konačnici, globalne emisije porasle su 44 posto u odnosu na razine iz 1997. godine, uglavnom potaknute rastom emisija u zemljama u razvoju (Foresight).

Diplomatski uspjeh

Luka Tomac iz Zelene akcije kaže kako je protokol iz Kyota više bio diplomatski uspjeh nego što je dao uspjeha u smanjenju emisija stakleničkih plinova.

“Može se reći da je njegova važnost u tome što su se zemlje okupile i uspjele se dogovoriti oko pitanja koje se tiče klime. Protokol je prepoznao odgovornost razvijenijih zemalja u pogledu emisija te na njih prebacio i zadatak da nešto po tom pitanju naprave. Međutim, sustav trgovine emisijskim jedinicama koji je nastao nakon Kyota potaknuo je i financiranje sumnjivih projekata na jugu, više nego stvarno rješavanje problema”, kaže Tomac.

Naime, zemlje koje su se obvezale na smanjenje mogle su po modelu north-south financirati realizaciju nekog zelenog projekta u zemljama globalnog juga na račun čega bi smanjile svoje emisije.

“Dakle, države su mogle ispuniti svoje ciljeve bez da su zapravo imalo smanjile svoje emisije.  Problem je što je upitno koliko su ti projekti bili čisti, uostalom clean development kriteriji, odnosno kriteriji čistog razvoja, nikad nisu napravljeni”, kaže Tomac.

Na konferenciji koja je održana 2012. godine, UN-ovi delegati su odlučili produžiti Protokol iz Kyota do 2020. Međutim, unatoč toj odluci, također su potvrdili da će stvoriti novi sporazum o klimi do 2015.

Tako je Pariški sporazum o klimi zamijenio Protokol iz Kyota, iako on, za razliku od potonjeg, nije bio pravno obvezujući.

“Ono što nevladine organizacije koje se bave pitanjem klimatskih promjena zamjeraju i Pariškom sporazumu i Protokolu iz Kyota jest odgađanje rješavanja problema. Prva faza protokola koji je uspostavljen 1997. godine u Kyotu odnosila se na period 2008. – 2012., dok je Pariški sporazum, iako usvojen 2015. godine, počeo važiti tek od 2020. To je pet godina za vrijeme kojih je, uzevši  u obzir klimatsku krizu, trebalo hitnije djelovati”, kaže Tomac.

Uspješnost

U konačnici, cilj Protokola nije bio smanjiti globalne emisije nego smanjiti ih u industrijaliziranim zemljama i postaviti temelje za neke buduće pregovore o klimatskim pitanjima.

Dio stručnjaka ističe kako je uspješnost protokola teško mjeriti te da bi za tako nešto trebalo usporediti emisije stakleničkih plinova u industrijaliziranim zemljama s očekivanim emisijama koje bi se dogodile u nedostatku protokola (Foresight).

Tržište emisijskim jedinicama

Tržište emisijskim jedinicama funkcionira tako da se tvrtkama razdijeli ili proda određen broj emisijskih jedinica koje predstavljaju kvotu koje su moraju držati kada je riječ o emisiji štetnih tvari u atmosferu. Ujedno se dozvoljava trgovina jedinicama među kompanijama pa ih tako tvrtke koje imaju premalo dozvola za svoje emisije mogu kupiti od onih koje imaju viška.

Točno je da je takav sustav ostavio prostor za malverzacije, na što je prije desetak godina upozorio i Interpol u posebnom vodiču o tržištu emisijskim jedinicama koje je zbog svoje nematerijalne prirode, budući da nema fizičke robe, posebno ranjivo na kriminal.

Vodič uključuje nekoliko studija slučaja iz cijeloga svijeta u kojima su računovodstvene tvrtke za stakleničke plinove, nacionalna tijela koja djeluju u nedovoljno reguliranim državama te pojedinci koji su krivotvorili informacije zapravo primali mito dok su tvrdili da ulaganjima kompenziraju emisije.

U vrijeme kad je izdan Interpolov priručnik, 2013. godine, tržište ugljikom postalo je jedno od najbrže rastućih tržišta na svijetu, čija je vrijednost onda bila procijenjena na 176 milijardi dolara.

U 2022. godini ono je vrijedilo rekordnih 909 milijardi dolara.

Rast cijena jedinica

Tako su u veljači ove godine izvijestili analitičari britanske tvrtke Refinitiva, čije je istraživanje pokazalo da je oko 12,5 milijardi tona dozvola za ugljik promijenilo vlasnike na svjetskim tržištima emisija. Brojka je to za 20 posto manja u odnosu na 2021. godinu. Vrijednost tržišta je porasla jer su cijene dozvola bile puno više (Reuters).

Najveće svjetsko tržište ugljikom, EU-ov sustav trgovanja emisijama (EU ETS) pokrenut 2005., protekle je godine predstavljalo 87 posto globalne vrijednosti tržišta emisijskim jedinicama. Cijena dozvola za ugljik na tom tržištu iznosila je u prosjeku preko 80 eura po toni prošle godine, što je za 50 posto više u odnosu na godinu prije. Uzrok tome jest što su cijene energije porasle nakon početka ruske invazije na Ukrajinu.

I godinu dana ranije, 2021. godine, vrijednost globalnog tržišta ugljika također je porasla, za čak 164 posto u odnosu na prethodnu, 2020. godinu. Taj je rast uglavnom bio posljedica povećane potražnje za energijom pa posredno i dozvolama za ugljik, što je kulminiralo skokom cijena (Statista).

Zbog velikog rasta cijena dozvola, postojale su i sumnje da je došlo do zlouporabe na tržištu emisija ugljika Europske unije. Stoga je Europska komisija zatražila od Europske agencije za vrijednosne papire i tržišta (ESMA) da prouči Sustav trgovanja emisijama (ETS) nakon optužbi da investicijski fondovi špekuliraju na tržištu.

Preliminarna istraga ipak nije pronašla dokaze da je tržite zlouporabljeno. Zaključeno je da je naglo povećanje cijena emisijskih jedinica uzrokovala kombinacija smanjenja ponude emisijskih jedinica i povećane potražnje za njima.

Kako navodi ESMA, porast cijena bio je usporediv s rastom cijena ugljena i sirove nafte (Reuters).

Predviđanja

Predviđanja su da će cijene emisijskih jedinica i dalje rasti, i ne, to i dalje nije dokaz da je to tržište osmišljeno radi prevare.

Kako je na klimatskoj konferenciji COP27 održanoj u studenom prošle godine u egipatskom Sharm el-Sheikhu rekla predsjednica Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Kristalina Georgieva, globalna cijena ugljika trebala bi iznositi minimalno 75 dolara po toni kako bi ostvarili klimatske ciljeve, odnosno kako bi zadržali globalno zagrijavanje ispod 2°C.

Iako je cijena po toni ugljika u nekim regijama viša od one koju MMF navodi kao nužni minimum (kao npr. na europskom tržištu), globalno je ona i dalje preniska te u prosjeku iznosi oko 3 dolara po toni.

MMF stoga preporučuje međunarodnu donju cijenu ugljika kao neku vrstu dopune i jačanja Pariškog sporazuma. Donja cijena bi se, naime, trebala usredotočiti na mali broj zemalja odgovornih za većinu globalnih emisija. Na primjer, sporazum između Kine, Europske unije, Indije i SAD-a pokrivao bi 64 posto budućih globalnih emisija CO₂, a sporazum između grupe dvadeset velikih gospodarstava (G20) pokrivao bi čak 85 posto emisija (MMF).

Dezinformacije o CO2

Za kraj, autor teksta na Epohi iznosi tezu da ukupne količine emisija CO2 cijelog čovječanstva iznose od 20 do 30 milijardi tona godišnje te da taj staklenički plin ne utječe na globalno zagrijavanje.

Prema podacima koji se odnose na 2021. godinu, ljudske emisije CO2 iznosile su 37.12 milijardi tona te one kontinuirano rastu. Ono što autor ne spominje jest da Zemlja istovremeno proizvodi i apsorbira CO2, ali povećane ljudske emisije unose neravnotežu u tu računicu. Iako se ljudske godišnje emisije čine malima naspram onih prirodnih (776 milijardi tona), činjenica je da su prirodne emisije otprilike u skladu s prirodnom apsorpcijom (788 milijardi tona).

Dio ljudskih emisija CO2 apsorbira se u oceanima i kopnenim biljkama, ali oko polovica tih emisija ipak ostaje u atmosferi i tako zadržava toplinsko zračenje.

Izvor:Statista

O utjecaju CO2 na globalne temperature te ostalim dezinformacijama koje prate ovaj staklenički plin, a koje se spominju u tekstu na Epohi, Faktograf je pisao u više navrata te o njima možete čitati ovdje i ovdje.

Budući da se u navedenom tekstu netočno povezuju strukturne manjkavosti Protokola iz Kyota s negiranjem znanstveno dokazanog utjecaja CO2 na globalno zatopljenje te da se referira na izrazito nepouzdani izvor, ocjenjujemo da je članak na portalu Epoha činjenično neutemeljen.

Facebook
Twitter
Live blog
Dezinformacije o koronavirusu

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.