Prevelika proizvodnja, zagađenje okoliša, mala mogućnost recikliranja odjeće – sve su to problemi brze mode koja je drugi najveći zagađivač na svijetu.
Kao održivo rješenje često se nameće kupovina rabljene odjeće (eng. second hand) ili doniranje (stare) odjeće. I dok velike modne kuće i proizvođači odjeće često govore o “cirkularnosti” i “održivosti”, donacijama i recikliranju odjeće, problem tekstilnog otpada i prevelike proizvodnje i konzumacije odjeće ostaje.
Izvješća poput onog Trashion Zaklade Changing Markets pokazuju da bogate države Zapada, pod krinkom humanitarizma i pomoći, siromašnijim državama svijeta zapravo izvoze svoje tekstilni otpad. Naime, rabljena odjeća se uglavnom sastoji od plastičnih vlakana koji se vrlo teško razgrađuju, mali postotak stare odjeće se reciklira u novu, a odjeća koja se izvozi – prvenstveno u afričke države – često je zaprljana, pokidana i jednom riječju neupotrebljiva, zbog čega njena reciklaža i oporaba postaju nemoguća misija.
Zaklada je u svom izvještaju istraživala problem izvoza rabljene i donirane odjeće u afričke zemlje, prvenstveno Keniju. Na temelju istraživanja i terenskog rada u Trashionu se procjenjuje da je u 2021. godini u Keniju izvezeno ukupno 900 milijuna komada odjeće te da je jedna trećina, oko 300 milijuna komada, bila od sintetičkih vlakana, a da je čak 458 milijuna komada odjeće bilo zapravo otpad – oštećeno, zaprljano, potrgano. Tako stari i oštećeni komadi odjeće završavaju kao otpad u afričkim rijekama, na odlagalištima ili se pak pale i dalje zagađuju okoliš, što posljedično dovodi do pogoršanja zagađenja otpadom.
Donacije odjeće ili upravljanje otpadom?
Za neke bogate države izvoz plastike, odjeće i općenito plastičnog otpada postao je, dakle, način ublažavanja ili čak rješavanja problema s otpadom u vlastitim državama. Izvoz otpada u siromašnije države neki nazivaju “toksičnim” ili “otpadnim kolonijalizmom”, a neki kritičari smatraju da je izvor smeća, tekstila i sličnog otpada u siromašnije države način olakšavanja pritiska u bogatijim državama “ovisnima” o brzoj modi.
S druge je strane trgovina otpadom unosna industrija, a rabljena odjeća može se prodati i po cijeni od 400 do 1000 eura po toni (Trashion). Podaci UN-ove baze Comtrade za 2019. i 2020. godinu za izvoz iz Europske unije (EU) i Ujedinjenog Kraljevstva (UK) korištenog tekstila (nošena odjeća i drugi nošeni komadi) pokazuju najveće izvoznike rabljene odjeće diljem svijeta: UK i EU ukupno su izvezli 5,019,451 tona otpadne odjeće.
Sudeći prema carinskim podacima iz 2021. godine, 95 posto svog izvoza rabljene odjeće iz EU-a i UK-a u Keniju činile su sljedeće države: Njemačka (41,27%), Poljska (24,68%), UK (23,05%), Mađarska (3,28%), Italija (2,53%), Belgija (1,82%), Litva (1,42%), Estonija (0,67%), Francuska (0,53%) i Irska (0,42%). Ukupna vrijednost izvoza u američkim dolarima iznosila je 26.018.014 (24.838.617 eura). Procjenjuje se i da trgovina rabljenom odjećom u Keniji zapošljava i do dva milijuna ljudi.
Zato što je jak, izdržljiv i jeftin, poliester je čest izbor modnih marki, pa je tako najkorištenije vlakno na svijetu. Međutim, zbog svoje izdržljivosti, poliester predstavlja i problem – nije biorazgradiv. I dok EU razmatra zabranu izvoza plastičnog otpada, a izvoz plastike iz Europe je ograničen Baselskom konvencijom o nadzoru prekograničnog prometa opasnog otpada i njegovu odlaganju, slične mjere ne postoje za plastična vlakna (Trashion), pa plastika iz odjeće prolazi “ispod radara”. Tako se opasna plastika i dalje neometano izvozi, samo kao dio odjeće i tekstila. Istraživanje Međunarodne unije za očuvanje prirode i prirodnih resursa pokazuje da većina mikroplastike u oceanima (35%) dolazi iz sintetičkog tekstila.
Odjeća sve lošije kvalitete
U izvještaju Trashiona izračun je rađen na temelju podataka o ukupnom uvozu rabljene odjeće u Keniju koja je za tu državu u 2021. godini iznosila 183.505.631 kilograma (UN Comtrade, 2021) i na temelju istraživanja na terenu koja su pokazala da jedna bala s odjećom sadrži prosječno 40 kilograma ili 200 komada odjeće.
Gornje procjene su da neke bale sadrže i do 50 posto smeća, tj. neuporabljivih komada odjeće. Izračun za sintetički sadržaj baziran je na istraživanju više od 4.000 komada koji su pokazali da otprilike 67 posto odjeće sadrži sintetičke materijale koji su nekad miješani s prirodnim vlaknima ili s drugim sintetičkim materijalima.
Vrlo često ne dolazi do sortiranja odjeće prije nego što se pakira u bale, pa su ti komadi u svakakvom stanju i često neuporabljivi, a kupci u Keniji primjećuju i da je odjeća sve lošije kvalitete. Trgovina rabljenom odjećom često se opisuje kao dobar način smanjenja otpada, a da se pritom zemljama tzv. Globalnog juga pomogne jer se u tim državama odjeća reciklira ili nalazi ponovnu uporabu, dok se s druge strane stvaraju i radna mjesta.
Međutim, kako se navodi u izvještaju, globalno se po stanovniku Kenije pošalje 17 komada odjeće. Od tih 17 komada po stanovniku do osam je previše oštećeno, zaprljano ili nije pogodno za korištenje. Navodna pomoć pritom očito postaje smeće.
Kako to izgleda u praksi?
Kako kupnja i prodaja izgleda u praksi? Odjeća se prvo donira raznim karitativnim organizacijama koju ju prodaju u svojim trgovinama. Ono što se ne uspije prodati kupcima, prodaje se dalje izvoznicima. Oni odjeću pak dalje (pre)prodaju kupcima u (uglavnom) afričkim državama.
Na marketima se kontejneri otvaraju i vade se bale koje se potom transportiraju do skladišta gdje ih trgovci kupuju na “slijepo”, bez da znaju što će točno dobiti. Bale se potom otvaraju, a odjeća se sortira u kvalitetnu, manje kvalitetnu i ono što se ne može prodati (svahili: fagia). Fagia završava kao krpe, materijal za potpalu ili otpad.
Alternativa koja to nije
Donacije i rabljena odjeća, tj. kupovina i konzumacija rabljene odjeće često se dakle predstavljaju kao alternativa sustavu brze mode, bolja za okoliš. Teoretičarka mode Lea Vene smatra kako je ideja tekstilnog otpada “koji putuje kao neka vrsta donacije, pa se može prodavati dalje” zapravo samo preslika funkcioniranja modnog sustava, a to je da postoji “centar koji je ustoličen u Zapadu, a čini mi se da se stvari ‘rješavaju’ odlaskom ili slanjem na periferiju”. Kupovinom rabljene odjeće ne rješavamo puno širi problem, a to je problem brze mode, smatra Vene. S njom se slaže i modna aktivistkinja Tena Lavrenčić.
“Cijeli sustav second hand odjeće je neodrživ. Kada odete u trgovine rabljenom odjećom, vidite da kvaliteta te odjeće pada. Nažalost, brza moda je dominantan sistem, tako da će se kad-tad naći i u SH trgovinama. Redovito u tim dućanima počinjem viđati Shein odjeću. Kladim se da je ta odjeća uglavnom nova, nenošena”, kaže Lavrenčić.
Ona i dalje kupuje i second hand i vintage odjeću, ali ne smatra ih rješenjem. “Sve je to dio sistema i nije alternativni sistem kako mislimo. I tome treba kritički pristupiti kao cijeloj modnoj industriji”, dodaje. “Problem nije kako kupujemo, već koliko kupujemo. I koliko proizvodimo”, kaže.
Pritom se konzumira i kupuje više odjeće. Zaklada Ellen MacArthur procjenjuje da je kupnja odjeće između 2000. i 2015. godine narasla za 60 posto. Tako se povećava i količina tekstilnog otpada po glavi stanovnika, dok odjeću koristimo duplo kraće nego prije.
Potrebno promijeniti stav o modi
Potrebno je promijeniti stav o modi, ističe Lavrenčić, jer “dok god imamo istu logiku kojom se vodi brza moda, ništa nismo promijenili. Upravo je zato teško nešto promijeniti, jer je takva logika u srži cijele ekonomije”.
Zanimljivom smatra činjenicu da na odjevne predmete gledamo kao na predmete bez vrijednosti, da smatramo da cijena odjeće treba biti niska i da odjeća ne treba trajati dugo, o čemu je Faktograf već pisao. Promijenila se i ideja o kvaliteti, kaže Lavrenčić, pa nam se čini da je predmet koji je ‘izdržao’ dvije godine jako kvalitetan. Vene dodaje da se gubi i odnos s odjećom i materijalom. “Gubi se osjećaj da se odjeću treba čuvati ili popravljati, a zapravo bi bilo dobro da čuvanje odjeće usadimo kao neku novu vrijednost.”
Lavrenčić ističe još jedan fenomen. Sada i veći lanci i modne kuće otvaraju svoje trgovine ili platforme za kupnju rabljene robe ili iznajmljivanje odjeće. “Second hand je postao biznis, trend, pogotovo za mlađu generaciju. A brendovi će uvijek pratiti trendove.”
Rast trgovina rabljenom odjećom očekivan
Upravitelj Socijalne zadruge Humana Nova Ivan Božić smatra da je proliferacija lanaca trgovine rabljenom odjećom “očekivani odgovor i slijed, s obzirom na to da se nova odjeća i tekstil, blago rečeno, gomilaju”. On prodaju rabljene odjeće vidi kao jedan od odgovora na brzu modu i sprečavanje trenutnog odlaganja tekstila na otpad.
“Tu je potrebno postaviti pitanje o tome što će se dogoditi s tim tekstilom kad on i nakon druge ruke postane višak, ali i o tome može li pametnija proizvodnja i pametnija kupnja utjecati na količine viškova. Ovdje moramo spomenuti činjenicu da u našem slučaju sustav zbrinjavanja tekstila ima i jednu drugu – društvenu dimenziju, cijeli proces gospodarenja tekstilnim otpadom je vezan uz radnu integraciju”, kaže.
Pritom je tekstil teško reciklirati. Kao što je Faktograf već pisao, u proizvodnji odjeće sve češće se koriste materijali koje je sve teže reciklirati. Proizvođači su pritom usmjereni na stvaranje tekstilija koje će svoje mjesto pronaći na tržištu, dok ekološku komponentu često zanemaruju. Recimo, za Humanu Novu koja se bavi prikupljanjem i reciklažom odjeće i tekstila, količina prikupljenoga tekstila raste svake godine, a godišnje se u prosjeku prikupi između 400 i 500 tona. Od toga je oko 90 posto “isključivo za reciklažu”, kako su nam rekli, jer je kvaliteta tekstila “raznolika, ali u odnosu na ostale zemlje EU, izuzetno loša”.
Postoje i neke prednosti
Vene ističe neke ekonomske prednosti rabljene odjeće, primjerice, dostupnost odjeće prihvatljive cijene za osobe nižeg ekonomskog statusa, dok veći potencijal vidi u sustavima koji postoje “na nižoj razini”, poput razmjene odjeće, u kojem odjeća cirkulira “bez tržišnog elementa”.
Često dolazi do toga da se samo reproducira model brze mode, samo u kontekstu rabljene odjeće, ističe Vene. Tako i jedan veliki lanac trgovina rabljenom odjećom u Hrvatskoj svako malo ‘izbacuje’ nove kolekcije, iako se radi o rabljenoj odjeći.
I dok Humana Nova ima “zaokružen sustav gospodarenja tekstilnim otpadom”, pitanje je koliko je to slučaj za druge proizvođače odjeće i tekstila. Poslali smo upit H&M-u, budući da taj lanac ima sustav u kojem prihvaćaju donacije odjeće od kupaca i za to nude popust. Također na svojim stranicama navode da “staru odjeću pretvaraju u novu”. Zanimalo nas je koliko donirane odjeće primaju i što se s njom događa, no odgovor nismo dobili.
Pitanje je kako se “stara odjeća pretvara u novu”, kada se globalno tek jedan posto stare odjeće reciklira u novu. Zanimljivo bi bilo i saznati koliki je, recimo, udio poliestera, a koliki pamuka u H&M-ovim kreacijama, budući da na njihovim stranicama piše i kako je “100 posto” njihovog pamuka “reciklirano ili dolazi iz održivih izvora”.
Humana Nova, kako su nam kazali, kroz suradnju s brojnim akterima zbrinjava dio tekstila ili ga šalje na daljnju oporabu. Upotrebljivi tekstil se plasira u njihov second hand dućan ili se donira “u suradnji sa Crvenim križom i Centrom za socijalnu skrb “. Iz neupotrebljivog tekstila izdvaja se pamuk koji Humana Nova reže na industrijske krpe koje se plasiraju najviše u metaloprerađivačku industriju.
Ono što ostaje nakon izdvajanja pamučnih krpa voze u Regeneraciju Zabok, gdje tekstil ide u proces reciklaže i tamo nastaje filc, a odbačeni tekstil “postaje vrijedna sirovina koja se koristi za zaštitu i izolaciju u građevinarstvu”.
“Ono što je dodatna vrijednost jest činjenica da filc iz Regeneracije Zabok dolazi u Humanu Novu na rezanje i pakiranje, čime suradnja koja se stvara oko zbrinjavanja tekstilnog otpada izravno utječe na 11 radnih mjesta u Humani Novoj, i to iz društveno marginalizirane skupine ljudi. Na taj način imamo zaokružen proces zbrinjavanja tekstilnog otpada, tj. sav se tekstil iskoristi”, zaključuje Božić.
I dok Humana Nova isplativost svog poslovnog modela možda mjeri u “društvenom utjecaju”, kod većine aktera u modnom sustavu to ipak nije slučaj. Oni se vode profitom, dok neki modeli koji se predstavljaju kao rješenja uglavnom samo perpetuiraju etos brze mode.
