Faktograf.hr

Samo činjenice

Europa ima veliki problem s tekstilnim otpadom

Skoro 90 posto europskog tekstilnog otpada se spaljuje ili završava na odlagalištima, iako bi se mogao i trebao reciklirati.

Iako je unazad šest godina u Hrvatskoj donesen prvi poseban propis koji uređuje gospodarenje otpadnim tekstilom, sustav koji bi omogućio njegovo recikliranje i ponovnu uporabu i dalje je nedovoljno razvijen, zbog čega većina tekstila završava u miješanom komunalnom otpadu.

Zbog takvog stanja Hrvatska se nije niti približila ambicijama Europske unije u prelasku na kružno gospodarstvo koje se mogu iščitati iz Akcijskog plana koji je Komisija predstavila 2020. godine. Uskoro se planira usvojiti i posebna Strategija za održivi tekstil (1, 2).

Međutim, ništa bolja situacija nije ni na europskoj razini. Činjenica da Europljani godišnje troše gotovo 26 kg i bacaju oko 11 kg tekstila (dok procjene za stanovnike SAD-a govore o 37 kg), a da se pritom 87 posto tekstilnog otpada spaljuje ili odlaže na odlagalištima, jasno daje do znanja tekstilna industrija ostavlja značajan ekološki otisak. Globalna tekstilna i odjevna industrija 2015. potrošila je 79 milijardi kubičnih metara vode, a odgovorna je i za 20 posto globalnog onečišćenja čiste vode te 10 posto globalne emisije stakleničkih plinova, o čemu smo nedavno pisali.

Većina na odlagališta

U Hrvatskoj se jako malo tekstila odvojeno sakupi, a samim time reciklira i ponovno upotrijebi. Svega 20 posto od ukupne količine otpadnog tekstila i otpadne obuće u 2019. godini odvojeno je sakupljeno, a pritom je na odlagalište odloženo 64 posto od ukupne količine. U brojkama to izgleda ovako –  ukupno je proizvedeno 60.190 tona, odvojeno je sakupljeno 12.061 tona, a u miješanom komunalnom otpadu završilo je 42.325 tona.

Statistika govori i da još velik dio jedinica lokalne samouprave nema posebne spremnike za tekstil – 2019. godine tek nešto više od pola ih je osiguralo kontejnere za odvojeno sakupljanje.

U Hrvatskoj još nisu zaživjeli ni Centri za ponovnu uporabu čije je osnivanje Fond za zaštitu okoliša najavio još 2016. godine i koji su predviđeni kao mjesta sakupljanja i popravka te ponovne distribucije proizvoda koji bi inače postali otpad (1, 2).

Centri, koji su zamišljeni tako da građani u njima mogu donirati predmete koje više ne koriste, najavljeni su i u Planu gospodarenja otpadom 2017.-2022., međutim, u Hrvatskoj ih se može naći svega nekoliko (među ostalima, oni otvoreni u PreloguRovinju, Riperaj u Rijeci). Na upit koliko je takvih centara otvoreno te koliko je sredstava dosad uloženo u njihovu uspostavu, iz Fonda za zaštitu okoliša nismo dobili nikakav odgovor.

Oporaba

Od 202 tvrtke koje posjeduju dozvolu za gospodarenje otpadnim tekstilom i otpadnom obućom, svega 16 tvrtki raspolaže dozvolom za finalni postupak oporabe te vrste otpada, što govori da sustav gospodarenja otpadom još nije cjelovit. Potvrdit će to i tvrtke koje se time bave.

Iz zabočke Regeneracije, koja godišnje prikupi i reciklira oko pet do šest tisuća tona tekstila, činjenicu da većina tekstila završi na odlagalištu objašnjavaju nedovoljno razvijenom sviješću građana, ali i sustavom prikupljanja te samom zakonskom regulativom.

“Tekstilni otpad od građanstva dolazi nam uglavnom preko komunalnih tvrtki te manjim dijelom od privatnih tvrtki koje ga prikupljaju za neke druge namjene pa višak, odnosno ono što ne mogu iskoristiti, predaju nama na zbrinjavanje. Na domaćem tržištu od spomenute godišnje količine uspijevamo prikupiti tek dvadesetak posto tekstilnog otpada pa smo ostatak koji nam je potreban za odvijanje proizvodnje prisiljeni uvoziti”, kažu nam u tvrtki koja tekstilni otpad zbrinjava uz naknadu, dok istovremeno drugima plaća zbrinjavanje onog otpada koji ne mogu iskoristiti.

Od recikliranog tekstila Regeneracija najčešće proizvodi filceve koji se potom izvoze u Njemačku, Austriju, Italiju. To ih, kažu nam iz Hrvatske gospodarske komore (HGK), čini jedinom tvrtkom koja proizvode od recikliranog materijala izvozi u inozemstvo.  Nekoliko je, naime, tvrtki koje  koje sakupljaju i izvoze tekstilni otpad, ali one ne proizvode nove proizvode iz sekundarnog materijala.

Iz Komore naglašavaju kako je područje gospodarenja otpadom podložno zakonskim promjenama koje uvelike utječu na poslovanje, što je jedan od razloga zbog čega se manje tvrtki bavi djelatnošću oporabe.

“Valja istaknuti kako otpadni tekstil dolazi iz nekoliko izvora: od krajnjih korisnika (građanstva), iz tekstilne industrije, možemo ga pronaći kao ambalažu, no svakako ga najviše ima u dijelu komunalnog otpada od krajnjih korisnika. Ako ne postoji sustav za prikupljanje ove kategorije otpada, koji će osigurati kvalitetnu i kontinuiranu opskrbu ovim otpadom te ako ne postoji potpora za ‘pokretanje ekonomskog kotača’, preuzimanje rizika poslovanja isključivo je na privatnom investitoru”, kažu nam u HGK te dodaju kako situacija djeluje demotivirajuće za ljude koji žele ulagati u taj sektor.

“Reuse” koncept

U statistiku o tekstilnom otpadu ne ulazi rabljena roba koju prikupe humanitarne organizacije i manje privatne tvrtke koje se istovremeno bave gospodarenjem otpadom.

Vjerojatno najpoznatija takva inicijativa u Hrvatskoj je socijalna zadruga Humana Nova, društveno poduzeće iz Čakovca gdje radnici iz društveno ugroženih skupina od tekstilnog otpada proizvode predmete poput maski, torbi, itd. Dio tekstila koji dobiju, a koji se još može iskoristiti, stavljaju u prodaju.

Upravitelj zadruge Ivan Božić  kaže kako su se, u njihovom slučaju, dva načina prikupljanja tekstila pokazala najučinkovitijima – skupljanje na lokaciji zadruge te suradnja s lokalnim komunalnim poduzećima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i njihovim reciklažnim dvorištima. Spremnici, kaže, nisu rješenje.

“Naši spremnici su bili napravljeni od komada metala, da vlaga ne uđe u njega te su bili kao trezor, sa sustavom zaključavanja. Međutim, nema mjesta gdje je kontejner bio netaknut. Imamo sve skupa stotinjak spremnika za sakupljanje tekstila, ali samo dvadesetak ih je na lokaciji jer je dio povučen zbog toga što su provaljeni. S druge strane, prikupljanje od vrata do vrata iziskuje velike troškove i dosta vremena”, kaže Božić koji tvrdi da rješenje leži u akcijama skupljanja tekstila koje organiziraju u suradnji s lokalnom zajednicom.

Najgore rješenje je odlaganje tekstila na odlagališta otpada, koje je ujedno i jeftinije.

“Recimo, ako imamo količinu od 20 tona, to će vas koštati 15.000 kuna. Taj iznos pokriva jednu menadžersku plaću, dok je 20 tona otpada jako puno za zbrinuti. Umjesto tih 15.000 kuna puno je lakše platiti 12.000, koliko bi vas koštalo odlaganje 20 tona tekstila na odlagalište. Razlika je 3000 kuna. Ova se razlika vraća u proračun kroz poreze i doprinose ljudi koji su zaposleni kod nas, a koji su isključivo dugotrajno nezaposlene osobe, odnosno teško zapošljiva društvena skupina. Ta razlika je presudan faktor zašto veći dio tekstilnog otpada završava na odlagalištima”, kaže Božić.

Ističe da je gospodarenje otpadom biznis jer postoje veći otkupljivači koji naveliko otkupljuju tako da smanje cijenu ili dobiju nižu ulaznu naknadu pa onda otpad odvezu u neko skladište, koje završi u stečaju, nakon čega stečaj preuzme otpad. Ili jednostavno odvezu na odlagalište nakon čega zadržavaju razliku u cijeni.

Poslovni model Humana Nove donosi puno manje profita. Božić kaže kako je svaki prepravak ručni rad koji iziskuje puno više vremena nego serijska proizvodnja. Zbog toga predmeti koji se ponovno stavljaju na tržište imaju višu cijenu, odnosno neznatno manju od istog takvog novog proizvoda.

“Ako gledamo sve kroz biznis model, onda tu nema neke računice. Međutim, riječ je o jednom zdravom procesu u kojem se isplativost mjeri u društvenom utjecaju. Zbog toga cijeli sustav treba biti stimuliran s više strana”, kaže Božić.

Utjecaj novog Zakona

U Hrvatskoj postoje brojni gradovi i općine koji imaju ciljeve koji se tiču smanjenja nastanka otpada i njegovog odlaganja te izgradnje potrebne infrastrukture poput kompostana, sortirnica i RE-USE centara.

Međutim, kako upozorava Marko Košak iz Zelene Akcije (ZA), dobar dio gradova nema ništa od navedenog.

“Uz neodgovorne lokalne vlasti, odgovornost leži i na Ministarstvu koje je vrlo sporo u raspisivanju natječaja za sufinanciranje infrastrukture, kao i u vršenju pritiska na lokalne vlasti da razvijaju sustav u potrebnom smjeru”, kaže Košak.

Naglašava kako Hrvatska do kraja 2020. nije ispunila propisani cilj od 50 posto odvojenog sakupljanja jer je stopa iznosila 41 posto te ima gradova i općina koji nisu dostigli niti 1 posto odvojenog prikupljanja otpada.  U onim gradovima u kojima postoji, sustav za gospodarenje otpadom često je nekvalitetan i ne omogućava građanima da jednostavno na kućnom pragu odvoje otpad te da za trud budu nagrađeni tako da im se smanje računi.

Zelena Akcija kritizirala je i nedavno usvojeni  Zakon o gospodarenjem otpadom. Kažu kako je propustio detaljnije urediti brojne dijelove kojima bi obaveze smanjenja nastanka, ponovne uporabe i odvojenog prikupljanja otpada bile još jasnije te kako bi se naplata odvoza pravednije kreirala sukladno količinama miješanog otpada, što bi potaklo građane na odvajanje.

“Zakon se ponovo najviše usmjerio na nametanje obaveze zbrinjavanja miješanog otpada u regionalnim megacentrima za smeće čiji kapaciteti i tehnologija već dokazano štete i građanima i okolišu (primjeri Marišćine i Kaštijuna) te koče postotak recikliranja u općinama i gradovima koji im gravitiraju jer ih stalno treba puniti velikim količinama smeća da bi bili rentabilni. To će se nastaviti i u narednom razdoblju ako se ne odustane od izgradnje novoplaniranih centara. Ti centri ne doprinose povećanju recikliranja jer miješani otpad u velikoj većini samo melju i pripremaju za neekološko spaljivanje”, kaže Košak iz ZA.

Zašto je teško reciklirati tekstil?

Procjena je da na globalnoj razini godišnje nastane 92 milijuna tona tekstilnog otpada, i očekuje se da će ta brojka do 2030. godine narasti do 134 milijuna. Istovremeno se u tekstilnoj industriji sve češće koriste materijali koje je sve teže reciklirati, pa se tako dio kompleksnog problema tekstilnog otpada odnosi na same rane faze inovacijskog procesa.

Edita Vujasinović s Tekstilno-tehnološkog fakulteta kaže kako industrijski dizajneri i inženjeri mogu imati značajan utjecaj na životni ciklus i okolišne performanse nekog proizvoda koje konceptualiziraju. Oni određuju fizikalna svojstva nekog proizvoda, ali i načine na koji će se oni proizvoditi, upotrebljavati i na kraju odložiti.

“Međutim, proizvođači su češće usmjereni na stvaranje tekstilija koje će svoje mjesto pronaći na tržištu, dok ekološku komponentu često zanemaruju. Stoga je od velike važnosti prilikom dizajnirana novih, suvremenih, multifunkcionalnih i strukturnih tekstilija ugraditi principe eko-dizajna, dizajna za okoliš ili održivog dizajna”, kaže Vujasinović.

Napominje kako se danas tekstilna vlakna, osim za proizvodnju odjevnih predmeta, koriste i za širok spektar drugih proizvoda kao što su različite vrste prometala, sportska i zaštitna oprema, sportski rekviziti. Tekstilna vlakna se kao takva sve češće koriste i kao strukturni materijali: geo-tekstilije, ojačani beton, medicinske tekstilije i sl.

Osim toga, odjeća koju nosimo često je napravljena od više vrsta materijala. Tako majica za koju se navodi da je 100 posto pamučna može na sebi imati etiketu koja je napravljena od poliestera, što automatski komplicira proces reciklaže.

Primjer tekstila za koji još nije osmišljen način kako bi se reciklirao je takozvana pametna “e-tekstilija” koja u sebi sadrži elektroniku, i za koju se može pretpostaviti da će biti odložena s krutim komunalnim otpadom koji se zbrinjava spaljivanjem ili odlaganjem.

“U slučaju spaljivanja e-tekstilija zajedno s komunalnim otpadom, oporavak vrijednih materijala teško je moguć korištenjem današnjih tehnologija. Oporavak vrijednih metala iz pepela koji zaostaje u spalionicama moguć je jedino ako se radi o većim metalnim dijelovima, dok je količina metalnih dijelova koji se nalaze u e-tekstilijama izuzetno mala. Osim navedenog, neprikladnost zbrinjavanja e-tekstilija spaljivanjem ili trajnim odlaganjem proizlazi i iz činjenice da takav način zbrinjavanja može biti ekološki nepovoljan jer može dovesti do nepoželjnih štetnih emisija otrovnih i po zdravlje opasnih tvari”, rekla je Vujasinović.

Inovacije

Na globalnoj razini sve je više istraživanja koje se odnose na recikliranje tekstila, tj. inovativne metode koje bi se jednog dana mogle koristiti u proizvodnji i reciklaži.

Carol Lin, inženjerka kemije sa Sveučilišta u Hong-Kongu, sa svojim timom razvila je tehniku recikliranja tkanina od mješavina pamuka i poliestera hraneći ih gljivama. Naime, gljive Aspergillus niger, koje obično stvaraju crnu plijesan na grožđu, proizvode enzim koji može razgraditi pamuk u glukozu.

Znanstveni tim, koji tvrdi da se nakon tog procesa čista poliesterska vlakna mogu ponovno upotrijebiti za izradu nove odjeće, pokušava poboljšati postupak tako da se može provesti u većim količinama pomoću industrijski proizvedenih enzima celuloze. Kako bi ispitali te mogućnosti, znanstvenici surađuju s kompanijom H&M (BBC). Osim što mogu pomoći u reciklaži, gljive se mogu iskoristiti u ranoj fazi proizvodnje pa tako sve više kompanija trenutno radi na novoj vrsti kože koja se brzo uzgaja iz micelija

Neki drugi primjeri eko dizajna stižu iz tvrtki koje rade na stvaranju kože od životinjskih bjelančevina i prirodnog polimera te uzgajanja materijala iz biljnog otpada i celuloze u prahu (The Conversation).

Riječ je uglavnom o manjim inicijativama i projektima pa se tako novi, inovativni načini proizvodnje i recikliranja još ne odnose masovnu proizvodnju.

Zbog toga je nedavno odjeknula vijest o australskoj start-up kompaniji BlockTexx koja je s istraživačima Tehnološkog sveučilišta Queensland razvila proces recikliranja tekstila pretvarajući istrošenu tkaninu u sirovine, i koja je objavila da ima sredstava za izgradnju tvornice komercijalnih razmjera koja bila prva takva u svijetu (Guardian).

Što EU želi postići Strategijom?

Kako smo već pisali, gotovo 60 posto odjeće i obuće koje zemlje Europske unije (EU) uvoze dolazi iz zemalja koje nisu članice Unije, dok 41 posto pristiže iz drugih zemalja EU.

U stvarnosti, računa se da je udio odjeće i obuće koja se može naći u zemljama članicama EU, a proizvedena je drugdje, znatno veći te da se odnosi na gotovo 80 posto proizvoda.

Veliki dio te odjeće dolazi iz slabije razvijenih azijskih zemalja u kojima radnici rade u nehumanim, i često opasnim uvjetima rada. Niska cijena njihovog rada tako je ekvivalentna cijenama po kojima možemo kupovati odjevne predmete s kratkih životnim vijekom.

Strategija za održiv tekstil trebala bi donijeti odmak od takvih modela te promovirati poduzeća koja povećavaju ponovnu upotrebu proizvoda, što bi ojačalo europske proizvodne kapacitete te na lokalnoj razini otvorilo radna mjesta u sektorima proizvodnje, popravka, sortiranja te recikliranja. EU se nada da će njeno usvajanje potaknuti industrijsku konkurentnost i inovacije u sektoru tekstilne industrije te stvoriti unutar EU tržište za održivi i kružni tekstil.

Dokument, koji će se dotaknuti i drugih tema, poput primjene sekundarnih sirovina i korištenja opasnih kemikalija, trebao bi biti usvojen do kraja godine. 

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Sumnjate u točnost viralnih objava na društvenim mrežama? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.

Faktograf.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Faktograf.hr slažete se s korištenjem kolačića.