„Smatram da ovako važan zakon, odnosno posljedice koje će donošenjem istog proisteći, su prebitne za hrvatsko društvo, za osjećaj hrvatskog društva, za naše građanstvo, da bi se taj zakon donio u hitnoj proceduri. Smatram da stvarno nema nijednog razloga za hitnu proceduru jer kao što i vidimo u zakonskom tekstu unose se neke stvari koje su duboko upitne. Ne ulazim u visinu kazni, to je predlagatelj odlučio i neka to tako i bude, naročito za neke osobito teške povrede, no ostaje jedno jako veliko pitanje – koje su to povrede, tko će procjenjivati i tko će biti arbitar teškog narušavanja javnog reda i mira, iznošenja ili plasiranja lažnih vijesti u javnost. Smatram da je to izuzetno nedorečeno i da, na žalost, otvara prostor interpretacijama. A zakon, odnosno pravna norma, mora biti izuzetno precizna. Mi donošenjem pravne norme mijenjamo stav i ponašanje društva u cjelini. I mislim da ovaj zakon zaslužuje da se o njemu raspravlja u normalnoj proceduri“, kazao je Davor Dretar, zastupnik Domovinskog pokreta, obrazlažući u Saboru prošlog petka zašto se njegov klub protivi uvrštenju Prijedloga zakona o izmjenama zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira u hitnoj proceduri.
Dretar u tom zahtjevu nije bio usamljen. Protiv uvrštavanja tog prijedloga u dnevni red po hitnoj proceduri prije njega su se izjasnili i opozicijski zastupnici iz kluba Možemo, koji nisu vidjeli razloga zašto se u izmjene zakona ide po hitnom postupku i to nakon vrlo kratkog jednotjednog razdoblja javnog savjetovanja iako je i Povjerenik za pristup informacijama tražio zakonski rok od 30 dana. Protiv je bio i Klub Mosta.
Nikola Grmoja kasnije tog dana novinarima je izjavio:
„Stopirana je hitna procedura za zakon o prekršajima, a gdje su se željele uvesti astronomske kazne i to za neke sulude stvari poput širenja lažnih vijesti. Da se primjenjuje takav zakon, sama Vlada i premijer Plenković i ministar Beroš bi morali platiti toliko kazni da bi u državni proračun se slilo više novca nego što nam dolazi od doznaka. Tko je taj tko uopće može govoriti je li nešto lažna vijest ili nije? Postoji li u ovoj zemlji sloboda govora? Upravo oni koji su za vrijeme epidemije najviše optuživali druge za lažne vijesti su bili najveći širitelji lažnih vijesti pa čak i ovi fact-checkeri poput Faktografa, koji su zapravo se za vrijeme epidemije pokazali kao najveći širitelji lažnih vijesti i kao oni koji su provodili cenzuru na društvenim mrežama. Dakle, ovaj zakon uvodi verbalni delikt u Hrvatskoj na mala vrata.“
Na žučnom početku rasprave o uvrštenju zakona po hitnoj proceduri ove srijede (1, 2 ) Mostov zastupnik Miro Bulj je ustvrdio:
„Nakon 46 godina uvodite verbalni delikt kako biste vi kažnjavali pozdrav Za dom spremni i određivali što su lažne vijesti.“
Prije nego je hitni postupak ipak izglasan zastupnici su se gotovo potukli.
Izjave Dretara, Grmoje i Bulja sugeriraju da se ovim zakonskim prijedlogom „unose“, odnosno „uvode“ neka nova zakonska rješenja, a mostovci idu tako daleko da navode kako „ovaj zakon uvodi verbalni delikt u Hrvatsku na mala vrata“.
Prošlog rujna o istom zakonu nije bilo burnih rasprava
Međutim, nije točno da se ovim zakonom bilo što „uvodi“, on je od riječi do riječi istovjetan dosadašnjem zakonskom rješenju. Prijedlog je u proceduru upućen kako bi se, ovaj put vrlo značajno, povećale novčane kazne za glavninu prekršaja koji su u tom zakonu već od ranije pobrojani.
Drugim riječima, zastupnici će ponovo glasati za iste odredbe koje datiraju još iz davne 1977. godine, a za koje su zadnji put, i tada nakon hitne procedure, glasali nedalekog rujna prošle godine, kako bi se dotadašnje zastarjele kazne u nepostojećim njemačkim markama konvertirale (tada u sličnim vrijednostima) u kazne u eurima. Rasprava o istovjetnom zakonu, samo s kaznama preračunatima u eure, prošli je put i započela i završila 21. rujna 2022., a izmjena zakona je prihvaćena 23. rujna sa 116 glasova „za“, 9 „protiv“ i 4 „suzdržana“.
Dotadašnja inačica zakona još je od 1994. (ranije je bila u dinarima) za, primjerice, širenje lažnih vijesti kojima se remeti mir i spokojstvo građana predviđala novčane kazne u protuvrijednosti od 50 do 200 njemačkih maraka ili kaznu zatvora do 30 dana. Visina kazne nikada nije bila izražena u kunama, a prošlog je rujna preračunata u novčanu kaznu od 20 do 100 eura ili kaznu zatvora do 30 dana.
Verbalni delikt
Članak 16. zakona u kojem se govori o lažnim vijestima glasi: „Tko izmišlja ili širi lažne vijesti kojima se remeti mir i spokojstvo građana, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 20 do 100 eura ili kaznom zatvora do 30 dana“.
Novi, za dio oporbe sporni prijedlog izmjenu je donio u znatnom uvećanju novčane kazne – predlaže se kazna u iznosu od 700 do 4 000 eura.
Pod „verbalnim deliktom“ uobičajeno se u vrijeme Jugoslavije podrazumijevalo kršenje Krivičnog zakona SFRJ, odnosno njegovog članka 133.
Ta se odredba shvaćala vrlo široko i koristila za ušutkavanje svake kritike sustava, odnosno za obračun s političkim neistomišljenicima i protivnicima (1, 2 ).
Velika razlika naspram onog što se predlaže u novom prijedlogu već je u tome što je „verbalni delikt“ bio u sferi kaznenog, a ovo „širenje lažnih vijesti“ je u domeni prekršajnog prava.
Uostalom, ovakav je prekršajni zakon postojao paralelno još od 1977. godine i po njemu se i do sada postupalo.
Od prošlogodišnjih 15 266 evidentiranih prekršaja protiv javnog reda i mira, pod „širenje lažnih vijesti“, prema statistikama MUP-a, spadalo je 10 slučajeva, od kojih je počinjenje četiri prekršaja bilo na „ulici, trgu i sl“, a šest ih je zavedeno pod „druga mjesta“. Devet ih je počinjeno pojedinačno, a jedan je slučaj „u skupini“. Godinu ranije, MUP ih je evidentirao 19, a u 2020., godini obilježenoj pandemijom Covida, od ukupnih 17 006 prekršaja čak 59, od kojih 23 na ulici, trgu i sl, 3 u ugostiteljskom objektu, a 33 na drugim mjestima.
Anakronost pristupa pokazuje podatak da se kao mjesto počinjenja, uz ulice i trgove, kao posebna kategorija navodi i „željeznički promet“, a za internetski prostor se u tablicama ne vodi posebna evidencija. Otuda vjerojatno toliko „drugih mjesta“.
Uzbuna zbog ZDS
Pažnju javnosti na ovaj novi prijedlog privukli su i medijski izvještaji o drastičnom povećanju kazni za izvikivanje poziva „Za dom spremni“ – s 20 do 150 eura na 700 do 4 000 eura (1, 2).
Odnosilo se to na članak 5. zakona, međutim, u samom tekstu se nije ništa mijenjalo i ništa nije precizirano, već je i dalje ostala odredba koja policiji i sucima dopušta da odlučuju od slučaja do slučaja. Članak 5. zakona odnosi se na kažnjavanje onog „tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir“.
Da se ništa novo ne uvodi ni na tom mjestu, niti u dijelu zakona koji se odnosi na „širenje lažnih vijesti“, pokazuju i odgovori Vlade na primjedbe koje su iznesene u iznimno kratkom javnom savjetovanju, a u kojem im se prvenstveno zamjerao prekratak rok koji je zainteresirana javnost dobila da se očituje o predloženim izmjenama zakona.
„Predmet ovih izmjena Zakona je isključivo povećanje iznosa novčanih kazni za prekršaje, a ne i sadržaj odredbi Zakona, stoga je trajanje javnog savjetovanja u konkretnom slučaju dostatno“, smatra Vlada.
U istom savjetovanju pučka pravobraniteljica je navela kako bi uz povisivanje sankcije važno bilo “provesti i sveobuhvatnu kampanju podizanja svijesti građana o govoru mržnje te utjecaja koji isti može imati po druge, ali i njih same”.
“Bez provedene kampanje, a uslijed nedovoljno razvijene svijesti izvjesnog dijela građana o postojanju protupravnosti određene vrste govora, predloženi iznosi kazne, koje dosežu i do 4.000,00 eura, odnosno protuvrijednost četiri prosječne mjesečne plaće u RH, mogu biti percipirani kao prekomjerne.
Drugo, valja naglasiti da je uz povisivanje novčane kazne iznimno važno da nadležna tijela redovito, sustavno i ujednačeno pokreću postupke, konkretno, da policija pokreće prekršajne postupke. Naime, s povisivanjem kazne nekonzistentnost u pokretanju postupaka postala bi još veći problem – ukoliko bi se ista ponašanja, poput primjerice nošenja komada odjeće sa simbolom ili pozdravom nekada ‘puštala’ i ne pokretalo postupke odnosno ne sankcioniralo, a nekada sankcioniralo s iznosom i do 4.000,00 eura. Treće, vezano za sadržaj, smatramo da je Prijedlogom propuštena prilika da se osim povisivanja novčane kazne ujedno i temeljna zakonska norma koja datira iz 1977. godine, višestruko osuvremeni te precizira i to u dva aspekta. S jedne strane odredbu bi bilo dobro osuvremeniti.
Premda su prekršaji na internetu i društvenim mrežama pokretani i temeljem odredbe postojećeg st. 1. ovoga članka Zakona, od donošenja ovog zakona 1977. godine, odnosno njegovih izmjena devedesetih godina prošlog stoljeća, pred normu su stavljeni izazovi koje je proizveo nepredvidivi svjetski tehnološki napredak u kojem je, među ostalim, razvijen internet, elektronički portali, društvene mreže i aplikacije za neposredno komuniciranje. Norma kakva postoji u čl. 5. st. 1. do sada se u određenoj mjeri primjenjivala na protupravno ponašanje na internetu i društvenim mrežama, međutim smatramo kako bi je trebalo precizirati da i explicite uključuje nezakonito ponašanje na tim modalitetima virtualnog prostora (internetu i društvenim mrežama/platformama). Također, bilo bi dobro i precizirati normu. U javnom prostoru postoji neusklađenost oko procesuiranja i kažnjivosti pojedinih simbola mržnje kao što je, primjerice, ustaški poklič ‘Za dom spremni’ ili njegova skraćenica „ZDS“ pa je i u tom smislu propuštena prilika jasnijeg definiranja protupravnosti takvog ponašanja”, komentar je Ureda pučke pravobraniteljice.
Vezano za članak 16. kojim se regulira “širenje lažnih vijesti” pučka pravobraniteljica imala je sličan stav: “Ovim člankom povećana je novčana kazna za onog tko izmišlja ili širi lažne vijesti kojima se tereti mir i spokojstvo građana sa 20,00 do 100,00 eura na 700,00 do 4.000,00 eura. I u kontekstu izmjena ovog članka (kao i kod članka 5. i cijelog zakona), smatramo da je predlagatelj trebao normu osuvremeniti da bi ista postala jasnija i preciznija. Naime, budući da građani sve više komuniciraju sredstvima za neposredno komuniciranje i/ili društvenim mrežama, razvidno je da trenutno formulirana norma, koja datira iz prošlog stoljeća, ne odgovara izazovima suvremenog vremena, da je suviše općenita i da ju je potrebno novelirati na način da uključuje Internet i različite platforme za razmjenu komunikacije”.
Naknadno će pisati zakon “usklađen s vremenom”
Oba komentara “primljena su na znanje”, a iz Vlade su na javno savjetovanje pod gotovo sve primjedbe pisali kako je “osnovana Međuresorna radna skupina za izradu novog Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koja će raditi na izradi novog Zakona usklađenog sa zahtjevima vremena, potrebama struke i prakse te promjenama u nizu drugih, u međuvremenu donesenih zakona”.
Upravo se tu krije najveća nelogičnost ovih promjena. Zakon je, podsjetimo, iz 1977. godine, a jedine njegove promjene kroz godine ticale su se izmjene valuta (dinari u marke pa u eure). Prije nešto više od šest mjeseci zbog prelaska na euro ovaj je zakon bio pred zastupnicima da bi na snagu stupio s 1. siječnjem 2023. godine. Sada se značajno mijenja visina kazni, kako se obrazlaže iz Vlade, jer “postojeće novčane kazne u ovom Zakonu svojom visinom i težinom ne pridonose pravnoj sigurnosti i nemaju dovoljan odvraćajući učinak na počinjenje radnji kojima se ostvaruju obilježja prekršaja”.
Vlada smatra da su “predloženi iznosi novčanih kazni prilagođeni zahtjevima vremena, odnosno stupnju povrede društvenih vrijednosti koje se njima štite i imat će odvraćajući učinak na počinitelje prekršaja”.
Vlada nije obrazložila zašto zakon koji je stupio na snagu prije tri mjeseca treba hitno mijenjati sada, umjesto da se konačno izađe s novim, suvremenim prekršajnim zakonom koji bi revidirao što je kažnjivo te uključivao i nove “odvraćajuće” kazne.
Slične zabrane postoje diljem EU
Na koncu, treba reći kako zakonska zabrana širenja lažnih i uznemirujućih glasina nije hrvatska specifičnost. Takve zakonske odredbe postoje u nizu europskih država. Uglavnom su regulirane kao prekršaji, ali neke ih države, poput npr. Malte, reguliraju i kao kaznena djela.
Članak u časopisu Internet Policy Review, koji su 2021. objavili istraživači Instituta za informacijsku regulativu Sveučilišta u Amsterdamu, evidentira 11 država članica EU koje na neki način zabranjuju širenje lažnih vijesti. Uz Hrvatsku, to su još Austrija, Cipar, Češka, Francuska, Grčka, Mađarska, Litva, Malta, Rumunjska i Slovačka.
Zaključno, na tekst hrvatskog Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira mogu se uputiti brojne utemeljene zamjerke, što je u procesu javnog savjetovanja, među ostalima, učinila i Pučka pravobraniteljica. I sama Vlada RH potvrdila je utemeljenost kritika porukom da se radi na novom cjelovitom tekstu zakona. Neutemeljeno je, međutim, tvrditi da se ovim zakonom u hrvatsku uvodi verbalni delikt, što je bio kazneno-pravni institut koji se u Jugoslaviji uglavnom koristio za kažnjavanje politički nepoćudnog mišljenja.
Nije, međutim, iznenađujuće da na takvoj manipulaciji inzistira Most, politička stranka koja je za vrijeme pandemije učestalo obmanjivala javnost širenjem dezinformacija i teorija zavjere, o čemu je Faktograf pisao u više navrata.
Ovaj tekst dio je projekta “Dekodiranje dezinformacijskih obrazaca europskih populista” kojeg podupire European Media and Information Fund.
