„Svaki složeni problem ima rješenje koje je jednostavno, izravno, prihvatljivo i – pogrešno,“ zapisao je prije stotinjak godina američki novinar Henry Louis Mencken, inatljiv kritičar politike, kulture i društva, vješt s riječima, ali i drzak tip koji je tvrdoglavo odbijao priznati da je u krivu čak i kad je to bilo prilično očito. Mogle bi vam se svidjeti i neke njegove natuknice o političarima jer prema njima zaista nije bio milosrdan, kao što ni kolege novinare nije mazio.
U životu svi se više ili manje ponašamo na načine kao da nas je opisivao Mencken, gradimo tvrde stavove te usput trubimo da, kao što rečenica s početka i kaže, baš mi znamo kako lako i brzo riješiti neki težak problem. I jednom od kompliciranijih zavrzlama čovječanstva, globalnom zatopljenju, pristupamo upravo tako, tvrdo i plemenski, a to nam za sada donosi više štete nego koristi, premda nas nakratko razveseli kada na tu temu možemo pokazati tko smo i što smo potkrepljujući usput uvjerenja o vlastitom identitetu.
Kiša pada, trava raste
Uzmite, na primjer, (ne)kosidbu trave u Zagrebu i srdžbu onih s desnijeg političkog spektra koji se na profilima društvenih mreža trse s upaljenim motornim kosilicama, htijući tako pokazati stranci Možemo i gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću da će ako treba oni sami krenuti u akciju i posmicati nabujalo gradsko raslinje. Dok Tomašević objašnjava da je, među ostalim, visoka trava tu i zbog klimatskih promjena koje su donijele silne oborine, desničari problem vide u tome što je na vlasti u Zagrebu ljevica i poručuju da bi trava bila tip top uredna samo da se ljevica makne s trona i sve prepusti njima.
No, ako zamislimo da se desnica dokopa funkcija u glavnome gradu i potom ne pokosi travu moguće je da bi se čulo slično brundanje, samo od onih s ljevice. U isto vrijeme bi desničari vjerojatno s odobravanjem kimali glavama ako im neki imaginarni zagrebački desničarski gradonačelnik poruči da je čvrsto korijenje visoke trave dobro za klimu jer bolje zadržava vlagu i nutrijente te rashlađuje neposredni okoliš u vrućim danima. Čekaj malo, a što je s nama, graknuli bi alergični na pelud kojih vjerujemo ima i među desničarima i ljevičarima, kao što ih ima i među vlasnicima pasa koji se boje da u travurini izgube ljubimca iz vida.
Zeleni pada, a desni raste
Šale i pošalice o zagrebačkoj travi i uvijek grintavim građanima proteklih su tjedana razgalile mnoge, ali rasprave o klimatskim promjenama su zapravo šokantno ozbiljno političko pitanje koje je ovih dana razbudilo Europu iz ljetnog drijemeža. U Njemačkoj je, naime, stranka AfD, a koju se često naziva ne samo krajnje desnom već i ekstremističkom i neonacističkom, upravo ostvarila pobjedu na lokalnim izborima u jednom istočnonjemačkom mjestu, što je za njih veliki uspjeh, a za one koji se po svijetu plaše uspona njemačke desnice prava noćna mora.
Njemački Deutsche Welle u analizi smatra da AfD sve veće simpatije birača zadobiva upravo porukama o tome da globalno zatopljenje nema neke veze s ljudskim djelovanjem te da će zelenim politikama koje se provode u Europi najviše stradati srednja klasa i radništvo. Situacija na njemačkoj političkoj sceni se, dakle, komplicira upravo zbog neslaganja o činjenicama o klimatskim promjenama te zbog straha od pada standarda. Pogledajte, uostalom, i sami na sljedećem grafikonu koliko je u Njemačkoj napeto i koliko je AfD porastao:
Iz ove ilustracije proizlazi da su od lanjskog ljeta najviše izgubili Zeleni (označeni zelenom bojom), dok se popularnost za AfD udvostručila (plava boja), među ostalim zahvaljujući, kako kažu analitičari s Deutsche Welle, jednostavnoj i direktnoj kampanji tijekom koje je AfD zasipao uvredama čelnike Zelenih i građanima ponavljao da ne treba odustajati niti od fosilnih goriva niti od nuklearki, ali da treba zaustaviti ulaganja u vjetroelektrane.
Ovakav uspon desnice mogao bi usporiti provođenje zelenih politika u Njemačkoj, kao što se događa i u Nizozemskoj gdje je populistička stranka Pokret farmera i građana (BBB – BoerBurgerBeweging), također antizelena, šokirala naglim rastom popularnosti.
Proizvodim svoja jaja, neću vjetroelektranu
Za Hrvatsku, koja ne zagađuje puno i nema jake industrije i poljoprivrede kao Njemačka i Nizozemska, pitanja zelenih politika nisu od presudne važnosti i provodit će se ovisno o tome koliko sredstava bude raspoloživo iz EU fondova, a uz sve sadašnje probleme nije za očekivati da bi državni budžet naglo počeo puno više izdvajati za ekološki prihvatljive projekte, naročito u vremenima kada su građanima mnoge druge teme puno važnije uoči sljedećih parlamentarnih izbora. Snivanja o nekim projektima koji bi smanjili automobilski promet, zagađenje i ispuštanje stakleničkih plinova, primjerice podzemna ili brza nadzemna željeznica u Zagrebu zasad i dalje tako ostaju u mašti.
To, međutim, ne znači da se borba protiv klimatskih promjena neće spominjati u nadolazećim predizbornim kampanjama te bi stranke desnice mogle oslušnuti opisane vjetrove iz nekih europskih konzervativnih smjerova i izreći odlučan stav.
Tako nešto, uostalom, već je učinio zamjenik predsjednika Domovinskog pokreta Mario Radić kada je ustvrdio da će doći do sloma gospodarstva u Europskoj uniji zbog provođenja zelenih politika. „Imam svoje ovce, imam kokoške, proizvodim svoja jaja, znam što je ekologija i zeleni način života (…), ali nije ekologija sad ćemo mi solarit’ sad ćemo mi vjetroelektrane (…) to nema šanse, to je put u propast,“ mišljenja je Radić koji se, međutim, tom izjavom nije baš složio s programom stranke u kojem stoji da Domovinski pokret svoju zelenu politiku temelji na, među ostalim, tranziciji prema klimatski neutralnom gospodarstvu smanjenjem potrošnje fosilnih goriva (cilj do 2050. godine bez upotrebe fosilnih goriva, kao i EU) te snažnim uključivanjem obnovljivih izvora energije.
Reci, reci mi samo istinu, da znam, da znam …
S obzirom na opisano nesuglasje, za očekivati je da će članovi Domovinskog pokreta u nadolazećoj predizbornoj kampanji precizirati kakav im je zapravo stav prema tim i takvim zelenim politikama, je li to što govori Radić ili ono što čitamo u dokumentu te mlade stranke. Za pohvalu je svakako što na internetu barem pružaju uvid u stranački program, dočim na stranicama njihova glavnog konkurenta pri desnom spektru, onima stranke Most, u vrijeme pisanja ovog teksta nismo pronašli nešto takvo. Političku deklaraciju su usvojili, no na webu je nisu objavili. Ostaje nam stoga zaključiti da je odnos Mosta prema svemu zelenome zasad sažet u kolumni saborskog zastupnika te stranke Nina Raspudića koji je nekoliko mjeseci prije ulaska u politiku poricao brojne znanstvene činjenice o klimatskoj krizi, o čemu smo u Faktografu već pisali, a tada je opalio i po švedskoj klimatskoj aktivistkinji Greti Thunberg.
S obzirom na to da je odnos prema klimatskim promjenama postao ozbiljno pitanje političkog identiteta u zapadnim demokracijama, vjerujemo da bi bilo pošteno prema hrvatskim biračima glasno objaviti stav bez držanja fige u džepu, recimo po uzoru upravo na krajnje desni njemački AfD koji na internetu brutalno jasno veli – želimo okončati projekt dekarbonizacije i ukinuti “Plan zaštite klime 2050“. Jednostavno i izravno, a u kojoj je mjeri i pogrešno tek ćemo vidjeti i osjetiti.
Prekasno je, uzaludno, sve je dublji jaz …
Oko klime se, da budemo iskreni, još dugo ništa neće postići jer ispuštanje stakleničkih plinova nezaustavljivo raste, što znači da sve naše rasprave na tu temu u kafiću ne donose nikakvu globalnu promjenu, već nas samo trpaju u tabor iz kojeg se poslije ne možemo lako izvući. U Americi, primjerice, prema prošlogodišnjoj anketi, samo jedan posto svih glasača misli da su klimatske promjene najvažnije pitanje (kod mlađih od trideset je 3%), no stavovi pojedinaca su svejedno ostrašćeni i mnogi se žeste kada se nađu u srazu s neistomišljenikom. Takvih će situacija biti sve više kako se približavaju američki izbori na jesen iduće godine jer i mediji pritišću kandidate da preciziraju stavove, dočim je predstavnica Ujedinjenih naroda prilično otvoreno izrazila zabrinutost da bi ponovni dolazak Donalda Trumpa ili nekog njemu sličnog u Bijelu kuću bio poraz za borbu protiv globalnog rasta temperature.
Postoji, dakle, bojazan da će se sva priča o nekim zelenim politikama jednostavno urušiti ako vlast u jačim zemljama preuzmu oni koji negiraju ljudski utjecaj na klimatske promjene.
I sada dolazimo do ključnog pitanja, a to je – kako to da smo se s klimom doveli do novih velikih podjela i strasno suprotstavljenih stavova, zašto samo raste hrpa tema oko kojih se nikad, ali baš nikad nećemo složiti te ćemo se usput i teško posvađati s najrođenijima i najbližima, kao što je to uostalom još uvijek slučaj s, recimo, korona cjepivom ili pobačajem. Odnosno, jesu li uvijek krivi i nedokazivi samo oni drugi?
Kako je govorio Al Gore
Dobar primjer za takvu raspravu je dokumentarac „An Inconvenient Truth“ iz 2006. godine u kojemu je političar američke Demokratske stranke Al Gore u holivudskom stilu, te uz nemalo samopromocije, upozoravao da čovječanstvo uzrokuje klimatske promjene. Film je dobio dva Oskara, a Al Gore i Nobelovu nagradu za mir godinu kasnije zbog promoviranja znanosti o klimi, no gledanje ovog dokumentarca s vremenskim odmakom poziva na pitanje nije li Gore u nekim dijelovima mogao biti precizniji. Kada šokira tvrdnjom da će, ako se led na Grenlandu otopi, razina svjetskih mora porasti sedam metara, Gore nikad ne kaže u kojem razdoblju bi se to moglo događati (radi se o stotinama godina, prema mišljenju većine znanstvenika).
Recimo da Gore nije lagao, ali, isto tako, nije pružio ni dovoljno podataka te je na taj način digao veću frku nego što bi zapravo trebalo. Pretjerivao je i u nekim drugim informacijama, konstruirajući priču tako da se dobiva dojam velike hitnosti, a nije ni slijedio sva pravila znanstvenih postupaka. Radilo se, dakle, o interpretaciji znanstvenih podataka na senzacionalistički način i to u političkom filmu koji traži političku akciju, glavna je zvijezda vrlo poznati političar, a poruka filma je da građani individualno trebaju mijenjati ponašanje, dakle, ne društvo u cjelini.
U potrazi za izgubljenim vremenom
Zbog tog filma, smatra britanski teorijski fizičar Simon Clark koji redovito objavljuje video uratke u kojima kao znanstvenik analizira klimatske promjene, izgubilo se vrijeme jer se o klimi razgovaralo na način koji je samo donio nove polarizacije, s obzirom na to da, veli Clark, oni koji negiraju klimatske promjene probiru vrlo specifične informacije i potom ih guraju u prvi plan kako bi dokazali da su oni u pravu. Ako je Gore snimio film o klimi, to šalje poruku da njegova stranka želi isticati tu temu – što u glasača druge političke opcije stvara otpor i tako zapravo više o klimi ne razgovaramo kao problemu koji ugrožava društvo, već tek kao o još jednom političkom prepiranju.
Bilo kakve greške i bombastične priče također nanose veliku štetu, a upravo to se dogodilo s Twitter porukom Grete Thunberg iz 2018. godine koja je naknadno obrisana i koju desničari često koriste kao dokaz o, kako kažu, Gretinoj nedosljednosti. Aktivistkinja je naime nezgrapno prenosila informaciju koja je mogla biti shvaćena kao da će 2023. nastupiti kraj svijeta, no u svemu tome su nedostajali kontekst i dodatna pojašnjenja. Zahvaljujući tom gafu te naknadnom uklanjanju poruke, negatori klimatskih promjena i danas vrte tu priču u beskraj podsmijavajući se mladoj Thunberg.
Pretrpani informacijama
Komunikacija o klimatskim promjenama je, zaključujemo, otišla tako u krivom smjeru, otprilike kao što bi bilo krivo i pogrešno da pacijent kojeg muči neka bolest umjesto kod liječnika specijaliste potraži stručnu pomoć u liječenju od saborskog zastupnika ili samog premijera. Ako ovako nastavimo, a sva je prilika da će upravo tako biti u nadolazećim predizbornim kampanjama, u raspravama o klimatskim promjenama nećemo zapravo tražiti rješenje, već samo dodatne razloge za svađu.
U teoriji, stvari su manje više jasne – područje klimatske komunikacije već je utvrdilo da previše informacija i složenost problema rađa apatiju i skepticizam, što znači da medijsko bombardiranje vijestima neće baš nešto pomoći. Zgodan zaključak američkih psihijatara primjerice kaže da konzervativniji građani bolje slušaju ako im se obraćaju ratni veterani, što znači da bi neki hrvatski veteran predavanjima o klimatskim promjenama možda uspio uvjeriti i neke domaće skeptike u suprotno.
Pretrpavanje informacijama koje možda nisu do kraja provjerene događa se nažalost i u znanosti, što je dokazalo i nedavno istraživanje koje upozorava da objavljivanje članaka po silnim časopisima koji nisu baš svi skroz znanstveni na kraju može dovesti do korupcije znanosti. Takva situacija dodatno otežava i sve procese provjeravanja činjenica poput striktnog peer-reviewa ili novinarskog fact-checkinga.
Treba li uopće podsjećati da umjetna inteligencija čitavu situaciju dodatno otežava, što znači da će se s bujanjem strojno proizvedenih dezinformacija pojavljivati i više mutnih podataka o klimatskim promjenama. Posljedično mogu nagrabusiti i oni koji se slažu da ljudi izazivaju većinu sadašnjeg globalnog zatopljenja, kao i oni koji to negiraju, jer će svi baratati s činjenicama koje mogu biti netočne. Klima je stoga zastrašujuće višeslojan vrtlog koji zadire u sve pore – u kulturne ratove, moral, politiku, ideologije, znanost i mnoga druga područja, prijeti uništavanjem imovine i ljudi, a istovremeno nam (zasad) nije prioritet u svakodnevnom životu. Za tako složen problem, neće biti jednostavnog rješenja.
