Razotkriveno

Rubni portali otkrili Nobelovca koji neutemeljeno tvrdi da nema klimatske krize

Kvantni fizičar John Clauser pridružio se organizaciji koja negira klimatske promjene i tvrdi da klimatska kriza ne postoji zato što postoje - oblaci.
Izvor: YouTube

Dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 2022. godine, kvantni fizičar John Francis Clauser, početkom svibnja 2023. se pridružio kontroverznoj organizaciji “CO2 koalicija”. Dva i pol mjeseca kasnije, u srpnju 2023., Narod.hr otkriva Clauserov potez, a voditeljica udruge koja je nakladnik portala, Željka Markić, na Twitteru  piše kako “čeka Faktograf i prijatelje”.

Tekst na poveznici na portal Narod.hr nosi naslov: “Dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 2022.: Ne postoji klimatska kriza, a opasna korupcija znanosti prijeti svjetskom gospodarstvu”.

Clauserove tvrdnje o klimatskoj krizi prenijeli su i drugi rubni portali (Novi život, Logično, Vigilare, Epoha, HOP, Croativ, Provjeri, Crodex), a na svojim ih je stranicama objavio i saborski zastupnik Mosta Marin Miletić.

Kako je klimatska kriza prema mišljenju 101 Nobelovca itekako stvarna, odlučili smo najprije preispitati Clauserov znanstveni doprinos razumijevanju klime.

Nula radova

Naime, tekst prenosi sljedeću izjavu čelnika CO2 koalicije:

Studije znanosti o klimi (dr. Clausera) pružaju snažne dokaze da ne postoji klimatska kriza i da će povećanje koncentracije CO2 biti od koristi svijetu,” rekao je dr. William Happer, predsjednik odbora CO2 Coalition.

Iako je Happerov citat korektno prenesen, u tekstu na Narod.hr-u nedostaju poveznice na spomenute Clauserove studije. Razlog bi mogao biti taj što ovaj konkretni Nobelovac – za razliku od dobitnika Nobela za fiziku godinu ranije – izgleda nije napisao niti jednu recenziranu publikaciju izravno vezanu za klimatsku znanost. Ovo je primijetio DeSmog, pretražujući publikacije na Clauserovoj web stranici i profilu na Google Scholaru.

Ciljana pretraga Google Scholara za članke koji sadrže “klimatske promjene” napisane od strane Johna F. Clausera nije dala nikakve rezultate. Slično je i sa Scopusom pa čak i pretragom na stranicama same organizacije CO2 koalicija. Nismo pronašli ni spomen ugljičnog dioksida pa ostaje nejasno gdje je to Clauser izvijestio znanstvenu zajednicu o njegovim benefitima.

Clauser, naime, već godinama nije objavio ni jedan rad, a kada ih je objavljivao ticali su se područja kvantne mehanike, atomske i rendgenske interferometrije. Članke o navodnim benefitima CO2 je nemoguće pronaći.

Da će povećane koncentracije ugljičnog dioksida imati pozitivne učinke na svijet tvrdi upravo organizacija kojoj je Clauser pristupio; no od Narod.hr-a ne doznajemo o kakvoj je organizaciji riječ.

CO2 koalicija proistekla iz instituta

CO2 koalicija postoji dosta dugo, ali je to ime dobila tek nakon preustroja 2015. godine. Potekla je iz tada raspuštenog Instituta “George C. Marshall”, think tanka iz Washingtona koji je toliko postao ozloglašen po pitanjima klime da mu je financiranje dovedeno u pitanje. Izrijekom je imenovan u tužbi glavne tužiteljice države Delaware protiv naftnih kompanija i organizacija koje su desetljećima obmanjivale javnost i svoje dioničare oko posljedica korištenja fosilnih goriva:

“Tuženici su povezani s drugim grupama koje podrivaju znanstvenu osnovu koja povezuje proizvode fosilnih goriva tuženika s klimatskim promjenama i porastom razine mora, uključujući Institut Frontiers of Freedom i Institut ‘George C. Marshall’.”

Institut “George C. Marshall”, koji je bio fokusiran i na obranu i na negiranje klimatskih promjena raspolovio se te 2015. godine. Odjel za obranu instituta seli se u Centar za strategijske i međunarodne studije (CSIS), a odjel za naftnu propagandu postaje – CO2 koalicija.

William Happer, profesor emeritus na Sveučilištu Princeton i suosnivač CO2 koalicije, o tome je kazao: “Mnoge zaklade koje bi inače podržavale obranu to ne bi uradile zbog povezanosti s imenom Marshalla u kontekstu klime.”

Marshall Institute je, prema informacijama Greenpeacea, primio 865.000 dolara od Exxon Mobila od 1998. godine pa sve do 2011. Happer je rekao da je financiranje od kompanija koje se bave fosilnim gorivima institutu Marshalla oslabilo u posljednjim godinama zbog negativnog medijskog izvještavanja.

“Zaboravite na traženje novca od Exxon Mobila; sva njihova sredstva usmjerena su na [Sveučilište] Stanford ili [Sveučilište] Princeton u svrhu ‘greenwashinga‘”, rekao je.

William O’Keefe

CO2 koaliciju je uz Happera suosnovao dugogodišnji čelnik Instituta “George C. Marshall”, William O’Keefe, arhelobist i manipulator fosilne industrije. Spomenuta tužba iz Delawarea spominje gotovo svakog njegovog poslodavca, a ona je samo jedna od par desetaka tužbi saveznih država i samouprava u SAD-u protiv naftaša upravo zbog namjernog obmanjivanja javnosti o pitanjima klime.

O’Keefe je, naime, bio zamjenik direktora Američkog instituta za naftu (API), udruženja 600 firmi koji od 1919. štiti interese naftne industrije. Iz API-ja je procurio slavni interni memorandum iz 1998. o strategiji sijanja sumnje vezane za klimatsku znanost: “Pobjeda će biti postignuta kada prosječni građani ‘razumiju’ (prepoznaju) nesigurnosti u znanosti o klimatskim promjenama.”

U to vrijeme, O’Keffe je već bio u lobističkoj grupi Global Climate Coalition (GCC), kojoj se pripisuje dio zasluga što SAD nikada nije ratificirao protokol iz Kyota. I GCC-ju je otkriven interni izvještaj [1, 2] iz 1995. godine u kojem se jasno navodi: “Znanstvena osnova za efekt staklenika i potencijalni utjecaj ljudskih emisija stakleničkih plinova kao što je CO2 na klimu je dobro utemeljena i ne može se poreći.”

Ipak, O’Keefe je to mogao. Usred natezanja oko protokola u Kyotu 1997., on izlazi pred novinare i izjavljuje: “Tvrdnja da će se nastaviti zagrijavanje s povećanjem CO2 je mišljenje, a ne činjenica.”

Kada se GCC raspao zbog akumulacije znanja o klimi te prozirnih pokušaja da se ono relativizira, O’Keefe je postao registrirani lobist Exxon Mobila, najveće američke naftne kompanije.

Zataškavali klimatsku krizu i dizajnirali tankere za područja na kojem će se otopiti led

Ta naftna kompanija je među najozloglašenijima kada je u pitanju laganje o klimatskoj krizi, jer su za utjecaj CO2 na globalne temperature dokazano znali više od 40 godina. Interni dokument podijeljen njihovim menadžerima, u kojemu predviđaju da bi posljedice emisija mogle biti nepovratne i katastrofalne je legendaran.

Desetljećima kasnije, ispostavilo se da su modeli i predviđanja globalnog zatopljenja u zataškanom internom izvještaju napravljeni sa “zapanjujućom vještinom i točnošću“. Koncentracije CO2 u atmosferi i temperature rasle su baš kao u dijagramima iscrtanim u Exxonu. Kompanija je, naime, sedamdesetih okupila tim relevantnih znanstvenika da razmotre klimatske promjene kao rizik poslovanju.

Godinama su donosili zaključke u skladu s klimatskim konsenzusom; doslovno priznajući da on postoji. Međutim, Exxon je to zataškao. Paralelno, tražili su način da iskoriste klimatske promjene. “Za razliku od njihovih javnih izjava, interni postupci tuženika pokazuju svijest i namjeru da profitiraju na neobuzdanoj uporabi fosilnih goriva”, stoji u tužbi glavne tužiteljice Delawarea protiv niza naftnih kompanija i Američkog instituta za naftu.

Exxonu i drugima zamjera se što su razvijali i patentirali dizajn opreme namijenjene za ekstrakciju sirove nafte i/ili prirodnog plina na područjima koja su prije bila nedostupna zbog prisutnosti polarnih ledenih pokrivača. Exxon je tako sedamdesetih patentirao teretni brod sposoban probijati morski led i naftni tanker dizajniran posebno za korištenje u prethodno nedostupnim područjima Arktika. Tužba opisuje i djelovanje API-ja i GCC-ja, kojima na teret stavlja zavjeru u propagiranju dezinformacija o učincima fosilnih goriva prema potrošačima.

Oblaci

Clauserov doprinos debati o klimatskim promjenama teško je procijeniti bez znanstvenoga rada i njegove revizije od strane jednako kvalificiranih kolega. Stoga ga se može prosuđivati tek po navodima CO2 koalicije, koja otkriva da je ključ Clauserovog skepticizma – postojanje oblaka. Nobelovac predviđa da će Zemlja, što se više bude zagrijavala, više i hladiti i to proizvodnjom niskih oblaka:

“Dr. Clauser je razvio klimatski model koji postojećim modelima dodaje novi značajan dominantan proces. Proces uključuje vidljivu svjetlost koju reflektiraju kumulusni oblaci koji prekrivaju u prosjeku polovicu Zemlje. Postojeći modeli uvelike podcjenjuju ovu povratnu spregu oblaka, koja pruža vrlo moćnu, dominantnu termostatsku kontrolu Zemljine temperature.

Što se događa?

Gledano u vidljivom svjetlu iz svemira od strane Sunca, svijetli bijeli oblaci varijabilno prekrivaju od jedne trećine do dvije trećine Zemljine površine. Ovi oblaci, pak, reflektiraju oko 90% sunčeve svjetlosti koja pada na njih natrag u svemir. Sunčeva svjetlost koja dopire do površine Zemlje u području bez oblaka, od kojih su dvije trećine prekrivene oceanima, apsorbira se i isparava morsku vodu, stvarajući kumuluse. Ono stvara oblake sve većom brzinom kada je udio naoblake premalen, a temperatura previsoka i obrnuto kada je udio prevelik. Rezultirajuća varijabilnost udjela naoblake kontrolirana povratnom spregom tada osigurava vrlo snažan termostat ulazne snage koji stabilizira unos topline Zemljine površine i njezinu temperaturu.

Promjene u stopi prijenosa topline zračenjem (poznate kao prisilno zračenje) povezane s promjenama u atmosferskom ugljičnom dioksidu gotovo su dva reda veličine manje od učinkovite stabilizacije ulazne snage koju osigurava termostat temeljen na oblaku. Uloga ugljičnog dioksida može se stoga smatrati zanemarivom u usporedbi. Valja napomenuti da izvješća Međuvladinog panela o klimatskim promjenama i Nacionalne akademije znanosti opetovano priznaju da učinci oblaka doista predstavljaju najveću nesigurnost u njihovim klimatskim predviđanjima. Ali te su organizacije malo napredovale u rješavanju ovih nedostataka.”

Izraz prisilno zračenje ne postoji u klimatologiji. Radijativno forsiranje je izraz za mjeru promjene ravnoteže energije kao rezultat promjene nekog od faktora – npr. staklenički plinovi, aerosoli, oblaci i albedo površine – koji utječe na globalnu energijsku ravnotežu i pridonosi klimatskim promjenama.

A da “svijetli bijeli oblaci” koji prekrivaju “do dvije trećine površine” Zemlje odbijaju čak “90 posto sunčeve svjetlosti” nije točno.

Različiti oblaci različito hlade i štite od Sunca

Temeljem dvanaestogodišnjeg promatranja satelitskih snimki procjenjuje da je Zemlja prosječno prekrivena oblacima 67 posto. To se odnosi na sve vrste oblaka, koji ovisno o tipu imaju različite učinke na površinske temperature i u neprestanoj su mijeni.

Oblaci koji odbijaju puno svjetla (do 90 posto) i općenito neto hlade Zemlju – stratokumulusi – pokrivaju jednu petinu Zemljine površine u godišnjem prosjeku (23% površine oceana i 12% površine kopna). Oni su doista dovoljno gusti da ne propuštaju svjetlost, kao i kišni kumulonimbusi. Do tog postotka mogu ići kumulonimbusi, čiji se albedo procjenjuje između 70 i 90 posto. No, pojedini radovi isto tako procjenjuju da gusti oblaci reflektiraju tek do 65% sunčeve svjetlosti, a drugi između 70 i 80 posto.

Iako kumulonimbusi reflektiraju puno sunčeve svjetlosti, zbog zarobljavanja topline – odnosno nepropuštanja toplinske energije stvorene na površini iznad sebe – oni ukupno niti hlade, niti griju. A cirusi – visoki, rijetki i prozirni oblaci – donose neto zatopljenje, jer propuštaju puno svjetlosti na Zemlju.

Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) tvrdi da je ukupan neto učinak svih oblaka trenutno hlađenje – barem zasad (FAQ 7.2), o čemu ćemo kasnije.

Dakle, obmanjujuće je reći da oblaci odbijaju 90 posto sunčeve svjetlosti; tako visok albedo je eksces, nipošto pravilo. Prosječna sposobnost oblaka da reflektiraju svjetlost nazad u svemir kreće se oko 50 posto, a ukupan albedo Zemlje procjenjuje se na do 35 posto [1, 2, 3].

Koliko vraćamo svemiru?

Prevedeno na jezik energije, prosječno na cijelom planetu, otprilike 340 vata po kvadratnom metru energije dolazi od Sunca do Zemlje. Oko jedne trećine te energije se odbija natrag u svemir, dok preostalih 240 vata po kvadratnom metru bude apsorbirano od strane kopna, oceana i atmosfere. Od tih stotinjak vata, zaista se veći dio odbija od oblaka.

Prema izračunima prikazanim u članku  fizičara s obilnim iskustvom praćenju klime, Kevina E. Trenbertha, na koji nas je uputio zamjenik ravnateljice Državnog hidrometeorološkog zavoda, klimatolog Ivan Güttler, radi se o 78 W po kvadratu, što je oko 22 posto sunčevog zračenja koje dospijeva na zemlju.

Oblaci nisu zanemareni u klimatskoj znanosti

Što se tiče sâmog utjecaja oblaka na klimu, Güttler nas upućuje na odgovor Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (FAQ 7.2), koji akumulira znanja o klimatskoj znanosti i periodički izvještava o njima. Odgovor IPCC-ja započinje priznanjem da je teško predvidjeti kako će se oblaci mijenjati u svijetu koji se zagrijava, odnosno hoće li te promjene pojačati ili djelomično anulirati zagrijavanje uzrokovano povećanjem koncentracija stakleničkih plinova i drugih ljudskih aktivnosti.

No, sudeći prema napretku u proučavanju oblaka u zadnjih deset godina, koji ocjenjuju značajnim, sada su sigurniji da će promjene u oblacima u budućnosti ipak pojačati zagrijavanje.

IPCC ne ignorira oblake, iako se njihov učinak teško mjeri

Iako trenutno rashlađuju, oblaci bi u budućnosti, prema prevladavajućem mišljenju u IPCC-ju, mogli pojačati zagrijavanje klime zbog sve više stakleničkih plinova i sve manje aerosola u atmosferi otpuštenih ljudskim aktivnostima:

“Oblaci pokrivaju otprilike dvije trećine površine Zemlje. Sastoje se od malih kapljica i/ili ledenih kristala koji nastaju kada se vodena para kondenzira ili taloži oko sitnih čestica koje nazivamo aerosolima (kao što su sol, prašina ili dim). Oblaci igraju ključnu ulogu u energetskom balansu Zemlje u gornjem dijelu atmosfere i time utječu na temperaturu površine Zemlje (vidi 7.1). Interakcije između oblaka i klime su složene i raznolike. Oblaci na niskim visinama obično reflektiraju dolaznu solarnu energiju natrag u svemir, što stvara hlađenje jer sprječavaju tu energiju da dosegne i zagrije Zemlju. S druge strane, viši oblaci obično zadržavaju (apsorbiraju, a potom emitiraju na nižoj temperaturi) nešto od energije koja napušta Zemlju, što rezultira zagrijavanjem. Prosječno gledano, oblaci reflektiraju više dolazne energije nego što zarobljavaju odlazne energije, što rezultira ukupnim hlađenjem u sadašnjoj klimi.

No, ljudske aktivnosti od predindustrijskog razdoblja su promijenile ovaj klimatski utjecaj oblaka na dva načina: promijenile su količinu aerosolnih čestica u atmosferi i zagrijale površinu Zemlje, prvenstveno povećanjem emisija stakleničkih plinova.

Koncentracija aerosola u atmosferi značajno se povećala od predindustrijskog razdoblja, što je imalo dvije važne posljedice na oblake. Prvo, oblaci sada više reflektiraju dolaznu energiju jer je porastao broj kapljica, a one su postale sitnije. Drugo, manje kapljice mogu odgoditi formiranje kiše, što produžava trajanje oblaka, iako ova posljedica ostaje nesigurna. Stoga su aerosoli koje ispuštaju ljudske aktivnosti hladili, umanjujući značajan dio zagrijavanja uzrokovanog povećanjem stakleničkih plinova tijekom posljednjeg stoljeća. Ipak, očekuje se da će se ovo hlađenje smanjivati u budućnosti kako napreduju svjetske politike za smanjenje zagađenja zraka, čime će se smanjiti količina aerosola koji se pušta u atmosferu.

Od predindustrijskog razdoblja, površina Zemlje i atmosfera su se zagrijali, mijenjajući svojstva oblaka, poput njihove visine, količine i sastava (voda ili led), čime se utječe na energetski balans Zemlje i time mijenja temperatura. Ovaj kaskadni učinak oblaka, poznat kao povratna veza oblaka (cloud feedback), može pojačati ili smanjiti dio budućeg zagrijavanja i to je dugo bio najveći izvor nesigurnosti u projekcijama klime. Problem leži u činjenici da se oblaci mogu mijenjati na mnogo načina, a njihovi procesi događaju se na mnogo manjim razmjerima nego što globalni modeli klime mogu eksplicitno predstaviti. Kao rezultat toga, globalni modeli klime nisu se slagali o tome kako će se oblaci mijenjati u budućnosti, posebno iznad suptropskog oceana, i hoće li ta promjena pojačati ili smanjiti globalno zagrijavanje.”

Zašto IPCC misli da bi mijene oblaka u toplijem svijetu mogle pojačati zagrijavanje

Efekti oblaka su doista najveći izvor nepouzdanosti u klimatskim modelima, potvrđuje nam i Güttler. No, navodi da istraživačke grupe – a ne sâm IPCC – razvijaju nove mjerne sustave za motrenje oblaka i njihovih karakteristika, kao i  klimatske modele na većim prostornim rezolucijama i boljim uključivanjem procesa vezanih za nastanak i razvoj oblaka.

“Primjerice, potrebna su danas najjača računala kako bi se korektno simulirali glavni procesi vezani za oblake u globalnim klimatskim modelima”, kaže nam Ivan Güttler.

Ipak, IPCC navodi da su promatranja napredovala u zadnjih deset godina i da ne indiciraju pravac rashlađivanja:

“Od posljednjeg IPCC izvješća 2013. godine (Peti ocjenjivački izvještaj ili AR5), razumijevanje procesa vezanih za oblake napredovalo je zahvaljujući boljim promatranjima, novim analitičkim pristupima i eksplicitnoj numeričkoj simulaciji oblaka visoke rezolucije. Također, sadašnji globalni modeli klime bolje simuliraju ponašanje oblaka od prethodnih modela, zahvaljujući napretku u računalnim mogućnostima i razumijevanju procesa. Sve to je pomoglo izgraditi cjelovitiju sliku o tome kako će se oblaci mijenjati s otopljavanjem klime.

Na primjer, količina niskih oblaka će se smanjiti iznad suptropskog oceana, što će dovesti do manje refleksije dolazne solarne energije, a visina visokih oblaka će se povećati, čime će postati skloniji zadržavanju odlazne energije; oba procesa imaju zagrijavajući učinak. Nasuprot tome, oblaci na visokim geografskim širinama bit će sve više sastavljeni od vodnih kapljica umjesto ledenih kristala. Ovaj prijelaz od manjeg broja većih ledenih kristala do manjih, ali brojnijih vodenih kapljica rezultirat će većim odbijanjem dolazne solarne energije natrag u svemir i proizvesti hlađenje. Bolje razumijevanje kako oblaci reagiraju na zagrijavanje doprinijelo je većoj uvjerenosti nego prije da će buduće promjene u oblacima, sveukupno, izazvati dodatno zagrijavanje (tj. oslabljivanjem trenutnog hlađenja od strane oblaka). To se naziva pozitivna povratna veza oblaka.”

Netočno je da CO2 ima zanemariv utjecaj

Güttler navodi da je netočna Clauserova tvrdnja da je utjecaj CO2 zanemariv.

Prva slika (a) prikazuje promotreni rast temperatura. Druga (b) prikazuje dokaze iz studija pripisivanja, koje sintetiziraju informacije iz klimatskih modela i promatranja. Prikazana je promjena temperature koja se pripisuje: ukupnom ljudskom utjecaju; promjenama u koncentracijama dobro izmiješanih stakleničkih plinova; drugim ljudskim čimbenicima zbog aerosola, ozona i promjene korištenja zemljišta (odraz korištenja zemljišta); solarnim i vulkanskim čimbenicima; unutarnjoj klimatskoj varijabilnosti.

Treći graf prikazuje dokaze iz procjene radijativnog forsiranja i osjetljivosti klime. Prikazuje promjene temperature od pojedinačnih komponenti ljudskog utjecaja: emisije stakleničkih plinova, aerosola i njihovih prekursora; promjene korištenja zemljišta (odraz korištenja zemljišta i navodnjavanje); tragovi zrakoplova. Procjene obuhvaćaju i izravne emisije u atmosferu i njihov učinak, ako ga ima, na druge čimbenike klime. Kod aerosola, uzimaju se u obzir i izravni učinci putem zračenja i neizravni učinci putem interakcija s oblacima.

Razlika između vodene pare i CO2

Da je vodena para moćan i najobilniji staklenički plin, znanje je koje se stječe u osnovnim školama. Bez vode u atmosferi, ali i ugljičnog dioksida te drugih složenijih plinovitih molekula, Zemlja bi bila hladno i mrtvo mjesto, jer bi primljenu i proizvedenu toplinu emitirale u svemir. Kisik i dušik, koji čine najveći dio atmosfere, ne zaustavljaju elektromagnetske zrake na valnoj duljini na kojoj se širi toplina, već to rade staklenički plinovi.

Ugljični dioksid čini samo oko 0,04% atmosfere, dok udio vodene pare ide do 4%. No za razliku od CO2, vodena para ima “prozore” koji omogućuju da se nešto infracrvene energije vrati u svemir. Koncentrirana je niže u atmosferi, dok je CO2 jednoliko izmiješan plin u Zemljinoj atmosferi do otprilike 50 kilometara visine. Što je staklenički plin na većoj visini u atmosferi, to je učinkovitiji u zadržavanju topline s površine Zemlje. Zato i visoki cirusi dio topline koji im dolazi iz smjera Zemlje vraćaju nazad.

Vodena para formiranjem oblaka zasjenjuje i hladi zemlju, no ugljični dioksid ili metan to ne mogu. CO2 djeluje na ukupnu temperaturu Zemlje drugačije, prvenstveno na brzinu njena zagrijavanja i hlađenja. Time dolazi do izmjena u tzv. energetskom budžetu odnosno balansu količine energije koja pristiže na Zemlju i sposobnosti Zemlje da je emitira prema svemiru.

I treba daleko više vremena da ga oceani i biljke očiste iz atmosfere. Da smo prebacili brzinu oceana i biljaka svjedoči činjenica da mu koncentracija raste.

Kada je na tehnološkoj konferenciji Quantum Korea u lipnju 2023. Clauser mladim znanstvenicima poručio da “nema stvarne klimatske krize” i da je IPCC “po mom mišljenju, jedan od najgorih izvora opasnih misinformacija”, iznio je preporuke kako dobro prosuđivati između znanosti/istine i pseudoznanosti/percepcije istine.

“Dobra znanost je uvijek bazirana na dobrim eksperimentima”, kazao je. Nije upozorio ni na jedan loše izvedeni eksperiment vezan za CO2 ili klimu, iako ih je bilo. Dodavanjem CO2 objektima se ne samo ubrzava zagrijavanje, već i usporava sposobnost hlađenja. Neki od eksperimenata koji to pokazuju izvedeni su pred televizijskim kamerama.

Nobelovci i klima

Za kraj podsjetimo da ima još Nobelovaca koji dovode u pitanje klimatsku znanost. Jedan od njih, fizičar Ian Giaever, znanstveni je savjetnik libertarijanskog think tanka Institut Heartland, koji se, među ostalim, proslavio primanjem nedeklariranih donacija od farmaceutskih, duhanskih i naftnih korporacija.

Paralelno je vodstvo instituta nazivalo “smećem” znanstvene dokaze o štetnosti duhanskog dima, pogotovo pasivnog pušenja. Isto vrijedi i za klimatsku znanost. Organizirali su niz godišnjih konferencija za osporavanje klimatske krize te hvalili kontroverzno “frakiranje”.

No, broj deklariranih skeptika među Nobelovcima ipak je malen u usporedbi s onima koji podržavaju klimatsku znanost. Osim trojca koji je osvojio Nobela za fiziku izravno zbog rada na klimi – Syukura “Sukija” Manabea sa Sveučilišta Princeton, Giorgia Parisija sa Sveučilišta Sapienza u Rimu i Klausa Hasselmanna s Instituta za meteorologiju Max Planck u Hamburgu – dodijeljena su još dva Nobela izravno vezana za rad na širenju znanja o klimatskim promjenama.

Nobelova nagradu za mir 2007. dodijeljena je IPCC-u i Alu Goreu za njihove napore u komuniciranju znanosti o klimi u javnosti. Nagrada za ekonomiju 2018. podijeljena je između Williama D. Nordhausa za integraciju klimatskih promjena u dugoročnu makroekonomsku analizu i Paula M. Romera za integraciju tehnoloških inovacija u dugoročnu makroekonomsku analizu.

Riječima 101 Nobelovca koji su potpisali peticiju kojom traže da svjetske vođe zapovijede industriji da nafta ostane pod zemljom:

“Klimatske promjene prijete stotinama milijuna života, egzistenciji na svim kontinentima i ugrožavaju tisuće vrsta”, naveli su. “Spaljivanje fosilnih goriva – ugljena, nafte i plina – daleko najviše tome doprinosi.”

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.