Pod povećalom

Nautički turizam u Jadranu uništava “pluća Mediterana”

Livade posidonije proizvode kisik, pohranjuju CO2 i čuvaju bioraznolikost hrvatskog podmorja. Ugrožava ih ljudsko djelovanje.
Foto: Wikimedia

Unazad nekoliko godina u Hrvatskoj se intenzivirao proces kartiranja i praćenja morskih staništa na čiju se zaštitu država obvezala implementacijom Direktive o pticama i Direktive o staništima, dokumentima Europske unije na kojima se zasniva zaštita prirode.

Među najmanje 322 vrste i stanišna tipa za koje će se u sklopu projekta Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja uspostaviti programi praćenja stanja očuvanosti jest i Posidonia oceanica, vrsta morske cvjetnice koja spada u endeme Sredozemnog mora (dvije slične vrste zabilježene su samo u Australiji), gdje joj najveću ugrozu predstavlja čovjek.

Biljka je to koju nazivaju i “plućima Mediterana”. Riječ je o svojevrsnoj „tvornici“ kisika; procjena je da u njenim livadama obitava 20 posto poznatih sredozemnih vrsta, a na njenim listovima čak 30 vrsta alga. Livade posidonije su obitavališta, mrjestilišta, rastilišta i hranilišta za više od 100 vrsta riba (HAOP).

Uništavanje posidonije u Hrvatskoj događa se na dnevnoj bazi, a najintenzivnije je u ljetnom periodu kada se Jadransko more nakrca nautičkim plovilima. Smanjenje livada ne samo te vrste, nego i ostalih morskih cvjetnica koje su bitne za morsku bioraznolikost, većini je nevidljivo te tome najviše svjedoče istraživači i ronioci koji sudjeluju u projektima čija je svrha njihova zaštita.

Unatoč tome što će se ključni elementi sustava praćenja stanja očuvanosti morskih cvjetnica razviti tek sad, nekolicina udruga u Hrvatskoj već godinama radi na njihovom mapiranju i širenju svijesti o važnosti njihova očuvanja. O tim temama smo popričali s biolozima Hrvojem Čižmekom iz zadarskog Društva istraživača mora 20.000 milja te Mateom Špikom iz splitske Udruge za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce koja je provela prvi pilot transplantacije posidonije na istočnoj strani Jadrana.

Sustavnije praćenje

Čižmek ovih dana planira predstavljanje rezultata istraživanja koje se odnosi na mapiranje vrsta cvjetnica Zostera marina, Zostra noltei, Cymodocea nodosa u Karinskom moru, a koje je Društvo istraživača mora “20.000 milja” u suradnji s još nekoliko udruga iz zadarskog zaleđa provelo u sklopu projekta “Morske livade: It’s not too late”. Paralelno radi na prijedlogu monitoringa morskih staništa koji bi također trebali biti uskoro predstavljeni.

Pitali smo ga kasni li Hrvatska u provođenju takvog projekta na nacionalnoj razini, koji bi dao uvid u morska staništa od posebnog interesa. Točno je, kaže Čižmek, da na neki način tek sad počinje razdoblje kada će se sustavnije i pravilnije pratiti morska staništa, uključujući i posidoniju.

“Međutim, Hrvatska nije jedina koja zaostaje. Da, tek mi sad krećemo raditi, ali problem je što je i jedna Italija to tek nedavno napravila. Grčka je to odradila prije dvije godine, Bugarska to radi paralelno s nama. Nismo ništa ni bolji ni gori. Taj proces ide jako sporo i možemo reći da u njemu sve zemlje zaostaju jednako”, kaže Čižmek.

Biolozi i ostali članovi Društvo istraživača mora “20.000 milja” dosad su radili kartiranje cvjetnica na brojnim lokacijama diljem hrvatske obale.

“Radili smo dosad onako kako nas je tko plaćao, i koliko smo se mogli financirati iz nekog projekta, a prošlu i ovu godinu u sklopu kreiranja nacionalnog sustava praćenja uistinu idemo po cijelom Jadranu”, kaže.

Matea Špika, čija udruga također radi na sličnim projektima, kaže kako su se dosad morske cvjetnice, točnije posidonija, sustavnije pratile samo na razini morskih nacionalnih parkova i parkova prirode, bilo da te ustanove istraživanja financiraju vlastitim ili projektnim sredstvima.

“Najuspješniji hrvatski park po tom pitanju je Park prirode Telašćica. Od 2011. godine, kada je u sklopu MedPAN projekta uspostavljen program praćenja livada vrste Posidonia oceanica u hrvatskim morskim zaštićenim područjima, proveli smo s Javnom ustanovom Park prirode Telašćica program praćenja stanja unutar granica Parka svake dvije godine te je do sada proveden ukupno 7 puta”, kaže Špika te dodaje kako je fokus praćenja stanja u hrvatskim parkovima uglavnom na utjecaju sidrenja.

Ugrožene morske livade

Upravo je ta ljudska aktivnost, uz onečišćenje otpadnim vodama, gradnju i nasipanje u moru, uzgajališta riba i školjkaša, marine i lučice te neki ribolovni alat, najveća ugroza za posidoniju koja inače raste u područjima gdje postoji veliki pritisak na obalu.

“Dok se sidro ne „uhvati“ ono se povlači po morskom dnu i ore po livadi posidonije. Čak i nakon što se sidro zakači za dno, sidreni lanac vuče se po dnu i opet uništava posidoniju. Prilikom izvlačenja sidra, događa se novo oranje i tako se uništava livada posidonije”, kaže Špika.

Antropogeni utjecaj je, potvrđuje nam Čižmek, glavni uzrok smanjenja staništa morskih livada pod ovim podnebljem.

“Oko 40 posto svjetske flote čarter brodova nalazi se u Hrvatskoj. To je u suštini jako puno malih brodova i brodica te privatnih glisera koji na dnevnoj bazi bacaju u more sidro. Ako uzmemo u obzir da je u Hrvatskoj oko 100.000 čarter brodova, i ako odredimo da npr. njih 50 posto baci sidro posidonije te povuče pola metra ili četiri, pet metara dugački potez, možemo reći da se kod nas uništavanja te biljke događaju na dnevnoj bazi”, kaže Čižmek.

Pitali smo ga zašto se, kada je riječ o zaštiti morskih cvjetnica, priča najviše o posidoniji, unatoč tome što u Jadranskom moru obitava još nekoliko vrsta; morska svilina (Zostera marina), patuljasta svilina (Zostera nolti) i čvorasta morska resa (Cymodocea nodosa).

“Ona je spororastuća i sporo živuća vrsta. Na područjima gdje se uništila prije nekoliko godina, čak i prije nekoliko desetaka godina, zatvaranje rupa i tih ožiljaka ide jako sporo. Vidljivo je da se širi, ali se širi maksimalno jedan centimetar godišnje. Ako je to rupa od pola metra, ona će se tek za 25 godina zatvoriti i to u idealnim uvjetima s puno svjetlosti, a to je relativno plitko, do 10 metara. Sve dublje od toga, stalni je rast posidonije je još više usporen”, kaže Čižmek.

Ističe još nekoliko razloga zašto je spororastuća posidonija posebno važna. Naime, u Jadranskom moru također postoji i invazivna vrsta alge Caulerpa koja se brzo širi. Ta se vrsta pojavljuje na mjestima gdje postoje ožiljci u livadama posidonije. Međutim, ona se zadržava samo na ožiljku jer je naselje posidonije premekano da bi se alga nastanila na listovima, a među stabljike ne ide jer nema dovoljno svjetlosti. Zdrava posidonija je važna jer je prirodna barijera za tu invazivnu vrstu, ističe Čižmek.

Osim toga, livade posidonije pohranjuju značajne količine ugljika u svojim sedimentima, što je još jedna njena uloga zbog koje je treba zaštiti budući da njeno uništenje može dovesti do oslobađanja dodatnih količina ugljičnog dioksida u atmosferu.

UN navodi kako morska trava čini deset posto oceanskog kapaciteta za skladištenje ugljika (takozvanog plavog ugljika). Ona zauzima samo 0,2 posto morskog dna, međutim, može uhvatiti ugljik iz atmosfere do 35 puta brže od tropske prašume. Budući da oko 159 zemalja ima morsku travu na svojim obalama, potencijal morskih cvjetnica u doprinosu u borbi protiv klimatskih promjena je značajan.

“Ona uzima CO2 koji se otopio u moru, uzima ga u sebe i nakon nekog vremena ga deponira ispod sebe. Naselja posidonije imaju puno više deponiranog ugljika nego neki čisti sediment”, kaže Čižmek.

Dodatno smo upitali Čižmeka kojim kriterijima se služi kad s kolegama promatra stanje morskih livada.

“Mjeri se obavezno gustoća izdanaka te koliko u samom naselju ima mrtvih ostataka posidonije. Na temelju ta dva parametra možemo reći je li posidonija u dobrom stanju, je li ugrožena ili ide u ugrozu. Monitoring, procjena stanja koje mora ići kroz više godina, je jako bitan. Ako se vidi da se gustoća smanjuje, to znači da se nešto događa. Najčešće je to znak nekog organskog onečišćenja, zbog čega umiru izdanci posidonije unutar samog naselja. Ako se primijeti povećan broj područja s mrtvom posidonijom, to znači da je uzrok najčešće mehanički. Kada uništenje posidonije ide brzo, to se može pripisati mehaničkim uzrocima, a kada ide sporo, odnosno, kad se smanjuje gustoća naselja, onda je najčešće riječ o organskom uzroku kao što je npr. povećana količina organskih tvari koje rade štetu biljci”, kaže Čižmek.

Kako spasiti morske livade?

Pitanje je to na koje znanstvenici pokušavaju dati odgovor od sredine prošlog stoljeća, kada su objavljene prve studije koje se odnose na zaštitu staništa morskih livada (1, 2).

Brojni su zabilježeni primjeri samoobnove morskih livada nakon određenih ljudskih intervencija, kao što se dogodilo u Tunisu gdje je zbog porasta onečišćenja u periodu 1920-1980 zabilježen kolaps cvjetnice Z. nolte. Nakon što su vlasti implementirale ambiciozni plan za pročišćavanje otpadnih voda, zabilježen je oporavak mješovitih livada Z. noltei, R. maritima i C. nodos.

Osim takvih vrsta “rehabilitacija”, znanstvenici rade i na obnovama koje podrazumijevaju sadnju i transplantaciju, intervencije usmjerene prema vraćanju degradiranih staništa u njihovo prvotno stanje. Također provode se projekti uspostavljanja sasvim novih staništa na područjima pogodnima za uspostavu naselja morske cvjetnice.

Neki autori naglašavaju da je problem s projektima transplantacije taj što često izostaju praćenja rezultata, da su neke operacije presađivanja provedene na mjestima gdje ta vrsta nikad nije bila ni prisutna te da su operacije transplantacije vođene na lokacijama gdje je još nije nestao uzrok regresije.

“Presađivanje na područje gdje je morska trava još uvijek u opadanju očito je apsurdno. To se dogodilo u Marseilleu 2004. godine. Općinski odjel za okoliš naručio je studiju kako bi saznao je li sadnja posidonije moguća i gdje. Zaključak je bio da je u zapadnom dijelu zaljeva Prado propadanje prestalo i da je stoga presađivanje moguće. Međutim, s druge strane, u istočnom dijelu tog zaljeva, pad se nastavio. Služba za odnose s javnošću te iste općine odlučila je izvesti vrlo razglašenu operaciju presađivanja ispred marine, najgoreg mogućeg mjesta za takav pothvat. Posljednje, ali ne i manje važno, korištena je najgora moguća tehnika – uporaba cementnih okvira.  Sve su reznice brzo umrle, a cementni okviri će ostati na dnu desetljećima, možda i cijelo stoljeće”, navode autori rada objavljenog u siječnju 2021. u časopisu Water.

Iskustva iz Hrvatske

Diljem svijeta odvijaju se projekti obnove i stvaranja staništa morskih cvjetnica. U tome predvode Australija, gdje se radi na ponovnom uspostavljanju 18 hektara velike livade morskih cvjetnica te Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje organizacija WWF surađuje s državom na projektu sadnje 18 hektara morske trave, s ciljem obnove 15 posto tog staništa do 2030. godine (1, 2).

Hrvatska je s takvim projektima tek na početku. Udruga Sunce je u sklopu projekta „Safe Anchoring and Seagrass Protection in the Adriatic Sea“ (SASPAS) sudjelovala u pilot-transplantaciji posidonije unutar Nacionalnog parka Kornati u uvali Kraljačica.

Posidonija je presađena sa zdravih livada na one gdje je nestala kao posljedica višegodišnjeg sidrenja. Transplantanti su pričvršćeni na nosače od razgradivog materijala (kukuruzni škrob, drvo) koji imaju ulogu pridržavati rizome dok biljka pušta korijenje i učvršćuje se u morsko dno.

Upitali smo Špiku može li se reći da je projekt transplantacije bio uspješan.

“Nakon par godina, vidimo da su se neki izdanci ukorijenili i nastavili rasti, međutim dio izdanaka nije preživio, a dio transplantanta je i uništen sidrenjem. Kako bi se dobila realna procjena stope preživljavanja, važno je u budućnosti dobro kontrolirati sidrenje na ovim istraživačkim plohama. S obzirom da posidonija vrlo sporo raste, tek jedan centimetar godišnje, trebat će proći još dosta vremena kako bi mogli donijeti konačne zaključke”, kaže Špika te naglašava da je riječ o istraživačkim pilot aktivnostima te je uvjerena da će se metodologija i dalje razvijati u mediteranskim zemljama, što će utjecati i na veću stopu preživljavanja u budućnosti.

Zbog toga su brojni znanstvenici koji se bave temom obnove morskih staništa istaknuli generalne savjete kojih se treba držati pri planiranju projekta obnove morskih cvjetnica.

Prije svega, prije sadnje na nekom određenom mjestu, treba se postaviti pitanje je li ta vrsta ikad postojala tamo. Presađivanje mora biti integrirano u cjelokupnu strategiju upravljanja livadama na razini zaljeva ili regije, s tim da strategija mora uzeti u obzir ukupnu površinu postojećih livada, područje izgubljeno svake godine zbog opadanja i uzroke tog opadanja, područje koje se obnavlja svake godine prirodnom regeneracijom (ako se to dogodi) te područje koje se može povratiti presađivanjem unutar vremenskog okvira od 10, 20 ili 50 godina.

Osim toga, u obzir se treba uzeti i trošak presađivanja, ali i trošak nekih drugih metoda, poput pročišćavanja otpadnih voda, postavljanja grebena protiv koćara, osiguravanja ekološki prihvatljivih privezišta za brodove za razonodu…

Presađivanje morske trave u cijelom je svijetu najskuplja metoda obnove. Govori nam to i Špika koja kaže da takvi projekti, osim značajnih financijskih sredstava, zahtijevaju i veliki ronilački napor.

“Trošak oko 20 m2 transplantanta penje se i do 20.000 eura, dok je cijena jedne ekološke plutače za privez brodova oko 4.000 eura”, kaže Špika.

Edukacija, prevencija

I Čižmek se, kao i sugovornica, slaže kako bi prvenstveno trebalo raditi na edukaciji.

Posidonija je u Hrvatskoj strogo zaštićena vrsta Zakonom o zaštiti prirode, no mnogi skiperi to ne znaju. Zbog toga kao udruga planiraju u narednim godinama posvetiti više pozornosti kampanjama usmjerenima na nautičare.

“Problem je što ne možete educirati sve skipere, među kojima je dosta stranaca koji bacaju sidro gdje im dođe. Ne rade to samo strani državljani, već i domaći skiperi. To nije dobro ne samo za posidoniju, već i za sigurnost plovidbe budući da nije dobro sidriti se iznad nje jer u slučaju bilo kakvih jakih vjetrova posidonija ne drži dobro sidro. Svakako bi bilo dobro da se ide s nekakvom dokumentacijom koju skiperi dobiju s brodom, a u kojima stoji informacija da je zabranjeno sidrenje na posidoniji”, kaže.

Matea Špika navodi kako je u posljednja dva desetljeća izgubljeno čak 20 posto ovog iznimno važnog staništa pa je potrebno djelovati odmah.

“Nemamo vremena čekati usavršavanje same metode presađivanja. Smatramo kako bi puno učinkovitije za zaštitu bile uspostava zabrane sidrenja na nekim izuzetno vrijednim lokacijama te uspostava ekološki prihvatljivih sidrišta. Važno je naglasiti da tijekom samog postavljanja, a kasnije i eksploatacije sidrišta, nema nikakvog dodira s biljnim pokrovom, što je iznimno važno zbog očuvanja morskih cvjetnica i zbog čega je ovakav sidreni sustav ekološki prihvatljiviji u odnosu na postavljanje betonskih blokova”, kaže.

Osim edukacije nautičara, postoji potreba i za edukacijom šire javnosti, čiji jedan dio još nije upoznat s tim zašto su morske livade važne.

Potvrđuje to slučaj s plaže Sakarun na Dugom otoku čiji su posjetitelji unazad nekoliko godina negodovali zbog nakupljanja naslaga posidonije na pijesku, smatrajući da je to čini neurednom. Međutim, kako su i tada objasnili stručnjaci, i ta suha posidonija koju je izbacilo more također je bitna za ekosistem jer štiti pješčani sloj od erozije i tako sudjeluje u biogeomorfološkoj funkciji opstanka tog područja (1, 2).

Drugim riječima, daje plaži Sakarun upravo ona obilježja zbog kojih je turisti i posjećuju.

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.