Mjesec dana nakon krvavog upada Hamasa u Izrael i ubijanja 1 400 uglavnom mladih ljudi, Pojas Gaze pretvara se u groblje za djecu. Ovim se izrazom Generalni tajnik UN-a Antonio Guterres poslužio u ponovnom apelu na prekid neselektivnog bombardiranja Gaze. Prema podacima vlasti u Gazi ubijeno je preko deset tisuća Palestinaca, od čega više od 4 100 djece.
El Pais izvještava kako je broj poginulih civila, prema podacima ministarstva pod upravom Hamasa koje ne osporavaju ni Human Rights Watch, ni UN niti Crveni križ [1, 2, 3], nadmašio broj civila ubijenih u 19 mjeseci rusko-ukrajinskog rata, sa sedam puta više ubijene djece. Prema vlastima Gaze, bačeni su deseci tisuća tona eksploziva, razorne moći ekvivalentne bar jednoj i pol atomskoj bombi Enola Gay. UN-ovi stručnjaci bombardiranje Gaze do stadija da se ondje neće moći živjeti otvoreno nazivaju ratnim zločinom.
“Stambene zgrade nisu vojni objekti. Bolnice, ambulante, izbjeglički kampovi, škole, crkve ili džamije, kao i vodovodna i električna infrastruktura nisu vojni objekti”, naglasio je UN-ov Balakrishnan Rajagopal.
Dio crne palestinske statistike izazvao je nešto veće gnušanje međunarodne javnosti. Eksplozija 17. listopada u krugu bolnice al-Ahli Arab u centru grada Gaze s oko pet stotina žrtava možda je najprijeporniji moment eskalacije. Čak i sama riječ “žrtve” postat će kontroverzom, jer Izrael, kao i zapadni saveznici, navode da se radilo o stotinu do maksimalno tri stotine mrtvih. Službeni broj žrtava Ministarstva zdravstva pod Hamasovom upravom je 471.
Objašnjenje koje je ponudio i kanonik Richard Sewell dekan Koledža St. George u Jeruzalemu jest to da se u trenutku eksplozije u dvorištu bolnice nalazilo oko tisuću raseljenih osoba, nadajući se da su pronašle skrovište, dok je oko 600 pacijenata i medicinskih radnika bilo unutar zgrade (BBC). Ravnateljica bolnice Suhaila Tarazi rekla je da su posljedice eksplozije “različite od svega što sam ikad vidjela ili mogla zamisliti”.
Ništa se nije ispostavilo
Šteta na zgradama u okolici parkirališta kao i veličina kratera koji je projektil ostavio na mjestu udara izazvali su polemike i vezane za broj mrtvih, kao i krivca.
Svijet je najprije obišla vijest da je bolnicu pogodila izraelska vojska (IDF), koja će nekoliko sati kasnije zanijekati odgovornost za ovaj zločin i optužiti Palestinski islamski džihad (PIJ). Naveli su da je PIJ neuspješno lansirao raketu s obližnjeg groblja, jugozapadno od bolnice.
Bez ograda i međunarodne istrage ovu su verziju događaja požurili prihvatiti i Izraelovi zapadni saveznici, a takav su stav naknadno usvojili i pojedini hrvatski intelektualci. Primjer je povjesničar Hrvoje Klasić u gostovanju na N1 [7′], koji dva tjedna nakon napada na bolnicu na pitanje novinarke postoje li u bombardiranju Gaze te prisilnom premještanju stanovništva elementi ratnog zločina izjavljuje: “Svi smo govorili da ono što se dogodilo u napadu na bolnicu nakon onih prvih nekoliko dana i bile su jednodušne osude sa svih strana, onda se ispostavilo da su ustvari sami Palestinci pogodili svoju bolnicu. I onda su odjedanput protesti stali. Što, odjedanput to nije ratni zločin?”.
Međutim, netočno je tvrditi da se ispostavilo da odgovornost za Al-Ahli Arab bolnicu snosi palestinska strana.
Poricanje
Argumentacija Izraela, države s poduljom poviješću poricanja zločina svoje vojske za koje se naknadno utvrdilo da ih je ipak počinila, daleko je od otporne na skepsu. U prvim satima nakon eksplozije savjetnik izraelskog premijera za društvene mreže, Hananya Naftali, čak je napisao da je “Izrael pogodio terorističku bazu unutar bolnice”.
Poricanje će krenuti tek nešto kasnije. Pritom je analiza izraelske vojske kojom se napad pripisao grupaciji Islamski džihad sadržavala ozbiljne mane, ako ne i doslovne manipulacije.
Prvi video koji je trebao biti dokaz IDF-a da se radi o džihadističkoj raketi Izrael je uklonio s Twittera. Uklonjene su i neke nezavisne OSINT analize kojima se tvrdilo isto, kao i objava Hananye Naftalija. Savjetnik Benjamina Netanyahua za “digitalno ratovanje” kasnije se ispričao navodeći kako Izrael bolnice ne bombardira, što također nije točno. Svjetska zdravstvena organizacija navela je da je u samo deset dana pogođena 51 zdravstvena ustanova.
Prema riječima nadbiskupa Hosama Eliasa Naouma na presici održanoj nakon ubojitog napada, bolnica koju vodi Episkopska biskupija Jeruzalema pogođena je 14. listopada. Nakon toga su upravi bolnice počela pristizati upozorenja izraelske strane da se zgrada isprazni. Upozorenja su stigla u subotu, nedjelju i ponedjeljak, da bi se eksplozija na parkiralištu dogodila u utorak. Naoum također navodi da al-Ahli Arab nije jedina bolnica koja je primila takvo upozorenje u Gazi i naglasio je da ono nije sadržavalo najavu bombardiranja.
Tri dokaza (?) IDF-a
Spomenuta analiza koju je javnosti predstavio glasnogovornik IDF-a Daniel Hagari sadrži tri ključna argumenta. Prvi je neprovjerljiv na nepristran način i kaže da Izrael nije zabilježio upućivanje vlastitih projektila prema bolnici.
Drugi IDF-ov dokaz je da izraelska vojska ima radarske snimke raketa PIJ upućenih iz Gaze u vrijeme eksplozije, međutim, nisu ga objavili. Ovu tvrdnju Hagari potkrepljuje s “dva nezavisna videa” koja prikazuju neuspjeh pri ispaljivanju rakete i nastavak leta rakete prema zemlji, unutar pojasa Gaze — koja zatim, kako tvrde, pada u krugu bolnice, o čemu ćemo kasnije.
Treći dokaz su obavještajni podaci o “komunikaciji između džihadista koji govore o neuspjelu rakete”. Teroristi su, tvrde, shvatili da je raketa zatajila i posebno spomenuli bolnicu. Objavili su snimku razgovora između osoba koje nazivaju operativcima Hamasa.
Snimka “razgovora između Hamasovaca”
Tu su audio snimku, među ostalim, analizirale organizacije specijalizirane za istrage kršenja ljudskih prava. Među njima su londonska Forensic Architecture, zatim audio-forenzičari Earshot, koji su dio globalne mreže Investigative Commons uglavnom bazirane u Berlinu te organizacija Al Haq iz Ramale.
Earshot navodi da su stručnjaci za arapski jezik izrazili sumnju oko tona i jezika upotrijebljenog u ovom razgovoru, kao i da forenzička analiza ukazuje na montažu te dodavanje zvučnih efekata.
“Ova snimka načinjena je od dva odvojena kanala i pokazuje da su ova dva glasa snimljena neovisno jedan od drugome. Ta su dva odvojena razgovora zatim montirana u jednu snimku uz pomoć digitalne audio radne stanice kao što su Pro Tools, Logic ili Audition”, navodi se u analizi. Zaključak Earshota je sljedeći:
“Iako ova audio analiza ne može kategorički tvrditi da je dijalog lažan, možemo reći da je razina manipulacije potrebna da se ova dva glasa spoje dovoljna da se snimku diskvalificira kao izvor kredibilnog dokaza. Earshot je mišljenja da ova snimka ne dostiže standarde potrebne da bi se smatrala dokazom i da se ona ne bi smjela koristiti u medijima bez jasnog upozorenja da je digitalno manipulirana.”
Dopplerov efekt
Earshot je analizirao i dva zvučna aspekta eksplozije. Prvi je Dopplerov učinak kod zvuka koji je proizveo projektil, odnosno razlika u prividnoj visini zvuka ovisno o približavanju i udaljavanju objekta koji proizvodi zvuk. Najjednostavniji primjer tog efekta je zvuk motora prilikom mimoilaženja automobila. Kada se približavamo automobilu s kojim ćemo se mimoići, čini se kao da se frekvencija povećava. Nakon mimoilaženja, kada se vozila udaljavaju jedno od drugoga, čini se da zvuk motora postaje sve dublji.
U odnosu na geolokaciju snimke koja je zabilježila zvuk, analiza Earshota je ponudila moguće lokacije odakle je projektil došao (plave strelice) u odnosu na smjer na koji ukazuje izraelska vojska (crvena linija). Projektil je stigao s istoka, odnosno s izraelske strane, a ne iz smjera zapada što tvrdi IDF, navodi Earshot.
Video snimke
U trenutku napada, Al Jazeera je emitirala uživo snimku okolice bolnice u pozadini prijenosa. Izraelska je strana tri puta podijelila objavu da se porijeklo projektila može dokazati i pomoću AJ snimke, što je ponovljeno i u intervjuima na CNN-u, BBC-ju i na India Today. No, Al Jazeerin istraživački tim Sanad za analizu digitalnog materijala provjerio je vlastite, ali i snimke iz drugih izvora, sliku po sliku. Usporedio je snimku AJ s prizorom koji je snimila kamera postavljena južno od Tel Aviva, s širokim pogledom na Gazu.
Zabilježeno je kako je ispaljene rakete iz Gaze presretala izraelska protuzračna obrana, tzv. Željezna kupola ili Iron Dome. Raketu koju je prikazivala IDF-ova snimka presreo je Iron Dome u 18.59 sati i 50 sekundi po lokalnom vremenu. Snimka AJ prikazuje kako je raketa upućena iz Gaze u potpunosti uništena u zraku i to je bila posljednja ispaljena iz Gaze prije eksplozije u bolnici. Eksplozija se, navodi AJ, na video snimci vidi pet sekundi kasnije, a još dvije sekunde kasnije uslijedila je druga, veća eksplozija u krugu bolnice.
NYT: Snimka uopće ne prikazuje projektil koji je razorio bolnicu
U kasnijoj analizi videosnimaka, ne samo IDF-a već i drugih, nastalih putem nadzornih kamera, brojni su mediji poručili da video snimke koje je prikazao IDF ne dokazuju izraelske tvrdnje. Među njima i New York Times.
“Projektil koji se vidi na videu najvjerojatnije nije uzrok eksplozije u bolnici. Zapravo je detonirao na nebu otprilike dvije milje dalje (do 4 kilometra)… i nepovezan je aspekt borbi koje su se te noći odvijale iznad granice Izraela i Gaze”, naveo je Times.
S time su se naknadno složili i The Washington Post te CNN, koji su originalno pripisali eksploziju džihadistima.
Iron Dome
NYT je utvrdio i da je projektil ispaljen prema Gazi iz blizine izraelskog grada Nahal Oz malo prije smrtonosne eksplozije u bolnici. U tom se gradu nalazi postrojenje Iron Domea. A pojedini OSINT analitičari navode da snimke prikazuju upravo to – presretač raketa izraelske protuzračne obrane.
NYT zaključuje da snimke noćnog neba iznad Gaze prikazuju da je s palestinske strane toga dana s dva položaja jugozapadno i sjeverozapadno od arapske bolnice Al-Ahli, ispaljeno niz raketa prema Izraelu. Međutim, “između zadnje palestinske rakete i eksplozije bolnice prošlo je više od 25 sekundi”.
“Times ne može neovisno identificirati vrstu projektila koji je ispaljen iz Izraela, iako je lansiran iz područja za koje se zna da ima obrambeni sustav Iron Dome. Izraelska vojska kaže da ne ispaljuje presretače Iron Domea na Gazu, i doista projektil koji se vidi na videu možda nije prešao na teritorij Gaze”, naveli su, dodajući i da IDF tvrdi “da Iron Dome nije ispalio nijedan presretač u ispitivanom vremenu i području”.
Krater
Glasnogovornik IDF-a izjavio je na prvoj presici da kratera uopće nema, no to nije točno. Krater je vidljiv na fotografiji prikazanoj na presici. Samo dan kasnije, Jonathan Conricus iz IDF-a navodi da krater ipak postoji, ali da je premalen da bi se pripisao izraelskoj vojsci.
“Prelistajte slike raketa koje su pale u Sderot, Ashkelon, Be’er-Sheva, vidjet ćete vrlo slična mjesta”, rekao je, upućujući na prizore nakon bombardiranja Hamasa. “Mali krater, puno čađe i tragova vatre i možete vidjeti da su sve zgrade okolo uglavnom netaknute. Da je onamo bačena velika izraelska bomba ništa od ovoga ne bi bilo netaknuto.”
Forensic Architecture sa Sveučilišta u Londonu je temeljem fotografija kratera na parkiralištu bolnice analizirao kao relevantan njegov položaj i izgled. Tragovi šrapnela “rasipaju” se u smjeru jugozapada, dok plitki kanal koji vodi u krater vodi iz smjera sjeverozapada, što nije konzistentno s IDF-ovim tvrdnjama. Analitičari Forensic Architecturea zato zaključuju kako je projektil stigao iz smjera Izraela, a ne Gaze.
Međutim, ni ova analiza nije bez prijepora. Ukoliko se doista radilo o raketi koja je nekontrolirano eksplodirala u zraku, kao što to tvrdi IDF, sâm oblik kratera prema pojedinim analitičarima nije presudan.
Napomenimo i da se u raspravi pojavila i usporedna snimka zvuka slijetanja projektila za kojeg je poznato da ga ima IDF, a koji zvukom podsjeća na dolijetanje projektila u bolničko dvorište.
No, najozbiljniji dokazni materijal trebali bi biti ostaci projektila. Hamas ih nije pokazao javnosti. Ghazi Hamad, visoki dužnosnik Hamasa, rekao je da su ostaci “vaporizirani”, odnosno nestali: “Projektil se otopio poput soli u vodi.”
Pritom, postoje snimke koje pokazuju kako je ubrzo nakon eksplozije palestinska policija izašla na mjesto zločina.
Kakve razorne granate ostavljaju malene kratere?
Vojnog analitičara Igora Tabaka pitali smo postoje li tipovi oružja koji mogu dovesti do velikog broja ljudskih žrtava, a istovremeno napraviti relativno malu materijalnu štetu, uključujući malen i plitak krater.
“Da, to je moguće kada je detonacija izvedena iznad tla. Kada projektil dotakne tlo pa onda detonira nastaju veći krateri, a pogotovo ako se zabije u tlo pa detonira sa zadrškom. To je princip uništavanja bunkera. S druge strane, kada se detonacija izvodi prije udara, većina udarne energije i komada tijela rakete koji ostaju nakon eksplozije, kao i dodatni fragmenti i šrapneli ‘špricaju okolo’, a manje ih završi u tlu”, odgovara Tabak.
I bombe koje se puštaju iz aviona i granate ili minobacačke mine, u principu imaju samo tijelo granate i navoj na vrhu, na koji se u nekom trenutku montira upaljač. Upaljač je, dodaje Tabak, umjetnost za sebe pa može biti i banalan, ali i jako složen, pa sadržavati GPS i druge instrumente.
“Upaljač radi veliku razliku kako će projektil djelovati, ovisno o tipu i svrsi. Udarni aktiviraju eksploziv u kontaktu s tlom, a detonacije iznad tla se mogu napraviti uz tzv. blizinske upaljače, koji aktiviraju bombu blizu tla. Takvi upaljači mjere udaljenost od tla ili nadmorsku visinu; ima nekoliko načina”, pojašnjava Tabak.
Kada smo ga upitali kako komentira izjave da najmanji navođeni projektil iz izraelskog arsenala uzrokuje krater od tri metra, Tabak odgovara da to ne mora biti tako, ne samo zbog detonacije u zraku.
“Malen ili nikakav krater ostavlja i aerosolna granata ili projektil, kada se opet glavnina borbenog djelovanja dobiva smjesom zraka i goriva. To oružje ima dva mala komadića eksploziva s elektronikom i većina oružja je kanister s gorivom. Prva eksplozija rasprši gorivo, a druga – za sekundu ili dvije – zapali smjesu. Takve eksplozije imaju velike tlačne udare”, pojašnjava Tabak.
Stanje na tlu
Za njega je moguć i pad manjeg projektila koji ima gorivo sa sobom, odnosno raketa s pogonom na tekuće gorivo. Također, moguće je i da je štetu izazvalo zapaljenje goriva na tlu, odnosno iz rezervoara automobila i eventualnih agregata, koji se zasad ne spominju na pogođenom parkiralištu, pa sve do sintetičke odjeće na žrtvama, koja je visoko zapaljiva što može utjecati na broj mrtvih.
Stanje na tlu može odrediti broj mrtvih pa i kada bomba nije osobito velika. Veličina bombe je argument protivnika teze da se radilo o džihadističkoj raketi. U ovom slučaju se radi o parkiralištu širokom i dugom samo par desetaka metara, koje je bilo puno ljudi. I kada dođe do požara u autobusu, koji je puno manje površine, odjednom može izgorjeti 30 ljudi, dodaje.
Ostaci nisu mogli ispariti
Za njega nema dvojbe da se to može utvrditi pronalaskom ostataka projektila, koje Hamas nije pokazao javnosti.
“Ne može sve ispariti. Uvijek se nešto nađe. U Ukrajini se nakon svakog većeg napada daju skupiti fragmenti, veći ili manji. Ponekad ostane veći komad s oznakama i serijskim brojevima, do toga da kod raketa zna ostati dovoljno da se može analizirati elektronika i proizvođači komponenti”, navodi.
No, naglašava da treba uzeti u obzir da je Gaza aktivno, neposredno bojište i u potpunosti se može tretirati kao prva linija te da ondje ima jako malo ili nimalo neovisnih promatrača. U tom smislu, po njemu, treba promatrati i analize oblika kratera, ali i Dopplerovog efekta.
“Obično naoružanje ostavlja uzorak rasprskavanja, ali nisam siguran da ima dovoljno ozbiljnog materijala za takvu analizu da se može na daljinu donijeti zaključak. Govorim o detaljima uzorka koje ostavljaju ostaci pri špricanju, a to je puno finije od geolociranja”, navodi. Isto, po njemu, vrijedi i za Dopplerov efekt koji je analiziran temeljem geolocirane snimke svjedoka.
“Smjer se može utvrditi na temelju kvalitetnih senzora s pouzdanim podacima za koje su potrebni setovi opreme. Koliko se to može aproksimirati sa snimkama, nisam siguran, kao što nisam siguran ni u porijeklo snimaka usprkos metapodacima”, odgovara, zaključujući da se ne bi usudio spekulirati iz materijala koji su se dijelili na mrežama. Ne vidi kako se išta može zaključiti bez ozbiljnijeg boravka na terenu.
“Potpuno je jasno da se u svakom ratu i na svakom bojištu koriste sve vrste ratnih varki, psiholoških i informacijskih djelovanja”, zaključuje Tabak.
