Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj odnedavno je znatno olakšan postupak dokazivanja prava na povrat oduzete imovine.
Krajem prošle godine, Vlada i Hrvatska biskupska konferencija (HBK) sklopile su sporazum kojim se Katoličkoj crkvi omogućava da traži povrat imovine u ime povijesnih crkvenih društva i vjerničkih udruženja koja već odavno ne postoje, a za koje Kaptol tvrdi da je njihov pravni sljednik. Kao dokaz, bit će dovoljno da se nadležne crkvene vlasti pozovu na kanonsko pravo, pri čemu se državna tijela obavezuju prihvaćati takve potvrde izdane od mjerodavnih crkvenih vlasti. Potpisanim dokumentom Katoličkoj crkvi se daje isključivo pravo da ona određuje čiji je pravni sljednik, a važeći državni propisi se ne spominju.
Do sada su župe ili (nad)biskupije morale dokazivati pravno sljedništvo pred državnim upravnim tijelima, a nerijetko i na sudovima. Ovakvim skraćenim postupkom, u kojem država praktički samo “prima na znanje” tvrdnju Crkve da je pravni sljednik neke stare crkvene organizacije, otvara se mogućnost beskrajnog broja crkvenih zahtjeva za povrat neograničenog broja nekretnina koje će Kaptol, odnosno njegove izvedenice, moći tražiti na ime „pravnog sljedništva“. Ako se i do sada nije znao točan popis imovine čiji povrat Crkva može tražiti ili koje je već dobila u proteklih 25 godina, ubuduće će se o tome znati još i manje.
Hrvatska se obavezala na lojalnost
Dokument pod nazivom Sporazum o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj potpisali su 14. prosinca u ime Vlade ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica, a u ime Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša.
Do sada se pitanje povrata imovine Crkvi vezivalo isključivo za onu imovinu koja je oduzeta Katoličkoj crkvi za vrijeme SFRJ, od 1945. godine nadalje. To je uređeno Ugovorom Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima iz 1998. godine, koji je jedan od četiri tzv. Vatikanska ugovora.
Ovaj Sporazum između Vlade i HBK ide puno šire. Olakšava mogućnost da Katolička crkva traži povrat imovine i u ime brojnih bratovština i crkvenih zaklada koje su prestale s radom nakon Drugog svjetskog rata, ali i onih koji su prestale postojati i mnogo prije. Teoretski, neka župa ili (nad)biskupija mogle bi polagati pravo na imovinu čak i iz XII stoljeća, kada su nastajala prva bratstva i pobožne udruge u Hrvatskoj, samo je potrebno da nadležna crkvena vlast izda potvrdu da je neka (nad)biskupija ili župa pravni sljednik nekih od tih starih povijesnih vjerničkih i crkvenih društava i da se pozove na kanonsko pravo.
I do sada je na temelju dvaju Vatikanskih ugovora – Ugovora o gospodarskim pitanjima i Ugovora o pravnim pitanjima – Crkva mogla tražiti povrat te stare imovine koja je pripadala raznim crkvenim organizacijama, pozivajući se na pravno sljedništvo, ali je put dokazivanja bio prilično temeljit, a za Crkvu očito i – nepotrebno dug. Nije bilo dovoljno doći samo s crkvenim dokumentom o pravnom sljedništvu i na temelju toga zatražiti povrat zgrade ili zemljišta. Crkva je, kao prvi korak, trebala tražiti priznavanje pravnog sljedništva i od tijela javne vlasti. Prvo pred urednima državne uprave, a u slučaju žalbe i pred sudovima. Upravna i sudska tijela u odlučivanju su se vodila prije svega ‘svjetovnim’ propisima, a ne kanonskim pravom.
Sada je to novim Sporazumom znatno olakšano. U Sporazumu izrijekom stoji da se „pitanja osnivanja, pravnog kontinuiteta postojanja, pravnog sljedništva, nadležnosti, aktivnosti, područja djelovanja, ovlaštenja za zastupanje, ovlaštenja za korištenje crkvene imovine i sva statusna pitanja glede pravnih osoba Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj prosuđuju isključivo prema kanonskom pravu“. U tim je pitanjima Crkva potpuno neovisna i samostalna od državnih, javnih i drugih tijela.
Sporazumom se ide i dalje. Neovisno kada je osnovana neka pravna osoba Katoličke crkve, dakle neka bratovština ili vjerska zaklada, njezin pravni sljednik se određuje isključivo prema odredbama kanonskog prava.
I ono što je posebno važno, „na određivanje pravnog sljedništva prema kanonskom pravu ne utječu akti i postupanja javnih vlasti za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koji su bili odraz agrarnih reformi, nacionalizacije imovine ili drugih oblika ograničavanja djelovanja Katoličke Crkve“.
Sporazum uvodi i zanimljivu odrednicu – „obavezu lojalnosti“. Njime se država obavezuje da „neće poduzimati nikakve radnje kojima bi otežala ili onemogućila“ povrat imovine i dokazivanje pravnog sljedništva.
Nadležne institucije šute
Pokušali smo doći do pojašnjenja nadležnih o tome što je državu nagnalo da sklopi sporazum kojim se građanski zakoni i institucije praktički stavljaju izvan snage u nekim slučajevima ostvarivanju prava na povrat imovine Katoličkoj crkvi. Bila je to nemoguća misija.
Uputili smo dopis Vladi s molbom da nam omogući razgovor s relevantnim sugovornikom iz Mješovite komisije Republike Hrvatske i Katoličke crkve za rješavanje pravnih pitanja. Željeli smo čuti objašnjenja onih koji su bili uključeni u proces dogovaranja što će u Sporazumu pisati i kako će se on tumačiti i provoditi. Nitko nam nije odgovorio.
Uputili smo i nekoliko pitanja Ministarstvu pravosuđa i uprave, koji su nam, istina, odgovorili, ali na način – mi šumom, oni drumom.
Zanimalo nas je što će, sada kada je Sporazum na snazi, biti sa započetim postupcima koji se vode pred nadležnim upravnim tijelima, odnosno pred upravnim sudovima. Hoće li doći do njihove obustave? Koliko je takvih postupaka i kolika je vrijednost tražene imovine na temelju pravnog sljedništva?
Tražili smo i odgovor na pitanje što će biti s pravomoćno okončanim upravnim ili sudskim postupcima koje je Katolička crkva izgubila. Hoće li doći do revizije tih postupaka?
Zamolili smo i da nam odgovore u koliko aktivnih postupaka je protustranka Crkvi upravo Ministarstvo pravosuđa i uprave, dakle ono ministarstvo čiji je ministar u ime Vlade potpisao Sporazum. I na kraju, postoji li podatak kolika je vrijednosti imovine koju Kaptol traži na temelju pravnog sljedništva, odnosno postoji li uopće procjena koliko ukupno može iznositi vrijednost imovine koju Katolička crkva može tražiti na temelju potpisanog Sporazuma i koje razdoblje ona obuhvaća.
Nismo, naravno, dobili nikakvu brojku, pa ni procjenu, vrijednosti tražene imovine nekadašnjih bratovština i crkvenih/misnih zaklada, a koje bi sadašnja Katolička crkva mogla tražiti ili traži na temelju pravnog sljedništva. Ništa ni o broju aktivnih postupaka pred upravnim i sudskim tijelima, kao ni o tome koliko je postupaka u kojima su Crkva i Ministarstva pravosuđa protustranke.
Iz ministarstva su naveli da je Sporazum donesen radi „potpune, pravilne i na pravu utemeljene provedbe članka 1., 2., 3., 4. i članka 14. st.1 Ugovora Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima“.
„Sporazumom ne uređuju nikakva nova pitanja niti se Katolička crkva izuzima bilo kakvih prava i obveza koje bi proizlazile iz ukupnog pravnog poretka Republike Hrvatske“, stoji u odgovoru. Detaljnije pojašnjenje nismo dobili.
U većem dijelu odgovora citirani su dijelovi Sporazuma, da se on tiče samo pravnog sljedništva pravnih osoba koje je Katolička crkva osnovala i to isključivo na temelju kanonskog prava. Ne navodi se ni koliko duboko u povijest mogu ići crkvena potraživanja ni što to znači kod odlučivanja nadležnih upravnih i sudskih tijela. Iz ministarstva nam nisu ni pojasnili hoće li uredi državne uprave i sudovi u pravilu priznavati potvrde Crkve ili će ih preispitivati kao i do sada, odnosno u odlučivanju koristiti i relevantne propise, a ne samo „zdravo za gotovo“ prihvaćati dokument o pravnom sljedništvu izdan na temelju kanonskog prava.
Na kraju, u odnosu na upravne ili sudske postupke, uključujući i postupke povrata imovine oduzete za vrijeme SFRJ, u ministarstvu ističu da „Sporazum ni na koji način ne utječe na meritum takvih postupaka koji se vode ili bi se mogli voditi pred nadležnim tijelima, već se isključivo tiče pitanja utvrđivanja pravnog sljednika pravne osobe Katoličke crkve“.
To je zapravo dvosmisleni odgovor, jer pitanje je li neka župa ili (nad)biskupija pravni sljednik neke bratovštine utvrđuje se prije nego krene odlučivanje o zahtjevu za povratom imovine te bratovštine. Dakle, ako se Crkvi olakša priznavanje pravnog sljedništva, ako ona više neće morati u upravnom ili sudskom postupku dokazivati da je pravni sljednik neke bratovštine ili neke crkvene zaklade, nego će biti dovoljna potvrda nadležnih crkvenih vlasti, postupci će se sigurno ubrzati, a količina imovine koju će tražiti mogla bi narasti geometrijskom progresijom nepoznati broj stoljeća unatrag.
Pokušali smo razgovarati i s jednim od sudaca na zagrebačkom Upravnom sudu koji je odlučivao u predmetima koji su se, među ostalim, ticali pravnog sljedništva Katoličke crkve. Željeli smo čuti i njegovo mišljenje o tome hoće li se novi Sporazum odraziti i na nadležnost sudova. Ni tu nismo imali uspjeha.
Iz sudske uprave odgovoreno nam je da, sukladno Sudskom poslovniku, suci ne komentiraju niti daju bilo kakve izjave vezane za suđenje u predmetima koji jesu ili nisu pravomoćno okončani, a da i imenovani sudac ne želi istupati i komentirati navedenu temu.
Dosadašnja praksa
Preostalo nam je da sami pregledamo neke sudske odluke da bismo vidjeli kako su do sada sudovi i uredi državne uprave provodili postupke kada je neka župa ili (nad)biskupija tvrdila da je ona pravni sljednik neke bratovštine ili crkvene zaklade, kako bi na temelju toga tražila povrat zgrada ili zemljišta. U pravilu su sudovi i uredi državne uprave svoje odluke temeljili na važećim zakonskim propisima, unatoč tome što su im župe ili nadbiskupije dostavljale potvrde crkvenih vlasti da su pravni sljednici nekog ukinutog crkvenog društva ili vjerničkog udruženja pozivajući se na kanonsko pravo. U odlukama sudovima i upravnih tijela se navode kao relevantne i odluke temeljene na propisima poput Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske iz 1945. godine kojim su vjerskim/misnim zakladama imovina oduzeta u cijelosti čime su one praktički prestajale postojati i prekinuto je pravno sljedništvo.
Posebno je zanimljiv slučaj dugogodišnjeg spora države i Zadarske nadbiskupije oko imovine nekadašnje Diocezanske zaklade Zmajević. U više sudskih i upravnih postupaka pred uredima državne uprave donošene su različite odluke vezano za pravno sljedništvo Zadarske nadbiskupije, odnosno dio sporova se vodilo oko toga je li Zadarska nadbiskupija pravni sljednik Zaklade Zmajević i je li zaklada uopće prestala postojati. Istodobno se vodila borba i oko toga tko će se upisati na ogromnu imovinu, zemljišta i građevine, od Krka i Cresa do Dugog otoka i Zadra – država ili Zadarska nadbiskupija. Postupci su vođeni na svim nivoima, od ureda državne uprave do Ustavnog suda (1, 2).
Provjerom u Evidenciji pravnih osoba Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj, koju vodi Ministarstvo pravosuđa i uprave, ustanovili smo da je Zaklada Zmajević konačno upisana 2021. godine kao dio Zadarske nadbiskupije, no to ujedno ne znači da je baš svaka katastarska čestica do danas upisana kao vlasništvo zaklade, odnosno Zadarske nadbiskupije ili da je Zadarska nadbiskupija ili zaklada dobila naknadu za tu imovinu.
U svjetlu aktualnih odredbi Sporazuma da će ubuduće kanonsko pravo i potvrda crkvenih vlasti biti odlučujući u određivanju pravnog sljedništva , indikativna je presuda Visokog upravnog suda iz 2012. godine. Njome je sud odbio tužbu jedne župe koja je tražila povrat imovine bratovštine koja je prestala postojati nakon Drugog svjetskog rata i čija je imovina postala društvenom imovinom. Župa se pozvala da je pravni sljednik bratovštine na temelju kanonskog prava i Pravilnika (statuta) bratovštine. Pozvala se i na ugovore o gospodarskim i pravnim pitanjima sklopljenim između Svete Stolice i RH kao i na potvrdu nadležnog nadbiskupijskog ordinarijata.
Visoki upravni sud je utvrdio da nije sporno da je navedenim ugovorima sa Svetom Stolicom Hrvatska priznala pravnu osobnost Katoličkoj crkvi i crkvenim ustanovama te se obvezala na povrat imovine, ali sve u skladu s važećim propisima u Republici Hrvatskoj. Imovina raspuštene bratovštine postala je društvenom imovinom na temelju tada važećeg Zakona o udruženjima, zborovima i drugim javnim skupovima iz 1946. godine, jer bratovština nakon oslobođenja nije u zakonskom roku zatražila obnovu rada. S obzirom na to da rad bratovštine nije obnovljen, prekinuto je pravno sljedništvo pa župa ne ispunjava uvjete iz članka 12. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.
Visoki upravni sud navodi i da Pravilnik (statut) bratovštine nema jaču pravnu snagu od zakona, da je to „interni akt udruženja građana koji može regulirati neke unutarnje odnose u udruženju, ali iste ne smije regulirati suprotno važećim propisima, jer se u tom slučajevima primjenjuju ti propisi“. Što se tiče potvrde nadležnog nadbiskupijskog ordinarijata, Visoki upravni sud zaključuje da ni taj dokument nema snagu propisa i da je to samo jedna od izjava stranaka u postupku.
Glas Koncila: Crkva pomaže državi u ispravljanju nepravde
Ni nakon više od mjesec dana od potpisivanja Sporazuma nema službene reakcije Kaptola. Stav Hrvatske biskupske konferencije (HBK) može se iščitati iz službenog priopćenja nakon redovitog sastanka Vlade i Stalnog vijeća HBK, 30. studenog prošle godine. Na njemu su predstavnici HBK i Vlade „izrazili zadovoljstvo dogovorom o sklapanju Sporazuma o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke crkve u Hrvatskoj“.
Nedavno se ipak oglasio Branimir Stanić, glavni urednik Glasa Koncila, ustvrdivši da nije točno da je Sporazumom vjersko pravo nadređeno državnom, nego da se „uz pomoć kanonskog prava pomaže ispraviti nepravda nanesena u doba jugoslavenske komunističke vladavine“.
„Sa spomenutim sporazumom Crkva je preuzela na sebe najzahtjevniji dio posla, da u potpunosti u skladu s kanonskim propisima olakša državnim institucijama posao s kojim se dosad mnogi nisu željeli ili nisu uspjeli do kraja nositi: najprije utvrditi kojoj pravnoj osobi u Katoličkoj crkvi pripada oduzeta imovina, da bi se oteto moglo i vratiti“, objašnjava glavni urednik Glasa Koncila.
Inače, 30. studenog prošle godine bio je vrlo dinamičan dan na relaciji država – Crkva. Prvo je održan susret Vlade i HBK na kojoj je pohvaljen dogovor oko Sporazuma, potom je koji sat kasnije bila sjednica Vlade na kojoj je donesen zaključak o prihvaćanju Sporazuma, da bi pred kraj dana u Saboru, na inicijativu zastupnice GLAS-a Anke Mrak-Taritaš, bila rasprava o reviziji Vatikanskih ugovora. O svemu je izvijestio Faktograf.
Do danas Vlada nije objavila tekst Sporazuma iako je uobičajena praksa da na svojim web stranicama objavljuje dokumente sa sjednica. Javnost ga je mogla pročitati tek nakon što je on objavljen u Narodnim novinama 21. prosinca.
Na potpisivanje Sporazuma 14. prosinca mediji nisu bili pozvani. Čudno da se ni Crkva ni država nisu željeli javno pohvaliti postignutim dogovorom. Pitamo se zašto.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
