Među domaćim korisnicima društvenih mreža širi se stara tvrdnja o britanskom zakonodavstvu kojim je navodno zabranjeno raspravljati o alternativnim metodama liječenja raka.
“U Velikoj Britaniji je 1939. godine donesen Zakon o raku iz 1939. Od tada je bilo zabranjeno govoriti ili pisati o alternativnim liječenjima raka. Od tada je jedina odobrena terapija bilo zračenje…
Većina ljudi u Britaniji i u ovom svijetu vjerojatno nikada nije čula za Zakon o raku iz 1939. Bio je to vrlo poseban zakon u Britaniji i zabranjivao je javno govorenje ili pisanje o alternativnim liječenjima raka. To se odnosilo i na obične građane, ali i na liječnike. Jedina ‘dopuštena’ metoda bilo je zračenje….”, sadržaj je statusa koji se proteklih dana šire Facebookom (1, 2, 3).
Kako je još 2018. godine pisao portal Snopes, o Zakonu o karcinomu iz 1939. godine (Cancer Act 1939) postoje brojne neutemeljene tvrdnje. Neki kritičari moderne medicine vide taj zakon kao dio zavjere da se spriječi otkrivanje lijeka za rak kako bi tzv. big pharma, odnosno najveće svjetske farmaceutske kompanije mogle nastaviti nezaustavljivo profitirati od bolesti.
Vlada UK-a već demantirala tvrdnje
Zakonom o karcinomu iz 1939. godine (1, 2) donesene su odredbe za liječenje raka, propisane su ovlasti ministra zdravstva Ujedinjenog Kraljevstva da posuđuje novac za kupnju radija u svrhu liječenja tadašnjem National Radium Trustu, a njime se regulira i reklamiranje određenih proizvoda vezanih uz karcinome.
Potonja odredba, vezana uz oglašavanje, donijela je najviše krivih tumačenja, posebice onih koji zabranu reklamiranja izjednačavaju s raspravom i istraživanjem alternativnog liječenja. U Velikoj Britaniji su se pokretale i peticije za ukidanje tog zakona, utemeljene na netočnim pretpostavkama.
U svibnju 2018. godine vlada Velike Britanije odgovorila je na peticiju koja se zalagala za ukidanje Zakona kako bi “liječnici mogu ponuditi alternative kemoterapiji”. Dok su pokretači peticije tvrdili da “liječnici zakonski ne smiju nuditi ili savjetovati o alternativama zbog straha od kaznenog progona i gubitka licence za rad”, vlada je istaknula da Zakon “ne sprječava liječnike da ponude bilo kakvu opciju liječenja koja je potkrijepljena čvrstim dokazima”.
Slično je pojašnjenje 2019. godine dala na peticiju u kojoj se navodilo da medicinskom osoblju u Ujedinjenom Kraljevstvu nije dopušteno “ni raspravljati niti istraživati” druge tretmane karcinoma “jer je to protuzakonito”. Tom se peticijom također tražilo ukidanje Zakona o karcinomu i razbijanje “najvećeg plana zarađivanja big pharme“.
“Zakon o karcinomu iz 1939. ne sprječava liječnike da raspravljaju, istražuju ili nude liječenje raka. Zapravo, niti jedan zakon ili vladina politika Ujedinjenog Kraljevstva ne sprječava medicinsko osoblje u Ujedinjenom Kraljevstvu da raspravlja ili istražuje potencijalna liječenja raka, tako da nismo sigurni što biste točno željeli da Vlada ili parlament učine”, stoji u odgovoru.
Zabranjeno je reklamiranje, ne i istraživanje
Društvene okolnosti pod kojima je Zakon donesen bile su poprilično kaotične. Bilo je to razdoblje Velike ekonomske krize i period između dva svjetska rata. Kako piše na internetskim stranicama tamošnjeg Centra za istraživanje raka (Cancer Research UK), tadašnjim onkološkim pacijentima nije bilo ponuđeno puno opcija osim operacije ili primitivne radioterapije, a prvi lijekovi kemoterapije bili su još barem desetljeće udaljeni.
“Možda nije iznenađujuće, s obzirom na ovu prilično turobnu pozadinu kliničkih opcija, da je procvjetala pojava nadriliječništva u liječenju raka”, piše Centar za istraživanje raka.
U Zakonu stoji da nitko ne smije sudjelovati u objavljivanju bilo kojeg oglasa koji “sadrži ponudu za liječenje bilo koje osobe od raka, ili za prepisivanje bilo kakvog lijeka za to, ili za davanje bilo kakvog savjeta u vezi s njegovim liječenjem”. Stoje i propisane kazne: do 50 funti ako se radi o prvom kažnjavanju, do 100 funti ili do tri mjeseca zatvora ako je djelo ponovljeno.
Ta je odredba (Sekcija 4) jedina iz Zakona o karcinomu koja je još uvijek na snazi, no ni u tom krnjem obliku ona ne sprječava struku da pacijentima savjetuju neke metode liječenja raka, odnosno alternative kemoterapiji.
“U suštini, trenutna inkarnacija Zakona o raku osmišljena je kako bi zaštitila pacijente oboljele od raka i javnost od bombardiranja reklamama za liječenje raka iz bilo kojeg izvora, uključujući medicinske stručnjake, farmaceutske tvrtke, alternativne praktičare ili bilo koga drugog”, pojašnjava tamošnji Centar za istraživanje raka.
Dakle, i danas prema tom Zakonu, nitko ne smije oglašavati lijekove protiv raka za prodaju široj javnosti, a kako tvrdi Centar za istraživanje raka, Zakon ne pravi razliku između terapija koje su potkrijepljene znanstvenim dokazima, lažnog nadriliječništva ili bilo čega drugog između.
Dodatno, kako piše Centar za istraživanje raka, generalno je u porastu istraživanje komplementarne i alternativne terapije karcinoma (Complementary and alternative medicine, CAM). Fokus tih istraživanja se razlikuje od države do države. Primjerice u Ujedinjenom Kraljevstvu se istraživanja više fokusiraju na terapije poput akupunkture, masaža ili smanjenja stresa, a Sjedinjene Američke Države na biljne pripravke, vitamine i dodatke prehrani.
“Tijekom posljednjih godina bilo je više istraživanja o CAM-u. To je zbog značajne promjene u načinu na koji zdravstveni radnici i osobe oboljele od raka gledaju na komplementarne terapije”, piše na stranicama Centra za istraživanje raka. Ondje je navedeno i da u financiranju takvih istraživanja sudjeluju vlada i državne institucije, fakulteti, bolnice i nevladine organizacije, uključujući i sam Centar.
Zbog svega nabrojanog ocjenjujemo netočnom tvrdnju da je od 1939. godine u Velikoj Britaniji “zabranjeno govoriti ili pisati o alternativnim liječenjima raka”. Zabranjeno je oglašavati lijekove za rak, bili oni alternativni ili konvencionalni.
