Teoretičari zavjera velike katastrofe često znaju proglašavati “trikovima” ili “metodama” za protjerivanje stanovništva. Jedna od najnovijih teorija, usprkos brojnim studijama i dokazima o razmjerima katastrofe, jest i ta da je eksplozija reaktora u ukrajinskoj nuklearnoj elektrani Černobil zapravo bila trik za protjerivanje lokalnog stanovništva s tog prostora.
Teorija ide toliko daleko da tvrde da su trik bile eksplozija u nuklearnoj elektrani Fukushima u Japanu 2011. godine, kao i atomski napad na japanske Hirošimu i Nagasaki tijekom Drugog svjetskog rata u kolovozu 1945., iako su svi ti događaji dokumentirani i poznat je uzrok.
U Facebook objavi privatne korisnice (arhivirano ovdje) navodi se sljedeće:
Slika iz Cernobila poslije navodne havarije u nuklearnoj elektrani. Lokalni stanovnici, domace i divlje zivotinje su nastavili mirno i zdravo da žive u oblasti Černobila.
Područje oko Ukrajine, gde se dogodila nesreća u nuklearnoj elektrani u Černobilu, zapravo je mjesto hazarskog carstva.
Pojavile su se sumnje da je nesreća u nuklearnoj elektrani u Černobilu bila trik da se proteraju stanovnici Ukrajine.
To ne važi samo za Černobil, već i za Fukušimu, a još više za Hirošimu i Nagasaki.
Objavu prati fotografija starije žene koja u jednoj ruci drži sjekiru, a drugom pridržava znak na kojem je oznaka za radijaciju.
Fotografija pokazuje bjelorusko selo zahvaćeno radijacijom iz Černobila
Prvenstveno treba reći da fotografija uopće ne prikazuje područje Černobila. Obrnuta pretraga fotografije pokazuje da je ona nastala u bjeloruskom selu Kiselivka koje je također bilo pogođeno černobilskom katastrofom 1986. Selo je evakuirano ranih devedesetih godina. Prema mjerenjima, selo je palo u zonu najaktivnije kontaminacije cezijem-137 (od 15 do 40 kirija po četvornom kilometru). Fotograf Alexander Stsepanenka prikazao je kako je izgledao život u tom mjestu nakon tragedije, a reportažu je objavio Radio Svoboda 2017. godine.
Černobilska tragedija, najveća nuklearna katastrofa u povijesti, zbila se 1986. u nuklearnoj elektrani Černobil na području Ukrajine u tadašnjem Sovjetskom savezu. Nuklearna elektrana smještena je u naselju Pripjat, 16 km sjeverozapadno od grada Černobila i 104 km sjeverno od Kijeva.
Kako piše enciklopedija Britannica, katastrofa se dogodila 25. i 26. travnja 1986., kada su tehničari reaktorske jedinice 4 pokušali izvesti loše osmišljen eksperiment. Radnici su isključili reaktorski sustav za regulaciju snage i njegove sigurnosne sustave za hitne slučajeve, te su povukli većinu kontrolnih šipki iz jezgre dopustivši reaktoru da nastavi raditi sa 7 posto snage. Ove pogreške uz još neke koje su počinili radnici izazvale su u 1:23 ujutro 26. travnja lančanu reakciju u jezgri koja je izmakla kontroli. Nekoliko eksplozija pokrenulo je veliku vatrenu kuglu i raznijelo teški čelični i betonski poklopac reaktora. Ovaj i požar u jezgri grafitnog reaktora koji je uslijedio ispustili su velike količine radioaktivnog materijala u atmosferu, gdje su ga zračne struje odnijele na velike udaljenosti. Došlo je i do djelomičnog taljenja jezgre u reaktoru.
27. travnja počela je evakuacija 30 tisuća stanovnika Pripjata. Sovjetske vlasti pokušale su zataškati tragediju, ali 28. travnja švedske nadzorne stanice izvijestile su o nenormalno visokim razinama radioaktivnosti nošenih vjetrom i tražile objašnjenje. Sovjetska vlada priznala je da se dogodila nesreća u Černobilu, što je izazvalo međunarodni prosvjed zbog opasnosti koju predstavljaju radioaktivne emisije. Do 4. svibnja su i toplina i radioaktivnost koji su curili iz jezgre reaktora obuzdani, uz veliku opasnost za tamošnje radnike. Radioaktivni ostaci zakopani su na oko 800 privremenih lokacija, a kasnije tijekom godine visoko radioaktivna jezgra reaktora zatvorena je u sarkofag od betona i čelika.
Prema službenim izvješćima, trideset i jedna osoba preminula je uslijed tragedije, a 600.000 “likvidatora”, uključenih u operacije gašenja požara i čišćenja, bilo je izloženo visokim dozama zračenja. Prema službenim izvješćima, zračenju je bilo izloženo gotovo 8.400.000 ljudi u Bjelorusiji, Rusiji i Ukrajini, što je više od ukupnog stanovništva Austrije. Kontaminirano je oko 155.000 četvornih kilometara teritorija u tri zemlje, što je gotovo polovica ukupnog teritorija Italije. Poljoprivredna područja koja pokrivaju gotovo 52.000 četvornih kilometara, što je više od veličine Danske, bila su zagađena cezijem-137 i stroncijem-90, s vremenom poluraspada od 30, odnosno 28 godina. Gotovo 404.000 ljudi je preseljeno, ali milijuni su nastavili živjeti u okruženju u kojem je kontinuirana zaostala izloženost radijaciji stvorila niz štetnih učinaka, piše UN na svojim stranicama povodom Međunarodnog dana prisjećanja na nuklearnu katastrofu u Černobilu koji se svake godine obilježava 26. travnja.
Brojne razorne posljedice za zdravlje radnika i stanovništva
Netočno je da su stanovnici nakon tragedije nastavili živjeti mirno i zdravo. Znanstveni odbor za učinke atomske radijacije pri UN-u piše da je od 600 radnika koji su bili prisutni na saniranju posljedica, njih 134 primilo visoke doze zračenja i dobilo radijacijsku bolest. Od toga je njih 28 umrlo u prva tri mjeseca od zračenja, a njih još 19 u razdoblju od 1987.-2004. od različitih uzroka koji nisu nužno povezani s izloženošću zračenju. Posljednja dva desetljeća pozornost je bila usmjerena na istraživanje povezanosti izloženosti uzrokovane radionuklidima ispuštenima u nesreći u Černobilu i kasnih učinaka, posebice raka štitnjače kod djece.
Doze zračenja koje su utjecale na štitnjače osoba u prvih nekoliko mjeseci nakon nesreće bile su posebno visoke kod onih koji su u to vrijeme bili djeca i adolescenti u Bjelorusiji, Ukrajini i najteže pogođenim ruskim regijama i pili mlijeko s visokim razinama radioaktivnog joda. Do 2005. više od 6000 slučajeva raka štitnjače dijagnosticirano je u ovoj skupini, a najvjerojatnije je da se veliki dio ovih karcinoma štitnjače može pripisati unosu radioaktivnog joda. Očekuje se da će se povećanje učestalosti raka štitnjače zbog nesreće u Černobilu nastaviti još mnogo godina, iako je dugoročno povećanje teško precizno kvantificirati, stoji u izvješću Odbora.
Među ruskim radnicima koji su bili izloženi višim dozama zračenja pojavljuju se dokazi o određenom porastu incidencije leukemije. Međutim, na temelju drugih studija, očekuje se da će godišnja učestalost leukemije izazvane zračenjem pasti unutar nekoliko desetljeća nakon izlaganja.
Incidenti u japanskoj Fukushimi i bombardiranje Hirošime i Nagasakija nisu bili inscenirani
Incident u nuklearnoj elektrani Fukushima Daiichi u sjevernom Japanu dogodio se 25 godina nakon onog u Černobilu, a radi se o drugom najgorem incidentu u povijesti nuklearnih nesreća. 11. ožujka 2011. ogromni valovi cunamija uzrokovani glavnim udarom potresa tog dana oštetili su pomoćne generatore elektrane. Iako su sva tri reaktora koja su radila uspješno ugašena, gubitak struje uzrokovao je kvar rashladnih sustava u svakom od njih u prvih nekoliko dana katastrofe. Rastuća zaostala toplina u jezgri svakog reaktora uzrokovala je pregrijavanje i djelomično topljenje gorivih šipki u reaktorima 1, 2 i 3, što je povremeno dovodilo do oslobađanja radijacije. Otopljeni materijal pao je na dno zaštitnih posuda u reaktorima 1 i 2 i izbušio pozamašne rupe u podu svake posude – što se saznalo tek krajem svibnja te godine. Te su rupe djelomično bile izložene nuklearnom materijalu u jezgri.
Eksplozije nastale nakupljanjem vodika pod tlakom dogodile su se u vanjskim zaštitnim zgradama koje okružuju reaktore 1 i 3 12. ožujka, odnosno 14. ožujka. Radnici su pokušali ohladiti i stabilizirati tri jezgre pumpanjem morske vode i borne kiseline u njih. Zbog zabrinutosti zbog mogućeg izlaganja zračenju, vladini dužnosnici uspostavili su zonu zabrane letova od 30 km oko postrojenja i kopneno područje radijusa od 20 km oko postrojenja, a ta zona je i evakuirana.
Treća eksplozija dogodila se 15. ožujka u zgradi koja okružuje reaktor 2. Tada se mislilo da je eksplozija oštetila spremnik u kojem se nalaze gorive šipke. (Zapravo, eksplozija je probušila drugu rupu u spremniku; prva je rupa nastala ranije rastopljenim nuklearnim materijalom koji je prošao kroz dno posude.) Kao odgovor, vladini dužnosnici odredili su širu zonu, koja se proteže do radijusa od 30 km oko elektrane, unutar kojih su stanovnici zamoljeni da ostanu u kućama. Eksplozija, zajedno s požarom izazvanim porastom temperature u istrošenim gorivim šipkama pohranjenim u reaktoru 4, dovela je do oslobađanja viših razina radijacije iz postrojenja.
Dok su radnici nastavili s pokušajima hlađenja reaktora, pojava povećanih razina radijacije u nekim lokalnim zalihama hrane i vode potaknula je japanske i međunarodne dužnosnike da izdaju upozorenja o njihovoj konzumaciji. Krajem ožujka zona evakuacije proširena je na 30 km oko elektrane, a otkriveno je da je oceanska voda u blizini elektrane kontaminirana visokim razinama joda-131, što je rezultat curenja radioaktivne vode kroz pukotine u rovovima i tunele između nuklearne elektrane i oceana.
Suprotno tvrdnjama u objavi, ni eksplozija u nuklearnoj elektrani u Černobil niti incident u Fukushimi nisu bili inscenirani, već za njih postoje brojni dokumentirani dokazi, a o događajima su pisali mnogi stručnjaci, znanstvenici te relevantne međunarodne institucije.
Napadi atomskim bombama na Hirošimu i Nagasaki snimljeni su (1, 2, 3). Oko 70 tisuća ljudi poginulo je samo prilikom napada na Hirošimu, a oko 40 tisuća ljudi u Nagasakiju. Američkom bombardiranju japanskih gradova svjedočili su brojni preživjeli, a radijacija je dugoročno snažno utjecala na zdravlje stanovništva. Najsmrtonosnija bolest uzrokovana radijacijom bila je leukemija koja je snažan zamah dobila dvije godine nakon bombardiranja.
Što je hazarsko carstvo?
Hazari su bili pripadnici nomadskih plemena turkijske jezičke skupine, koji se prvi put spominju u 5. stoljeću u stepama sjevernog Kavkaza. U 6. stoljeću uspostavili su trgovačko carstvo, koje je pokrivalo jugoistočni dio današnje evropske Rusije. Iščeznuli su kao samostalan narod u 13. stoljeću.
Naime, teorija zavjera o Hazarima je antisemitska. Tvrdi se da su Hazari zapravo “lažni Židovi” koji nastoje uspostaviti “novu Hazariju” na području današnje Ukrajine. O teoriji je detaljnije pisao Institut za strateški dijalog, neprofitna organizacija s uredima u Berlinu, Washingtonu, Londonu, Ammanu i Parizu. Institut je teoriju analizirao u kontekstu opravdavanja ruske agresije na Ukrajinu koja se pojavila na kanalima na aplikaciji Telegram.
Kako se navodi, Hazare se može povezati s knjigom “Trinaesto pleme” koju je napisao mađarsko-britanski autor Arthur Koestler u kojoj iznosi vrlo osporavanu tezu da su Židovi Aškenazi potomci preobraćenih Hazara, a ne potomci starih Izraelaca. Koestler je bio svjestan da bi se njegova teorija mogla iskoristiti za delegitimizaciju države Izrael, ali je izrazio nadu da će ukloniti rasne osnove za diskriminaciju židovske dijaspore u istočnoj Europi.
Teoretičari zavjera koriste termine “hazari” i “hazarska mafija” za opisivanje židovskog naroda slično kao što se koriste pojmovi “Rothschild” i “cionist”. Tvrdnja da Aškenazi nisu potomci Izraelaca, već Hazara, omogućuje antisemitima vjerojatno poricanje tvrdnjom da se oni samo protive “lažnim Židovima” i “varalicama”.
Ne postoje nikakvi dokazi koji bi potvrdili da Ukrajinom upravljaju pripadnici starog naroda koji samostalno ne postoje već gotovo čitavo jedno tisućljeće.
Zaključno, havarija u nuklearnoj elektrani Černobil nije bila navodna. Najveća nuklearna katastrofa u svjetskoj povijesti dobro je dokumentirana i za nju postoje brojne analize i dokazi. Stanovnici i domaće životinje nisu ostali mirno živjeti u okolici nuklearke, već je stanovništvo Pripjata (mjesta u kojem se nuklearka nalazi) evakuirano odmah nakon katastrofe, iako je tadašnja sovjetska vlada sve pokušala zataškati. Snažna radijacija imala je brojne posljedice na zdravlje gotovo 8,5 milijuna ljudi u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji. Također, Hazari su narod koji je iščeznuo u 13. stoljeću i za kojeg ne postoje nikakvi dokazi o njegovom postojanju. Stoga nije točno da je havarija u černobilskoj nuklearki bila trik za protjerivanje Ukrajinaca. Incidenti u nuklearnoj elektrani Fukushima u Japanu, kao i bombardiranje Hirošime i Nagasakija nije bilo inscenirano, kao što se insinuira. S obzirom na sve navedeno, objavu privatne korisnice Facebooka ocjenjujemo netočnom.
